Anakin Skajvoker u Srbiji (Izgubljena misija) – Branislav Jović

Poglavlje I (Mora li tako Obi van?)

„Sila u njemu izuzetna je, koliko god da je mlad mislim da je zreo za misiju“. Izusti gospodar Kenobi ne verujući sasvim sam sebi.

„Detaljnim ispitivanjem dosadašnje intergalaktičke istorije utvrdili smo da je godina 2019. pravi izbor u smislu vremena, a planeta Zemlja u smislu mesta, istraživanja su pokazala, takođe, da je tamna strana te godine na toj planeti dominirala u delu sveta koji se zvao Srbija“.

Yoda samo ušmrknu metan negostoljubive Degoba močvare te zatim prdnu kiseonik, ne otvorivši oči. Obi Van nije razumeo ove poruke ni posle ozbiljnog džedajskog staža, (da li ovo nešto znači?) prenu se, te nastavi.

„Gospodaru i sam si govorio da strah vodi besu, bes vodi mržnji a mržnja vodi patnji“.

„U tom smislu“ nastavi Obi Van „ Da bi mladi Anakin naučio ovu lekciju odlučio sam da ga pošaljem na planetu Zemlju u mesto zvano Srbija, 2019. godine “

Neprijatna tišina potraja nekoliko desetina minuta možda i ceo sat pre nego gospodar Yoda otvori oči te reče svojom slomljenom sintaksom:

„Metan nije a i Nemačka i kiseonik Srbija nije“.

***

Tri dana kasnije mladi Anakin Skajvoker ulazi u odaje svog učitelja Obi Vana, vani je hladno kao i u duši Obi Vana.

„Misija je sledeća, mladi Skajvokeru, ideš na planetu Zemlju mesto Srbija, godina 2019, zadatak misije deluje jednostavno: godinu dana živiš kao običan čovek, ne smeš da koristiš silu i moraš da se odupreš tamnoj strani“.

„Razumem, gospodaru Kenobi“, reče mladi Anakin, uvek je bio spreman na žrtvu i misije u kojim se glava ne vadi iz torbe, međutim nivo smirenja izuzetno visok za njegovih krhkih 26 godina poremeti se donekle kad mu dođe sledeća pomisao („kakve su ovo slabe misije, ne poštuju me dovoljno, ovo je previše jednostavno“). Osetiviši ovu pomisao na razdaljini od 17 svetlosnih minuta, u tami Degoba močvare Gospodar Yoda ispravi svoje zelene uši polunasmehnu se te reče “ Oh, zajebao kako si samo se“…

Poglavlje II (Razlomak)

Već sedam meseci Aleksandar Nebohodić živi u Gornjem Milanovcu i radi u srednjoj tehničkoj školi „Jovan Žijović“ kao profesor informatike i matematike. Ustvari Nebohodić je prošao veći deo galaksije, putovano brzinom većom od brzine svetlosti, borio se u pustinjskim i svemirskim bitkama, krotio i ubijao divlje zverove gigantskih dimenzija, poznaje 354 jezika, poznaje potpuno teoriju napredne kvantno-elektrodinamičke-bio-socio-hiperkibernetike, međutim, ovog puta strpljenje mu je na ozbiljnom testu dok na dopunskoj nastavi pokušava Milinku iz Donje Vrbave da objasni sabiranje razlomaka.

„Pogledaj još jednom pažljivo”, reče Nebeski Hodač obuzdavajuć rastuće nestrpljenje „imaš 1/4 + 2/4, dakle, ako je isti imenilac tada sabiraš brojioce”

U tom momentu Aleksandar Nebohodić zasta i zamisli se duboko, prvi put u svom životu oseti se kao razlomak, osetio je da nije ceo, nego tri četvrtine sebe. Ugledao je sebe jasno kao odnos dve sile i upitao se šta je brojilac a šta imenilac tj koji je odnos svetle i tamne strane u njemu. Već dosta vremena ide u kladionicu i pije vikendom (ustvari, svakim danom sve više), oćutao je već mnoge sitne nepravde nanete drugima čuvajući svoju guzicu. Bio je nesvestan da nije vitez spreman na žrtvu, opredelio da između pravednog i lakšeg da bira lakše. U svojoj nestrpljivosti da završi glupu misiju, dopustio je da ga okolina uzme pod svoje.

„aaammmm uh! to je 3/8 cola“, prekide mu misli nesretni Milinko sin vodoinstalatera.

„Izvini, Milinko“, reče Anakin Skajvoker lakim potezom smrvi kredu u ruci istrča iz učionice i u hodniku lupi sebi ozbiljan šamar. U tom trenutku dođe sebi i uvide da je baš daleko od sebe. Crvenilo obraza ublažila je belina smrvljene krede. Stajao je tako u hodniku nekoliko minuta i bio je prazan, prazan kao hodnik oronule škole. Kad odjednom…Otvoriše se vrata susedene učionice i izađe devojka crne kose u srednjim dvadesetim i nasmeja se blago.

„Kolega Nebohodiću, jeste li dobro?“

Mladi džedaj oseti u jednom mikrosekundu da mu ne trebaju supermoći, niti slava, ni ravnoteža između sila dobra i zla u univerzumu, jedino što mu treba je da trenutak tog prvog osmeha produži u večnost…

Poglavlje III (Boja kafe)

„Između Betelgeza i Belatriksa, dve susedne zvezde iz sazvežđa Oriona, postoji mala planeta na kojoj raste samo kafa, kažu da je vrlo ukusna i pospešuje pamćenje, gospodar Windu mi je doneo nekoliko ćupova”, reče Obi Van prelivajući vodom ljubičasto–zeleni prah čudesnog mirisa.

Padme Namiri, buduća kraljica Amidala od Nabua i nesuđena zaručnica Anakina Skajvokera sumnjičavim pogledom skenira Obi Vana. Koliko god da je njen muškarac u drugom prostoru i vremenu, miljama i godinama daleko od nje ona oseća da nešto nije u redu.

„On mene vara”, reče Padme glasom čija je frekvencija imala energiju beskonačno eksplozivne smeše suza i kosmičkog PMS-a. Ženska intuicija ne podleže zakonima fizike i ona je jednostavno bila u pravu. Obi Van se zagrcnu po prvi put u životu.

„Između Autobuske stanice i kafane kod Vase ima mala pržionica kafe, kažu da je baš dobra da je ne razblažuju sa sojom, doneo mi za džabe Sinke diler kaže da od sad radi samo sa kafom” reče Aleksandar Nebohodić mešajući kafu pogledom, da li zbog toga što nije imao kašikicu ili zbog toga što je hteo da ostavi utisak, po prvi put je na zemlji počeo da koristi silu.

Eleonora Prut, profesorica književnosti, šarmatna mlada kulturna pripadnica niže srednje klase, imala je tamno žutu majicu i plavi šešir, plave oči i vrlo male zenice u kojima su se sudarala sunca i pune kao nacrtane usne boje poljubca. Sedela je na terasi kod njega u stanu i osećala se slobodna.

„Je l’ znaš da je svemir u stvari ljubičaste boje?” Upita ga osmehnuvši se

„Pročitala sam u nekim novinama.”

“Ustvari više je boje kao kapućino”, sa stopostotnom sigurnošću reče Anakin nagnu se da servira kafu, ona mu stavi levu ruku preko desnog obraza i uveta, ustade graciozno i poljubi ga. U tom momentu svet prestade da postoji…ostade samo osećaj potpune ispunjenosti i miris kafe.

Poglavlje IV (Kružni tok)

„Izvolite, gospodine”, polunadrkano upita cura sa crvenom keceljom iza pulta sa mesom i mesnim prerađevinama.

Gospodin Sekulić, zastavnik u penziji, pogrbljen u zelenoj ishabanoj jakni, sivom džemperu i svojoj osamdesettrećoj podiže pogled sa kolenice i blago i poput deteta koje je kažnjeno tiho reče

„Ništa, samo gledam”, okrenu se i nestade u šarenim policama noseći kesu sa hlebom i dva paradajza sa sniženja.

Stavljajući ajvar u svoju korpu Aleksandar Nebohodić svedok ovog kratkog dijaloga krenu za dedom, sustignu ga i vešto mu da ovaj ne primeti u džep ubaci par hiljada. Prođe kasu, izađe napolje, sede na klupu izvadi cigaru i zapali. Znao je da je potpuno nelogično uvlačiti dim sagorelog duvana isto kao što je znao da je potpuno nelogično da je pomogao gospodinu Sekuliću. Prestao je da razmišlja o razlozima svojih postupaka oslonio se samo na osećaje da ga vode. Nije osećao da je džedaj, niti da je on odabrani, heroj spasilac svemira. Zadovoljila ga je misao da mu je dosta da se bori protiv lokalne nepravde a ne kosmičke nepravde.

„Svet će se već nekako spasiti a ja ću da počnem sa spašavanjem komšiluka.”

Dan posle, izlazeći iz kružnog toka u Nebohodićev Fiat Punto zabi se beli džip pri brzini od oko 65km/h. Sa blagom frakturom kolena i sad već ozbiljno besan jer retko ko poštuje kružni tok Skajvoker izađe iz Punta kom su visila desna vrata. Iz belog džipa izađe klipan kratko šišan, istetoviran, u kolima ostade devojka sa velikim sisama i pogledom štuke.

„Vidi, dečko, žurim nemam vremena zajebi sve ovo, evo ti 500 evra za ovaj tvoj krš. Sredi to govno zakrpi i budi srećan da ne bi imao problema”…..zzzzzzz!!!!!!!……

U nekoliko sekundi, devojka-štuka sa velikim sisama podigla je pogled sa svog Instagrama i videla svog dečka na asfaltu kako se drži za vrat i kako nema vazduha, iznad njega stajao je (možda pomalo i lebdeo)  mladić oko 26 godina, izgledao je kao da drži nešto nevidljivo u ruci, oko njega je sijala plavičasta svetlost. Njen novi ajfon je krcnuo i pukao posred displeja.

 

Autor: Branislav Jović

About Author