Hangar 7 – Biblioteka Solaris, knjiga 12.

Kad tama zavlada – Oliver Franić 

Roman Kad tama zavlada, hrvatskog pisca Olivera Franića, dugogodišnjeg poklonika spekulativne književnosti i istaknutog člana hrvatskog SF društva SFERA, poslednji je u nizu domaćih SF romana, izašlih u ediciji Solaris. Onim rijetkima, ako mi oprostite što se tako izražavam, koji se upuštaju u čitanje hrvatske spekulativne književnosti, sigurno nije promakao Sferom (priznanje društva SFERA, jelte, udruženje kome je sam Franić bio kum) ovjenčani roman „Araton„, izašao 2004. godine u trotomnom izdanju na obimnom broju stranica. Smatra se da je Franić je taj roman pisao dvadeset godina, recimo u vrijeme velike popularnosti palpovske literature u Hrvata, pa do početka novog tisućljeća.

Oliver Franić

Osamdesetih su naklade slavnog SF časopisa Sirius bile oko 40.000 primjeraka, što je brojka koju danas sanjaju i najtiražniji časopisi. Šund ili palp, iliti još popularnije roto-roman na području bivše Juge, bila je omiljena čitalačka navika za brzu konzumaciju i iznjedrila je tijekom godina na svjetskoj razini pozamašan fond djela u raznim medijima. Gdje počinje palp, a gdje prestaje, teško je odrediti. Kako se Franiću zamjerala dužina romana i nebrojena količinu palpovskih elemenata iz postojećih fiktivnih svjetova, na kojima je temeljio svoj svijet Aratona, postavlja se pitanje da li se u novom romanu uspio othrvati tim „manama“? Izdavač tvrdi da se roman nalazi u istom univerzumu kao i Araton. Pa ti vidi.

Putovanje u srce tame

Roman nam priča o dvoje međuzvjezdanih letača, čija je zadaća otkriti razloge odsječenosti zabačenog koloniziranog planeta zvanog Gral, obavijenog tamom i 99% prekrivenog vodom; kao i razotkriti tajnu tajanstvenih nestanaka prijašnjih letača koji su se poput naših junaka namjerili posjetiti taj svijet. Iako je planet na prvi pogled pogodan za život, te automatski i nalik Zemlji, on to nikako nije. Od ostatka galaktike odsječen je Nangovim oblakom. Obavijen je tamom i zasipan konstantno tvarima iz Nangovog oblaka, a naseljeni je naočigled samo mali kopneni dio planetarne mase. Ostalo je veliko nepregledno more, zvano Iadporo. Od samog početka letači bivaju uvučeni u igru dvaju suprotstavljenih strana i svjetonazora, koje je iznjedrio nemilosrdan okoliš planeta, i sam mentalni sastav ljudi koji su kolonizirali planet. Gral je, „najtvrđa kost u grlu Galaktičke uprave“, i ova dvojica letača veterana namjerili su se riješiti taj problem jednom za svagda…

Pilot Khab Dorman, ujedno narator romana, razočarani je idealist koji vjeruje da ljudi zbog svoje ljudske naravi ne mogu ostvariti skladno društvo bez unutrašnjih trzavica i sukoba. Njegova suputnica i životna družica Arna Mar, poklonik je ideje o savršenom društvu, pod vodstvom Velike Galaktičke uprave. Suprotnost u njihovim razmišljanjima savršeno je predstavljena kroz sliku tri različite zajednice na Gralu koje su međusobno podjeljene. Naseljenici Grala su potomci varanista, religiozne zajednice čiji je cilj stvaranje savršenog društva bez nasilja i sukoba. Oni su se nakon nekoliko generacija, počeli znatno razilaziti u uvjerenjima. Moroanci, pod vodstvom Diva Mone, čija je filozofija bila prilagoditi uvjete na planetu, kao i samog čovjeka u cilju stvaranja savršenog čovjeka i savršenog društva. Aporani, pod vodstvom Andre Or, čija je filozofija stvaranje savršenog društva uz minimalno uplitanje u prirodu i čovjeka samog, pod svaku cijenu! A tu je i treća zajednica Erena, savršeno društvo sretnih „ljudskih“ jedinki. No, što je za neke savršeno društvo, drugome je ono oličenje najvećeg zla. Pitanje je, hoće li naši junaci pokušati pomoći zavađenim stranama ili se prikloniti ideji Velike galaktike, nauštrb ostvarenja koje su određene zajednice postigle na ovom planetu?

Dvije ideje u sukobu…Svaka od njih je izvor podjela i sukoba. Za skoro sva suprotstavljanja, sva zla, nesreće i ratove otkako postoji ljudska vrsta možeš optužiti ideje i njene nositelje. Zašto to ljudi ne žele prihvatiti?

Osobna potraga za savršenim društvom

Kao i u svom prijašnjem romanu, i ovdje, Franić ne zazire od šundovskih elemenata, a i umjerene je duljine. Naracija je sporija i takav ritam drži se do samog kraja priče, sa sasvim malim ubrzanjem na vrhuncu radnje. Pisan je u prvom licu, pa kroz oči naslovnog lika pratimo razvoj radnje, njegova intenzivna razmišljanja filozofske, evolucijske i praktične prirode. Naslovni lik mi je draži u svojim razmišljanjima i razmatranjima nego u zaključnim dijelovima romana gdje djeluje poput galaktičkog akcijskog heroja. Iako meni liči na malo dužu epizodu Zvjezdanih staza, može se čitati i kao roman misterije, budući da autor kronološki i strpljivo otkriva dijelove velike slagalice planeta tame. Upravo ta komponenta misterioznosti doslovno me vukla dalje. Stavimo li ga žanrovski u roman prvog kontakta, omiljene teme poljskog autora Stanislava Lema, za kojeg i sam autor spominje da je veliki poklonik, ne bismo previše fulali. Kao inženjer elektrotehnike i dugogodišnji fan SF-a, autoru zasigurno nisu strani ni futuristički tehnički koncepti, i mogu reći da su oni korišteni u optimalnoj mjeri, točno toliko da ne opterećuju ritam i priču. Što se jezika tiče, tijekom čitanja, javljali su se određeni termini za koje nisam siguran je li korištenje tih određenih riječi u domeni arhaizma, futurizama ili nekog novovalnog hrvatskog izražaja.

Nije teško niti pretpostaviti zašto se planet zove Gral. Gral je bio ultimativni cilj i smisao potrage templara i vitezova iz arturijanskih legendi, predstavlja spiritualnu čistoću i/ili božansku milost, što je zasigurno bilo i krajnji cilj varanista, kao aluzija na savršeno društvo bez nasilja.

Je li Franić ovime napisao svoj savršeni roman? Roman, koji ima svoje korijene u zlatnom dobu SF-a, odgovara na sva autorova pitanja o ljudskoj naravi i potencijalnom rješenju savršenog društva. S jasno postavljenim pitanjima (i odgovorima) i zaokruženim pričom, vjerujem da je autor postigao svoj cilj. A reakcija namjernog ili nenamjernog čitatelja na roman rezultat je, pak, njegovog subjektivnog doživljaja, očekivanja od romana, ili samog slaganja ili neslaganja s autorom. Očito pacifist u duši, autor je htio prikazati savršeno društvo i sve izazove i nedoumice koje dolaze s time u paketu. I je li to moguće s obzirom na prirodu čovjeka? Je li možda umjetna inteligencija jedina koja može stvoriti savršeno društvo jer ona nije podložna ljudskoj prirodi, i težnjom za dokazivanje i potrebom za djelovanjem? No, opet, je li ona sposobna donijeti odluku koja se tiče ljudi? Doista nema univerzalne istine i konačnog rješenja, i kao što autor kaže (a djelomično je kombinirano i s mojim svjetonazorom), znatiželja i težnja za dokazivanjem, znanjem i djelovanjem jednostavno je u prirodi čovjeka…

Dodaj komentar

Prvi dodajte komentar

Obaveštenje o
avatar
wpDiscuz