U suncem obasjanim dolinama Lora, smješten usred bogatih polja i vinograda, smjestio se jedan grad. Među morem uskih ulica i popločenih cesta, među palačama i drvenim kuća s konzolno izbočenim prvim katom, među obrtima i radionicama – blizu centra grada isticao se omanji trg. A na trgu je, na blagoj uzvisini pod starim hrastom stajao jedan bunar. Bunar je, kažu, oduvijeka bio tu – gradske legende govore da su prvi stanovnici izgradili svoj grad oko njega. I po njemu je i grad dobio ime: nadugo je i naširoko bio poznat kao Grad s bunarom ili samo Bunar (Ayaras na lokalnom jeziku). Stanovnici se još sa smijehom prisjećaju jednog kraljevog namjensika od prije par tuceta zima, obijesnog čovjeka koji je gradu htio promijeniti ime u Meqilay: po sebi samome. Navodno ga je i sam kralj prezirno otpuhao kad se pojavio s tim prijedlogom. I do dan-danas, Meqil je u Ayarasu ostao sinonim je nepromišljena čovjeka lišena razumne prosudbe.

Baš kao i njihovi preci, tako su i suvremeni Ayarašani gajili duboko poštovanje prema bunaru. Znali su govoriti da nijedan stranac ne bi mogao razumijeti tu gotovo pa svetu vezu koju su dijelili s njim. Bunar je, kažu, sigurno bio artefakt iz nekog davnog doba, predmet pun magije koji je svojom energijom prinukao lokalno nomadsko pleme prije nebrojeno mnogo generacija na baš ovdje podignu naselje iz kojeg će kasnije izrasti Ayaras. Bunar, svi su se slagali, je bio daleko više od običnog bunara: bunar je bio središte mudrosti i znanja. Bunar je bio mjesto na koje su potišteni i tužni ljudi dolazili po utjehu, i vraćali se nasmiješeni; sretni što im je bunar odgovorio. Pred bunarom su se održavale najvažnije sjednice gradskog vijeća, kako bi svi njegovi članovi mogli posegnuti za mudrim savjetom kad god im ustreba. Bunaru su prilazili bardi i slikari u potrazi za inspiracijom. Najsvečanije zakletve polagale su se upravo – ispred bunara: smatralo se da bunar može nanjušiti laž i prijetvornost kod zakletog. Od svega što je mogao biti, bunar je možda i najmanje bio – bunar. Niti se najstariji stanovnici nisu mogli sjetiti je li se on ikada i koristio za nešto toliko obično poput izvora vode. Za to su služili drugi, manje važni bunari.

Sve to, i još mnogo više, znao je svaki stanovnik Ayarasa. Znala je to i mlada naučnica travarstva Alnore, pa ipak joj to znanje nikada nije bilo od velike koristi. Možda su drugi ljudi trebali dubokoumne razgovore i riznicu znanja koje im je bunar nudio, no Alnore oni nisu bili potrebni. Bila je mlada, bila je zaljubljena i zaručena, omiljena u gradu i na dobrom putu da postane majstorica travarstva za samo jednu zimu. Znala je što želi za svojim životom i radovala mu se svakim danom sve više. Znala je što želi raditi i s kim želi provesti ostatak svojih zima – ta šta bi joj više od toga jedan bunar mogao dati? Koliko mudar bunar to bio.

Počela je svoj dan kao i svaki drugi. Probudila se, pozdravila oca u njegovoj kovačkoj radionici i otišla k Orane. Voljela je tu staricu, koja joj je zadnjih nekoliko zima bila mentorica travarstva. Dugovala joj je veliku zahvalnost – ta sve što je znala o biljkama, od njihova traženja po lokalnim šumama i gorama, sve do njihova miješanja – dugovala je njoj. Za zimu-dvije će položiti ispit u Gildi i postati majstorica po vlastitom pravu, i znala da će se Orane tome jednako radovati kao i ona sama. Znala je skoro sve što je trebala znati, i Orane je to uvažila. Puštala ju je da skoro samostalno vodi dućan i pregovara s mušterijama, uskačući samo u onim rijetkim situacijama gdje Alnore nije imala dovoljno iskustva.

Stigla je u Oranin dućan još rano ujutro, sat vremena poslije zore. Trebalo je otvoriti dućan, počistiti ga te postaviti bočice i zdjelice s najtraženijim biljkama na istaknuta mjesta. Kasnije će otići kod stolara da naruči novi komad drva za blagajnu – stari je bio blizu truleži, što nikako se nikako nije uklapalo u inače čisti i decentni dućan kakav je Orane vodila. Svih je trava još imala dovoljno u zalihama, iako će za nekoliko dana morati otići izvan grada da ubere dodatnu metvicu – ona je uvijek bila jedna od najtraženijih biljaka.

Uskoro su počeli dolaziti i prvi kupci. Alnore je već znala koje će se trave najbolje prodavati. Po kamilicu i valerijan su dolazili učenjaci, suci i drugi kojima je trebao lagan san; kaljužnica je uvijek bila na cijeni za liječenje ozljeda kože, glog su propisivali liječnici za srčane probleme a bazgu za kašalj. Alnorin najdraži dio posla bilo je spravljanje čajeva – često je eksperimentirala s nekoliko trava, precizno usklađujući njihove omjere, kako bi dobila jedinstvene okuse. To je bila stvar prestiža za sve ayaraške travarnice – svaka je nudila svoju paletu čajeva i ljubomorno čuvala recepte od kupaca i konkurencije. I naravno, uvijek je mogla računati na barem nekoliko mladih obješanjaka i pokojeg filozofa koji su, usput se veselo cerekajući, došli kupiti salviju, kanabis ili koju drugu biljku zbog koje su vidjeli i iskusili stvari koje inače nikad ne bi vidjeli.

Na čudan način, Alnore je osjećala uvučenom u živote svojih kupaca. Znala je kad malo spavaju, kad su previše popili, kad su tužni ili koje alergije imaju – sve to i još više po travama koje su naručivali. Ponekad se nije ni trebala potruditi – kupac bi joj sam ispričao sve što ga muči. S jedne strane, Alnori je to pomoglo da bolje spravi mješavinu trava koja će mu najbolje pomoći. S druge strane, ponekad je htjela da pojedini ljudi nisu toliko dosadni sa svojim pričama. Jednom joj je jedna žena skoro pola sata gnjavila sa svim svojim jadima prije negoli je Orane prekinula. Alnore je rijetko kad bila toliko zahvalna svojoj mentorici.

No danas…danas su joj misli bile na drugom mjestu. Nije se mogla fokusirati. Ovlaš je radila sve što su Orane ili kupci od nje tražili i nadala se da nisu vidjeli. Kupci možda i nisu, ali Orane ju je predugo znala. U rijetkom predahu kad nije bilo nikoga u dućanu, potapšala ju je i rekla da može ići. Da, nema veze što su još dva sata do kraja smjene, za danas je slobodna. Alnore nije trebalo reći dvaput. Brzo se zahvalila i otišla.

Nije gubila vrijeme – pohitala je ravno do Nelionove kuće. Svog zaručnika možda neće vidjeti još mjesecima, i planirala je iskoristiti svaki trenutak koji može ugrabiti. Opet su izbili sukobi na granici s Nakorijom, i kralj je opet novačio ljude poput Neliona za vojsku. Ayaras je bio daleko od granice – već sto zima nisu se morali bojati neprijateljske vojske – no svejedno je morao dati svoj udio obrani kraljevstva. Zadnjih desetak zima periodički se ponavljala ista priča – namjesnik je izdao proglas, unovačio neliko mladića i poslao ih na granicu. Tamo su bili nekoliko mjeseci sve dok mudre glave s obe strane ipak nisu zaključile kako im se zapravo i ne da ratovati te potpisale primirje, nakon čega bi se mladići vratili doma. U bitkama nisu sudjelovali – eventualno u nekom pograničnoj pljački. Rijetko je tko nastradao u njima – iz Ayarasa nije nitko koliko god ju je pamćenje služilo.

Nelion ju je već čekao na vratima kuće – vjerojatno ju je čuo dok je trčala niz ulicu. Poljubio ju je čim je dotrćala do njega i uvro unutra. Nelion je bio zimu stariji od nje. Visok i štrkljast, smeđe kose do ramena i veselog osmjeha tek s povremenom naznakom cinizma – u svakodnevnoj je odjeći izgledao više poput putujućeg barda negoli majstora-cvjećara. Mlad, energičan i poletan, Nelion je zračio snagom čovjeka zadovoljnog svojom sudbinom. Prošle je zime položio ispit za majstora-cvjećara. Kreativan i maštovit u svojoj vokaciji, brzo je zaradio dovoljno da može unajmiti malu kuću s vrtom u kojoj je sada živio. Samo što neće još dugo biti sam, Alnore pomisli sa smješkom. Kad se vrati iz vojne, njih će se dvoje konačno oženiti – a ona će se doseliti u njegovu kuću. Već je radila planove kako će proširiti vrt da uz Nelionovo cvijeće bude i prostora za njezine trave. Cvjećar i travarica – Alnore je bila sigurna da će njihova kuća najljepše mirisati od svih domova u Ayarasu.

No danas je bio jedan od onih rijetkih dana kad je Nelionova inače nepresučna energija nekako splasnula. Bila potisnuta. Znala je da Nelion nije htio da brine – zabavljao ju je veselim vojsničkim pričama o pijanim vojnicima i komično glupim generalima. Pričao je da bitke neće biti, kako mu koplje neće ni trebati – već će vrijeme provesti skupljajući limune , jasmine i ostalo bilje koje nije raslo oko Ayarasa; kako bi joj ga poklonio kad se vrati s besposlene vojne. No Alnore nije mogla ne primijetiti kako je svako toliko krajičkom oka pogledavao prema svojoj ratnoj opremi. Koplje, jednostavni drveni štit i vunena postava ležali su u kutu sobe poput zlogukog proroka koji je nagovještao mučna vremena koja dolaze.

Nelion je uskoro prestao s pričama. Legao je na jednostavni madrac i rukom potapšao mjesto pokraj sebe. Ostatak večeri proveli su ležeći zagrljeni. Nisu ništa radili; nisu ništa pričali. Nisu ni morali. Dok se noć polako spuštala nad grad, na vratima su čuli dugo iščekivano kucanje. Konačno su došli po Neliona. Poljubio ju je za rastanak, pokupio svoju ratnu opremu i pridružio se dvojici vojnika koji su ga čekali pred ulazom. On i ostali iz Ayarasa imat će sat vremena marša do kampa, gdje će spavati te sutra produžiti prema granici s Nakorijom. Alnore je ostala ležati još neko vrijeme. Već je bila noć, a sutra se opet mora probuditi rano ujutro. Svijet izgleda, nije mario što joj svaki sljedeći dan bit drukčiji, prepun nade i iščekivanja bilo kakvih vijesti s granice – on je i dalje nastavio po svom, s prodajama trava, štovanjima bunara i gradskim svečanostima. Svijet ide dalje, moram i ja, pomisli. Tek kad se dignula i otišla po svoje stvari, našla je među njima zvjezdan i prekrasnu narančastu kanu. Prepoznala je značenje, naravno. Morala se nasmijati, ovo je bilo tako…nelionovski. Uzela ju je, izašla iz kuće i pošla doma, spremna na sutrašnji dan i sve što on nosi.
__

Dani su polako prolazili, bez ikakvih novosti s granice. To je bio dobar znak – obično je značio da nije bilo ničega vrijednog spomena. Samo dvije vojske, zabavljene poprijekim gledanjem preko granice i povremenim pljačkaškim upadima. Ako se ovako nastavi, mir će, kao i obično, biti sklopljeno za koji mjesec; obavezno popraćen svečanim zakletvama o vječnom miru i prijateljstvu između naroda (barem do idućeg pograničnog sukoba), Nelion i ostali će se vratiti u Ayaras, a Alnore će biti najsretnija mladenka na svijetu. Neće dozvoliti da joj (još jedno) obično blesavo odmjeravanje mišića s Nekorijancima poremeti račune.

Kanu i zvjezdan zamotala je u mali buket i stavila u metalnu čašu. Odnijela ih je kod Orane u travarnicu, da ih može gledati svaki dan dok radi. Podjećali su je na trenutak kad su se ona i Nelion upoznali, prije pet zima. Činilo se tako davno: ona je bila tek učenica travarstva u potrazi za mentoricom, dok je Nelion bio friški naučnik-cvjećar kojega je njegov mentor povjerio posao prodaje cvijeća na svom zasebnom štandu. Bila je to velik odgovornost za nekog toliko mladog, no Nelion je već tada pokazivao toliko znanja i entuzijazma da nije bilo nikakve dvojbe je li dorastao zadatku. Tad je bio mlađi i niži, kraće kose, no blago cinični osmijeh ostao mu je do danas isti.

Nelionov štand bio je tri ulice udaljen od njene kuće, najbliži od štandova što su se smjestili na samom ulazu na sajmište. Sajmište je bio najveći, ili drugi najveći, trg u gradu – mjesto gdje su ljudi svakodnevno dolazili prodavati svoje životinje, meso, biljke i začine, lopate, grablje, noževe i druge alate, odjeću, vunu i pregrš drugih stvari. Imala je sreće, danas se sa smješkom prisjećala, da je baš od sve te kakofinije ljudi nabasala baš na mladog cvjećara sa sretno postavljenim štandom.

Od svih okolnih štandova, Nelionov je najljepše mirisao – to ju je vjerojatno isprva i privuklo. Imala je vremena taj dan, stoga je stala ispred i zagledala se u more cvijeća ispred nje. Opčninjavao joj je taj pogled: pred njom se pružao skoro beskrajni tepih cvjetova svih mogućih veličina i boja. Neke je znala nabrojati, većinu nije. Neke je vidjela prvi put u životu. Neki su djelovali kao da dolaze iz dalekih, egzotičnih zemalja. Baš se zagledala u prelijepe velike narančaste cvijetove kadli je čula prodavačev glas. Može ih slobodno probati pomirisati, ne grizu. Morala se nasmijati. Svaki cvijet je poseban, rekao je, i svaki ima posebnu simboliku. Ona upravo gleda narančaste kane, svijeće s posebnim značenjem koje, kad malo bolje promisli, jako prikladno za nju u ovom trenutku; toliko da će joj pokloniti tri cvijeta kane. Mjesec kasnije rekao joj je, na njezino uporno inzistiranje, da naranančaste kane označavaju iznenadnu radost, veselje koje se naglo pojavilo u nečijem životu. Tada, međutim, nije rekao ništa – samo se nasmiješio i poručio joj da joj pašu.

Dolazila je do Nelionovog štanda i sljedećih dana. Brzo su i lako pričali – pokazao se zanimljivim i duhovitim govornikom. Iako joj ni dalje nije objasio što narančaste kane znače. Umjesto toga, pričao joj je o ostalom cvijeću, kako svaki od njih nešto znači. U gornjem lijevom kutu su maćuhice – one simboliziraju sjećanje i nostagliju, do njih su zvjezdani – simboli vječnosti: poput zvjezda. Malo dalje bile su orhideje: simboli strasti i ljubavi. Crvene ruže je prepoznala, i nije bila iznenađena da označavaju ljepotu. Hortanzije za prijateljstvo, zvanika za bogatsvo života, tulipani za žalost… bila je fascinirana bogatsvom značenja cvjetova, koje je dotada smatrala samo lijepim ukrasima. Cvjećarstvo nije samo poznavanje cvijeća i njihova značenja, cvjećarstvo je prava umjetnost, pričao je sa sjajem u očima. Različito cvijeće spaja se u bukete koje, ovisno o sastavu i redoslijedu cvijeća, može imati razna složena značenja. Plemićke obitelji koriste ga kao vrstu slanja poruka, a ljudi poput cvjećara za iskazivanje osjećaja, radosti, ljubavi, snage i potpore jedni drugima.

Bilo ga je ugodno slušati. Osjećala se potaknuto da i sama počne govoriti o svojoj vokaciji. Pričala je o travama jedniko koliko i Nelion o cvijeću, a on je djelovao iskreno zainteresirano. Ovlaš je napomenula da joj je sutra imendan, no izgleda da nije čuo. Bila je malo razočarana. Ipak joj je, na kraju dana, još jednom poklonio narančastu kanu – prikladno, rekao je.

Sljedeći dan nije izašla na tržnicu – imendan se slavio u krugu obitelji i prijatelja. Po dobrom običaju ljudi su dolazili u dom slavljenice i donosili darove prikladne za priliku. Darovi nisu smjeli biti preskupi – smatralo se da moraju biti odraz bliskosti i povezanosti, ne bogatstva; i obično su bili vezani za vokaciju davatelja.

Ayaras je bio star grad (iako ne toliko da bude straiji od bunara, šaljivci su govorili), i neke tradicije, već odbačene u drugim dijelovima svijeta, još su bile žive. Jedna od njih bilo je i poimanje vokacija, koje su se smatralo skoro pa svetom dužnošću svakog građanina. Svatko je morao, u svojim mladim godinama, odbabrati…ne zanimanje kojim će se baviti, već poziv. Poziv preko kojeg će se manifestirati svijetu i pokazati drugima u svom svojem sjaju. Poziv koji odražava njegove iskrene i duboke nagone, čime se želi baviti ostatak života i doprinositi zajednici. Vokaciju. I vokacija se, jednom odabrana, pokazivala na razne načine kroza život, a jedna od njih bila je i darivanje poklona za imendan. Ljudi su, u pravilu, darivali neku skromnu, ali korisnu stvarčicu kojom su pokazali svoju naklonost slavljeniku – zlatari neki jednostavni nakit a uzgajivači životinja košaru jaja. Bardi su često znali skladati pjesmu u čast slavljenika.

Alnorin imendan slijedio je isti uzorak. Dobila je jednostavan nož od oca i komad pregamenta od majke, udjelu voća od ujaka te plašt, sandale i izrezbarenu drvenu minijaturu od prijateljica. Uživala je u poklonima i pažnji, znala je da su će se obitelj i prijatelji uvijek potruditi da ovaj dan bude poseban za nju. I svake su godine bili se bolji, pomislila je. Kad nauči štogod od travarstva, moži će im se propisno odužiti za njihove imendane.

Tek je predvečer, kad su se skoro svi razišli, čula kucanje na vratima. Nije mogla ni pomisliti tko bi to mogao biti – svi pozvani na imendan su već bili došli, a neki i otišli. Kad je otvorila vrata, na njima je stajap Nelion s buketom cvijeća. Ako dotada nije mislila da je cvjećarstvo umjetnost, tog je časa promijenila mišljenje jednom za svagda. Buket je bio prekrasno uređen, s mnoštvom cvijeća čije su boje i teksture tvorile paletu uzoraka, kombinacija i osjećaja. Prepoznala je ruže u različitim bojama, iako je dominirala crvena. Orhideje su zauzimale centralni dio, uz zvaniku i drugo cvijeće koje nije preoznala. I naravno, nezaobilazna narančasta kana na istaknutom mjestu. Nije ni morala pitati za značenje, cijeli je buket odisao ljepotom, strašću i željom. Nelion je jako dobro znao što je osjećao dok je radio buket, a znala je i ona.

Ostalo…ostalo su bio samo život koji je tekao svojim prirodnim tokom. Zaručili su se za par zima, i po još jednoj (Alnori naglo manje dragoj) ayaraškoj tradiciji, morali su čekati još tri zime da bi zaruke prešle u vjenčanje. A tri zime će isteći negdje pri Nelionovom povratku iz vojne, Alnore zadovoljno primijeti.
__

Prvi se glasnik pojavio tek za dva mjeseca. Vijesti su bile loše: Nakorija ovaj puta nije bila zainteresirana za pogranične prepade i pljačke – na pomolu je bio pravi rat. Prvi rat u nekoliko desetljeća koliko je pamćenje služilo najstarije Ayarašane. Alnore kao da se probudila iz lijepog i bezbrižnog sna: odjednom je bila svjesna kako ju umjesto Nelionovih šaljivih priča o pijanim vojnicima i ratovima bez ijedne borbe mogu dočekati priče o krvavim bitkama, o nesretnim muškarcima koji su završili kao hrana za lešinare ili sretnima koji su možda ostali bez ruke ili s deformiranim kukom. Ipak, odbijala se bojati – znala da joj strah neće donijeti ništa dobro.

Novi glasnik stigao je za trinaest dana – najdužih trinaest dana Alnorinog života. Prašnjav i umoran od puta, donio je novosti s granice. Došlo je do bitke, i to kakve. Najveće bitke između kraljevstva i Nakorije u zadnjih sto godina. Bitka je bila teška, ali naši su se hrabro borili i izvolljevali veličanstvenu pobjedu. Nakorija je morala moliti za mir i pristati na postojeće granice uz novčanu odštetu kraljevstvu. Konignent iz Ayarasa – Alnore se ovdje ukipila – smjelo se borio u prvim redovima. Nažalost, nakorijski protunapad udario ih je s boka i posve uništio. Nitko nije preživio.

„Nitko nije preživio.“

Glasniku je riječi izgovorio brzo i uljudno, kao standardni dio svojeg izvještaja. Vjerojatno ih se neće ni sjećati za dva dana. Alnore će ih se, naprotiv, sjećati do kraja svog života. Nije još bila svjesna što sluša, nadala se da je možda ipak nešto krivo shvatila ili čula. Ako je ovo točno…to bi značilo da je Nelionov život naglo prekinut. I da njen život ni po čemu nije bolji od smrti. Ukočena od panike, blijedo je gledala u glasnika nadajući se nekom objašnjenju, nekom triku, riječima koje će joj reći kako je sve ovo bila samo jedna velika šala, obmana ili kriva informacija. No te riječi nije dočekala.
__

Nelionov pogreb prošao je prije mjesec dana. Čak ni tijelo nisu imali – nije ga bilo moguće raspoznati na bojnom polju. Alnore se nije mogla niti oprostiti sa svojom ljubavi na dostojan način. Nije se doduše ne previše sjećala samog obreda – starješina je nešto mumljao o vječnosti duše, ljudi su joj prilazili i govorili kako im je žao, prijateljice su je grlile i plakale skupa s njom. Sve joj je ostalo nekako mutno u sjećanju.

Bila je očajna, bila je manična, bila je bijesna – na sebe, na Neliona, na generala koji ga je stavio u prve redove, na one poklete Nakorijance što su uopće započeli rat iz čiste pohlepe, na kojegagod gada koji je odlučio da baš Nelion – od svih Ayarašana – mora na bojište, na glasnika što je donio vijest i na Anora što je uopće stvorio ovaj svijet prepun boli i patnje kakva je njezina.

U takvom je stanju bila zadnji mjesec, sve otkad je čula one riječi. „Nitko nije preživio“ – rekao je, a Alnori se cijeli svijet razbio u sitne komadiće i ostao u komadićima do danas. Što se nje tiče, bit će u tim istim komadićima do kraja svog života.

Isključila je sve ljude iz svog života. Prijateljice nije mogla ni vidjeti – pogled na njihove sređene i smislene živote bio je zadnje što joj je trebalo. Živjela je kod roditelja – ni preselti kod Neliona se nije stigla – ležala na krevetu začahureno u sebe i svoj svijet. Sve pokušaje da je utješe je ignorirala. Orani je javila da neće više dolaziti kod nje na nauk, bar na neko vrijeme. Znala je da ne može dovijeka ostati u takvom stanju, ali nije imala pojma kada i kako će se prenuti iz njega.

Palo joj je na pamet nešto što joj je majka rekla zadnjih dana. Ayaras je grad bunara – Ayaras je i sam bunar, ako je bilo za vjerovati njegovom imenu. Ako joj ni ona ni nitko drugi ne mogu pmoći, da barem proba s nečime što je nedugo i naširoko poznato kao izvor mudrosti. Makar to bio i bunar. Majka ju je zagrlila i rekla da ju najviše na svijetu boli gledati Alnore takvu, i ako će joj išta barem malo pomoći, neka proba.

Napola iz obijesti, napola da udovolji majci, Alnore se konačno ustala iz kreveta i dala se put malog trga s bunarom u središtu. Čudno je bilo kako je od Nelionove smrti počela promatrati svoj grad. To su nekoć bile ulice i kuće njezinog grada, sad su izgledale kao obične ružne nakupine drva i kamenja. Ljudi koje je pozdravljala na ulici, prodavačica kod koje je kupovala kruh, stolar koji je Orani napravio novi stol, njeni poznanici i susjedi: ljudi koje je nekad ponosno nazivala dijelom svog života sad su postali samo skupina nepoznatih lica i tijela koji se ni po čemu nisu razlikovali od potpunih stranaca.

Znala je put do bunara – nije bilo osobe u Ayarasu koja ga nije znala. Trebalo je proći jednom od ulica što vode prema glavnom trgu sa sajmištem, pogledom tražiti mesarevu trgovinu i četiri zgarde dalje skrenuti u uličicu što se blago uspinjala prema bunaru. Osjetila je poglede na sebi – ljudi koji su živjeli ovdje znali su da nitko nikada ne prolazi njome osim ako je naumio doći do bunara. Sama uličica bila je uska, mračna i blatnjava – i ako je ikada bila ičime popločena, ti su dani bili davno zaboravljeni. Nije bilo štandova, trgovina, gradske straže ni ulične graje – i da ne zna, nikad ne bi povjerovala da se nalazi na samo nekoliko minuta hoda od glavnog sajmišta gdje je svakodnevno pola grada dolazilo trgovati. Ne, ova je uličica izgledala kao mjesto u kojem nije pametno predugo se zadržavati. Nakon još dva skretanja i penjanja kroz jednako uske ili još i uže puteljke – jer njih više nije mogla ni nazvati uličicama – došla je do stare drvene zgrade kroz čiji je nadsvođeni prolaz konačno stigla do trga kojeg je tražila.

Iako nije bio ni najveći ni najljepši u Ayarasu, ovaj su trg njeni sugrađani oduvijek nazivali – Trgom. Imalo je nekog smisla, pomisli Alnore – jer se oko njega, i bunara u njegovom središtu, po legendi razvio cijeli Ayaras. Osim toga, trg nije bio ni po čemu poseban. Bio je napravilnog oblika, vjerojatno jer su prvi naseljenici Ayarasa ovdje zidali svoje kuće – najstarije ayaraške – bez ikakvog plana osim ideje da sve budu približno jednako udaljene od bunara. Počele su kao jednostavne drvene prizemnice i jednokatnice, da bi tokom desetljeća i stoljeća bile nadograđivane svaka svojim tempom. Iz niskih stambenih kuća nastala je mješavina zgrada različitih visina i namjena, od jednokatnica do par visokih četverokatnica koje su izgledale kao da će se svaki čas urušiti pod svojim teretom. Najuočljivija prostorija u razini trga bilo je prizemlje jedne više zgrade, potpuno prazno osim rubnih zidova i posve otvoreno prema trgu. U toj su dvorani stajali spremni stolovi i stolice za načelnika i članove gradskog vijeća koji su se ovdje sastajali u vremenima najveće nužnosti, kad im je trebala mudrost bunara.

Sam trg sastojao se samo od bunara i hrasta nad njim. Hrast je bio star i veličanstven, stariji od svih zgrada u Ayarasu, iako ne i od bunara. Njegove su se sjene nadvijale nad cijelim trgom, osiguravajući vječni hlad svima prisutnima. Čak ni u vrijeme najgorih sparina, na Trgu nije bilo prevruće. U središtu trga, na blagoj uzvisini ispod hrasta, ležao je bunar. Alnore je mnogo znala o njemu, kao i svi Ayarašani, no ovo je bilo tek treći ili četvrti put da ga je u životu vidjela. Bio je prosječne veličine, visok njoj do kukova. Rađen je suhozidom, i Alnore sigurno nije prva koja se pitala kako je ova naizgled krhka i nestabilna struktira preživjela neoštećena tolike godine i stoljeća. Bez ikakvog veziva, svaki je kamen savršeno nasjedao na svoje susjede i opirao se svim pojušajima vremena i mangupa da mu naštete.

Iako bitan u životu Ayarašana, trg s bunarom nikad nije prepun ljudima – većinu vremena proveo je prazan. Ako je i bilo ljudi, to su često bili bardovi, slikari, glumci i ostali umjetnici. Svi ostali koji su dolazili bili su ljudi koji nisu nosili sreću na sebi. Bolesnici kojima je trebala nada, žene čija su djeca nestala ili pobjegla, muškarci povratnici iz rata, invalidi… i udovice koje su izgubile svoje voljene, zaključi Alnore. Znalo se koja vrsta ljudi odlazi pred bunar. Iako, pomisli, nije se mogla nikada sjetiti da je itko ikada pričao o svom susretu s bunarom i mudrostima koje je ondje dobio. Otac – koji je i sam pohodio bunar, iako joj nikad nije rekao zašto – objasnio joj je da je razgovor s bunarom preosoban. Preintiman. Previše vezan samo za tebe i tvoju osobu da bi drugi razumijeli. Iskustvo bunara bilo je namijenjeno samo pojedincu i nikome drugome.

Trg nije bilo lako dostupan – osim uličice kojom je Alnore došla, moglo mu se pristupiti još samo kroz labirint još mračnijih nadsvođenih prolaza i minijaturnih atrija u prizemljima zgrada koje su ga okruživale. Trg nije imao nikakve biljke doli velebnog hrasta. Njegovo kameno poločenje nekim je čudom odolijevalo zubu vremena – i dalje je bilo čvrsto i postojano.

Alnore je prišla do bunara i oslonila ruke na suhozid. Nije joj bilo posve jasno kako bunar radi – je li trebala nešto reći? Napraviti neki obred? Hoće li se možda bunar nekako obratiti njoj? Ako joj se i obratio, nije ga čula – njome su brzo zavladali uobičajeni tuga, jad, čemer i bijes. Sjela je kraj bunara, pa se digla i stajala, pa se nagnula nad bunar i pogledala prema dolje – nije vidjela dno, pa sjela na njega. Ništa nije pomoglo. Ništa se nije dogodilo. Ostala je još neko vrijeme, prije negoli se pokupila odatle, jednako razočarana, jednako prazna i bez nade.

Ipak je došla opet sljedeći dan, i onaj nakon toga. Počela se osjećati ugodno sjedeći u sjeni hrasta oslonjena na bunar. Možda ne baš ugodno, nekako prihvaćeno. Svakako mirnije i spokojnije. A ako joj je išta trebalo u ovim danima, to je bila barem natruha mira i spokoja.

Po prvi puta od Nelionove smrti, osjećala je da može razmišljati o njoj – stvarno razmišljati. Prije je osjećala tek besciljnu smjesu tuge, boli i bijesa, i tako iz dana u dan. Sada – kao da je nekako mogla s odmakom pogledati na sve njih. Suhozid bunara i sjena hrasta djelovali su umirujuće. Mir i spokoj što ih je osjećala kraj bunara pomogli su joj da se fokusira. Najčešće se fokusirala prema vani – i krenula brojati prozore na zgradama ili promatrati strukturu kamenja što je činilo bunar; no tu i tamo prpbala se fokusirati i prema sebi. Mogla je jasnije vidjeti sebe i svoje emocije. Više nije bila smjesa tuge i bijesa, sada se više osjećala kao žena sa tugom i bijesom. I dalje ih je osjećala, i dalje su je boljeli, ali sada ih je barem mogla pogledati i promotriti. Nije se usudila fokusirati još i dublje, no osjećala je da jednog dana hoće. Da će osim tuge i bijesa uskoro u sebi naći i barem klicu sreće i radosti. Skoro se ugrizla za jezik – nije znala zaslužuje li više ikada su sreću i radost kojoj se tako oholo usudila nadati.

Usprkos njegovoj važnosti za Ayarašane, Trg nije bio često pohođeno mjesto. U satima koliko je dnevno provodila tamo, Alnore je velik dio vremena provela sama. A i kad nije bila, drugi su posjetitelji bili jednako šutljivi i mirni kao i ona sama. Jedini zvukovi koje je mogla čuti bili su šuštanje vjetra kroz hrastovo lišće i koraci povremenih posjetitelja. Vladala je grobna tišina. Što i nije bilo čudno – bunar je bila neka vrsta groblja, groblja ayaraških nada i želja: Alnore se sjetila da bunar ionako pohode uglavnom unesrećeni, obogaljeni i bolesni. No, možda, ako je točno ono što kažu o njemu, možda je bunar ujedno i groblje strahova te boli, mjesto gdje ljudi pokapaju svoje nereće i jade kako bi mogli krenuti dalje. Ova joj je usporedba donosila više utjehe.

Prošlo je možda petneast dana dok je prvi puta osjetila tragove promjene. I dalje je bila jadna, i dalje je bila žalosna: no mogla je osjetiti da malo po malo tuga i čemer gube bitku s prihvaćanjem. Razmišljala je i dalje stalno o Nelionu – o njegovom smijehu, njegovom licu i njegovom cvijeću, o njegovom nonšalatnom samopouzdanju i načinu na koji ju je uvijek uspijevao nasmijati kad joj je smijeh najviše trebao ili utješiti u situacijama preozbiljnima za smijeh. Prije – vidjela je samo prazininu u sebi. Prazninu jer je znala da ih više nikada neće iskusiti, da neće vidjeti Neliona, njegov smijeh i njegovo cvijeće. Narančastu kanu. Po vidjela je i jednu malu misao duboko u sebi, preheretičnu da je samoj sebi isprva prizna. Možda, sramežljivo se pitala, možda tuga nije sve što trebam osjećati. Možda bih mogla, ne – možda bih trebala biti i zahvalna. Zahvalna jer sam ga upoznala, zahvalna za sve zime kad sam se osjećala sigurno i voljeno, zahvalna je bio najveći i najbolji dio mog života, zahvalna jer sam svojim mogla nazvati izvrsnog čovjeka koji me učinio boljom osobom. Alnore nikad dosad nije o tome razmišljala na taj način, ali sad je imalo smisla. Ona i Nelion zajedno su proveli zime i zime; zajedno se razvijali i međusobno se uvijek podržavali. On je oplemenio i promijenio nju, a Alnore je vidjela da je i ona isto djelovala na njega. Nelion ju je zarazio svojim optimizmom i beskrajnim entuzijazmom za vokaciju kojom se bavio. Bila je sigurna, recimo, da je zbog njega postala boljom travaricom. On je, pak, s druge strane, postao odgovorniji. Strpljiviji. Posvećeniji. Čak i da ga opet vidi po prvi put, smjesta bi opet pala na njega. Ovaj put još i jače.

Na kraju krajeva, sumnjala je da bi je htio vidjeti ovakvu. Skoro ga je mogla zamisliti da joj se ukazuje, tu kraj bunara i govori joj: Idi i budi sretna, Nora. Nora – nitko drugi ju nije tako zvao. Nitko drugi nije ni znao za taj nadimak. Nora i Lion – to su bili njih dvoje.

Poslušala ga je. Razvijala je novi pogled na svoj život. Malo po malo, sve je više razmišljala o svemu ostalom što se događalo u njenom svijetu. Još uvijek je bila travarica, i to jako dobra travarica. Štaviše, jedna od najperspektivnijih naučnica koje je ikad imala, Orane je znala reći. Ta joj je pomisao uvijek izmamila tračak osmijeha na usnama – i prije i sad. Još uvijek je imala prijateljice koje su cijelo vrijeme bile uz nju. I roditelje također. Sjetila se djevojke kakva je jednom bila, puna energije i snage. Puna želje da upoznaje nove ljude, posjeti nova mjesta, čuje nove ideje. Tko zna, možda je opet mogla biti ta djevojka. Život joj je stalno nudio nove mogućnosti – nudit će ih i dalje. Na njoj je samo da ih prihvati. Ili ne. Ali preferabilno da.

Ništa od toga nije umanjilo njenu tugu za Nelionom. Žalila je za njim i žalit će do kraja svojih dana. Ali shvatila je da je život veći od tuge, i veći od smrti. Ako cijelog svog života bude razmišljala samo o boli i smrti, onda je smrt pobijedila. Alnore joj nikada dosad to nije dozvolila, pa neće ni sada.

Umjesto o smrti, sve je više mislila o životu pred njom. Znala je da može postati travarica, na ponos sebe, Orane i cijelog Ayarasa. Znala je da koje prijatelje i prijateljice i dalje želi u svom životu. Znala je da želi upoznati i nove ljude, vidjeti nova mjesta i nove gradove iz priča i knjiga. I znala je da opet želi osjetiti ljubav jednog dana. Proći će možda još i mjeseci, možda i zime prije negoli opet počne muškarce gledati na taj način – ali to vrijeme će doći. Dugovala si je bolji život. Orani. Prijateljima i obitelji. Nelionu. A najviše ga je dugovala sebi.

Mjesec dana nakon svog prvog posjeta bunaru Alnore je osjetila da će nema više potrebe da dolazi ovdje. Deset dana nakon otišla je do Oranine travarnice i zamolila ju da nastavi svoje naučništvo.
__

Ayaras nije bio onakav kakvim ga je Laod zamišljao. Iz priča je zaključio da se radi o gradiću koji ne ni veličinom ni važnošću ni po čemu ne ističe, kakvih ima na desetke u Kraljevstvu Eln. Umjesto toga, dočekalo ga je bujajuće trgovačko središte, ponosni grad prepun žamora trgovaca, graditelja, obrtnika i umjetnika poput njega samog. Brzo je naučio da je uzrok Ayarasovom spretnom usponu njegova sretna pozicija – kao najveći grad u lorskoj dolini brzo je postao središte trgovačkog prometa između Elna i Nakorije.

Laod se u sebi cinično podsjehne. Mir između dvaju kraljevstava trajao je koliko? – sto; sto i dvadeset zima? A ipak su priče o Ayarasu koje je čitao još uvijek bile iz vremena kad su Eln i Nakorija bili su stalnom stanju pograničnih sukoba, kada se Ayaras nije mogao razviti u ovo što je danas. To mora da je bila izvrsna priča, pomisli Laod, kada je nadživjela istinu za više od sto zima. Možda će jednog dana i neka njegova priča biti toliko dugovječna. Da bar.

No Laoda nisu previše zanimali politički odnosi između dvaju stranih zemalja. Nije proputovao toliki put zbog toga. Bio je bard, i u Ayarasu ga je zanimala prvenstevno jedna stvar. Bunar. Ako je išta bilo zajedničko bardima, pjesnicima i graditeljima diljem svijeta, to je status Bunara u njihovim glavama. Mnogi su ga htjeli posjetiti, zaklinjući se da će jednoga dana snaći vremena i novaca za dugačko putovanje. No malobrojni su to zaista i ostvarili, i Laod je bio više nego malo ponosan da je i sebe mogao ubrojiti u tu skupinu. Bunar je bio izvor ideja, vrlo inspiracije – svaki umjetniku koji je držao do sebe bio je skoro pa sveto odredište. Imao je Ayaras i ostale stvari za vidjeti: jednozimski festival na glavnom sajmištu koji je upravu trajao. Prekrasne Alnorine vrtove nazvane na travarici koja ih je prva posadila prije skoro sto zima. Natjecanje bardova na koje se planirao prijaviti. Podosat bogatih trgovaca i bankara u vječitoj potrazi za bardom kojeg će sponzorirati. No sve to moglo je pričekati: bunar je naravno bio na prvom mjestu.

Za grad koji se toliko ponosio svojim Bunarom, Ayaras ga je postavio na zabačeno mjesto, pomisli Laod. Isprva nije ni pitao gdje je, samo je pojurio do glavnog trga i očekivao da će ga zateći tamo. U Laodovim mislima, Bunar je stajao na bogatom kamenom postamentu, danonoćno okružen mnogobrojnim ljudima i pod budnim okom gradske straže koja je briljivo pazila da Bunar ne bi pogodilo kakvo zlo. Nije očekivao ovo. Nije očekivao da je Bunar stara suhozidna struktura skoro potpuno izolirana od ostatka Ayarasa. Da nije pitao lokalnog mesara, nikad ne bi pogodio usku uličicu koja vodi do Bunara. Nije očekivao ni potpunu odsutnost ljudi, a ni veliki hrast koji se nadvijao nad cijelim trgom, poput nekog diva zaštitnika koji svojim tijelom štiti krhko stvorenje ispod sebe.

Odjednom je shvatio koliko je umoran; ta putovao je čitavo jutro po najgorem ljetnom suncu. Nije se usudio otići s trga i potražiti neku krčmu ili odmorište – trebala bi mu čitava vječnost da ponovno pronađe usku uličicu koja ga je dovela ovdje. Umjesto toga, jednostavno se naslonio na hrast i zaspao. Kratak san, ništa više, samo da skupi snagu prije nego se pozabavi bunarom.

San nije trajao kratko. Load se probudio nek navečer, dok su zadnje zrake sunca polako nestajale iza horizonta. Na kakav li je to samo san bio! Imao je odličnu ideju za pjesmu; čak i prije nego li se obratio bunaru. Imao je fenomenalnu priču, o velikoj ljubavi i velikoj boli, o smrti, tuzi i iskupljenju. Čak je imao i ime – nazvat će ju Balada o Nori. Bio je siguran da će ju za sto i više godina ljudi željno pjevati, i pričati o Laodu kao o velikom bardu koji ju je prvi napisao.

 

Autor: Svitanje