Dobrodošli, dragi gosti

Nema ko nije bar jednom poželeo da nabavi par super krpica, spakuje kofere i parkira ih u holu kakvog ekskluzivnog hotela započinjući odmor iz snova. Hoteli, hosteli, bungalovi i sobe su idealni da se negde na kratko preselite, zavisno od toga šta vam najviše prija. Možda bi samo trebalo obratiti pažnju da slučajno ne nude neku od dodatnih „usluga“. Jer u tom slučaju vaš odmor postaje nezaboravno iskustvo. Nezaboravno drugima, naravno.

Herman Vebster Holms, poznatiji kao Dr. Henri Hovard Holms odnosno H.H. Holms rođen je u Novom Hemširu (USA) 1861. godine kao treće dete svojih roditelja, prvobitnih migranata. Radio je kao farmer, trgovac, moler i redovno sa svojom porodicom odlazio u Metodističku crkvu. Fin momak, rekli biste ako ne znate da je od najranijih dana mučio i ubijao životinje nikad ne prebolevši traume koje mu je zadao nasilni otac. Ove navode crkvena zajednica nikad nije potvrdila iako je bilo pregršt svedočenja. Nakon srednje škole, u svojoj 16. godini, ženi se Klarom i dobija sina (1880. u Londonu) i ubrzo postaje gradski menadžer u Orlandu (Florida). Studirao je samo godinu dana na Vermontskom Univerzitetu i nezadovoljan istim prebacuje se na Univerzitet za medicinu i hirurgiju gde je i diplomirao (1884). Radio je u laboratoriji prof. Herdmana kao instruktor i šef na anatomskom odseku. Posebno se zanimao za disekciju ljudskih tela. Pošto je bio nasilan prema ženi ona ga je u međuvremenu napustila a on „gladan“ novih znanja počinje da radi u apoteci u  Filadelfiji ali zbog preminulog dečaka kome je on prepisao lek seli se u Čikago i ženi se Mirtom sa kojom pravi ugovor o njenoj slepoj poslušnosti. Ne postoji zapis da je ona o tom ugovoru uopšte bila obaveštena. Sa njom ima ćerku koja kasnije postaje učiteljica a Holms iako se nikad nije papirološki razveo od Mirte i Klare ženi se Džordžijanom u Koloradu. Dobro, prek čovek pomalo opscenih interesovanja i bigamista. Još uvek ne deluje kao hodajući horor. No, 1886. uzima svoje „umetničko“ ime po kome je ostao poznat i počinje da radi u apoteci u Čikagu gde je radio vredno i na kraju je i otkupio, nakon što su vlasnik i njegova žena misteriozno nestali. Kako prigodno. Uskoro kupuje i parcelu pored apoteke sa započetom zgradom na koju i pored tužbe dodaje treći, nepredviđeni sprat i pretvara je u hotel. Hotel nikad nije završen do kraja jer se on sudio sa svima a dobavljači su svedočili da je po tajnim sobama krio nameštaj i materijal za koji im nikada nije platio.

Šta je nudio ovakav smeštaj? Zvučno izolovane sobe, lavirinti hodnika koji ne vode nikuda, sobe sa propadajućim podovima, bazeni sa kiselinama, lažni zidovi, sobe za mučenje, gasne komore, hiruška sala pa čak i krematorijum bili su „ponuda“ ovog hotela. Ipak, i pored sveg svog ludila, nije ga napuštao osećaj za biznis pa je organe prodavao na crnom tržištu, nakon što se dovoljno „naigra“ sa svojim žrtvama a mnogi od skeleta su dugo bili nastavni rekvizit u školama koje nisu slutile ništa. Njegova prva žrtva bila je njegova ljubavnica, Džulija Smit, žena njegovog zaposlenog u apoteci koji je nakon  otkrića preljubništva napustio nju i ćerku Perl. Obe su nestale na Božić 1891. godine mada je on tvrdio da je naivna žena preminula tokom abortusa ali o obe se ne zna mnogo. Zaposlena u hotelu, Emili Cigrande nestaje 1892, pa onda Edna Van Tesel i na kraju je cifra „gostiju“ stigla do 9 potvrđenih, 27 priznatih i sumnje na još preko 200. U ovom bizarnom poduhvatu, pomagao mu je stolar sa kriminalnom prošloću, Bendžamin Precel, koga su kasnije nazivali Holmsovim alatom ili kreaturom. Njih dvojica su sem krvavog pira obavili ovde i mnogo pronevera. Zavodeći žene, Holms bi njihovu imovinu prepisivao samom sebi pod alijasom ili svom stolaru pod lažnim imenima a onda bi naivne žrtve nestajale, kao što je slučaj sa Mini Vilijams i njenom sestrom.

Kako to obično biva, ljudi se slabo traže ali porez se mora platiti, pa je poput pada Kaponea, tako i utaja poreza dovela do hapšenja ovog manijaka. Pre nego je uhapšen (1894), pokušao je da na imanju otetom od gore pomenutih sestara napravi novi „zamak“ kako su od milja zvali njegov hotel. Ipak, pušten je nakon kratkog ispitivanja, pa ponovo priveden zbog sumnje na prodaju posmrtnih ostataka iz čega se izvlači uz kauciju. Holms ne gubi vreme i ono malo vremena što je proveo u zatvoru koristi da se sprijatelji sa Marionom Hedžepetom, osuđenim na 25 godina. Planiraju da prevare osiguravajuću kompaniju tako što će izvaditi osiguranje na sebe a onda izlažirati smrt. Robijaš za malu nadoknadu daje Holmsu ime poverljivog advokata. Advokat Alfonso Hov odbija ali nažalost njegov mlađi brat Džepta Hov se oduševljava ovim planom. Naravno, Holms nije planirao svoju lažnu smrt već smrt Pricela, pomoćnika. Samo, čak ni lažnu već pravu. Uz pomoć hloroforma ga ostavlja u plamenu gde je izgoreo živ. To mu nije bilo dovoljno pa je na prevaru doveo Pricelovu ženu i petoro dece i ubijao ih pojedinačno gasom dok su bili zatvoreni u sanducima i njihova tela je sakrivao u iznajmljenoj kući u  Torontu. Detektiv Frenk Gejer je bio uporan na ovom slučaju. Kada je skupio dovoljno dokaza dobija pomoć u ozlogašenim Pinkertonovim momcima (poznati po „ubeđivanjima“ vezanim za prolaz železnice i lovu na ljudske glave) i Holms biva uhapšen (1894). Iako danas postojanje njegove opreme za mučenje u hotelu pripisuju fikciji, postoje svedočenja ljudi koji su uspeli da prežive njegov bolestan um.

Holms je osuđen na smrt i tokom čekanja na istu zapisuje da je iza rešetaka toliko promenio lični opis da je siguran da je on sam đavo lično ili da je barem zaposednut. Dve godine od hapšenja obešen je u Mojamensing zatvoru u Filadelfiji i to samo za ubistvo Pricela. Na vešala je otišao potpuno mirno, bez straha, insistirajući da njegove ostatke zakopaju što dublje i zaliju betonom da ga ne bi lopovi iskoristili za seciranje. Kako mu vrat nije pukao Holms se gušio čitavih 15 min a nakon 20 min proglašen je preminulim. Čovek koji je potkazao Holmsa vlastima, robijaš Hedžepet je i sam ubijen u policijskom obračunu (1909). Majordom hotela, Kvinlan se ubio strihininom jer je kako kaže u poruci patio od insomnije, a rođaci su tvrdili da su ga progonile traume i halucinacije usled onoga što je pronašao unutar hotela. Avgusta 1895, hotel je zahvatila vatra i kako je tada izveštavao Njujork Tajms dvojica nepoznatih ljudi su podmetnuli taj požar. Deo konstrukcije je preživeo i ona je bila u upotrebi do rušenja 1938. godine. Poljana danas pripada Pošti SAD. Jenet Mondž iz Pensilvanijskog muzeja Arheologije i Antropologije dobija dozvolu da  otkopa Holmsa. Postoje fotografije njegovog savršeno očuvanog odela i ni malo promenjenih brkova koji su i dalje stajali na lobanji. Identifikovan je po zubima da bi ponovo bio zakopan ovoga puta bez betona iznad što se mnogima koji veruju u njegovu zaposednutost nije dopalo.

Mada, ne postoji dokaz da par tona betona može da savlada nečiste sile, strah je razumljiv, ovaj serijski ubica je ostavio traga do te mere da je zauvek ovekovečen u mnoštvu dela književnosti.

Za one koji vole da čitaju:  „Đavo iz Belog Grada: Ubistvo, magija i ludilo na vašaru koji je promenio Ameriku“ (Erik Larson, 2003); „Doktor Tortura“ (Dejvid Franke, 1975); „Skarletna kuća“ (Alan V. Ekert, 1985); „Razotkriveno: šokantna istinita priča o Američkom prvom serijskom ubici“ (Harold Šester, 1994); „Dragulj prerije: neformalna istorija čikaškog podzemlja“ (deo: Monstrum iz 63. ulice, Herbert Asburi, 1940-1986); „Američka gotika“ (horor pisac Robert Bloš); „H.H.Holms: istinita istorija đavola iz Belog Grada“ (biografija, Selzer, 2017); „Đavolova zemlja snova“ (horor pisac Sara Tantlinger, poezija inspirisana Holmsom koja dobija za ovo delo i Bukera 2018. godine).

Režiser Martin Skorceze (2019) radi na filmu „Đavo u Beloj kući“ sa Leonardom di Kaprijom u glavnoj ulozi.

„Rođen sam sa đavolom u sebi. Ne mogu da se otrgnem činjenice da sam ubica koliko i pesnik ne može da se otrgne inspiraciji da opevava. Rođen sam sa „Zlim“ koji je kao sponzor stojao pored mog kreveta kada sam došao na svet i od tada je sa mnom.“ –H.H. Holms

Ako ste mislili da je ovaj hotel bio inspiracija za Američku horor priču, varate se. Maštu koja je stvorila hotel „Kortez“ iz ove horor serije rasplamsao je zapravo hotel „Sesil“ iz Los Anđelesa. Njegovo ime je danas preinačeno u „Ostani u Glavnoj“ misleći se na ulicu u kojoj je. Ovo je niskobudžetni hotel građen prvobitno 1924. godine sa tadašnjih 700 soba koji je nakon renoviranja smanjen na 600. Iako je osmišljen za poslovne putnike već godinama je samo usputno mesto, skoro pa motel. Ovaj hotel ima reputaciju strave i užasa sa pojavom neobjašnjivih i natprirodnih stvari koje se kao obrasci ponavljaju. Mnogo samoubistava i tri zvanična ubistva nisu bila dovoljna, već je ovaj hotel ugostio i dvojicu čuvenih serijskih ubica: Ričarda Ramireza (1985) i Džeka Untervegera (1991) koji su živeli u njemu. U ovom hotelu se desio i još uvek nerešeni zločin nad životom i telom Elizabete Šort (1947) koji još uvek potresa ovaj grad kao najstariji nerešeni slučaj. Hotel je omiljeno mesto za tv emisije i snimanje filmova i serija posebno o nesretnoj Šort („Istinite ispovesti“, 1981, Robert de Niro i Robert Duval kao i film Brajana de Palme „Crna Dalija“ koji joj je posvećen (2006)). Za one koji ne znaju, Crna Dalija je zapravo nesretna devojka koja je bila predmet nikad zatvorene istrage u koju su umešane velike face Holivuda. Njeno nago, unakaženo telo pored džaka krvi i cementa je jedino što je ostalo od starlete (u ono vreme to je pojam koji je označavao mladu glumicu koja pokušava da se probije) koja je odlaskom na privatnu žurku zapečatila svoju sudbinu. Detektiv Stiv Hodel tvrdi da ima dokaze da je upravo njegov otac ubica (dr. Džordž Hodel) koji je u to vreme bio glavni lekar Holivuda i javna je tajna bila da je sa određenom ekipom uživao u sadističkim ritualima. Mnoge poznate ličnosti tog vremena su bile na toj žurci, jedan od njih je kako navode neki izvori i Keri Grant čije „posebne“ sklonosti nisu nepoznate javnosti (ovde ne mislim na njegovu emotivnu opredeljenost koja sa ovim nema veze, da se razumemo, nego na potrebu da žurke budu što surovije).

Ako i dalje ne znate koji je ovo hotel, evo nečeg što ste sigurno videli u medijima. U februaru 2013. godine unutar hotelskog rezervoara za vodu koji se nalazi na vrhu hotela pronađeno je nago telo kanadske studentkinje koju su tražili još od januara. Da gosti nisu prijavili da voda ima čudan ukus i da je pritisak slab ne bi se setili da pogledaju još ko zna koliko jer su ovi rezervoari bukvalno preteških zadihtovanih poklopaca koji se ne otvaraju tako lako. Sigurno ste videli snimak koji kruži internetom, na kome ona panično stiska dugmiće u liftu i izgleda kao da beži od nekoga. Vlasti kažu da je nesretan slučaj davljenja, predlaže se narkotik ili bipolarni poremećaj kao opcija ali i pored svega toga nemojmo zaboraviti da prijava za duhove po hodnicima i sobama vezano za ovaj hotel ima toliko da ih je nemoguće zanemariti.

Nije dovoljno samo da pronađete adekvatan smeštaj, jako je važno da je i meni raznovrstan. No, ne bi vam bilo ni malo prijatno da prenoćište na meniju nudi upravo vas. Možda najpoznatije svratište ovog tipa je svakako „topli dom“ porodice Bender. John Bender, njegova žena Elvira, sin John Junior i ćerka Kejt u periodu kad su se bavili ovim „ugostiteljstvom“ živeli su u Labet okrugu, Kanzas (1869-1873). Kasnije je potvrđeno da su ovi supružnici takođe, brat i sestra. Oktobra 1870. godine, ova porodica je kupila imanje koje je prigodno obuhvatalo i jedini put koji je prolazio tuda. Pretvaraju svoj dom delimično u prenoćište i restoran ne bi li ugostili putnike. Iako su supružnici slabo govorili engleski i bili prilično čudno gledani od strane komšija (koji su u ovo vreme slabije naseljenosti ipak bili na bezbednoj udaljenosti) ova porodica je polako ali sigurno svojim trudom preuredila imanje i razgranala biznis. Za razliku od  njih, deca su tečno govorila jezik i tako znamo iz svedočenja savremenika da su objasnili tada da dolaze iz Nemačke. Dokumenta govore nešto drugačiju priču. Bender stariji je zapravo Džon Flikinger a Elvira je rođena kao Almira Hil Mark u Adirondak planinama. Bila je udata za Simona Marka sa kojim je prodila 12 dece. I Mark i kasnije Stefan Grifin dodati su na listu nekoliko ubijenih muževa ali kako se niko nije bavio time temeljno, slučaj je zapušten. Veruje se da je Kejt zapravo njena peta ćerka a komšije su bile zbunjene jer su i ova deca izgledala kao da su u vezi. Vrlo brzo i od dece se zaziralo. Sin bi se nekontrolisano smejao i često je viđan da priča sam sa sobom. Ćerka se samoprozvala isceliteljem i držala je redovne seanse dajući časove iz spiritualizma što se tek nije dopalo zajednici. Ali, upravo Kejtina popularnost im je razgranala posao. Da negde vidite porodicu koja javno ima problem da definiše odnose, prljavi su, brutalni, nerazumljivi i naprasiti sigurno ne bi ste odseli kod njih. No, nakon dugog prašnjavog puta i u neka druga vremena pristojan krevet i tanjir supe bili su dovoljno.

Maja 1871. godine, u Drum Kriku je otkriveno telo izvesnog Džona čija je smrskana lobanja jasno ukazivala na ubistvo. Nažalost, vlasti su ovde osudile vlasnika ovog imanja, po digfoltu. U februaru 1872. godine, tela dvojice muškaraca sa istovetnim povredama su pronađena daleko od njih u jarku i kako je „ubica“ već robijao ovo budi sumnju da su pogrešili. Vrlo brzo, lista nestalih putnika je toliko narasla da je samo potpuno neuk putnik prolazio tuda. Ovaj put je inače bio poznat kao leglo pljačkaša i presretača pa su tokom ove istrage mnogi od njih hapšeni u nameri da se ubijanje zaustavi no, ni to nije urodilo plodom. Sve dok u zimu 1872. godine Džordž Njuton Longkor i njegova mala ćerka Meri En nisu na putu od Independensa u Kanzasu za Ajovu nestali bez traga. Kako se radilo o uglednoj porodici a ne trgovačkim putnicima i tragačima za poslom ovaj put se istraga potrudila (ono, jedan brat  mu je bio senator a drugi pukovnik). Braća kreću sa omanjom armijom tragača prvobitno se nadajući da njihove najmilije nisu presreli Indijanci. Više puta su u tom traganju svraćali u ovo domaćinstvo. Čak je i Kejt svojim „proricanjem“ navela, srećom neuspešno, da bi na vešalima trebala da visi komšijska porodica Roačes. Obruč se stezao sve dok jednog dana nisu konačno shvatili ko je odgovoran za nestanke. Porodicu nisu zatekli na svom mestu a iza njih je ostalo puno domaćinstvo i gladna stoka. Grozan miris ih je odveo do podnih vrata ispod kreveta otkrivajući samo naslage skorene krvi ali ne i tela. Ispod kolibe prekopavanjem nisu pronašli ništa. No, prekopavanje bašte a posebno cveća dovelo je do prvih devet tela a među njima i traženog čoveka. Pa još pokoje telo u bunaru i u jarcima. Za nestalu devojčicu koju su ovom prilikom, takođe, pronašli tvrdi se da je zakopana živa. Rulja je hvatala i mučila svakoga ko je ikada bio sa njima makar  u kratkom razgovoru. Kolibu se rasparčali za suvenire radoznalci iz celog kraja a za njima su raspisane poternice sa novčanom nagradom. Benderovi su vrlo toplo primali svoje goste, bar na početku, dajući im počasno mesto za stolom (iznad podnih vrata). Zamajan gost bi tokom obroka vrlo brzo postao žrtva. Iza zavese, pogodan trenutak čekali bi otac ili sin sa sečivom ili čekićem. Nisu sve žrtve bile imućne da bi povod ovome bila samo pljačka. Oni koji su preživeli ovu metodu samo zato što su odbili da sednu na flekavu stolicu svedočili su da je to njihovo odbijanje dovodilo porodicu do besa i nasrtaja na njih. Mnoge rupe od metaka su govorile da su žrtve pokušavale da se ipak nekako spasu (očigledno ciljajući kao Storm Trupersi). Nakon što su pronašli njihova vagon kola sa izgladnelim konjima, shvataju da je porodica kupila karte za voz i na nesreću svih uputila se preko Red River okruga pravo na mesto između Teksasa i Novog Meksika koje nije podlegalo zakonima. Samim tim, nisu gonjeni jer ovde nije bilo govora o izručenju niti pristupu beguncima. Jedan detektiv je kasnije tvrdio da je pronašao telo Džona mlađeg na samoj granici, tvrdeći da je preminuo od unutrašnjeg krvarenja (apopleksija). Mnoge grupe su tvrdile da su baš oni zaslužni za njihovo smaknuće, dok se u svakoj priči ističe da je Kejt spaljena živa. Mnogo kasnije pojavljuje se dokument gde je uhapšeni opisom nalik na oca ove porodice a i ubistva su i ovde izvršena čekićem (Salmon, Ajdaho). Identifikacija je bila skoro nemoguća jer nije postojala mogućnost u to vreme da se telo sačuva dok stignete posle sto dana jahanja. Jedno vreme lobanja ovog tela je bila izložena u jednom salunu do perioda Prohibicije (1920), kada nestaje. Danas je jedan od „mističnih“ predmeta u korist crnih sila.

Vrlo brzo se uhapsila grupa koja je preprodavala stvari od vrednosti koju je ova porodica otimala žrtvama. Samo jedan od njih je najstrože osuđen jer je čak krivotvorio i pisma rodbini  žrtava a nakon puštanja je konačno zapečatio svoju sudbinu nakon što je zlostavljao i ubio svoju ćerku. Što se tiče majke i ćerke one su pod raznim alijasima robijale nebrojeno puta unaokolo. I ako je  u to vreme postojala „tajnitip“ fotografija to nije bilo dovoljno da one budu prepoznate. Na posletku im sude za zločine iz kolibe no i puštaju ih. Njih dve su do kraja svojih života bile slobodne. Danas se mnogi zločini sličnog stila iz tog vremena pripisuju njima, posebno mnogi nerešeni slučajevi nestalih muževa. Ono što ih ubraja u kategoriju o kojoj je tekst jeste pregršt obroka koji su uključivali njihove žrtve što je pregled ostataka istih pokazao. Oni koji su preživeli a pritom se i poslužili ovim sigurno su ostatak svojih  života proveli u traumi. Zanimljivost: porodica nije jela ništa od toga. Ali je smislila prigodne „dobavljače“ za svoj biznis. U Čerivalu muzeju se nalaze voštane figure i predmeti koji su im pripadali ali ih možete videti samo na posebno odobren zahtev. Ako se ne plašite duhova prošlosti možete se uputiti na put koji je tada vodio u njihove tanjire a to bi danas bio U.S. ruta 400 i U.S. ruta 169 severno od Čerivila. Ako vam je to previše, pročitajte knjigu Laure Ingals Vilder „Mala kuća u preriji“ (1937, reprint 1978) ili knjigu „Mala kuća Sampler“ (1988) koja svedoči o preživelima. Postoji i opcija kratkih priča („Ujed“, Antoni Bučer, 1943), serija „Priče veka“ (4. Epizoda, 1954), novela „Sveća opakih“ (Menli Vejd Velman), „Velika dolina“ (3. sezona, epizoda 6, gde ćerku glumi Merilin Mejson), „Američki bogovi“ se služe moćima njihovog čekića, „Vestern novela“ (Ken Hogson), novela „Kotonvud“ (Skot Filips), serija „Supernatural“, osma epizoda serije „Bibliotekari“, „Trag masakra“ (Lili Brant, 2009), „Misterije muzeja“,…pa čak i komedija „Brzo potezanje“ u trećoj epizodi prve sezone ili igrica „Red Ded Redemšon“ (2018, likovi Brej i Tami Aberden).

Naravno, mogli bi smo do sutra da nabrajamo ljudskom rukom ukleta prenoćišta sa i bez doručka u ponudi, pa ću se zaustaviti ovde jer ovo što sam vam napisala dovoljno je da steknete sliku. Ako bi ste ipak okušali sreću, imate emisiju „Ukleti hoteli“ na kanalu Travel, koja ih redovno obilazi i pita za iskustva, pa vam na volju da birate. Ono, mahom pominju raznorazne duhove, ali može se probrati po koji smeštaj koji opsedaju upravo bivši vlasnici koji su imali čudan pogled na ugostiteljstvo.

Ogledala u sobama su se pokazala kao vrlo praktična voajerima koji su neretko odgovarali za prismotru gostiju ili snimanje neprikladnih materijala. Po ulasku u sobu, prvo proverite ispod dušeka ili kreveta. Ne bi ste verovali koliko to često ume da iznenadi.

Pa, „srećan put i lepo se provedite“ ponekad dobija čudan prizvuk, zar ne?

S ljubavlju, Elena Alexandra

About Author