Michael Moorcock (Majkl Murkok)

Govoreći o Michaelu Moorcocku, Neil Gaiman je jednom rekao da ga često zaboravi spomenuti među utjecajma kao što, kad govorimo o djetinjstvu, zaboravimo spomenuti zemlju, zrak i sunce. I zaista, promatrajući popis ljudi na koje je Moorcock imao odlučujući utjecaj, upada u oči da nisu u pitanju samo autori mlađi od njega, već i mnogi pripadnici njegove generacije. Jedan od razloga za to svakako leži u Moorcockovom nevjerojatno snažnom, karizmatičnom i pogonskom duhu. Drugi je pak puno jednostavniji: Michael Moorcock počeo je prije svih.

Rođen 1939. godine u Londonu, Michael Moorcock od najranije mladosti bavio se pisanjem, stripMichael-Moorcock-and-cat-009om, glazbom i fanzinima, i postao je urednik časopisa Tarzan Adventures kad mu je bilo samo 16 godina. S tipičnom skromnošću, Moorcock objašnjava da mu nije bilo lako odlučiti se na to. „Oklijevao sam prihvatiti urednički posao, ali svi moji prijatelji u Harold Whiteheads managementu (gdje sam bio ‘pripravnik za konzultanta’) su me ohrabrivali. Doslovno svi ljudi tamo (sve management konzultanti, što je danas postala ružna riječ, ali tada nije bilo tako, tada su se bavili SPAŠAVANJEM radnih mjesta) smatrali su me nadarenim, više nego što sam ja to vjerovao!“

U to doba, časopis se sastojao većinom od stripova, a vodeći je strip, naravno, uvijek bio – Tarzan. No ni tu nije sve išlo glatko: Moorcock je bio veliki štovatelj Fostera i Hogartha, ali nije podnosio rad Rexa Maxona, i bio je spreman na sve da ga izbjegne. U jednom trenutku, ponestalo im je Hogarthovih radova, jer su originali velikim dijelom bili uništeni u Drugom svjetskom ratu.

40130Moorcock se nije dao smesti. Doznao je da postoje još neke ploče s Hogarthovim Tarzanom, ali – na španjolskom. Sedamnaestogodišnji Moorcock, koji u tom trenutku još nikad nije bio nigdje, izvan Engleske, i nije govorio ni riječi nijednog stranog jezika, odlučio je blefirati, pa je svome nakladniku rekao: „Oh, ja znam španjolski, ja ću ih prevesti.“

Dobio je španjolske verzije i počeo ih „prevoditi“, pogađajući što bi se moglo događati – i to je radio isporučujući prijevode jednom tjedno! I još je imao vremena u svoje verzije ugrađivati insajderske viceve, pa se tako u Tarzanu objavljenom pod njegovom uredničkom palicom pojavljuju zli blizanci Benford, jer se Moorcock od djetinjstva poznavao s Gregom i Jimom Benfordom, ali i mnogi drugi ljudi iz tadašnjih krugova koji su se bavili spekulativnom fikcijom. Ovi „prijevodi“ objavljivani su sve do kraja Moorcockovog urednikovanja u Tarzanu, a danas se na sajtu Moorcock’s Miscellany može naći nekoliko usporedbi originala i Moorcockovih verzija.

Osim stripova, ovaj časopis objavljivao je i kratke priče. Kad bi ponestalo materijala, Moorcock bi ga sam dopisivao, pa je u to vrijeme nastao i jedan od prvih njegovih junaka, Sojan.

Sojan je pisan u pulperskoj tradiciji „Sword and planet“ priča, na tragu Edgara RiceaSojan-Moorcock Burroughsa. Iako ni sam Moorcock nije bio osobito ponosan na svoj rad o Sojanu, te je kasnije napisao i parodičnu priču „Stvar od kamena“ u kojoj se izruguje vlastitom junaku. Nije loše napomenuti da je i Sojan bio, na svoj način, drugačiji od klasičnih junaka ovog tipa. On je, naime, reinkarnacija savezničkog zapovjednika iz Drugog svjetskog rata, pa se zato jednako dobro snalazi i sa mačevima i sa mašinkama.

Čitatelji Tarzana bili su nedvojbeno zadovoljni Sojanom, no Moorcockove uredničke sklonosti ubrzo su mu donijele nevolje. Vlasnici časopis su smatrali da se previše prostora posvećuje upravo prozi, a premalo stripu i tako 1959. godine Moorcock odlazi iz Tarzana.

Nije loše pripomenuti da je Moorcocka na uredničkom mjestu zamijenio čovjek koji se nije slagao s Moorcockovim pristupom, smatrajući da „zdravi dječaci“ ne žele sve te gadarije, pa su iz Tarzana nestali svi neugodni i moralno nejasni junaci, a Rex Maxon stigao je na naslovne stranice. Samo nekoliko mjeseci poslije toga, časopisu je prodaja toliko pala da je ukinut.

Moorcockova prava karijera je međutim, tek počinjala. Još radeći na Tarzanu, Moorcock je 1958. godine objavio prvu priču u časopisu New Worlds. U vrijeme kad je Moorcock počeo objavljivati u New Worlds, to je već bio jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji britanski SF-časopis, u kojem su svoje priče objavljivala imena poput Briana Aldissa, Johna Brunnera ili Arthura C. Clarkea.

Osim u New Worlds, Moorcock je svoje priče objavljivao i u njihovom sestrinskom časopisu, Science Fantasy, a paralelno je radio i kao urednik za izdanje The Sexton Blake Library. Poprilično nepoznat kod nas, Sexton Blake je, inače, bio vrlo važan lik u engleskoj pop-kulturi još od kraja 19. stoljeća, a najlakše ga je opisati riječima Jeffreyja Richardsa – „Sherlock Holmes za siromašne“. Moorcock je i sam napisao nekoliko priča o Sextonu Blakeu, nastavljajući tradiciju „popunjavanja prostora“ koju je započeo još u Tarzanu.

Za sve to su mu, naravno, trebala i razna imena, tako je, do šezdesetih godina, objavljivao pod pseudonimima Desmon Reid, James Colvin, Bill/William Barclay, Michael Barrington, Edward P. Bradbury i Warwick Colvin Jr.. Već i u izboru pseudonima, vide se Moorcockove tendencije prema ispreplitanju svjetova: William Barclay napisao je, između ostaloga, osmrtnicu za Jamesa Colvina, dok je Warwick Colvin Jr. očito povezan s „pokojnikom“, iako je isto tako očito da mu nije izravni potomak.

Ovako zbunjujuće situacije ponavljaju se i danas, kad ljudi nepripremljeni na Moorcockov multiverzum odjednom naiđu na njega i pokušavaju pronaći „pravi“ redoslijed kojim bi ga trebalo čitati. Njima za utjehu, može se reći da pravog redoslijeda –s-l1600 nema. Gotovo sva Moorcockova žanrovska djela – a i neka izvan žanra – međusobno se isprepliću na ovoj ili onoj razini, no nema posebno dobrog načina da se odluči koji dio dolazi prije ili poslije.

Pojedini serijali, kao što je npr. saga o Elricu, imaju, doduše, svoj unutarnji red, no iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da on za užitak u priči doista nije bitan. Ja sam se osobno s Moorcockom upoznala preko jedne neobične male knjižice objavljene pod naslovom Elric at the End of Time (Elric na kraju vremena).  Na koricama je pisalo da se radi o „sedmom nastavku“ sage o Elricu, iako je zapravo u pitanju zbirka priča i eseja, koja počinje s naslovnom pričom, u kojoj Elric susreće stanovnike posve drugog kraja Moorcockovog multiverzuma, ljude s kraja vremena i, kako bi se to uobičajeno reklo, hilarity ensues

Zamislite, dakle, junaka iz naizgled klasičnog fantasy romana, opremljenog opakim crnim mačem koji pije duše (i zbog toga stalno njurga kad se Elric propusti potući sa svakim koga sretne), kako upada u posthumano, post-tehnološko okruženje u kojem je ono malo preživjelih ljudi zapravo ravno bogovima, a sjećanje na ljudsko društvo kakvim ga mi danas poznajemo, je blago rečeno nepouzdano pa se, recimo, zna da je Billy the Kid bio astronaut i bonvivan, raspet na križu oko 2000. godine jer je imao ndc1a8791acfe6aabcec0d46a102db467oge jarca, a među slavnim ljubavnim pričama ističe se ona o Romeu i Juliju Cezaru.

Elric, naravno, nije počeo na tako čudnom mjestu. Prvi se puta pojavio 1961. godine, u pripovjetci koja će se kasnije proširiti do (kratkog) romana pod nazivom Usnuli grad.  Već u toj prvoj noveli, Moorcock je bezobzirno porušio sve klišee žanra: kao u svakoj pravoj pustolovini, opremio je Elrica ljubavnicom, protivnikom i vjernim sljedbenikom – i do kraja pripovjetke sve ih pobio.

A i to je daleko od jedinog elementa po kojem je Elric išao protiv postojećih pravila: nasuprot, recimo, Conanu Barbarinu, Elric je mršav i slabašan, i to toliko da mu trebaju lijekovi (trave/droga) i magija da bi uopće mogao funkcionirati. Moorcock ga je namjerno koncipirao kao kontemplativnog intelektualca, također u suprotnosti Conanu, dok su njegova tragična priča i moralna dvoznačnost zamišljeni kao kontrast Tolkienovoj pojednostavljenoj moralnosti. Uostalom, čak i u više-manje kronološkom redu, Elric je zbunjivao ljude. Kako kaže sam Moorcock, „Kad sam počeo objavljivati priče o Elricu, nitko nije bio sasvim siguran kako bi ih nazvao.

DreamParalelno s Elricom i drugim mačevima opremljenim junacima, Moorcock se bavio i „čistom“ znanstvenom fantastikom. Tako je 1962. objavio i svoj prvi znanstveno-fantastični roman, The Sundered Worlds ( Rascijepljeni svjetovi), u kojem se, između ostaloga, prvi puta pojavljuje pojam „multiverzuma“: iako je sam koncept postojao i prije, upravo ga je Moorcock imenovao kako bi opisao isprepletenost svijetova i mnoštva različitih univerzuma koji se međusobno preklapaju, djelomično ili potpuno, povremeno ili stalno, stvarajući jedan, zajednički, mitološki sklop.

Rascijepljeni svjetovi, usprkos relativnoj kratkoći karakterističnoj za to doba, ima u sebi toliko ideja koliko ih se danas može pronaći još samo kod nekih drugih Britanaca koji su naslijedili Moorcocka, poput Charliea Strossa. Poslije Trećeg svjetskog rata, bliži se kraj univerzuma. Skupina odabranih, predvođena Renarkom von Bekom, pokušava pronaći spas za ljudsku rasu, povezujući se s Lutajućim sustavom, skupinom od jedanaest planeta koje se okreću oko zajedničkog sunca i putuju popreko kroz sve dimenzije multiverzuma. Taj je sustav, naravno, sklonište za sve moguće multidimenzionalne kriminalce i bjegunce, te se čovječanstvo, da bi opstalo, mora za svoje mjesto izboriti u Krvavo Crvenoj Igri, ritualnom natjecanju u odvratnosti.

Koliko su ove ideje utjecale na kasniji razvoj znanstvene fantastike – Krvavo Crvena Igra kasnije će na razne načine odjeknuti, između ostaloga, i u Igraču igara Iana Banksa. No najdublji utjecaj na znanstvenu fantastiku Moorcock će ostaviti 1964. godine, kad postane urednik časopisa New Worlds.

$_57Moorcock se htio odmaknuti od pulperskih, jeftinih standarda produkcije koji su dotad obilježavali SF i prijeći na drugačiji format, kvalitetniji papir za ilustracije – bliži Playboyu nego Siriusu – što mu je novi vlasnik obećao ukoliko se časopis pokaže financijski uspješnim. No najvažniji element, ono što je New Worlds učinilo toliko važnim, ne samo za SF, već za britansku književnost tog vremena općenito, bila je Moorcockova urednička politika. Njegovim riječima:

New Worlds se više ugledao na francuske filmove i egzistencijalizam nego na SF. Htjeli smo da naša djela budu što je više moguće nabijena, pa su nam eksperimenti bili više strukturalistički nego stilistički, a naročito nas je zanimalo da proizvodimo književnost koja bi mogla opisati moderno (ili, ako hoćete, postmoderno!) iskustvo. Htjeli smo da naša djela budu u stalnom dijalogu sa suvremenim iskustvom.“

U takvom okruženju, stvaralo se ono što će teoretičari tek kasnije nazvati „Novim valom”, okupljajući ljude koji su htjeli izaći iz okova mimetičke fikcije, no nisu nužno željeli zamijeniti ih „konzervativnim i imperijalističkim“ SF-om koji je carevao zlatnim dobom.

Prvi „Moorcockov“ broj, za 5/6 mjesec 1964, imao je na naslovnici ilustraciju Jamesa Cawthorna, a sadržao je prvi nastavak Ekvinoksa J.G. Ballarda, te priče Briana Aldissa, Barringtona Bayleya, i Johna Brunnera, kao i prikaz knjige Williama Burroughsa. Burroughsa je citirao i Moorcocka u svome uvodniku: „Ako pisci trebaju opisivati naprednu tehnologiju svemirskog doba, moraju izmisliti i jednako napredne tehnike pisanja da bi govorili o njoj.“

New Worlds je doista okupio neka od najvećih imena, iako je mnogo njih tada tek počinjalo. Kao što sam rekla na početku, u Moorcockovim Novim svjetovima objavljivali su i Chares Platt, David Masson, John Sladek, Roger Zelazny, Thomas M. Disch, a prve priče su u časopisu objavili i Vernor Vinge, Terry Pratchett, Eleanor Arnason, Pamela Zoline, Geoff Ryman…

Ubrzo se New Worlds pročuo kao mjesto koje će objaviti kontroverzne materijale i stvari za koje u američkim časopisima nema mjesta. U njima je Samuel Delany našao dom za priču Time Considered as a Helix of Semi-Precious Stones (Vrijeme promatrano kao zavojnica poludragog kamenja), Harlan Ellison za možda svoje najslavnije djelo, A Boy and His Dog (Dječak i njegov pas), te Disch za roman Camp Concentration (Kamp koncentracije).

Ni sam Moorcock nije zaostajao: u New Worldsu počeo je objavljivati prve priče o Jerryju Corneliusu, svojevrsnoj parodiji svojih prethodnih parodija. Smješten u razna zemaljska doba, od suvremenosti do daleke budućnosti, Jerry Cornelius je svojevrstan pandan Elricu, što se vidi, između ostaloga, i po tome što se pojavljuje u romanu čiji je zaplet identičan Elricovoj tragediji – The Final Programme (Finalni program).

No za razliku od Elrica, jerryc nije nimalo sklon samosažaljevanju, a tamo gdje se od Elrica ipak može očekivati bar minimum moralnosti (ukoliko ga okolnosti i cukanje mača ne natjeraju da od njih odustane) Cornelius je potpuno nepredvidljiv.

Osim što predstavlja suprotnu stranu Moorcockovog bogatog spektra, Jerry Cornelius ujedno je i drugi najpoznatiji Moorcockov lik s tim inicijalima – a ima ih kod Moorcocka desetak. Najpoznatiji je, ipak, jedan drugi J.C., koji se pojavljuje u Moorcocokovoj najviše nagrađivanoj priči, objvljenoj također u New Worldsu Behold the Man (Evo čovjeka). Jedna od najboljih priča o putovanju kroz vrijeme ikad napisanih, koja se može pronaći u Monolithu broj 2. Vodi nas u život čovjeka po imenu Karl Glogauer, čiji je najveći san vratiti se u 28. godinu i upoznati Isusa Krista.

Već sa samom ovom pričom, Moorcock bi se zauvijek upisao među velikane spekulativne fikcije, no isto bi se, naravno, moglo reći i za seriju o Elricu  (kao fantasy) i za Jerryja Corneliusa (novi val) kao i za suvremenu britansku književnost i Condition of Muzak i Mother London (Stanje lagane muzike i Majka London), dva romana koji su podobivali cijelu hrpu srednjostrujaških nagrada,, za rock’n’roll sedamdesetih i rad s grupom Hawkwind i The Deep Fix, jer se Moorcock i time bavio, za cijeli gejmerski sustav reda/kaosa i dobra/zla, za koncept junaka koji nisu uvijek moralno čisti niti zgodni i za ideju SF-a koji nije ograničen na pucanje u svemiru.

Komentarišite putem Facebook-a