KAMO IDE „BIJESNI ORLANDO“?

Petsto godina od objavljivanja prvog djela fantasy-ja

besni-orlando1Ove se godine obilježava petstota godišnjica epa o „Bijesnom Orlandom“ i mislim da bi ga vrijedilo spomenuti na jednom sajtu koji se bavi fantastikom jer ne postoji niti jedna fantasy saga koja nije inspirirana ovim djelom.
Autor, Ludovico Ariosto, je taj koji je u naše živote uveo začarane dvorce, negromante, hipogrife, prinčeve i spletke oko zatočenih princeza, čudne napitke, žene ratnice, biljke i stijene koji pričaju, let na Mjesec.
Sve je ovo naravno postojalo i prije njega, ali Ariosto je posudio od svih i napravio nešto novo. Obilno se poslužio materijalom iz francuskih chansons de geste, priča iz ciklusa o vitezovima okruglog stola, klasičnih mitova, Ovidijevih „Metamorfoza“ te bajki i narodnih priča.
Ariosto je izmislio modernu promociju, u toku pisanja bi predstavio na dvoru priču na kojoj je radio. Publika se pretvarala u fanove koji su željno iščekivali nastavke.
Kraljevi i mačevi
Nema fantasyija u kojem se ne sukobljavaju dvije suprotne sile ili na ratištu ili individualno, najčešće kao simbol borbe između dobra i zla. Izmišljena povijesna pozadina „Bijesnog Orlanda“ je invazija Francuske i opsada Pariza od saracenske vojske koju predvodi kralj Agramante.
Kršćanska vojska nije baš u najboljem stanju, između ostaloga i zato što su dva najvažnija ratnika Orlando i Rinaldo, zauzeti sukobom oko lijepe Angelice. Tek nakon povratka Rinalda na bojno polje ratna sreća se okreće. Kršćani protjeruju Saracene u Afriku. Ratni pobjednik se odlučuje dvobojem između najboljih kršćanskih i saracenskih vitezova, među kojima su i ratnica Bradamante te Orlando. I to na otoku Lampdusi, koji danas pripada Italiji i tužno je poznat po broju izbjeglica koji tu svakodnevno stižu iz Sjeverne Afrike.
George R. R. Martin, autor „Igre prijestolja” je naišao na neiscrpan izvor inspiracije u „Bijesnom Orlandu”, počevši od plemenitaških kuća, vitezova, ratnog sukobljavanja, viteških turnira i dvoboja, mačeva koji imaju imena i osobnost. Martin poklanja pažnju opisima grbova, zastava i detaljima borbene tehnike. Vidi se da ih je proučio i dobro upotrijebio.

besni-orlando2
Tražeći Angelicu

„Prijestolje mačeva”, isto kao „Bijesni Orlando”, obiluje dobro razrađenim likovima i kompliciranim zapletima koji kao da nemaju ni početka ni kraja.
U „Bijesnom Orlandu“ su svi neumorno u potrazi za nečim: slavom, slobodom, ljubavi, najviše u potrazi za sobom. Naravno, nitko ne nalazi ono što traži i mislim da je ovo još jedan razlog zašto je „Bijesni Orlando“ i danas tako suvremen. Čini nam se da je svijet koji nas okružuje nerazumljiv i van kontrole, događaji nas prestižu i koliko god se trudili najčešće nam klize kroz ruke ili nas prisiljavaju na površnost.
Likovi u „Bijesnom Orlandu“ su nošeni plimom ratova, ljubavi, dobitaka i gubitaka koji se smjenjuju velikom brzinom u fantastičnom okolišu koji je stvorio Ariosto.
Simbol ovog mehanizma uzaludnog traženja je lik lijepe Angelike, princeze od Cataia koju je Orlando doveo s Istoka.
Većina junaka ove sage bi je htjela za sebe, prije svega Orlando i Rinaldo, ali Angelica ih samo mami kao fatamorgana.
Kralj Karlo Veliki, koji predvodi kršćansku vojsku u borbi protiv Saracena, zabrinut je radi ishoda sukoba jer su dva najbolja viteza, Rinaldo i Orlando, zauzeti suparništvom oko Angelike. Kako bih pridobio vitezove za borbu odlučuje dati Angelicu kao nagradu onome tko ubije najviše neprijatelja Saracena. Princeza bježi, Orlando i Rinaldo kreću za njom i fantastične avanture se počinju nizati jedna za drugom.
I drugi vitezovi bi htjeli lijepu Angelicu, ali ona svima uporno izmiče. Ruggiero je na trenutak ima golu u naručju da bi mu odmah nakon toga pobjegla dok on skida sa sebe oklop (vjerujem da bi se dosta žena ovdje moglo bar nasmiješiti). Angelika ne pada na već proslavljene junake, odbija ih jednog za drugim i na kraju se udaje za Medora, skromnog saracenskog vojnika. Na što Orlando gubi razum i postaje Bijesni te preplivava tjesnac između današnje Španjolske i Afrike.
Potraga za Angelicom pokreće Orlanda kao što vilinski prsten pokreće ličnosti u trilogiji „Gospodar prstenova”. Iako je u „Bijesnom Orlandu”, ova središnja točka manje čvrsta, nema sumnje da se baš oko motiva potrage za nečim (ljubav, slava, razum), stvara cijeli čaroban svijet.

Dvorac od čelika, biljke i stijene koji pričaju
Za razliku od Tolkiena, Ariostovi junaci najčešće traže uzalud. Metafora cijelog dijela bi mogao biti začarani dvorac negromanta Atlanta iz XII pjevanja. Zanimljivo je da Ariosto kaže da je napravljen od čelika. U njemu vitezovi ostaju zarobljeni, gubeći se u projekcijama vlastite imaginacije koje se pojavljuju pred njima kao ogledala. Orlando traži u dvorcu Angelicu, čuje njen glas, ali uvijek u drugom pravcu od onog gdje se nalazi. I drugi vitezovi lutaju tjednima i mjesecima, idu gore-dolje po dvorcu, lijevo desno, vrte se kao da su u kavezu i svatko nešto traži. Neki od njih se oslobađaju pomoću magije i knjige koja skida sve čarolije koju je vila Logistilla dobila na poklon od Kralja Engeske. Knjiga s tajnim znanjima pojavljuje se često u djelima fantasy-a, recimo knjiga maga Ogiona u „Zemljomorju“ od Ursule La Guin koju njegov učenik otvara iako ne bi trebao.
Logistilla ima još dvije sestre vile, Alcinu i Morganu, sve tri žive na začaranom otoku na kojem biljke i stijene pričaju. Čarobnjaci koji pričaju s biljkama u fantasiy-u su mnogobrojni, tako na primjer u „Gospodaru prstenova“ nalazimo cijelu začaranu šumu i drveće koje priča, u „Harry Potteru“, mandragora je živa, u ciklusu „Narnije“ susrećemo se s lavom Aslanom, velikim kraljem i vođom, koji govori ljudski jezik, itd.
Hipogrif i Supergirl
Jedan od zapleta „Bijesnog Orlanda“ je priča o ljubavi između kršćanske ratnice Bradamante i saracenskog viteza Ruggiera. Bradamante dolazi prijevarom do čarobnog prstena koji poništava magijska djelovanja i uz njegovu pomoć preotima hipogrifa, iako na kratko, od negromanta Atlanta.
Hipogrifa je u književnost uveo baš Ariosto u „Bijesnom Orlandu“ te ga tu podrobno i opisuje. Hipogrif je, kao što zna svatko tko je gledao ili čitao „Harry Pottera“, mitsko stvorenje pola konj, pola grifon. Aristo kaže da ima glavu orla, prednji dio tijela kao kod grifona i zadnji od konja.
Još jedan element sličnosti što se tiče „Igre prijestolja” i „Bijesnog Orlanda”, je uloga žena koje nisu samo objekti žudnje niti pasivni promatrači, nego po potrebi i ratnice (Arya Stark), vođe (Cersei Lannister), te vođe i čarobnice (Daenerys Targaryen). Ono što nas ovdje zanima je da Ariostu predstavlja žene vrlo suvremeno, ne samo kao objekte žudnje i pasivne promatrače nego kao protagoniste, prave Supergirl.
besni-orlando2Bradamante se sukobljava s negromantom Atlantom koji drži zarobljenog Ruggiera, saracenskog ratnika kojem je prorečeno da će umrijeti ako se probrati na kršćanstvo i oženi Bradamante. Altante je odgajio i Ruggierovu sestru Marfisu, koju kao dijete otimaju Arapi. Marfisa je poput Bradamante ratnica, samo što se ova Supergirl pri opsadi Pariza bori na strani Saracena.
Bradamante se, dakle, upušta u borbu s čarobnjakom Atlantom koji je izmislio začarani svijet dvorca od čelika kako bi Ruggiera odvojio od stvarnosti. Zanimljivo je da je ovdje obrnut klasičan poredak u kojem princ spašava princezu. Bradamante je aktivna strana, Ruggiero je zarobljen u Atlantovom dvorcu iluzija, zatim na otoku vještice Alcine na koji stiže na hipogrifu koji se nije dao prevariti od Bradamante.
Na otoku Ruggiero zapodijeva razgovor sa žbunom mirte koji je u stvari preobraženi Astolfo, sin kralja Engleske, još jedan protagonist ovog dijela. Kao primjer sličnosti sa suvremenim fantasiy-jem možemo navesti „Harry Pottera “ u kojem se animagusi pretvaraju u životinje. besni-orlando4Inače Rowling često koristi motiv magijske transformacije nekoga ili nečega u nešto drugo od onog što uistinu jest. I u knjigama o „Narniji“ vještica Jadis upotrebljava magiju transformacije.
Alcina pokušava zavesti Ruggiera ali uz pomoć čarobnog prstena (Tolkien) dobre vile Melisse, čarolije nestaje i vitez vidi Alcinu kakva je uistinu: ružna i stara.

Harpije, let na Mjesec i mape
U jednom kasnijem pjevanju, Astolfo leti na hipogrifu do Nubije, grada sagrađenog od čistog zlata koji se nalazi u današnjoj Etiopiji.
Tu živi kralj Senapo, žrtva jednog prokletstva. Muče ga ptice s licem žena ili harpije. Harpije su inače citirane i u Odiseji i u Eneidi, vrlo su neprijatnog izgleda i zadatak im je da prenose duše umrlih u pakao. Ovaj je motiv odlično iskoristio Philipp Pullman u „Njegove tamne stvari”, gdje smješta harpije tamo gdje ih spominju i antički pisci, tj. u pakao.
Astolfo oslobađa kralja prokletstva, i odlazi na Mjesec opet na hipogrifu. Astofolo posjećuje Mjesec kako bi našao bočicu s Orlandovim razumom, ali nalazi i onu sa svojim. Pri povratku, daje Orlandu njegovu bočicu, ovaj je udiše i ponovno postaje gospodar samoga sebe. Oporavljen, može se vratiti u rat i pomoći Karlu Velikom u ratu protiv Saracena.
Vrijedi spomenuti i zemljopis po kojem se kreću Ariostovi junaci. Mjesta su koliko realna toliko i imaginarna jer srednjovjekovnoj publici su Catai, Nubia, šuma Ardenne u kojoj je izvor ljubavi i mržnje itd. isto toliko egzotični koliko je to suvremenom čitaocu Rivendell i Mrkodol u “Hobitu”.
Onda, kao i danas, čitaoci putuju ovim paralelnim svjetovima što da se zabave, što da zaborave stvarnost u kojoj žive ili možda da je bolje shvate.

Kamo ide Bijesni Orlando?
Priča se razvija dalje i zapravo bi mogla ići u beskonačno, kao što bi moglo ići u beskonačno i „Prijestolje mačeva” čiji smo danas fascinirani čitaoci (ili gledaoci). U srednjem vijeku „Bijesni Oralando” nije bio samo popularan na dvoru nego i među običnim pukom, puno njih je poznavalo stihove i recitiralo ih na pamet iako nisu znali ni pisati ni čitati.
Ono što je zajedničko Ariostovom dijelu i ciklusima fantasiy-ja spomenutim u tekstu je priča koja omogućuje pobjedu nad situacijama koje bi u svakodnevnom životu završile porazom. Čitajući, poistovjećujemo se s junacima i, bar u mašti, liječimo frustracije i postajemo nepobjedivi kao i oni.
Postoje i velike razlike i te razlike su rezultat različitosti između ovog i onog vremena. Ariosto traži harmoniju i ljepotu, Martin samo prividno, ako i gradi to je samo zato da bi srušio. Kod Ariosta, ne zaboravimo da se radi o renesansi, Orlando je podijeljen između traženja ljepote i harmonije te grube stvarnosti koja ga u tome onemogućuje. Za njega je Angelica božanska i savršena, poludi baš radi toga što ne može prihvatiti da je ona ipak samo zemaljska.
Iako Orlandova sudbina nije vesela, Ariosto kao autor nalazi sintezu ideala i realnosti u umjetnosti, u ljudskom intelektu koji je uvijek sposoban otići „iznad”.
Ako usporedimo skriveni stroj koji stoji iza psihe Ariostovih junaka i onaj koji stoji iza Martinovih junaka, vidjet ćemo da pored površnih sličnosti postoje i bitne razlike. Osnovna je što u „Igri prijestolja” skoro da nema drugog ideala osim moći. Moć, žudnja za moći, izgubljena moć, prijetnja s moći. To je svijet „Igre prijestolja”.
Daenerys Targaryen ne traži idealni svijet, traži svoje izgubljeno prijestolje. Robert Baratheon koji je to prijestolje oteo njenoj porodici, jednom kad je postao kralj, više nema drugih ciljeva, odaje se lovu, piću i ženama. Cersei Lannister, njegova žena, pomaže da ga se napije dok je u lovu na medvjeda i tako postaje njegov ubojica. Ni Cersei nema nikakvih ideala osim moći, kao ni Stannis Baratheon koji je spreman na sve, čak i na savez s misterioznom i opakom crvenom svećenicom, samo da dođe do prijestolja za koji misli da ga po pravu pripada. Pa čak ni Noćna straža koja treba odbraniti svijet od Drugih nije neka družba idealista, onih koji vjeruju da se žrtvuju za dobrobit zajednice nego se tu nalaze više-manje svi odbačeni i propali, kako oni iz velikaških kuća tako i oni iz nižih slojeva. I tako dalje, svi koji čitaju ili gledaju „Igru prijestolja“, mogli bi ovome nešto dodati.
Ako je literatura ogledalo doba u kojem nastaje, mislim da svi imamo razloga da se ozbiljno zabrinemo.

Facebook Comments

Dodaj komentar

Prvi dodajte komentar

Obaveštenje o
avatar