Kada priča šaptom padne – lekcije i nasljeđe Igre prijestolja

Marko nas podseća na najgledaniju seriju

Podela:

Bila je to ništa drugo nego revolucija. Kada se prije sedam godina „Igra prijestolja“ pojavila kao adaptacija već kultnog serijala „Pjesma leda i vatre“, eksplodirala je na malim ekranima televizora, desktopa i mobilnih telefona, napunila stranice novina i portala. Nove epizode dočekivale su se u barovima, snimale su se reakcije, djeca su nazivana po likovima iz priče, bezbrojne teorije, pretpostavke, analize i komentari mogli su se čuti u svakome kutku interneta, uredu, školskom hodniku ili kafiću. Živjeti u posljednjem desetljeću, a ne znati tko je Daenerys Targaryen ili Jon Snow, te što se u sezoni dogodilo, tko je umro,  značilo je ne živjeti na planetu Zemlji. Mjesto u panteonu legendi, zajedno s Marvelom, Gospodarem prstenova, Harry Potterom, Star Warsom, Star Trekom i ostalim serijalima činilo se zajamčenim nasljeđem ovog velikog epa našeg vremena.

A onda je došla osma, posljednja, sezona, koja je šokirala gledatelje kao i uvijek do sada, ali ovaj puta potpunim krahom nekih sedamdesetak epizoda teške priče. Veliki šok treće epizode rezultirao je ne univerzalnim šokom subverzije kao prethodnih godina nego raspravama i podijeljenom publikom. Neki su kritizirali, neki su smatrali da trebamo imati povjerenja u autore te da je priča takva kakva je. Ostatak sezone bio je vizualno impozantni kaos od priče oblikovan šokom šoka radi, forsiranom radnjom, likovima koji su djelovali kao loša kopija samih sebe, neutemeljenim preokretima i gotovo nikakvom katarzom i osjećajima. Kraj serijala more obožavatelja dočekalo je s grčem u želudcu, čekajući da sve već jednom završi, pitajući se kakva ih je ludost navela da čitavo desetljeće fanatično prate ovaj show. Serijal kojeg su u nebesa lansirale suze, navijanje i snimane reakcije publike, završio je u mrtvoj tišini univerzalnog razočaranja.

GOT AVKF2 Pavelic (2)

More kritika, recenzija, usporedbi i memova na gotovo svim platformama i mainstream medijima ostavilo je malo prostora za sumnju. Kulminaciju nezadovoljstva možda je najbolje ovjekovječila peticija razočaranja koju je potpisalo gotovo dva milijuna ljudi. Budući da je serija glumom, vizualom i režijom ostala sam vrh televizijske produkcije, krivnja za ovakav kraj je isključivo svaljena na autore Benioffa i Weissa koji su imali potpunu kreativnu kontrolu nad čitavim projektom, sva potrebna financijska sredstva i mogućnost da priču produže koliko im treba kako bi ju okončali na zadovoljavajući način. Obožavatelji su doveli u pitanje njihovu motivaciju (ugovor sa Disneyem), pa i samu kreativnu sposobnost, a u bezbrojnim raspravama na internetskim forumima, njihov poznati akronim D&D (David&Dave) pretvoren je u Dumb&Dumber (Glup i gluplji). Za divno čudo, strategija autora koja se temeljila na prozivanju fanova nezahvalnicima nedovoljno uživljenima u show i drugim optužbama, umjesto na primjer izražavanja žaljenja zbog nezadovoljstva i naglašavanja kompleksnosti cijelog projekta, nije ih učinila omiljenijima publici.

Generalni konsenzus među fanovima ustanovio je da je posljednja sezona serijala zbrzana, da su se D&D pogubili bez originalnog teksta, te da smo dobili rezultat kakav jesmo. Kako to prirodno biva, bura se s vremenom stišala, autori serijala povukli su se u svojevrsnu medijsku izolaciju, a prema nekim intervjuima čak je i HBO dao naznake kako nasljednici (jedan prequel i još tri spinoffa) i nemaju tako zeleno svijetlo kako se to prije samo nekoliko mjeseci činilo.  Sada kada lavina emocija, komentara i rasprava polako, ali sigurno jenjava došlo je vrijeme da mirno analiziramo cijelu stvar i pokušamo odgovoriti na to kako je “groundbreaking” serijal koji je promjenio žanr fantastike, te način na koji smo pratili i gledali serije podbacio i umjesto mjesta u panteonu legendi svoje nasljeđe sveo na internetski meme.

Nova fantastika

Kada se „Igra prijestolja“ pojavila u svojoj prvoj sezoni bila je to fantasy priča kakva dosad nije viđena. Žanr, kao i šira publika, dosad su iskusili epsku fantastiku preko „Gospodara prstenova“, te brojnih drugih, manje uspješnih ekranizacija. Očekivanja fantastičnog serijala, pa i same drame, više-manje bila su karakteristični – jasno podijeljeni antagonisti i protagonisti, princeze u nevolji, tirani, prinčevi i izgubljeni kraljevi, čarobni mačevi i zmajevi.

Prvo što je „Igra prijestolja“ bacila na glavce u vodu bio je sam svijet. Westeros nije bio Međuzemlje, nije bio niti bajkovita zemlja izašla iz arturijanskih legendi o Camelotu, nego svijet više-manje identičan našemu. Svijet ljudi i njihovih mana, dubokog feudalizma s izgrađenim razlikama staleža, roda i kulture i nepremostivim jazom između puka i neopisivo starih plemićkih kuća. Plemićkih kuća jasno definiranih političkih ciljeva, saveza i rivalstava, s čvrstim društvenim poretkom u kojemu naši likovi obitavaju.  Likovi u takvom svijetu nisu bili naši poznati besprijekorni junaci ili zlikovci. Prije svega bili su ljudi, s manama i vrlinama, utemeljeni na vlastitim prošlostima i iskustvima, gonjeni ambicijama, dvojbama i ciljevima koji su se ispreplitali i sukobljavali s onima drugih likova u njihovoj okolini.

GOT AVKF2 Pavelic (3)

Bio je to naravno svijet poznatih arhetipova, s kraljem ratnikom i dobrim pobočnikom, lukavim savjetnicima i djevojčicom ratnicom, ali svaki upleten u osobu oblikovanu svijetom u kojemu postoji. Možda najočitiji primjer ove subverzije su trope Lancelota i Guinevre. Bijeli vitez  Jaime Lannister nije posvećen koliko progonjen pojmom časti i značenjem viteštva, Cersei Lannister njegova je sestra, žena odrasla u bogatstvu i moći, prirodni izdanak svijeta koji ju je stvorio u visinama kraljevskih privilegija. Njihova ljubav nije primjer viteške “uslužne ljubavi”  nego strastveni fizički odnos u kojoj je ideal plemenite ljubavi zamijenio neprirodni incest. Ipak Cersei Lannister je majka koja djeluje kako bi zaštitila svoj položaj i svoju djecu, žena zatvorena u okovima muškog svijeta i suočena s činjenicom da nikada neće sjediti na prijestolju u svoje ime niti moći voditi vojske te da će njen položaj uvijek ugrožavati to što je žena. Njena priča je tragedija o onome što ostane kada privilegije nestanu, borbi za vlastiti mjesto i ime u neprijateljskom svijetu i onome što ostane poslije žrtvi na tome putu.

No, najveću popularnost serijalu stvorila je subverzija žanrovskih tropa, već na samom početku zapečativši osjećaj stvarnosti svijeta i visokih uloga u igri prijestolja. Radi se naravno o smrti Neda Starka, univerzalno voljenog, po svim pravilima žanra dobrog lika, junaka koji prolazi kroz bezbrojne peripetije kako bi na kraju prevladao. Doveden u zamku, izdan i zatočen u tamnice, očekivao se nevjerojatan bijeg, ‘deus ex machina’ preokret koji bi mu spasio život i presložio igru. Umjesto toga nakon što je njegov državni udar propao, optužen je za izdaju i pogubljen na krvnikovom panju, logična, povijesna posljedica političkog poraza u feudalnom društvu. S njegovom glavom presječena su i sva očekivanja obožavatelja, stara fantastika otkotrljala se niz kaldrmu povijesti i nestala u masi nevjerice i spektakla. Ovo je bio drugačiji svijet, drugačija priča i drugačija fantastika.

Dva lica jedne priče

Od samog početka „Igru prijestolja“ bilo je lako razdvojiti na dva sasvim odvojena dijela. Jedan je bio igra prijestolja, povijesna fantastika temeljena na borbi plemićkih kuća za vlast nad kraljevstvom. Drugi dio bio je fantastična magijska priča smještena na margine na njenom sjeveru i istoku. Sa sjevera polako se šuljala prijetnja Drugih i Duge noći, vječne zime koja bi prekrila svijet i vojski nemrtvih koje bi progutale svijet živih. Između nje i naše priče stajala je tek grupica braće vezane zakletvom i običajima na čelu s Jonom Snowom, kopiletom plemićke kuće, ratniku razapetom između dužnosti i vlastitog srca. Čuvati i zauvijek se odreći svijeta živih ili mu pripadati ma kako kratko trajalo. Daleko na istoku u krvi i vatri progonjena princeza donijela je na svijet tri zmaja. Daenerys Targaryen posljednji je izdanak kraljevske loze Westerosa, djevojka odrasla u progonstvu, odgojena na pričama o oduzetome nasljeđu i nasilju starijeg brata. Nevinost djevojke i želja za mirnim životom u kući s crvenim vratima, vrtovima i ljubavi u njoj se prelamaju s kraljicom i osvajačicom, osloboditeljicom i mesijom novoga svijeta te je polako, ali sigurno vode kući, k domu kojeg nikada nije upoznala i Westerosu koji joj po pravima pripada.

Led i vatra na marginama priče najavljivali su preokret koji će proždrijeti središte u kojemu se nalazilo Željezno prijestolje. Kotač obitelji zatvorenih u vječnoj igri prijestolja biti će uništen izvana, ukoliko krv i vatra te Duga noć ne budu zaustavljeni.

GOT AVKF2 Pavelic (1)

Priča je obećala i izgradila katarzu kakvu se iščekivalo malo kada u povijesti popularne kulture. Kakav će rasplet i kakva će krajnja poruka velikog epa biti? Krajnja završnica dugačkog putovanja likova čije smo putovanje pratili? I što će ostati od Željeznog prijestolja? Na sve je to osma sezona trebala odgovoriti.

A onda je priča zaboravila da su vrhunac i rasplet njeni posljednji dijelovi, a ne zasebne priče, da ona postoji u izgrađenom svijetu i da njeni likovi već imaju priču, sukob i potrebu za njegovim rješenjem.

Subverzija naša svagdašnja

Svaki serijal i svaka priča imaju svoje uspone, padove i kritike, ali ono što odvaja uspješnu od neuspješne priče kvaliteta je njenog raspleta, snaga njenog kraja, posljedica svega što je do sada ispričano. Subverzija očekivanja neočekivani je rasplet koji smo mogli, ali nismo vidjeli u samoj priči dok na koncu do njega nismo došli. Smrt Neda Starka bila je logična posljedica njegovih djela, organski produkt priče koji nismo očekivali budući da se takvo što ne događa u pričama. Crveno vjenčanje također, svi tragovi bili su tu u odlukama i izborima likova i okolnostima radnje. Bilo je jasno da se velika tragedija sprema, ali nismo mogli vidjeti kakva niti smo očekivali njenu potpunost. Kraj priče Robba Starka bio je bolan, tragičan i nesretan, ali bio je zaslužen i organski nastao iz njegovih odluka i pogrešaka.

GOT AVKF2 Pavelic (1)

Trenutak u kojemu je priča zaboravila sve to bilo je nekoliko sekundi u trećoj sezoni kada je Arya Stark, jedan od najomiljenijih likova u serijalu nošena Melisandrinim proročanstvom izletjela niotkuda i ubila Night Kinga. Čitavi magijski dio priče time je zaključen. Lik Arye Stark, izgrađen na tragediji rata za Željezno prijestolje, motiviran i gonjen osvetom nad ljudima koji su joj uzeli djetinjstvo i obitelj, nije pripadao magijskom dijelu priče niti je time doživio ikakav razvoj, katarzu ili rasplet. Melisandre, svećenica i čarobnica koja je život posvetila pronalasku i pomoći Azor Ahaiju u borbi protiv Drugih ispunila je svoj cilj još u dalekoj trećoj sezoni kada je Aryu upoznala i prepoznala kao odabranu koja će donijeti kraj Duge Noći. Što je narednih pet sezona radila sa Stannisom, zašto je zagovarala spaljivanje nevine djevojčice i zašto je pomagala Jonu Snowu? Bila je to subverzija očekivanja radi subverzije same.

Subverzija izvršena po cijenu tematskog smisla čitave priče i organskog raspleta likova Jona Snowa i Brana Starka. Svoje mjesto u priči završili su tako što je jedan sjedio u kolicima, a drugi vikao na zmaja. Ni led ni vatra nisu bili važni koliko igra prijestolja, došlo je vrijeme za još jedno poglavlje u nizu borbe za vlast dugom koliko i samo postojanje političkog poretka u Westerosu. Jon Snow s tri konverzacije i dva sjećanja iznova je uspostavljen kao centralni lik u igri prijestolja, a Bran Stark pa, zaslužuje pasus za sebe.

Tiranija priče

Svaka ikada ispričana priča ovisi o svijetu kojega stvori i likovima koji u njoj žive. Priče čiji likovi i svjetovi postoje samo da bi ona bila ispričana u najbolju ruku bivaju zaboravljenima, ali priče koje se rađaju iz samoga svijeta i svojih likova one su koje izazivaju emocije i inspiriraju i koje na kraju budu zapamćene. Ahilej nije tek veliki uvrijeđeni ratnik zato jer „Ilijada“ to od njega traži, priča ga ne usmjerava da bi ubio Hektora niti traži od njega da njegovo tijelo preda Prijamu. „Ilijada“ nastaje iz njegove srdžbe, doseže vrhunac s njegovom boli i osvetom, te doživljava svoj rasplet u pomirenju s gubitkom i tugom. Ilijada je veliki ep zato što je priča s likovima, nego priča o likovima.

„Igra prijestolja“ bila je takva priča. Zmajevi Daenerys Targaryen rođeni iz njenog gubitka i osvete, a ne zato što ih je priča trebala, robovi Zaljeva oslobođeni su zbog njenog osjećaja pravde i suosjećanja sa slabima, zbog njenog gađenja prema svijetu licemjernih muškaraca nesvjesnih krvi u kojima je njihovo bogatstvo stvoreno, ne zato što je priča od nje tražila vojsku ili zato što ju još nije trebala u Westerosu. Nasljeđe je bilo to koje ju je vodilo prema Westerosu i prijestolju njenih predaka. Njena osveta i bijes proizlazili su iz osjećaja za pravdu i zaštite onih koji su je slijedili. Priča Daenerys Targaryen izrasla je iz njenog lika, njenih postupaka, trijumfa i pogrešaka. Zaradila je odanost Tyriona, Joraha, Missendei, Grey Worma, Varysa, Jona Snowa, a onda i milijuna ljudi u stvarnome svijetu. Po njoj su djeca dobivala ime, a čitavi stadioni prekidali su igre kako bi pozdravili glumicu  Emiliju Clarke.

Centralna subverzija priče, iako nažalost ne posljednja, bila je kovanica koju bogovi bace kada se rodi Targaryen. Na jednoj strani nalazi se veličina, na drugoj ludilo. Nasuprot svim očekivanjima kod Daenerys Targaryen to je trebalo biti potonje. Retrospektivno gledajući priča posljednje sezone uzela joj je prihvaćanje i zahvalnost ljudi koje je spasila, dvoje najbližih pratitelja Joraha i Missendei te drugoga od dva preostala zmaja. Iz nekog razloga njeni najbliži savjetnici Varys i Tyrion odjednom su se prepali mogućnosti Lude kraljice te počeli razmatrati mogućnost Jona Snowa na prijestolju. Posljednje Missendeine riječi “Dracarys” trebale su biti najava Danynog prepuštanja mračnijim nagonima svoje prirode i spaljivanju čitavog Kraljevog Grudobrana. Pa ipak, u trenutku kada je konačno popustila i krenula pustošiti grad ognjem čitava scena izgledala je prisiljeno, kao da su ludilo iz nekog razloga oslobodila zvona koja su odjekivala gradom.

GOT AVKF2 Pavelic (4)

U posljednjim epizodama priča više nije izrastala iz lika nego je lik poslušno slijedio ono što je ona tražila. Daenerys je morala biti neprihvaćena pa je takvom i bila unatoč tome što je spasila Sjever i Westeros, i što nije učinila apsolutno ništa kako bi odbijanje izazvala. Priča je od njenih savjetnika tražila da joj okrenu leđa pa su oni to i učinili, iako u tome trenutku još uvijek nije učinila ništa osim izgubila troje najbližih ljudi na svijetu. I na koncu priča je od nje tražila da spali grad nevinih ljudi nakon predaje, pa je ona to i učinila, unatoč tome što je svoju osvetu uvijek čuvala za one odgovorne. A onda ju je natjerala da pred svojim obnovljenim vojskama objavi želju da pokori svijet, iako je prije samo željela doći kući.

Bila je to poludjela tiranija priče ispričane radi sebe same, pune obrata, spletki i odluka, zahvativši tek dojam samog događaja i likova, a potom brzajući dalje bez obaziranja na posljedice učinjenog. Rezultat je bio izostanak svake emocije, katarze ili zadovoljavajućeg raspleta. Niti Ned niti Robb Stark nisu se u važnosti mogli mjeriti s Daenerys Targaryen, pa ipak njihove tragične priče doživljene su duboko i osobno, promjenile fantastiku kao žanr i nas kao gledatelje. Tragedija Daenerys Targaryen jednostavno se dogodila i jedina emocija koju je uspjela izazvati bilo je gađenje zbog vizuala spaljenog grada.

Kada svijet nestane u priči

Čvrsto ustanovljeni svijet s početka serije i ovoga članka počeo se raspadati već u sedmoj sezoni, kada su vremenski i geografski okviri Westerosa srušeni. Sami događaji koji su doveli do odlaska Jonove ekspedicije na sjever i smrti prvoga od Danynih zmajeva bili su žestoko kritizirani.

Svijet Westerosa nije bio Međuzemlje i dok su Aragorn i družina mogli jurcati po Rohanu, spustiti se na jug Gondora i svejedno stići spasiti Minas Tirith, dok se Frodo probio od Osgilliatha do prolaza kod Minas Morgula i ušao u Mordor, Jon Snow i Daenerys Targaryen nisu se mogli teleportirati s jednoga na drugo mjesto, a da to ne zahtijeva za neke fanove preveliku suspenziju vjere.

Priča osme sezone gotovo je sustavno poništila gotovo sve što smo o Westerosu znali i što smo od njega očekivali ostavivši pustoš mašte u kojoj se može dogoditi bilo što. Zmajevi su bili nepobjedive zvijeri dok to na koncu nisu bili, pa onda opet jesu. Minuciozna politička igra kraljevina ustupila je mjesto pukom spominjanju koje nije imalo nikakvog utjecaja na svijet, odluke i samu radnju. Stoljećima stare feudalne kuće prihvatile su u svoje redove nemoralnog plaćenika bez porijekla. Predstavnici kraljevina ušutkivani pred ostalim kućama i vlastitim pratnjama bez ikakve pobune ili posljedica. I Brandon Stark postao je kralj Westerosa.

Lik Brana Starka oblikovan je na magijskoj strani priče u kojoj na kraju nije imao nikakvu ulogu. Posljednji živući sin kuće Stark u patrijarhalnom svijetu, odbio je svoje nasljeđe i nekoliko epizoda potom prihvatio vlast nad šest kraljevina u kojima nikada nije bio, nad ljudima s kojima se nikada nije susreo niti koji su ikada za njega čuli, dok se njegova domovina odcijepila od ostatka kraljevine okrunivši njegovu sestru Sansu.

Više nije postojalo moguće ili nemoguće za priču. Politika, društvo i odnosi njenih aktera više ju nisu zanimali. Posljedice, ulozi ili perspektiva još i manje. Westeros se promijenio zato što nam je priča tako rekla, na način na koji je željela, ostavivši samoj sebi odluku je li to dobro ili loše.

Jedino na što nije računala je da obožavatelje ne mora biti briga za takvu priču.

Nemarnost

I za kraj analize uzroka propasti jednoga gotovo pa velikog epa našeg vremena ostaje prepričati kratku crticu.

U autorskim komentarima na kraju šeste epizode kreativni geniji Benioff i Weiss objašnjavaju smrt drugog Danyinog zmaja od strane željezne flote koja je Dany već stajala Tyrellovih i Dornea, glavnih saveznika na samome Westerosu. Jedan D. govori kako je Danyin povratak na Zmajev kamen trebao biti trijumf koji prekida iznenadni napad Željezne flote Eurona Greyjoya. Drugi D. potom objašnjava kako se taj iznenadni napad dogodio zato što je Dany pa, zaboravila na postojanje Željezne flote.

Nakon sedamdeset epizoda i deset godina, od ovog žanrovskog trijumfa i kulturne senzacije, sada kada je njeno vrijeme završilo, ostati će upravo to zaborav…. i poneki meme.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *