Hladna preporuka: Katanagatari

Jasuri Šička je sedmi glavešina Jasuri porodice i majstor Kjotorju stila mačevanja bez mačeva. On živi sa svojom starijom sestrom Nanami na pustom ostrvu, gde je njegova porodica izgnana pre mnogo godina.

Jednog dana, na ostrvo stiže Togame, ambiciozni strateg i sluga trenutne vlasti. Njen zadatak je da skupi dvanaest najboljih mačeva koje je načinio legendarni kovač Šikizaki Kiki. Svi kojima je do tada poverila zadatak su je izdali – nindže su shvatile da mogu da zarade više ako ih sami prodaju, a samuraj je postao previše opčinjen mačem koji je našao da bi ga se odrekao. Stoga, došla je da zatraži pomoć od jedine osobe kojoj ne trebaju ni novac ni mačevi – mačevaoca koji ne koristi mačeve.

 

Tako njih dvoje počinju svoje putovanje po Japanu tokom fantazijske verzije Edo doba, tražeći mačeve i boreći se protiv svakog ko im stane na put.

Zvuči poprilično prosto, zar ne? Čak i struktura animea je jednostavna – ima dvanaest epizoda i svaka prati njihovu potragu za jednim mačem, što tipično vodi do bitke sa trenutnim vlasnikom (mada ta bitka nije uvek u obliku fizičkog obračuna). Šička je klasični herojski tupan kao što je, recimo, Goku. Na početku putovanja nije u stanju da razlikuje ljude sem po visini, čak ni da razluči ko je muško a ko žensko. Togame se uglavnom ponaša grubo prema Šički ali joj se on očigledno sviđa, i ona je mozak cele operacije pošto je Šička društveno retardirani bilmez koji zna samo da se bije.

Ako je sve tako uobičajeno, zašto onda uopšte pričam o ovoj seriji? Pa, zato što je to samo početak i, za razliku od mnogih drugih animea, Katanagatari ne ostaje na tome i vešto koristi tu stereotipičnu osnovu da uradi nešto netipično. Štaviše, čak i u početku se mogu primetiti neka značajna odstupanja od klišea(npr. zbog svog odgoja, Šička ne shvata vrednost ljudskih života i ubijanje drugih mu je trivijalna radnja zbog koje ne oseća krivicu, nešto što nije tipično za većinu sličnih junaka).

Kako priča napreduje, stvari postaju… komplikovanije i čudnije, te nije sve toliko predvidljivo i rutinski kao što isprva izgleda. To vodi do kraja koji se veoma dobro uklapa u temu cele serije i lepo zaokružuje ceo zaplet.

Tokom svega toga je otkriveno mnogo više o našim glavnim likovima, i izazovi na koje nailaze čine da se oni menjaju i razvijaju kao osobe, te su na kraju serije značajno drugačiji ljudi, posebno Šička. Odnos između njega i Togame se takođe značajno menja tokom njihovog putovanja, na više od jednog načina. Zabavno je gledati njihove interakcije, koje stvaraju razne komične momente – iako nisu uvek smešni.

Njih dvoje nisu i jedini dobri likovi u seriji. Dosta likova koji se pojavljuju samo u jednoj epizodi su veoma živopisni i jedinstveni, tako da ne izgledaju suvišno ili kao prosta sredstva za napredovanje zapleta, već kao osobe. Interakcije između glavnih likova i vlasnika različitih mačeva su često najzanimljiviji delovi epizode.

Čak i nebitni likovi, kao što su većina Maniva nindži koji se stalno pojavljuju i pokušavaju da uzmu mačeve, su interesantni i jedinstveni na neki način – iako su tu samo da budu ubijeni.

 

Još jedna od glavnih snaga ovog animea su razgovori – dobro osmišljeni i napisani, teku glatko, ne svode se samo na čisto iznošenje informacija već često indirektno otkrivaju nešto o likovima i svetu. Sami likovi su često vickasti i vispreni, i prosto je uživanje slušati ih kako čavrljaju jedni sa drugima i razmenjuju razne dosetke.

Naravno, to ume da bude i mana – dijalozi se ponekad zaista otegnu i zauzimaju previše vremena, posebno kada se uzme u obzir da epizode ovog animea traju oko 45 minuta. Ako želite puno akcije, ovaj anime možda nije najbolji izbor.

 

Nije sve u pričanju doduše, tu su i borbe. Zapravo ih nema puno, često svega dve-tri po epizodi, i nisu veoma dugačke, ali su uvek jako dobro, tečno animirane i imaju sjajnu koreografiju. Kreativno su osmišljene, s obzirom na raznolike sposobnosti i stilove borbe protivnika, kao i svojstva mačeva koje koriste. Borbe takođe nisu samo bezumno lemanje i često je dobar deo epizode posvećen smišljanju strategije za poražavanje protivnika(mada bi Šička više voleo da prosto uleti i krlja).

Izgledu borbi pomaže i jedinstven stil animea, koji sadrži elemente tradicionalne japanske umetnosti pomešane sa modernijim anime stilom. Pozadine često izgledaju kao nešto što bi bilo viđeno na tradicionalnoj japanskoj slici ili drvenoj rezbariji. Skoro sve je prijatno za oko i raznobojno, a kostimi imaju detaljne, jedinstvene i blesave dizajne zasnovane na japanskoj narodnoj nošnji. Ovo je posebno primetno kod Maniva nindži, koji više izgledaju kao maskote nekog zabavnog parka nego nindže.

Anime prati i sjajna muzička podloga koja koristi tradicionalne japanske elemente, kao što je npr. Min’jo pevanje, i meša ih sa modernijom muzikom kao što je rep i hip-hop. Kompozitor je Taku Ivasaki, koji je učinio nešto slično i pri kreiranju muzike za anime Gurren Lagann gde je kombinovao klasičnu operu sa repom i hip-hopom. U skorije vreme je komponovao za stvari kao što su Noragami, Mahouka i Akame ga Kill.

Sve u svemu, ovo je zanimljiva akciona avantura sa jedinstvenim stilom, koja od veoma stereotipične podloge pravi nešto veoma drugačije od uobičajenih anime tabačina, dok u isto vreme ispunjava žeđ za lemanjem odlično animiranim akcionim scenama, praćenim sjajnom muzičkom podlogom. Ako ste raspoloženi da gledate nešto takvo, pogledajte Katanagatari.

To je to, za sada…

About Author