Hronotop zamka u fantastičnoj književnosti

Hronotop ili vremeprostor u svetu književnosti jeste nešto sasvim drugo, nego u svetu fizike odakle je i potekao ovaj termin, koji asocijativno vezujemo za Ajnštajna i teoriju relativiteta. Parafrazirajući Bahtina, možemo reći kako hronotop u umetnosti, a naročito u književnosti „određuje umetničko jedinstvo dela i čitav njegov odnos prema stvarnosti, jer su vremeprostorne vrednosti dela uvek emocionalno obojene i neodvojive jedna od druge“. (Bahtin, 2016). Drugim rečima, hronotopa ima mnogo i često se mogu poistovetiti sa motivima, a jedan od najčešćih hronotopa jeste svakako hronotop zamka.

Zanimljivo je da Bahtin izdvaja hronotop zamka kao jedno od obeležja gotskog romana i uopšte epohe romantizma (on hvali Valtera Skota kao sjajnog stratega za dovitljivu upotrebu hronotopa zamka), gde se primećuje kako je zamak uvek „zaštićen vremenom, i to vremenom istorijske prošlosti“, dakle, to je mesto koje čuva svojevrsno „muzejsko vreme“, vreme koje ne teče u normalnom smislu, a ujedno je to i prostor koji odseca uobičajene tokove svakodnevice pozivajući se na sećanja generacija, plemstva, nasleđa. (Bahtin, 2016) Sledeći tu misao, može se reći kako gotski roman vrlo često koristi hronotop zamka kao sižejnu strategiju, kako bi oživeo ili destabilizovao duh vremena, poigrao se idejom sažimanja prošlosti i sadašnice, vremena i prostora, a upleo u tu igru i pitanje nasleđa blagoslova i/ili kletve, što se npr. odavno može primetiti u Poovoj priči „Pad kuće Ašer“, gde se genetska kob, psihološki slom i tragična krivica poslednjih potomaka Ašerovih kontekstualizuje u pucanju same građevine.

Međutim, zamak ne igra značajnu ulogu isključivo u onim domenima fantastike koje obično zovemo gotskim. Hronotop zamka je vezan za  neposredne korene fantastike, čini njen neotuđivi, ali neprimetni i (neočekivano) suptilni deo, i to još od legendi, epova, bajki, pa sve do naučne fantastike i modernih distropija koje se kolebaju na granici između alegorije i fantastičnog.

U početku, kako u hronološkom, razvojnom smislu fantastike, tako i njenog stilskog i strukturnog usložnjavanja,  hronotop zamka je za fantastiku predstavljao konačno mesto iskušenja za heroja, mesto u kojem se odvija njev poslednji veliki podvig pre nego što se potvrdi istinski identitet junaka, i uistinu zbog toga pomalo asociraju na biblijski motiv brda Morije, kao mesta gde je Avram morao biti iskušan kako bi potvrdio svoju veru. Tako konstruisani prostori su često umnogo prožeti fantastičnim motivima i ne liče na domene u kojima obitava običan čovek, i nije čudo da se zamkovi tradicionalno vezuju sa demonskim, onostranim, čarobnjačkim atributima. Primer za to je recimo Lanka, demonski dvorac u oblacima u koji je nasilno odvedena Sita, Ramina žena u Ramajani, Kirkin magijski dom u Odiseji, a takođe zamkove kao mesta začaranosti u koje junak mora da stigne kako bi savladao konačni test srećemo i u bajkama svuda na svetu (od Aladina, pa do kineskih bajki kao što su Devojka paunica, Cinober orhideja, i sl, preko grimovskog zamka u Trnovoj ružici gde spava začarana princeza, pa sve do svima poznatog Čardaka ni na nebu ni na zemlji). Ipak, vremenom hronotop zamka zadobija mnogo složeniju funkciju nego što je ta „iskušiteljska“, i hronotop zamka u delima moderne fantastike, takođe, upućuje da je fantastika vrlo često mnogo dublja i kvalitetnija nego što bi joj to priznala šira čitalačka publika.

 

Zamak ili axis mundi

 

Ideja zamka kao „ose sveta“ u fantastici nije tako neobična, ali se njoj pristupa vrlo različito u zavisnosti od intencije autora, pa tako osa sveta nije ista u Zelaznijevom ili Pikovom delu, kao ni u delima Dž. K. Roling ili Dajane Vin Džouns. Dakle, u Hronikma Ambera na primer, pojavljuje se Zamak (sa sve velikim početnim slovom) koji je isprava dat kao mesto u kome se prelamaju sve linije haosa i reda, stvarnosti i mašte. Taj zamak je jedno od uporišta Reda, obrasca „Uzora“, koji je jedan od  temelja čitavog kosmosa. Zamak u Amberu predstavljaja „istinsko mesto“, a njegove refleksije, tzv. „Senke“, čine sve druge zamkove iz mašte ili stvarnosti, što pomalo nalikuje Platonovom svetu ideja. Tokom raspleta romana postepeno se otkriva i da sam zamak ima volju i da je jedan od velikih igrača u borbi sila Reda i Haosa, koje se grupišu oko Korvina i Oberona, centralnih junaka Zelaznijevog romana. Dakle, vrlo suptilno, Zelazni otkriva da zamak za njega predstavlja simbol stvaranja, simbol koji stoji naspram destrukcije, ali to ne znači da ovakav simbol u sebe uključuje pravednost i milosrđe.

Zelaznijev zamak jeste pre svega alegorijsko mesto koje koncentriše vremeprostor u domen umetnosti, a umetnost, stvaralaštvo i stvarano u sebe uključuje i dobro i zlo. Zato je Zelaznijev zamak u Amberu „zamak nad zamkovima“, i predstavlja mnogo više od čarobnog mesta ili doma za kojim glavni junak žudi. Ipak, i pored vrlo duboke i interesantne predstave zamka, alegoriju i hronotipičnost na primeru ovog motiva možda je najsnažnije prikazao jedan drugi pomalo zaboravljeni pisac – Mervin Pik, i to u svojoj trilogiji Gormengast. Počevši od vrlo slikovitih, oneobičenih i ekspresivnih opisa zamka Gormengasta u kome se rađa budući vladar zamka Titus, pa do gotovo grotesknih ili beketovskih detalja, Pik gradi izrazito delotvorno i vraški simbolično delo koje govori pre svega o humanosti i samorealizaciji. Dakle, u Gormengastu, koji je vrlo tajnovit, mistifikovan i izgleda kao kombinacija gotskog i kafkijanske ideje zamka u sudaru sa dvorcima iz Hiljadu i jedne noći, nije neobično da vojvoda izvrši ritual blagosiljanja starog kredenca, da se vreme raspe u hiljade delića koji se mere knjigama, zvezdama i sovama, umesto danima, niti je čudno da vojvotkinja, Titusova majka, ima preko hiljade mačaka u jednoj jedinoj maloj sobi.

Tajni prolazi, magija, duhovi, čudne životinje, iščašenost dimenzija, osećaj pripadanja nečemu čudesnom i velikom, ali i apsurdnost egzistencije i potraga za smislom su ono što prožima svaku pukotinu zamka. Već na početku prve knjige podvlači se razlika i vrlo jasna odvojenost između žitelja zamka i „stranaca“, onih koji borave van njega, i koji mu nikad neće pripadati, pa makar čitav život proveli u blizini zamka i žrtvovali umetnost za njega (pošto najčešće majstori umetnici i zanatlije imaju čast da u nekoliko godina predstave svoje delo i spale ga pred vojvodinim očima koji ih posmatra sa bedema Gormengasta). Ujedno, Gormengast predstavlja i ogledalo junaka, jer se razblažavaju prostor između unutarnjeg sveta likova i prosotra samog zamka (pa tako kad npr. biblioteka izgori, vojvoda poludi i izgubi potpuno svoj identitet i pomisli da je sova). Tu se već postavlja prvi alegorijski uslov Pikovog romana, koji povlači pitanje samoidentifikacije, ali i metapoetike, i koji kulminira u završnoj knjizi kada Titus beži iz Gormengasta u „spoljašnji svet“, da bi kasnije pošao u potragu za njim i na kraju shvatio da se nikad neće vratiti kući, ali zato dobija utehu u spoznaji da je zamak oduvek bio u njemu samom. Tj. Pik direktno kaže da se Gormengast ne može doseći ako se napusti jednom, ali se uvek može osetiti u srcu, i time zauvek vezuje umetnost i simbol zamka. I time Pik jednim jedinim završnim potezom ostvaruje majstorsku alegoriju svoje trilogije i ilustruje na primeru hronotopa zamka da fantastika često govori o najdubljim tajnama i ponorima čovekovog bića, što je u stvari i uloga čitave književnosti.

Alegorijski potencijal zamka jeste svakako vidljiv i u romanu Filipa K. Dika – Čovek u visokom dvorcu, gde se motiv zamka (preko epiteta i nadimka junaka) povezuje sa Hotorn Abendsenom, koji je jedini „istinozborac“ u svetu fabrikovane istorije i distropijske stvarnosti. Interesantno je da se često stiče utisak da će doći do susreta između glavnog junaka i Hotrona, koji se nalazi izolovan u tvrđavi u Vajomingu, ali da do toga ne dolazi i knjiga je posrednik komunikacije i prenosnik spoznaje o istini. Lik Hotrona, „čoveka u visokom dvorcu“, jeste metaforičko minus prisustvo, koje otkriva ironiojsku ideju da je jedini „istinozborac“ koji je zabeležio šta se zapravo dogodilo u Drugom svetskom ratu, odsutan u onim momentima kad je najpotrebniji. Praznina tvrđave u Vajomingu je, dakle, alegorijski šamar koji poručuje da u svetu fabrikovane stvarnosti vreme i prostor nemaju značaja, a pokušaji da se razbiju iluzije ostaju pusti i jalovi, što je svojevrsna osa oko koje se okreće tamna slika antiutopije F. K. Dika.

 

Zaključak

 

Zamak kao osnova sveta nije vezan isključivo za duboka dela fantastike, on se na jedan specifičan način konstituiše kao poseban hronotop i u delima zabavnog karaktera, kao što su „dečiji“ serijali Hari Poter ili Haulov pokretni zamak. Hogvorts je za Harija ne samo mesto na kojem je izgrađen čarobnjački svet, to je i pravi dom, kao i granica između prethodnog nečarobnjačkog i tegobnog života i novog postojanja punog avanture i magije, to je mesto gde se uči o prijateljstvu, samopožrtvovanju, odanosti i vrlini. Slično je sa Haulovim zamkom, samo što on za glavnu junakinju predstavlja i mesto gde se sudaraju magija i svakodnevica, leči taština (spoznaje unutarnja lepota), i pre svega ostvaruje ljubav (a u romanu Dajane V. Džouns ljubav je središte sveta, prvi i jedini arhe). Zamak je ponekad i mesto tamnovanja, pa tako dve čuvene kule u Gospodaru prstenova jesu stecište Sauronovih i Sarumanovih spletki i zla, i njihovo uništenje simboliše pobedu nade i dobra nad tamom. Ali bilo da je reč o težim, ozbiljnijim delima fantastike, ili da je reč o knjigama zabavnijeg tipa, mnogostrukost motiva i hronotipičnost zamka uvek ilustruju činjenicu da je književnost vrlo složena i slojevita rabota, da su sadržina i forma uvek neodvojive i celovite kategorije, i da je bez razmatranja hronotopa nemoguće zaći u istinsku ideju dela i sagledati sav njegov apstraktni potencijal.

Literatura: Mihail Bahtin: Jedinstvo Hronotopa, Polja, 2016. Dostupno na: https://polja.rs/

About Author