Ispovjest iz karantene

Sto trećeg  dana izolacije u karanteni  morao sam izaći  do marketa. Mrzim biti vani. Samo zbog prijeke potrebe sam izašao iz kuće do apoteke  po lijekove i u market po hljeb svojoj osamdesetdvogodišnjoj baki.  Bio je sunčan i topao dan. Ništa čudno za sredinu mjeseca Jula. Posljednja  trideset i dva  dana, niti sam se vidio, niti sam pričao s drugom osobom, osim što sam povremeno razmijenio pokoju riječ sa svojom katatoničnom bakom u trenucima dok bi sjedili ispred televizora u večernjim satima. Ostatak dana vjerovatno bih više ja izgledao kao katatoničar većinu svog  vremena u ovom skromnom stančiću koji smo djelili.

Uživao sam i ja nekada u otvorenom prostoru. U šetnji kroz naselje uz prizvuk galame razigrane  djece u parkovima. Koliko mi je sada falila buka automobila kroz noć pa sve do pred svitanje.  Najljepša uspavanka. Po nastupanju vanrednog stanja zbog probijanja virusa „COVID-19“ među ljude i stvaranja globalne pandemije, sve popraćeno mass medijima, koji su servirali filtrirane informacije u domove ljudi širom planete, sve što smo smatrali normalnim životom i ustaljenom rutinom, preko noći je postala čista egzotika.

Prvih dana nastupanja policijskog sata na snagu, prvobitna panika je oprala svaki dio mog tijela, a u glavi mi je bila tolika zbrka da je moj delirijum upao u  svoj delirijum. Onda je nastupila anksiozna klaustrofobija od zatvaranja cijele planete i gašenja svega onoga što nas čini ljudima. U prvom redu, naša prirodna potreba da se krećemo u društvu. Koliko god sam prije za sebe smatrao da sam po prirodi vuk samotnjak i da druženje u čoporu nije moj đir, da su samoća i otuđenost moja sudbina u ovom hladnom i okrutnom svijetu, toliko sam se duplo i prevario.  Najviše mi je falila toplota blizine drugog ljudskog bića u šetnjama kroz grad.

U ovom momentu cijelo Sarajevo je ličilo na uvod u apokaliptičnu odmazdu nevidljivog osvetnika. Na početku su stanovnici ovog grada drsko odmahivali rukom na sve mjere i zabrane u skladu s novonastalim, prijetećim, okolnostima po zdravlje – klasični balkanski kliše. Postepeno, uz panične ispade počeli su se pridržavati pojedinih pravila – uglavnom onih najlakših. Nakon saopštenja imperativnih higijenskih smjernica i zatvaranja javnih institucija, škola i privrednih pogona, došla je na red i zabrana kretanja. Možda najteže provodljiva mjera, jer ljudi vole u životno ugroženoj situaciji, na sve načine da promoviraju otpor.

Tih prvih dana sve je mirisalo na jeftino sredstvo za čiščenje WC-a. Građanska nepošlušnost na početku ove afere s ubilačkim virusom, koji nas silno želi zaposjesti, koštala nas je ovog stanja „na rubu zdravog razuma“ u kojem smo se našli.

Prvo je otišao toalet papir. Mnogi su se zgadili na ljude u svom okruženju. Neracionalna kupnja zaliha papira za brisanje pozadine, obilježila je prvu fazu panične kupovine. Očito je globalna nervoza crijeva uzrokovana iskonskim strahom od smrti, nasmijala i napunila džepove proizvođača toaletnog papira na  cijeloj  Zemaljskoj kugli.

Po nekoj logici, na red su  došli prehrambeni artikli. U prvom redu, ono najosnovnije, brašno i ulje. U tonama i galonima. Poneki su preživjeli bitke u „Prvim ratovima rafova“.  Možda je čak i iznenađujuća činjenica da su brojne domaćice, kao glavne i odgovorne logističarke u svojim kućanstvima, posegnule za sirovinama za izradu hljeba i peciva. S obzirom da su im „rijaliti emisije“ bile kulturno-obrazovni program, a turpijanje predugih, povijenih noktiju sportska rekreacija. Nek se dodaju i  totalno nehigijenski  uslovi za umjesiti hljeb i još to ponuditi nekome da jede. Izvoli, „sarajevski koronaš hljeb od kilograma.“

Nakon sve većeg porasta broja oboljelih, kao i brojnih žrtava virusa COVID-19 u Evropi, ljudi su počeli slušati određene naredbe. Bilo je  budala koje su nastavile sa svojim raskalašenim navikama  pri tome ne razmišljajući o tuđim životima. Najneodgovorniji su bili Talijani. No, nisu direktno krivi za dolazak virusa u njihov zračni prostor, ipak, „svi putevi vode u Rim“, pa tako i virusni. Virusi su jedino za Rusiju morali imati putnu  vizu.

Od pojave nultog pacijenta na tlu Evrope, do ovog stanja u kojem se nalazimo, došli smo poprilično brzo i zabilježena je eksponencijalna brzina u rastu po oboljelima iz sata u sat. Restrikcije su se redale jedna na drugu, od po jedne do desetak u jednom poslijepodnevu, tako da smo se za četrdeset i pet dana našli u stanju totalne paralize društva i od tada smo prihvatili da će se naši dani odvijati u karanteni uz policijski sat i sve strahote koje nosi život pod represijom. Država je bila otkazana!

Ljudi su poslije sedmog dana provedenog u kućnoj izolaciji, počeli čak pljeskati  sa svojih prozora i balkona. Bio je to neki brzoprolazni trend pokrenut na društvenim mrežama. Tako su u osam sati navečer, nakon dnevnika, izlazili na prozore i pljeskali zdravstvenim radnicima koji pokušavaju da pronađu lijek protiv virusa, iako je sve to bilo daleko od istine. Niti su doktori i virusolozi nešto bitno radili na što bržem pronalasku protuotrova, niti su ljudi njima pljeskala i davali svoj naklon simfonijom aplauza. Pljeskali su sami sebi jer su izdržali još jedan dan na rubu pameti u kućnom zatvoru – kao da je to povod za bodrenje i slavlje.

Kada se sjetim, neki je hrvat prošle godine napravio film o zombijima u Hrvatskoj, naravno sve je počelo s virusom. Možda je to bilo neko predviđenje?

Nakon revolucije s toalet papirom i aktuelizacije vodenica za brašno, nakon  privikavanja na sva nova pravila, nastalo je stanje, koje je meni osobno, najteže palo.  Ljudski strah i sebičnost su postali glavni motiv u izražavanju svih devijantnih, sumanutih i nehumanih ideja koje čovjek u neuračunljivom stanju može smisliti.

Možda je kroz medije i lažnu solidarnost, ljudski napor  da suzbije epidemiju izgledao kao bajkovita sloga svih naših sugrađana i sugrađanki u najtežim momentima u kojima se našao cijeli svijet u skorijem vremenu, no, pod tom lažnom krinkom empatije i altruizma, pojedinci su djelovali iz mnogo zloćudnijih I fašistoidnijih razloga, a u tom njihovom djelovanju jedina bitna stvar su bili oni sami bez brige za drugog.  Naravno, bilo je i onih praznoglavih naivaca koji su sve  svoje nade položili u vlast i njene zvaničnike širom ovog plavog planeta. Ja sam se samo nadao da Afrika ne pati još više.

Sav ovaj eksperiment koji je pošao po zlu zbog ljudske greške negdje u nekoj Kineskoj provinciji, dok je doputovao do nas, virus je već naišao na razne nepodobne domaćine, što ga je natjeralo da mutira u otporniji  i jači oblik. Dok je došao do nas već je postao super virus iz porodice Coronae. Do Sarajeva je morao pješke, sigurno nije  avionom sletio.

Doslovno, postali smo „viralni“ kao  neki klip što kruži po socijalnim mrežama  u kojem neka  veleslavna influenserica povraća, u njihovom šik svijetu razuzdanosti i sveopće odsutnosti inteligentnog postojanja. Ljudi su bivali inficirani enormnom brzinom širenja i sa skraćenim vremenom inkubacije u domaćinu, tako bi se od deset novozaraženih u roku manjem od 12h zarazilo još novih sto pacijenata. Nismo imali blage veze s čim se suočavamo. Sada nam  je komplet struktura našeg uber važnog društva, na čelu sa samoprozvanom elitom, izgledalo kao da je sastavljeno od one iste influencerice pomnožene sa deset hiljada. Na kub.

Nisam prepoznavao svoj kvart. Svoje komšije ni svoj grad. Nisam vjerovao da je to moj svijet. Naša Zemlja. Od silne bojaznosti za sopstveni život, zdravi, bolje rečeno – nezaraženi građani, tražili su javno objavljivanje imena zaraženih. Zbog sve većih protestnih zahtjeva poslanih na mail adresu Vlade i njenih dužnosnika, morali su objaviti imena svih zaraženih na području cijele zemlje. Njihova imena su se vrtila ispod programskog sadržaja s adresom stanovanja, a poslije odjavne špice, do jutra su se listala imena s borbenom muzikom u pozadini.

Gdje su nestali svi ti silni herojski doktori kojima se aplaudiralo svaku noć? Gdje su bili da dignu svoj glas protiv glasa razjarene rulje i primitivaca bez mozga ni obzira prema drugom biću. Gdje je sada ta Hipokratova zakletva i pravo na medicinsku tajnu? Za njih  su bili samo bolesna i zaražena hrpa mesa spremna za raskuživanje.

Onda su išli od vrata do vrata. Specijalne  jedinice  opremljene  sa zaštitnim maskama preko cijelog lica i naoružani s automatskim puškama  i snajperima. Na početku su upadali uz gromoglasno lupanje po vratima, ali poslije su nenajavljeno vršili racije, razbijali ulazna vrata, upadali u stanove i izvlačili  sve starije članove porodice. Od šezdeset i pete godine i starije.  Sve su ih izmještali u zajedničke smještaje, improviziranog tipa. Uglavnom su to bile prostorije osnovnih škola, sportske dvorane i sl. Nakon zatvaranja granica i obustavljanja Evropske trgovinske razmjene, bilo je sve manje medicinskih radnika koji su se brinuli o gerijatrijskoj zajednici, sve dok  jednog dana nisu više brinuli. Od jednog zaraženog do kraja sedmice svi bi razvili simptome bolesti. Sada su zajednički smještaji za stare i nemoćne postali vječno prebivalište za stare i napuštene. Niko se nije bunio. „Ionako su stare prdonje, pa neće vječno živjeti.“ Tako su neki govorili. Voditelji  vijesti su izjavljivali da je sve pod kontrolom, ali svako ko je bio imalo prisutan glavom u ovom histeričnom svijetu, je znao pravu istinu o masovnim ubijanjima naših starih. Orkestriranih pod zapovjedništvom generacija koje su donijeli na ovaj svijet i odhranili. A oni neubjeđeni, ako im ništa nije davalo naznake za masovnu eutanaziju, onda im je sedmično spaljivanje  crnih vreća možda odalo o čemu se zaista radi.

Ja sam svoju baku dobro sakrio. Nije mi bilo teško niti sam imao problema  sa staricom ne višom od metar i po, teškom ko malo veće dijete i s mirnom naravi starice zaostale u svojoj glavi u nekim boljim vremenima. Naravno da bih ubio svakoga ko bi mi je pokušao oteti i ostaviti da umre u mukama. Mirno smo i živjeli. Nama je bio dovoljan komad hljeba i čaša čiste, hladne vode iz vodovoda na brdu iznad grada.

Zatim je krenulo totalno grupno ludilo. Zbog policijskog sata, koji je bio na snazi veći dio noći, po nekom normalnom nagonu za preživljavanje, a u skladu sa nestašicama hrane, zbog prvog vala panične kupovine, počele su pljačke širom grada. Prvo je krenulo laganim tempom, zatim je groznica otimanja zarazila cijelu državu, a oni najjači su promaknuti u vođe novih Uličnih klanova. Trgovalo se sa svim’ i svačim osim s toalet papirom i sapunom. Čak je došlo do inverzije u nastupanju policijskog sata – umjesto po noći, trajao  je po danu. Od rane zore do zalaska zadnjih Sunčevih zraka. Noć je uvijek više odgovarala „uličnim psima“.

Vlada i vlastodršci postali su nemoćni u naredbama i njihovom sprovođenju. Svu moć su izgubili u drugoj sedmici  uspostave karantene na nivou države. U trećoj sedmici smo se zarazili novim „super virusom Coronae“ i ubijali našu najstariju populaciju, pardon, eutanizirali. U četvrtoj smo počeli pljačkati i praviti nerede po gradu u potrazi za hranom. U petoj sedmici smo imali preko polovine stanovništva zaraženog virusom, a ostatak su činili imunizirani i kliconoše. U šestoj sedmici  svi važni dužnosnici i oni koji se bave rješavanjem pandemije, na čelu sa glavnim i odgovornim ispred Svjetske zdravstvene organizacije, izjavili su da nemaju blagu vezu protiv čega se bore. Najsigurnije bi  bilo da se socijalno distanciramo. U ovom ludilu možda još jedino da se ispalimo na Mars.

Od ovog trenutka, svi preživjeli  su ovisili samo o svojim sugrađanima i svojoj vlasti, koja je bila poprilično paralizovana u idejama i moći za konkretne najnovije i  najrigoroznije mjere. Doduše, nikome više nije stalo do radikalnih zabrana. Pošto se  svaka nova mjera morala donositi u dogovoru sa vođama podzemnih klanova.

Tih dana svaki čovjek je bio sam za sebe. Ponovo smo živjeli pod komunističkom parolom bivšeg sistema-„Druže, snađi se!“ kao da prije ove pandemije nije bilo tako. Samo se to zvalo „zdravo nadmetanje“. Kretalo se po noći na svoju odgovornost. Noć  nije bila vrijeme za nabavku namirnica. Bolje  da se to radi po danu nego uz divljanje pijane i nekontrolisane mase kriminalaca. Još nijednom mi nije palo na pamet da idem u potragu za  toalet papirom.

U momentima teške nepogode, nesreće, vanrednog stanja društva i cijelog kontinenta u zaleđu, onima iz državnog vrha, kojima  je još uvijek stalo da se ovo sumanuto i surealno stanje vrati na prijašnje, u ovim očajnim vremenima, padale su i očajne ideje na pamet. Ali, u doba velikih nepogoda, kada je svaka suradnja s ostatkom svijeta ukinuta i svaka država je bila sama u svome jadu, prisustvo bilo kakve ideje, pa makar i one smišljenje u trenucima  mentalnog mraka, čak ideje bez ikakvih racionalnih uporišta i dokaza, bile su dobrodošle.

Takvu jednu ideju je dobio jedan od prostodušnih članova Vanredne vlade, ruralnog  svetonazora. Pošto su sve racionalne i suvisle ideje isprobane, ne samo od domaćih već i od svjetskih stručnjaka. Neki članovi Vlade, dubokih vjerskih uvjerenja sa ezoteričnim hobijima, dali su svoj magični prijedlog na razmatranje ostalim članovima. Naime, kad već toliko hvaljena struka, od medicine do biološkog inženjeringa, nije donijela odgovor na virus, prijedlog  su dale vrhovne osobe iz vjerskih redova.

Poglavari crkve i džamije, su tvrdili da je  na pojedinim mjestima došlo do paranormalnih ukazanja. Uzrok je neprisustvo ljudi. Tvrdili su  da su pojedinci  prijavljivali ukazivanje duhova, kako golim okom, tako su i donosili fotografije na kojima su „uhvaćeni“ kao dokaz. Na fotografijama su se vidjeli u obliku okrugle, svijetle kugle koja lebdi u zraku, a bez nekog mjerodavnog prisustva reflektovane svijetlosti.

Ono što je vjerskim starješinama došlo kao ideja je totalni debakl misaone osobe da osmisli racionalnu ideju. To je prvo što sam pomislio nakon javnog priopćenja, ali nisu se šalili. Naime, tvrdili su da imaju sve instrumente potrebne da se izvrši ovaj drveni alhemičarski eksperiment i po hiljaditi put do sada spasimo čovječanstvo, ne naukom već magijom. Samo što su oni to parafrazirali u „Božije čudo“. Ukoliko bi ova metoda za likvidaciju virusa bila uspješna, lijek bi bio proširen u sve kutke  Zemlje.

Ideja se sastojala u tome da se duše uznemirenih mrtvaca, koje su se navodno počele pojavljivati u ranim jutarnjim satima po pustim Sarajevskim ulicama, prizovu uz odgovarajući ritual, predvođen poglavarom Katoličke crkve, te ih obvežu  činima „obavezivanja duše“ koje  bi bacio Islamski poglavar, hodža, u momentu dok duhovi prolaze kroz portal između dva svijeta koji ce otvoriti Katolički pop uz pomoć svog pravoslavnog kolege Patrijarha Bosanskog. Nakon uspješno obavljenog prvog dijela rituala, konačne čini će baciti pripadnik Jevrejske vjerske podzajednice, uvaženi Sarajevski kabalista poznat po  eksperimentiranjima u nekromansiji. Ćelavac s masnim brčićima iznad gornje usnice, koji  bi obvezao mrtve duše na pohod u eliminiranje „nevidljivog neprijatelja virusa“.

Zašto su vjerovali da duhovi mogu eliminirati viruse iz našeg vazdušnog prostora? Za čudo, priznajem da im je odgovor, teoretski, podupirao sve fizičke zakonitosti prirode. Ali samo ako duhovi postoje.

Dokaze o neuobičajenoj pojavi duhova predstavljali su ostaci ektoplazme, po ulicama i ćoškovima napuštenih objekata, koji su pred samo tri mjeseca itekako bili puni ljudi. Po brojnim pseuodonaukama kao spiritualizam i ezoterija, ektoplazma je bila stvarna i predstavljala je materijaliziranu energiju duhova, koja bi se mogla izlučiti iz samog duha koji je ostao u našem svijetu ili se pojavljivala iz medija, kojeg  bi duše koristile kao kanal da prođu među žive.

Naime, u početku odsustva ljudi, s okolnih brda i planina, sve više su napredovale divlje životinje. U satima kada se niko nije kretao pustim ulicama grada, životinje su vladale novom teritorijom. Jedino su se svojih skrivenih navika držale gradske životinje, mačke i  psi, još uvijek ne vjerujući najkrvoločnijoj životinji od svih, čovjeku.

Poslije izvjesnog vremena, sve više ljudi je prijavljivalo pronalazak ostataka ektoplazme, koju bi duhovi ostavljali za sobom nakon nevidljivog haranja po prigradskom naselju. Ispostavilo se kao istinita pojava.  S obzirom na neposrednu blizinu groblja, dosta daleko u unutrašnjost grada su napredovale duše umrlih.

Od duhova  se očekivalo da će odbiti pružiti pomoć  živima. Mnogi su bili nepravedno ubijeni od ubojica koje su nekažnjeno prošle, ali činima kabalističkog Maga morali bi ispuniti zahtjev koji im se pretpostavlja.

Ponekad sam se osjećao nestvarno kao oni likovi iz zombi serija. Pod pretpostavkom da ritual prizivanja i vezivanja bude uspješan, zašto su baš duhovi mogli pomoći? Tu nastupa naučno-fantastični dio rješenja. Dakle, pošto su duhovi građeni od ektoplazme, sluzave bioenergetske stvari, u suštini se paranormalni eksperiment bazirao na toj činjenici. Sastojao se u tome da duhovi pređu svaki milimetar države i upiju u sebe viruse, koji će se osjećati ugodno u energiziranom okruženju ektoplazme duha, kao da su ušli u ćelijsku citoplazmu kod ljudi. Čista varka.  Nakon što se adaptiraju i krenu množiti, duhovi će svojom potencijalnom energijom dovesti do povišenja temperature, što će uzrokovati otapanje virusa u ektoplazmi, a duhovi  će nakon obavljenog zadatka, evapoirati na „Drugi svijet“ s proćiščenom energijom. Gledajući ovu vanrednu zamisao i smisao samog postupka, koji je u potpunosti pratio logiku stvaranja i razaranja, plan se činio kao pobjednički za obje strane. Još nam je samo falio strip crtač.

Jučer su u live prenosu koji smo pratili preko TV prijemnika, četvorica časnih obavljala nečasni posao i sklapali dogovor s uznemirenima. Šta je moglo poći po zlu?

Koji trenutak duže i vjerovatno bih ugasio televizor, ali nešto kao da se počelo dešavati oko Maga u crvenoj odori koji je stajao u sredini pentagrama iscrtanog po podu crkve. Duhovi su zaista došli. Gledao sam sve svojim očima, čak su i pisali odgovore i zaklinjali se na obavljanje dužnosti koja će, ako uspije, spasiti sva buduća pokoljenja. Doista je bio veličanstven prikaz.

Dogovor je postignut i duhovi su jutros s prvim zrakama Sunca poharali svaki pedalj grada, a onda su otišli dalje, sve dok svaki pedalj naše zemlje nije bio pređen. Nakon par sati, mogle su se vidjeti svjetlucajuće zrake koje su uspinjujući se ka nebu izgledale kao tek zapaljene prskalice, koje  se raspršuju po zraku, kao kiša šljokica koja krasi nebo. Nebom su treperile duše pokojnika odlazeći na bolje mjesto, a virusi su eliminirani u blještavom prasku. Kakva proslava života i nade!

Svi su slavili. Ulice su ponovo ispunili dječiji osmjesi. Žene su plesale, muškarci su pjevali, nazdravljali su životu mladi i stari, a  vječna nada u ljudima je opet pobjedila. Svi naši karan(kre)tenski dani su se činili blijedim i dalekim. Dan poslije slavlja, već se život ponovo vraćao u normalu, ili su se ljudi makar trudili da se ponovo povežu sa stvarnošću. Baš onako kako nismo u sinoćnjem slavlju, kada smo sve prihvatili zdravo za gotovo.

Tu našu ljudsku osobinu je kaznila nekolicina duhova, samo zato jer su mogli i jer ih zabavlja. Kako smo mi ljudi egocentrični. Tako se jučer buntovna skupina duhova, nezapaženo, odvojila od ostatka. Duhovi su odletjeli na ono brdo s početka priče na kojem se nalazi vodovod i pumpa koja snabdijeva grad vodom.   Umjesto da se rasprše po nebu i budu dio svjetlosnog spektakla, rastopili su  sebe zajedno s virusima u bunaru s vodom.  A ja sam baki otišao da sipam u čašu hladne vode.

Mi smo skromni. Mojoj baki i meni je dovoljan komad hljeba i čaša vode.

 

Autor: Dina Strojček