Izvlačenje rukopisa iz životne vatre

Od svega napisanog volim samo ono što neko napiše svojom krvlju. Piši krvlju: i saznaćeš da je krv duh.

Niče

Kako je to ovdje toliko puta istaknuto – pisanje je krvav posao. Pisanjem se bave svi, i oni koji su dužni da ostave nešto za potomke (bilo da su to mačke ili zečevi) bilo da ostave za čitaoce, ali i oni drugi… Ovih dana u ovoj grupi, ustalasalo se mirno more i iz njega iskočiše proždrljivi zubi kritike, i to ni manje ni više nego u stilu rudara iz priče Ane Jevtić Kos ,,Prezimljavanje”, s razlikom što se ovdje ovih dana na gladne zube dočekuju objave istrgnute iz konteksta, što je već objašnjeno. Kao urednica knjige, a i kuma, kako je to Miloš naznačio, o kvalitetu iste nemam šta da dodam što već nije rečeno u pogovru koji sam napisala prošle godine kada sam završila urednički posao. Jeste, bilo mi je potrebno promišljanje, bilo mi je potrebno vrijeme da izronim iz Labrisa! Jer, Miloševa „Knjiga odraza“ me je zarobila! Ščepala me je, bilo mi je potrebno vrijeme da izađem iz betona koji mi je zečepljao nos i pokrivao oči. O erotskim aspektima zaista neću da pričam. Ne zbog toga što sam čistunac, ili što ih ne prihvatam, a prošli su kroz moju uredničku ruku, već iz razloga što ih ostavljam gladnim zubima da ih raščerupaju baš onako kako to kritika i radi ponekad. Zbirka ima dvanaest veličanstvenih priča, i svaka je otvorena za kritiku, analizu, stručno, čitalačko, laičko, filosofsko mišljenje, od kojih su samo njih tri sa eksplicitnim sadržajem, koji služi kao objašnjenje, dopuna, prikaz, ili da kažem čak i emocija određenih junaka. Ne može se govoriti o pornografiji – može samo o animalističkom erotizmu koji je poznat svjetskoj književnosti mnogo, mnogo vjekova prije nas i naših spoznaja o istoj. Umjesto zuba, bilo kritičara bilo čitalaca, preporučujem da pročitate pogovor, ali i da sa nestrpljenjem iščekujete ,,Knjigu odraza”. Kao urednica, jedva čekam da je pročitate, i da na osnovu čitavog materijala ocijenimo/ocijenite stil, teme i kompoziciju grada nad gradovima!

Rad na pričama Miloša Mihailovića bio je više od uredničkog posla – bio je hod po vatri, hod po zemlji crnici kojoj pripadamo, lutanje kroz pećine prepune soli i izgubljenih duša, ali i rvanje sa prostorima snova kojima se prepuštamo svako veče, željeli mi to ili ne. Taj hod, to putešestvije ostavlja rane po rukama i tabanima, ali i onaj osjećaj u mozgu: da, neuroni su dobili jasnu poruku – budni su i spremni na saradnju. Kada je predloženo da ja napišem pogovor za ovu zbirku priča, pomislila sam – biće to lako. Jednostavno, nadasve precizno, kao što su i Mihailovićeve priče. A onda sam na koncu udarila glavom o zid tako što sam napisala i više nego hermetično zatvorenu recenziju. Tačnije, hermetično zatvoren pogovor. Za razliku od Umberta Eka koji je pisao pseudorecenzije za knjige koje ne postoje, napisala sam recenziju za zbirku priča koja je materijalizovala čudovišta u našem smrtničkom svijetu. Prirodno, pošla sam od samog procesa pisanja koji je tako svojstven čovjeku, posebice čovjeku XXI vijeka koji vječito nešto piskara, počev od bloga završno sa…

***

Proces pisanja je sam po sebi sličan porađanju ili, da se ljepše, u duhu filosofije izrazimo, sličan je procesu majeutike. Zapravo, ne možemo to poređenje praviti sa svakim pisanjem. Neko je pisanje dostojno porađanja, a neko nije i valja ga ostaviti tamo negdje da možda bude spremno nekad za nešto, možda.

Poznato je, priče iziskuju veliko umijeće. Ukoliko kažemo da je za pisanje romana potrebna disciplina uma, koncentracija, pregalački rad sa punim radnim vremenom da bi se ,,nadoknadilo“ i ,,postiglo“ sve što se planira, za pisanje priča možemo reći da je posao još teži i obimniji. Priči i noveli potrebno je manje mjesta na papiru a rečenici je potrebno da bude taman kako jeste (baš kako treba) da bi ispunila i prenijela sve ideje koje su joj date i predočene.

Mihailović predstavlja i sažima dvije struje: i tradiciju i ovu našu savremenu viziju stvaranja koja ipak biva svevremena. U toj tradiciji možemo napraviti jedan porodiljski hod od Heraklita, preko Tomasa Mana, Henrija Džejmsa, do prostora gora gdje obitavaju Po, Jung ali i Lavkraft i Pekić. I kroz tu tradiciju vidimo kako se razvija savremena fantastična priča Mihailovića – iznikla iz vatre, a praćena određenim tipovima koje je postavio na svoje pozorje i zdušno nam ih predstavio.

Tim hodom, rvući se sa vatrom, porodio je dvanaest fantastičnih tekstova. Dvanaest priča koje su izmakle vatri, a opet u sebi nose onu vatru fantastike.

Za njega možemo reći da je napravio jedan neobičan krug. Prvo je napisao roman, od koga neki kažu ne može da napravi otklon (oni koju budu čitali priče vidjeće da nema potreba da se razmišlja u tom smjeru!), a onda se okrenuo pričama i novelama da bi brusio svoj talenat. Svoj numinozni duh. Zbirka priča i novela Knjiga odraza svoju poetiku zasniva upravo na priči Anatomija numinoznog, koja je kamen temeljac njegovog stvaralaštva. Ili, možemo reći, kamen spoticanja, jer svaka priča svojevrsna je stijena preko koje se mora prevaliti i pregurati da bi se došlo do suštine. Ti koraci, praćeni vatrom, dvanaest tekstova sa elementima vijenca pripovijedaka, numinozno grade Knjigu odraza, upetljavajući čitaoca u tunel i lavirint Labrisa.

Priče su raspoređene tako da zajednički čine hroniku jednog ludila. Put kojim vodi Mihailović nije jednostavan, nije lagan, nije prijatan. To je fantastika dostojna fantastike starog kova – one fantastike što se nije prodala jeftinom čitaocu koji će uživati jedno poslijepodne ili jedno veče. Međutim, to je slučaj kada se čita knjiga priča koju je napisao autor nestručnjak. Ono što se ističe kao posebice interesantna priča o imenovanju ove zbirke jeste hod po naslovima, (malo je falilo i da bude Anatomija numinoznog, što je bio početni naslov koji se nametao autoru). Tako je prvi, radni naslov ponijela prema Babalon, a radni naslov koji se nametao uporno (bar meni) bio je Labris. Međutim, radom i analizom da bi se na koncu shvatilo da je ovo zbirka koja je ogled kako u pisanju, tako i u kompoziciji i da se u jednom naslovu, to jest u Knjizi odraza nalaze sve premise potrebne za dekodiranje narativnih svjetova otrgnutih od ludila. Pred čitaocima je Knjiga odraza – knjiga Labrisa, onog grada koji nam danas, više nego ikad prijeti da nas pokori.

Ljudi se od samog nastanka onoga što zovemo civilizacijom igraju ambivalentnog odnosa prema građevinama i prirodi, poigravaju se svojom sudbinom, destruktivno preuzimajući radnje na svoja nejaka pleća. Međutim, u Mihailovićevim zapisima o Labrisu i čovječijem srcu, priča biva protegnuta dublje i dalje, predstavljajući nam proždrvljivi, numinozni duh betona, spreman da nas pokopa do suštine a  Labrisu još niko nije utekao.

Okultistički spis De geniīs loci ili Knjiga odraza, pored jasnih i preciznih mapa Labrisa, posjeduje i mape, odnosno pokušaje predstavljanja kako najbolje razumjeti čudovište koje sve prožima: Knjiga nam ne pomaže da do kraja odgonetnemo tajnu – da li je Labris nastao spajanjem svih geniusa u beskonačnosti ili pak svaki genius predstavlja fragment Labrisa koji smo rekonstruisali na osnovu njegovog uticaja na ljudske umove – i koji reminiscencira samu maticu? Da li smo mi izgradili Labris ili nas on koristi za izgradnju svoga tela? Ko to može znati? Pouzdano je samo da crteži predstavljaju odraze njegovog lika – i zato su oba naziva suštinski tačna.

***

Prva karakteristika koja se izdvaja jeste zapravo činjenica, skoro pa nestvaran podatak, da se savremena fantastika ne mora pisati prostim, disperzivnim rečenicama, da ona može biti napisana i složenim rečenicama, kompleksnim idejama povezanim/razdvojenim jednim interpunkcijskim znakom koji je Mihailović doveo do novog nivoa u značenjskom nizu, a to je tačka zarez ili, kako je to mlađim (milenijcima) poznatije, semikolon. U gramatičkim priručnicima tačka-zarez označava granicu/vezu između dvije relativno stabilne i samostalne rečenice. Tačka-zarez, ili tačka sa zapetom kako to bilježi naš Pravopis, predstavlja razdvojni znak izrazitiji od zapete, a slabiji od tačke, te rečenice mogu biti razdvojene zarezima, ali takođe mogu biti samostalne, nezavisne. Mogu imati svoju priču, svoj životni tok. Ali autor odbija praviti takve rezove. Kod pisca koji uvezuje svoje priče, koji pravi koncentrične krugove sa njima, tačka sa zarezom je logičan sljed događaja. Ona predstavlja i oslikava mikronivo teksta. Tako imamo razvijenu rečenicu koja odbija biti dio savremenog toka fantastike, gurkajući se ka onim rečenicama kakve je pisao Džejms. Takva rečenica, takav njen sklop doprinosi aktivnoj imaginaciji. Ulančavanje riječi, ulančavanje zareza, tačaka, ulančavanje drugih interpunkcijskih znakova predstavlja i ulančavanje ideja i misli, odnosno onih tematskih elemenata koji čine srž ovog numinoznog teksta.

***

Pored grada koji utiče na kompoziciju, ali i pored jezika, bitna stavka u ovoj historiji jednog ludila jesu i ljudi. Prve priče koje sam čitala i uredila za ovu knjigu, a koje se na koncu svojim osobenostima nisu primakle viziji mladog Mihailovića, oslikavale su dodatno jednu nadasve neobičnu skalu, da ne kažem lepezu portreta. Namjerno izbjegavam ustaljene termine koji se koriste pri determinisanju aktanata – jer ono što je ovaj autor izgradio uz pomoći riječi prevazilazi ustaljene korpuse. Svi aktanti mogu biti dio muzejske postavke, realističke na granici sa grotesknim; to su oni ljudi koje na ulici prolazimo jer – previše su obični, previše su uglađeni, previše su jednostavni, a u svojoj konačnosti postavljeni su onako neobično; dotaknuvši se intelektualnog oboda, bez kojeg bi bili obični pacovi, oni granični likovi koji šire crnu smrt. Ta postavka i sa Davidovičem i sa Viktorijom, koja se nalazi u žutoj kući, predstavlja onaj prostor i one ljude koji su granični. Onaj prostor fantastike koji se može označiti kao ni-ni. Kao i ove priče.

Ako bismo pratili Propovu shemu bajkovnih junaka, svakako da bismo pronašli sve elemente jedne bajke, ali i sve junake. Međutim, najvažnija odlika Mihailovićevih antijunaka, junaka-pacova, ovih graničnih i pograničnih aktanata koji se nalaze u ukletom prostoru, jeste donor ili darivalac. Svi oni nešto imaju što prenose drugima, bilo da je riječ o priči koja je svojevrsno iskustvo prožeto mitskim, magijski, okultnim, volšebnim događajima, bilo da je riječ o iskustvima. Svi oni doprinose pojmovnoj tački gledišta ove zbirke koja, ikako je svaka priča zasebna, na koncu može se smjestiti u jednu tačku. Tome doprinosi tematska postavka priča koja obrazuje traženo lice. Ali, u ovom slučaju, taj donor/darivalac jesu knjiga i grad koji tim ljudima-pacovima prenose zarazu nad zarazama: smrt i ništavilo. A prije toga apsolutno i sveobuhvatno ludilo.

***

Karakteristika ovih priča jeste zapravo odabir kompozicije koja predstavlja prikaz savršene linije putovanja jednog numinoznog duha. Tako autor koncipira priče da grade svojevrsni mitski krug postojanja: od ludila (sa svim njegovim pratećim elementima), preko Labrisa, grada, vatre, mozaički modeluje svijet koji je svojevrsna vizija zore tehnološke praistorije. Međutim, da bi se došlo do zore tehnološke praistorije potrebno je taj krug prevesti (ovdje je mogao doći u obzir i pojam transliterisati) od ludila, preko paganstva, zatim hrišćanstva, da bi na koncu aktanti bili smješteni u dijegezis pećine i one iskrivljene predstave o postojanju, da bi se zapravo završila vizija istoga kroz poniranje u oniričko. Dakle, od ludila ka paganstvu i hrišćanstvu prožetom narodnom religijom kroz priče Karneval zmaja, Ruho ognjevito, Jedno i Vapaj jelenu. Na to se nadovezuju pećinske priče dok se orgazmičko-demonski krah ne dogodi sa oniričkim. A sve su to zapravo pomoćni ciljevi, ciljevi da se dođe do onoga što je iskonsko u dušama: a to je haos i destrukcija. Konceptualna tačka gledišta ovih priča ogleda se upravo u tom stanju, u težnji pojedinca da se prepusti onoj težnji druge strane srca (duše) i popusti pred okultnim spisima i zapisima.

Taj numinozni svijet koji nam je Mihailović nametnuo i koji se koprca i otima, ostaje nam na rukama poput strašne kletve. Labrisove kletve. Iako u ovom izdanju nije zastupljena horor priča koja jeste bila u pripremi, zastupljeni su svi vidovi fantastike, folklorne, religiozne, oniričke, epske… U tom svojevrsno kombinovanom građenju nečega što možemo označiti kao golden ratio, ali i modus operandi možemo istaći naznake buduće savremene srpske fantastike. Dakle, možemo sa ponosom istaći da je Autostoperski vodič kroz fantastiku objavio vrhunski proizvod savremenštine. Ako imamo glembajevštinu, onda možemo svakako imati i mihailjevštinu – odnosno možemo imati u jednoj knjizi sve tradicije koje nas proganjaju i odvode u dubine tehnološke prazore. Svaki grad treba posrednika, glasnogovornika, tako i ove priče upakovane u golden ratio imaju svoje posrednike, svoje ljude-pacove koji će se prepustiti onim niskostima razvratnog života koji nam je ostao u nasljeđu. Ne, neću pitati kako bi izgledala mapa Labrisa. Ona je odavno dio nas…