Izgrebavanje nove mitografije

Marija nam analizira nekoliko priča

Podela:

Da su mitovi u prvom redu psihičke manifestacije koje predstavljaju suštinu duše, do sada se nije ni pomišljalo

Jung

Materijal koji proučavamo u ovom tekstu jesu kolumne koje se nalaze na Popovićevom blogu. Analiza bloga i uopšte kolumi iziskuje jedno novo polje za proučavanje diskursa, te ćemo zbog toga taj segment narativa posmatrati kao priče koje teže da preuzmu jednu novu žanrovsku formu koja se dala naslutiti već u njegovom romanu Zaboravljena gora.        

Fantastika nam svakog dana u rukama nekog pisca dokaže i poruči da njen razvoj na polju žanra nije još uvijek zaključen. Pisac danas kada se odluči na poduhvat stvaranja, ispred sebe ima sve moguće svjetove. Na njemu je samo da odabere neki od mogućih univerzuma, osposobi i pripremi svoje junake, da koncipira dati model u kojem će da bivstvuju baš ta odabrana bića. Taj autor ukoliko se odluči na formu mita pred sobom ima veliki zadatak: da kaže istinu kroz laž.

Kao reprezenta uzimamo Milisava Popovića, pisca fantastike – epske fantastike ali i fantazije i naučne fantastike. Za njega možemo istaći da je jedan od rijetkih autora koji je radio i koji aktivno radi, ne na remitologizaciji već na mitologizaciji jednog prostora koji teži ka potiskivanju mita kao mjerne jedinice postojanja. Sav uspijeh koji je ostvario, započeo je kroz formu romana Zaboravljena gora gdje se naslanjao ne samo na slovenski već i na lokalni mit. Fragmentarna konstrukcija koju je preuzeo u tom djelu biva produbljena, te na taj način u procesu građenja mita pratimo dvostruki nivo dekompozicije i kompozicije: od romana kao nezavršene forme u nastanku, u kome je naznačio svoje umjetničko profilisanje – prevodi nas na polje fragmenta tragajući na taj način za onom suštinom mita koja se otrgla iz obrednog i prešla u književnost. Autor kroz svoje priče (kolumne) ide ka tome da savremeni mit koji je ustaljen – razbije i vrati ga u hermeneutično postojanje prije spajanja sa književnim znanjem. Hermeneutično ovdje doživljavamo u Frajevom značenju: povratak božanskom.

Izgrebavanje AVKF slika (2)Kod Popovića prisutno je dvojstvo. Pored umjetničkog oblika i naglašenog lirskog on teži da mit veže za prvobitnu funkciju: da postavi i vrati u život ritualno, u ovom slučaju: da vrati u zajednicu. Kao izuzetno dobar primjer spajanja ritualnog, mitskog, književnog, ali i psihoprofiličarskog, možemo analizirati priču Ničije pile. Postavljanje narativa u prostor i vrijeme jasno je determinisano, aktant takođe biva precizno određen, u bajkovnom maniru, koji podsjeća na Andersenovu bajku. Odbačeno, ružno pile, živi na arhipelagu sa drugim pticama, ili bolje recimo sa drugima iz njegove vrste. Ptice, predivne, raskošne, bajkovite, fali im samo Rajska ptica, bujaju i dosežu svoj puni sjaj jer tu nema čovječijeg brka. Pile je drugačije, i među svojima ne može naći mjesto. Izopšteno je iz zajednice. Iskusno u svom sakrivanju, bježanju od drugih ptica, bježanju od Sunca i Mjeseca, izlazilo je u ničije vrijeme i sakupljalo perje. Ritualno spremanje za boj, pripreme za suočavanje sa svijetom, ali i neslavno prikazivanje. Svijet, pa i svijet ptica biva ohol i grub. Pile je dotaklo inicijaciju. Nije važno na kom svijetu i u kakvim okolnostima, to na koncu dovršava lirski zapis. Nakon Popovićeve priče, čitalac doživljava katarzu, biva pročišćen u svojoj svijesti. I onaj koji čita postaje dio rituala. Sažeta naracija, dinamično pripovijedanje, jednostavna rečenica, a ipak, uprkos toj sažetosti, tu je utisak da je umjesto kolumne/priče pročitan neki duži narativni oblik.  Znanje nekog romana iz više tomova biva složeno u jedan narativ od nekoliko stotina karaktera. U tome jeste svojevrsna umjetnost.

U duhu proučavanja Popovićeve fantazmagonije, možemo reći da njegov mitski svijet oscilira između Junga (i njegove učenice Fon Franc) i Bartovog postavljanja junaka – aktanta u žižu, te na taj način autor hodajući između ta dva puta stvara žanrovski originalna djela.

Ono što je Roland Bart označio kao vještački miti, mi možemo preusmjeriti na Popovića i reći da  poigravajući se sa oblikom i idejom žanra, on u biti i stvara novi mit. Današnjem čovjeku, ali i prosječnom čitaocu, tradicionalne forme nisu dovoljne – traži se manje, traži se sažetije, kraće, jednostavnije. A, šta je bolje od toga nego mit, zapravo, ona konstrukcija za koju mi pretpostavljamo da ima tu strukturu. Kad treba prići savremenom biću, koje je željno fantastike, umjetnosti, mitologije, ili jednostavno rečeno – književnosti, najbolje je ponuditi im izvor. Mada, bolje je reći: ponuditi im ono najbliže izvoru. U stvaralačkoj agoniji, umjetnik koncipirajući svoje djelo uzima u obzir sve elemente koji su prijemčivi, gradi svoj tekst sažeto imajući na umu Elijadeovo viđenje cikličnosti mita. Takav pisac, vođen vizijom savremenosti, a opet, okrenut tradiciji, potvrdio je novi žanr.

Mit je svuda oko nas. Mi smo mit, svaka knjiga svojevrsni je mitski kod. Priča o rađanju bogova, o njihovom čudnom rođenju. Mit je danas otišao toliko daleko da je izgubio svoje značenje – semantički balon toliko se raširio da je pred pucanjem. Ali, postoje stvaraoci koji shvataju svevremenost tog pojma, i prilikom modelovanja vještačkog mita idu korak dalje vraćajući mitskoj priči dostojanstvo. A opet, u taj narativ utkivaju i obične ljude. Ljude koji vole, ljude koji ne vole, djecu koja imaju nevjerovatne moći i ne pripadaju ovom svijetu već onom tamo gdje će njihova vatra biti prihvaćena. Dok dodiruju plexus solaris, pozicioniraju se u žižu ne samo ovozemaljskog postojanja već postojanja izvan granica poznatog i vidljivog sa dva oka. Popović svoj vještački, savremeni mit gradi prvo za ovozemaljski vid pa onda i za vid koji se nalazi u srcu i otvara drugu, naučnofantastičnu dimenziju ukazujući da je ovaj svijet ipak sklon propadanju. Čitanje Popovićevih priča svojevrsna je dekompozicija ali i aktivno učestvovanje u ritualu.

Hoću da kažem… – namjesti kravatu, navuče jaknu, popravi rijetku kosu – … Od početka smo bili u zabludi. Kiseonik nije vitalni konstrukt. On je dio degradacije… postupka trulјenja.

– Ne razumijem?

– Razumjećeš prijatelјu… – krenu stazom put hotela – … Tamo gdje je disanje, tamo je “druga strana”.

– Molim?

– Da… – svuče mjesečinu sa kapaka – Ovdje je kiseonik… On je dokaz trulјenja… Mi smo svijet mrtvih… Mi smo druga strana (Iz Kolumne/priče Prva strana)

Nortop Fraj mitologiju vidi kao nešto što se projektuje poput teologije, a  Popovićev narativ odista jeste svojevrsna teologija psihofantastike. Preuzimajući elemente drugih struktura (bilo konvencionalnih, bilo u okvirima žanra) pripovijeda predano taj novi žanr, a u toku naracije odbacuje sve suvišno, zadržavajući oblik mita ali i bića iz fantastike. Povrh svega toga, u toj novoj teologiji, uključuje u svoje tekstove i pojam boga (bilo kog – bilo čijeg). Ogoljava ga, elaborira istinu o njemu – kako to može biti rečeno samo kroz fantastiku. On stvara jednu drugačiju istinu u koju niko ne sumnja iako počiva na lagarijama. U kosmogonijskoj praksi, gdje se priča ab ovo, Popović počinje svoj narativ visokoinformativnog naslova Molitva pozicioniranjem tame iz koje se rađa nešto što se izgrebava iz bunara. Nije ni najmanje vezivanje inicijalnog dijela teksta za ulaz u htonski prostor, za zemlju, odakle je krenulo stvaranje svijeta prema slovenskoj kosmogonijskoj legendi koju navodi Čajkanović. Tako, Popović u svom maniru pripovijedanja ab ovo, kao opšte utvrđeno mjesto počinje iz tame, jer iz tame je nastala svjetlost: Bunar, iz kog odavno ne dopire voda, osim smrada nekog debelovjekovnog – poče nešto da izgrebava. Bajkovno postavljanje realnosti, gdje postoji problem u određenom toposu, ali niko nema snage da se obračuna sa njim (problemom), uvodi u narativ bolest, smrt, ali i svojevrsnu apatiju: I da su znali ko dolazi, ne bi se obrnuli…  Konstatujući da je sve to sebična preokupacija. Poput dima, poput čarobnjaka koji treba da se se pokaže seljanima, dolazi u tri lika, ali gadno u tri lika, moćan, onako kako se priča. Tek nakon ovog upoznavanja sa demonskim troličnim obličjem (da li je povezanost sa trojstvom druge strane slučajna), dobijamo njegovo ime: Satana. Autor nam nije dao pagansko ime boga, nije sa prirodom i iskonskom srećom koja obitava u božanstvima prorode skopčao to trolično, dimno, satansko; izdvajajući ga hrišćanskim poimanjem premješta ga iz jednog u drugi topos.

Izgrebavanje AVKF
Autor: Nikola Backović

Ritualno čitanje zapisa pred konačno skončanje kao da predstavlja uvod u Molitvu, u tihi razgovor sa bogom i božanskim. Srž svakog zapisa, svake molbe svodi se na glagole u molbenom obliku: spasi… podari… pomozi… donesi… pokloni… odvedi… dovedi… ozdravi… kazni… obogati… koji u ovom slučaju predstavlja imperative. Poigravajući se sa hrišćanskom dogmom, ta jedna posebna molitva uvezana trešnjinim peteljkama izobličuje dotad (dosad) znanu i neznanu vjeru, aksiome hrišćanstva – uperivši prst u svemogućeg tvorca.

„(…)Ponašaš se poput ljutog djeteta koje gazi po mravima. Tebi ne fali ljubavi… ali Ti treba  da je nekome daš. Ako mi opraštamo… šta je sa tvojim grehovima? Neka od toga krene… Neko dolje, duboko dolje… traži da ga ponovo voliš. Ni Pakla ne bi bilo da nije bilo tebe, Oče.”

Dakle, za Popovićeve  tekstove možemo istaći da su prošli sve faze koje jedan tekst može proći kroz matricu mita. Od jednog mitologa koji mitologizuje tekst vodi nas kroz mitopeju i vještačku mitologiju. Jer u biti, homo sapiens mora spoznati sebe i svoje sopstvo kao dio jedinke koja je u saglasnosti sa božanskom prirodom. U tom putu, procesu, aktanti sretaju sva bića koja se javljaju u jednoj mitskoj sferi – i nakon tog putovanja bivaju promijenjeni. Uticano je na njihovu dušu. A onda, opet čitajući sve psihologizme umotane u fantastiku, dolazimo i do svojevrsnog autopoetičnog teksta koji predstavlja kostur Popovićeva stvaralaštva. To je priča Polje suncokreta. Iako u srži bez elemenata fantastike, za sve proučavaoce fantastike ili buduće generacije koje će se baviti psihofantastikom, ona je i dalje važna. Naglašena, egzaltirana lirizacija narativne paradigme, pogotovo na prološkoj granici, uvlači čitaoca u svijet duše koji je fantastika sama po sebi. Popović tu navodi fantazeme – čiste definicije iz bihejvioralnih teorija, koje slikovito predstavlja primjerima koji su svima znani. Te fantazeme i naučna znanja kombinovana sa prvim znanjima o duši koja su se predstavljala kroz mitove, obrasci su za sve njegove priče – bilo da su čisto mitske (sa čitavim spektrom mitskih priča), ili sa naučnom fantastikom dovodi nas do zaključka da se Popović  u narativnoj fantazmagoniji poigrava sa postulatima žanra prilično uspiješno i inovativno.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *