Ludi genije – Naduvani haker razmišlja o životu iliti Vlažni snovi Bila Gejtsa

ŽANR: naučna fantastika
REŽIJA: Rojs Gorsač
SCENARIO: Rojs Gorsač
ULOGE: Spenser Lok, Skot Meklovic, Faran Tahir
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 90 minuta
OCENA: 6

 

 

Kratka naracija na početku filma nas odmah uvodi u složenu temu o čovečanstvu i spasenju istog, koju će film dalje obrađivati. Narator, iako se poziva na to da nam je svima usađen primitivni nagon za uništenjem, fokusira se na suprotno. Sam film će biti baziran na ovoj ljudskoj osobini ali kroz potpuno drugu prizmu. Videli smo dosta uspelih filmova, koji počinju na sličan način, tako da se reditelj opravdano opredelio da se drži obrasca.

Početak filma je jedan od najbitnijih segmenata, jer ako u startu gledaoca ne zaintrigira radnja, verovatno neće izdržati do dvadesetog minuta. Izgleda da je reditelj u tom delu uložio svoje nade, prikazavši samu ideju i njene mogućnosti. No, uprkos tome sam mu ipak udovoljio odgledavši ceo film.

Pozadina i eksterijer same fabule ofarbani su u depresivno-melanholičnom tonu, tipičnom za umetnike koji žele da prikažu američku verziju životarenja, to jest milenijalni krš od životnog stila koji je isprazan i lišen energije i emocija.

Tokom celog filma se provlači stil nestabilne kamere, fokusa na krajolik i umetničke uglove stvarajući utisak indi filma ili niskobudžetnih ostvarenja B katagorije.

Radnja prati lik Mejsona, mladog čoveka, vrlo autentičnog stila oblačenja, koji podseća na trendi umetnike Martina Gariksa ili Alana Vokera. Mejson je naime Ludi Genije, koji postavlja mnogo pitanja o suštini čovekovog postojanja. On putem tehnologije pokušava da prekodira samu ljudskost i unapredi koncept života. Njegova misija je usmerena ka pronalaženju koda života i načinu na koji takav kod može da se hakuje. Ideja je na mestu, međutim izvedba tako nečeg izaziva polemike o moralu i potencijalnom uništenju ljudske vrste, na koje se on ne osvrće.

 U toku filma otkrivamo razloge zašto je on više fokusiran na pronalaženje koda umesto na posledice koje takav pronalazak može imati.

Na Mejsonovom putu često nalećemo na sporedne likove, za koje nam se čini da nisu ključni za samu priču i  da su prisutni bez nekog očiglednog razloga.

Verni saputnik glavnog junaka je njegova sopstvena projekcija, izmišljeni lik, alter-ego koji je dovoljno hrabar da učini sve ono oko čega se Mejson lomi. Za promenu, ovde alter ego uliva razum u radnju i motiviše glavnog lika na važne korake, te tako alter ego dobija više saosećanja. Nije sigurno da li je to zamisao od samog početka ili je to rezultat, koji se isfiltrirao tokom interakcije s ostalim likovima.

Odnos ovo dvojice, uprkos tome da je jedan od njih lik iz fikcije, deluje suviše pasivno i skladno. Među njima postoji neka usiljena tenzija, skoro pa veštačka, tako da se pravi osećaj straha od ludosti genija ne oseća. Alter ego ili kako ga je Mejson krstio Fin, lik je slobodnog duha, sit vremena i čekanja pa zato on svakom radnjom poziva na akciju. Njegov univerzalni odgovor  na svaki problem se svodi na „Učini to. Život je i ovako kratak.“. Mejson se ovome jako protivi ali se ipak povinuje željama. Njih dvojica ipak uspevaju da jedan drugog ne dovedu do ludija, i čini se kao da su braća ili najbolji drugovi. Ako bih morao da poredim skorašnje fikcione likove, recimo Fina iz ovog filma i Leni iz serije Legija, Odri Plaza (Leni) bi mogla da drži časove psihoze Skotu Meklovitcu (Fin). Fin je ipak moralna osoba, vrlo savesna i svesna posledica svojih dela iako se pretvara da ga nije briga.

Finova jedina briga jeste Mejson i njegov egoizam, iako i on sam shvata da je fikcioni lik i da je svet opipljivog njemu zabranjen. Fin pokušava da živi svoj zaseban život, nagovarajući Mejsona da radi stvari koje ovaj ne želi, inicira raspravu i konstantno minira sporedne likove dosetkama i uvredama. Iako zvuči kao da je Fin komedijaš, on ne ostavlja takav utisak.

Elementi spekulativnog i paranormalnog se javljaju povremeno, ne remeteći utisak savremene fikcije koja dominira delom. Na neki način su sami poduhvati heroja dovoljni da ga proglase novim Stivom Džobsom njegovog vremena ali Mejson juri za većim ciljem, koji mu konstantno izmiče.

Kraj kao što je i očekivano, budi dodatna pitanja na koja se odgovor može naslutiti, ali ne i sa sigurnošću dati. Iako je film fokusiran na savremenu fikciju, paranormalno i smisao života, kraj ima umetnički izraz i naglašava notu depresivnog kao i poentu samog filma.

Dobre strane

Ono što moram da pohvalim jeste sama ideja da se kibernetički hakuje mozak i otvori novo poglavlje evolucije čovečanstva. Možda to i jeste odgovor na pitanje „Šta ako tehnologija toliko napreduje da ljudska vrsta završi kao roblje ili bude uništena od strane veštačke inteligencije?“. Možda je evolucija čovečanstva način da budemo za korak ispred tehnologije, ili da smo dobro povezani sa tehnologijom tako da mi njoj podjednako potrebni, kao i ona nama. Ovakav koncept parazitizma kao budućnost rase će bodriti tehnologiju, dok je s druge strane crpi za svoje potrebe i živi od nje. Da se film bavio takvim pitanjima, bilo bi više dinamike i sigurno bi bilo zanimljivije od onoga što je kreativni tim predstavio. Ipak, naslućuje se veliki potencijal i zato sam ovo svrstao u dobre strane.

I pored mračnog tona radnje, postoji šarm koji na momente prkosi samoći, diskonekciji od društva i realnog od nerealnog. Likovi su obrađeni tako da se njihova uloga u filmu ne gubi, niti unosi bilo kakav razdor u njihov karakter.

Oni su predstavljeni na jednostavan način i sa jasnim razlogom, koji ne gube iz vida. Ne mogu da odlučim da li je to mana ili ne, ali manjak kompleksnih likova čini radnju pitkijom i lakšom za praćenje. Hoću da kažem da na taj način radnja dobija svu pažnju umesto likova koju su tu da je prenesu. Zahvaljujući dobro formiranim likovima i njihovoj interakciji, tematika korišćenja mozga kao ultimativnog programa nailazi na dobre argumente i kontru.

Ako se udubimo u takav koncept, verujem da svakom nailazi ideja kako se tako nešto može produbiti iz kreativnog ugla. Hakovanjem sopstvenog mozga, kodiranjem onog što nas čini živim, nama se daje širok spektar mogućnosti koje možemo ugraditi u sebe ili eliminisati. Sa takvom idejom da je mozak kompjuter za koji nismo izgradili tehologiju da bi pristupili bazi podataka, uneli nove, obrisali stare ili reinstalirali sistem, čudi me da filmska produkcija nije naišla na scenario, koji je vredan velikog platna. Ipak, smatram da je ideja na sopstveni način revolucionarna i da može potencijalno otvoriti vrata za slične teme.

Dinamika scena je na nivou i vidi se da je tim iza kamera znao šta radi. Scene nisu predugačke, mutne i razvučene preko objektiva, mada je format slike smanjen. Stil kojim je film snimljen varira, dok su se za poslednje scene odlučili za stabilne kadrove.

Smena boja iz scene u scenu nije prenaglašena, pa su efektom emocija presvukli kadar. Sem toga, imamo i sluđujuće segmente gde se Mejson koleba i bori protiv negativca. Na kraju kao šlag na torti imamo i kontrast između hakera milenijalca i živog sveta.

Veštački efekti nisu loše odrađeni, kao što je tradicija za indi filmove ali tu služe čisto radi simbolike. Na mestima gde su scene paranormalnog efekti igraju bitniju ulogu, jer pričaju priču i tumače nam emocije likova. Isprva deluju nepotrebni i suviše umetnički  ali kada se delo uzme u celini, efekti su ti koji vode radnju dalje i obeležavaju bitnije delove.

Loše strane

Loših strana ima dosta kao i nelogičnosti. Država se ne zanima za aktivnosti hakera, koji je uspešno obarao državne sajtove i servere, a sada pokušava da hakuje mozak.

Očekivao sam bar jednog čoveka u odelu, agenta ili šta već, da se raspituje za Mejsona, ali njega nigde na vidiku.

Već tu postaje nerealno da svakakvi ludi genijalci trčkaraju okolo, vidno drogirani i  pokušavaju da unište čovečanstvo, a nigde rotacionog svetla. Čak i kada je kriminal u pitanju, policija verovatno ne zalazi u kvartove pune štrebera, koji sa dva klika mogu da im unište život. Prisustvo policije daje kakvu-takvu ozbiljnost situacije, osećaj važnog i opasnog, ali ovde takvih uzbudljivih scena gonjenja nema.

Druga stvar koja se nadovezuje na prvu, jeste tehnologija. U većini scena, koje se dešavaju u Mejsonovom stanu, vidimo da lik radi na analognim monitorima, a sav ostali hardver je vanzemaljski napredan. Čak i njegov neprijatelj poseduje slične naprave, nešto što bi samo Toni Stark ili Betmen imao (ali onaj Toni i Brus kom još rastu bubuljice). Sprave su velikog kapaciteta, ali su u lošem stanju, pune žica, otvorenih delova i lampica.

Jednostavno svemu tome nedostaje futuristički stil, fine linije i realna namena. Scene sa tehnologijom u potpunosti odudaraju od vremena u kom se radnja dešava, kao da je kreativni tim odlučio da upari što više žanrova i elementa u jedno kako bi privukli raznoliku publiku. Išli su na blockbuster, a naleteli su na probirljivu masu.

Što se žanrovskih elemenata tiče provlače se segmenti filma sa paranormalnim, tvrda spekulativna fikcija, techno noir i cyberpank. Usaglašavanje ovih elemenata je moglo da se izvede na bolji način ili bar definisanjem kriterijuma, umesto da se gomila sve na platformi savremene fikcije. Imam utisak da su znali šta žele da prikažu ovim, ali nisu uspeli da to pokažu.

Usmerenost znanja i stručnosti na polju kodiranja i softvera ka ljudskom mozgu deluje potpuno nerealno. Očekivano je da ako neko zaista poseduje toliko znanje se ne bi bavio time, već bi uživao u imperiji izgrađenom na tom znanju i dostignućima. Sigurno se ne bi kao pacov vukao kroz jeftine kvartove sa skladištima, drogirao u rupama punih neonki i molio za pažnju. Svakako bi imao napredniju tehnologiju od one, koja izgleda kao da su je Afganistanci pravili.

Posebno je sporan deo u kome glavni lik probija čuveni „četvrti zid“ i razgovara sa gledaocem. Razumem da su time hteli da ubace gledaoca u radnju, načine ga važnim za dešavanja i polemisanje o Bogu i svrsi života, ali što je mnogo – mnogo je. Ovim su samo uneli nepotreban kič i izazvali kontra efekat.

Još nešto na šta svakako treba obratiti pažnju jeste i propust koji ne mogu da previdim. Na samom početku filma se započinje razgovor o štetnosti plastike po okolinu. Ovo pitanje se tretira kao prekretnica originalnom planu da se kodira čovečanstvo i  nikad nije dovedeno do kraja. Ne razumem zašto toliko statistike o plastici kada se nikakvo rešenje ne nudi na takav problem. Možda je to samo način da nam režiser da do znanja koliko je čovečanstvo destruktivno, lišeno svesti o sebi, da sami sebe uništavamo, trujemo i da smo se navikli na to.

Zato imamo heroja, koji se bori protiv toga.

Ipak, zaključak ostaje nejasan.

Kao poslednju zamerku Ludom Geniju navodim kliše da veliki umovi moraju imati podstanara u glavi ili neku od mentalnih bolesti. Kako to da je introvertnost postala hendikep ljudskog karaktera? Zar se moralo ići linijom manjeg otpora i popularizovati nestabilan um kao razlog velike inteligencije? Čak i da je glavni lik autističan, mislim da bih bolje svario radnju nego ovako. Kreiranje Fina verovatno ima ulogu da nam da prozor u Mejsonov haotičan um, predstavi nam njegove misli i način rezonovanja. Međutim, ovo se čini promašenim, likovi su podbacili jer im nedostaje željena dubina.

Tu su morali da odluče hoće li jasnu fabulu ili kvalitetne likove, jer iz nekog razloga ovde nije bilo mesta za oba.

Podizanje svesti o mentalnim bolestima/poremećajima zabeležilo je značajnu popularnost u američkoj pop kulturi, tako da se ovde bipolaritet i dijagnoza podvojene ličnosti koristi kao sredstvo povezivanja sa gledaocem. Ne odaje se utisak da pokušavaju biti snishodljivi, ali za dijagnozu nečeg takvog fali ozbiljnije poznavanje simptoma tih bolesti.

Stiče se utisak da heroja taj problem ne dotiče mnogo, da se navikao na to i da svoj poremećaj ima pod kontrolom. Ni pod kojim uslovima se bilo kakva unutrašnja borba ne manifestuje, on ne prezire svog saputnika niti se bori da ga izoluje, već naprotiv.

Mejson dosetljivo i svesno koristi svoju ličnu projekciju da ostvari svoje ciljeve, tako da nikada ne posumnjamo u to da njihovi odnosi ne funkcionišu.

Fin kao druga strana Mejsona nikad nije predstavljen kao problem, kao zloća ili nešto protiv čega se mora boriti. On kao da se pomirio sa tim i prihvatio Fina, iako se po običaju sumnja da je podvojenost nerešiv problem. Fin čak nikada nije izašao na površinu, niti preuzeo telo od Mejsona. Sve ovo čini nepotrebnim segment priče gde Mejson pati od mentalnog poremećaja.

Zaključak

Sa svim navedenim prednostima i manama, uživao sam u filmu. Cenim trud koji je uložen u režiji, sečenju i montaži, jer se tu pokazao talenat ekipe. Nije naporan za gledanje, likovi su kakvi-takvi, ali odabrana postava funkcioniše. Tema i poruka filma su one koje su važne i iznesene još na samom početku čime je film ispunio svoj zadatak. Meni je bilo zanimljivo da ispratim dijaloge, iako su povremeno bili vrlo nepotrebni i besmisleni.

Radnja je ispirčana kroz dijaloge likova i njihovu interakciju, što obično drži pažnju. Pored svih visokobudžetnih filmova, svetskih zvezda i epizodnih ličnosti iz drugih branši, ovaj film mi je služio kao osveženje i hrana za mozak.

Priznajem, originalnost ideje me je zaintrigirala da odgledam film. Na ostalo i nisam toliko obratio pažnju. Od deset ‘Marvina’ sa desetkom kao najvećom ocenom, Ludog Genija ocenjujem sa 3 ‘Marvina’. Da je gluma bila bolja, tok dinamičniji i sa više važnih scena, možda malo manje patetike i paranormalnog, film bi dobio mnogo veću ocenu. I pored toga što je ocena tako loša, ipak preporučujem da pružite šansu ovom filmu. Možda vas inspiriše za nešto bolje.

Do sledeće revizije, bez panike i peškire u ruke.

About Author