Danas ćemo na čaju sa Vodičem ugostiti jednu od najpoznatijih bookblogerki Balkana, Anu Jembrek. Ova mlada i načitana dama, čijim se preporukama raduje ceo Balkan je višestruko talentovana i pravo je zadovoljstvo bilo pričati sa njom.
Preporučujemo vam da pogledate i njen yt kanal.
Koja je tvoja misao vodilja kad ustaneš ujutru?
Kako teško pitanje odmah na početku! Imam li misao vodilju? Možda samo – preživjeti dan? Dati sve od sebe, pa dokle stignem.
Kako se tvoje dve velike ljubavi- knjige i muzika, slažu?
Mislim da se sjajno nadopunjuju. Obje me silno kreativno, mentalno i emotivno stimuliraju i daju mi prostora da se aktivno ili pasivno izrazim, ali i da otkrijem neke nove nijanse unutar sebe. Da ne govorim da su obje silno zabavne. Na kraju dana, obje su umjetnosti, a značaj umjetnosti na život pojedinca i društva je neizmjeran.
Kako biraš knjige o kojima ćeš pisati?
Pokušavam planirati unaprijed, ali to se često izjalovi. Volim čitati po osjećaju, ovisno o raspoloženju, pa tako i često pišem o knjigama ovisno o tome kako sam raspoložena, koja mi upadne u oko, u misao, koja odgovara mom nekom trenutačnom toku misli. Ipak, trudim se izdvojiti i neke relevantnije knjige koje su u tom trenutku možda zanimljivije pratiteljima od nekih drugih.
Kako si počela da se baviš pisanjem bloga?
Duga je to priča, ali sve se svodi na to da mi je trebao prostor da se izrazim, odnosno prostor u kojem bih se ponovno naučila izražavati riječima, nešto što sam s godinama pomalo zapostavila. Glas je iznimno važan, i pritom ne mislim samo na pjevanje. Jako puno čitam i knjige su mi poslužile kao prekrasan „izgovor“ da se malo više pozabavim svojim glasom kako bih izrazila zapažanja, misli, osjećaje, ideje. Da ne govorim kako obožavam dijeliti svoju strast prema čitanju, osobito kad je u interakciji s drugim knjigoljupcima. Blog mi je tu prekrasno poslužio kao malo sredstvo kontakta i dijaloga s nekim drugim čitateljima, dok sam istovremeno i sama rasla kao osoba.
Da li vidiš sebe kao pisca jednog dana ili će ljubav prema muzici prevagnuti?
Zašto ne oboje? Opet se vraćam na – izraz. Hoće li se on dogoditi biti kroz pisanje, kroz glazbu ili kroz nešto sasvim treće, zapravo je svejedno. Umjetnost je ona koja je važna, otvara nam nove svjetove, ponajviše one u nama. Ako sam što naučila u životu to je da je za ljudsko zdravlje kreativnost nužna koliko i kisik, a umjetnost nam daje priliku da tu potrebu dovedemo na razinu koja ne ispunjava samo nas, nego i druge. Čim više takvih ventila uspijem sakupiti u životu, bit ću sretnija, ispunjenija i zadovoljnija osoba.
Ko su tvoji omiljeni autori i zašto?
Jao, kako odabrati? Tu su neki koji su mi obilježili početke čitanja, tu bi definitivno bili klasičari kao što su John Steinbeck, F. Scott Fitzgerald ili Jane Austen. U njihovom bih pisanju uživala i da pišu o popisu za trgovinu. Volim poeziju, i najčešće se utječem Emily Dickinson, koja mi savršeno odgovara po senzibilitetu. Tu su i klasici žanra u kojem su me u ranoj dobi obilježili Frank Herbert i Arthur C. Clarke. Od novijih otkrića tu mi je sasvim nežanrovska, ali brutalna Delphine de Vigan, tankoćutni Mario Benedetti ili pak živopisni pisci kao što su Alessandro Baricco ili Afonsko Cruz.
Ko danas određuje šta se to čita i šta je presudno u odabiru?
To je vrlo dobro i vrlo kompleksno pitanje. U doba društvenih mreža i programiranih marketinških kampanja ponekad je teško kvantificirati utjecaje na čitatelje. Svi znamo da dobar reklamni materijal ili lijepa naslovnica ne garantira i kvalitetu štiva, ali ja nekako vjerujem da je to sve bitno samo na početku. Jednom kad knjiga pronađe (ili ne pronađe) svoju publiku i jednom kad se zavrti međusobno preporučivanje među čitateljima više ništa osim toga nije bitno, smatram da se tek tu vidi pravi uspjeh knjige i gotovo je u potpunosti van kontrole marketinških kanala. Je li neka knjiga „zaslužila“ taj uspjeh i kvalitetom, to je sad već jedan drugi razgovor.
Šta nas očekuje u budućem periodu? Tebe sve ovo sa karantinom nije mnogo poremetilo, brzo si se adaptirala.
Teško je procijeniti. U jednu ruku, svijest o našoj potrebi za eskapističkim materijalima kao što je knjiga nikad nije bila prisutnija. S druge strane, knjiga je još uvijek luksuzan artikl i ako se recesija zbilja produbi i odulji svakako će utjecati i na prodaju, a sve kreće od prodaje. Mogli bi se uskoro zateći u svijetu u kojem je sve teže objavljivati, prodavati ili kupovati knjige, što nikako nije dobro. Uvijek apeliram na strastvene čitatelje da osvijesti „kamo njihov novac ide“. Knjige jesu skupe i zaista jesu luksuz, činjenično su i skupe, ali zaista je bitno da razumijemo da proizvodnja knjiga košta i da vrijedi kupiti knjigu, pa makar i retrogradno, kako bi se taj prekrasni krug u kojem su izdavači, prevoditelji, urednici, knjižari, knjižničari i na kraju i čitatelji – održao, i bio zdrav.
Šta je ono čemu nas knjige uče?
Knjige nas uče kako koračati u tuđim cipelama, to je jasno, ali uče nas i kako koračati u vlastitim, što često zanemarujemo. Vjerujem u moć fikcije, vjerujem u moć Priča. Postoji razlog zašto nam se civilizacijski jezik razvijao usporedno sa sposobnosti osmišljavanja i pripovijedanja Priča. One nas podučavaju, ali i podsjećaju tko smo bili, nenametljivo nam zrcale ono što smo sada, i najviše pomažu da postanemo ljudi kakvi želimo biti. Priče nas oblikuju poput plastelina, bili mi toga svjesni ili ne. S njima rastemo. S druge strane, knjige su ponekad i jednostavno jako dobra zabava, što nikako nije za odbaciti.
Gde si ti pronašla sebe? U kojoj knjizi?
Odlično pitanje! I iskreno, donedavno ne bih znala pravi odgovor na to pitanje, ali danas na njega rado odgovaram. Najviše sam se pronašla u knjizi „Žeđ“ francuske autorice Amelie Nothomb. Pročitala sam je ovih dana i u potpunosti me potresla. Riječ je o kratkom djelu koje prati posljednje dane Isusovog života, napisano je u potpunosti iz njegove perspektive. Naglasak je na njegovom utjelovljenju i na načinu na koji on doživljava svijet: duh se utjelovio u tjelesnosti i on sve emocije i osjetila doživljava svjesnije i intenzivnije od običnog čovjeka, osobito u tim posljednjim danima kad se priprema za iznimnu bol, i kad ga progoni sasvim nova emocija – osjećaj straha. Vrlo sam emotivna osoba i osobno su vrlo su mi važni senzorni podražaji (imam sinesteziju) i u tom sam se tekstu sablasno pronašla. Nakon nje mogu reći: ja sam Ana i ja sam žedna.
Preferiraš li neki žanr?
Uživam u gotovo svim žanrovima, ali mislim da će znanstvena fantastika uvijek biti onaj neki omiljeni. S njim je sve počelo, s njim neka i završi.
Da li nam knjige mogu promeniti život i na koji način su promenile tvoj?
Uvjereno tvrdim da ne bih bila osoba kakva sam danas da nije bilo knjiga. I te promjene su površne koliko su i istinski dubinske. Svaka knjiga me barem malo otvori, promijeni, oblikuje, pomakne neke paradigme i razmišljanja. Svaka emocija koju osjetim čitajući knjigu obogati taj dan, ali i moj neki svemir uopće, svaka ideja razrađena u knjizi utječe mi na razmišljanja, svaka pouka nekako bolje sjedne na pravo mjesto. Fikcija je nevjerojatno mjesto pronalaska samoga sebe i upravo zbog toga nikada neću prestati njezina zagovarateljica.
About Author
