Metro 2033 – Dmitrij Gluhovski

Objavljivanje svojih radova na Internetu nije loša stvar, pod uslovom da vam valjaju čemu i da niste previše sujetni pa prihvatate kritike i savjete jer u tom slučaju možete slušati savjete čitatelja i dalje raditi na poboljšavanju svojih radova. To vam dođe kao besplatno uredništvo, jer na kraju, ko čita ono šta napišemo? Čitatelji.

Godine 2002, mladi Dmitrij Gluhovski je odlučio na svojoj web stranici objavljivati poglavlja svog romana Metro 2033, knjige koja je radnjom smještena u postapokaliptični svijet moskovske podzemne željeznice, 20 godina nakon izbijanja Trećeg svjetskog rata. Slušajući savjete čitatelja kojima se njegov roman svidio, Gluhovski je prepravljao poglavlja, širio radnju i tkao priču donoseći nam jedan od najautentičnijih postapokaliptičnih romana koje je je ovaj svijet vidio.

Zapravo, jedina knjiga iz tog postapokaliptičnog žanra koja se može porediti sa literarnom snagom Metroa jeste Put Kormaka Makartija. Tri godine poslije objavljivanja na Internetu, roman je dobio i svoj papirni oblik u rodnoj ruskoj grudi, da bi tek nekoliko godina poslije, pred izlazak istoimene igre, roman dobio i engleski prijevod te tako dobio međunarodnu slavu koju je i zaslužio.

Kao što već rekoh ranije, radnja Metroa 2033 je smještena u tunele moskovske podzemne željeznice 20 godina nakon izbijanja Trećeg svjetskog rata, u godinu 2033. Podzemni svijet moskovskog metroa je dom šačici preživjelih koji su se okupili oko stanica, koje su postale poput gradova-država antičke Grčke. Stare filozofije i doktrine čovječanstva su se zadržale i u tom novom mračnom svijetu punom mutiranih čudovišta i kojekakvih drugih, puno gorih, opasnosti. Manje-više, i dvadeset godina nakon propasti čovječanstva, ljudi su ostali isti, egocentrični, paranoični, rušilački nastrojeni, ksenofobični. Hrana je gotovo luksuz u tom svijetu, baš kao i svjetlo, a jedina valuta su meci. Svaki od njih je vrijedniji od suhog zlata.

A onda, poslije pet minuta tišine, gotovo nečujno, starac uzdahnu i reče, više za sebe negoli Artemu: „Gospode, kako divan svijet smo upropastili…“

Usred tog okrutnog svijeta nalazi se mladi Artem, tek djetešce na početku rata, ostao je bez majke pred navalom krvožednih pacova, sada stasit mladić koji živi na VDNP stanici, sa čovjekom koji ga je spasio, jedinim ocem kojeg poznaje. Nova opasnost, do sada neviđena, se nadvila nad njihovu stanicu. Mračni, nova vrsta neprijatelja se pojavila u metrou, negdje u blizini VDNP-a. Ljudi žive u strahu jer kako dani prolaze tako i nada ljudi da će preživjeti stalne napade Mračnih, blijedi. Nakon susreta sa misterioznim Lovcem, Artem odlučuje otići dublje u metro na odvažni zadatak koji će odlučiti sudbinu njegove stanice, metroa, a možda i bijednog ostatka čovječanstva. Ali, da li je spreman na ono što će otkriti tamo? Sam, u tami, gdje mu jedino društvo pravi paranoja i zvuk tutnjanja vlastite krvi u ušima.

Kao i Martinova Pjesma Sudnjeg dana, i Metro 2033 je mješavina žanrova i teško ju je strpati u neki određeni žanr. Jeste on postapokaliptični roman onako kada gledate, ali je i horor roman. Onaj horor od kojeg vam se krv ledi u žilama dok čitate o Artemovom bauljanju kroz mrak moskovskog metroa. Užas vas obuzima jer znate da je čovječanstvo zaista onakvo kakvim ga je prikazao Gluhovski. I da će čak i u trenucima najgore tragedije posrnuti u mrak bezumlja, ideologije i mržnje. Jeza vam prođe niz leđa kada samo pomislite na to da je možda sve što je ostalo od čovječanstva tih 40.000 ljudi smještenih u hladne, vlažne, mračne tunele moskovskog metroa i da nema nade u bolje sutra. Uz to što je postapokaliptični i horor roman, Metro 2033 je isto tako i filozofski roman, ali i dobra društvena studija. Ukratko, roman koji nećete moći ispustiti iz šaka dok ga budete čitali.

Ono šta mu neki zamjeraju jeste da nema jakih ženskih likova u ovom romanu, tačnije gotovo da nema ženskih likova uopće. Gluhovski je sebi u odbranu rekao da se nije usudio napisati ženski lik u tim godinama jer nije znao kako, s obzirom na to da je roman počeo pisati sa nekih 18 godina i polako ga proširivao. Sama ideja mu je nadošla dok se vozio metroom i posmatrao brojna vrata ugrađena u zidove metroa, a i sam moskovski metro je izgrađen s tom namjerom da bude jedno ogromno atomsko sklonište i o njemu se ispredaju razne legende, što je on jednostavno odlučio upotrijebiti.

Na osnovu ovog romana je napravljena i sjajna istoimena video igra, a navodno su i producenti otkupili prava na film. Urađen kako treba, bio bi to sjajan film, ali vidjet ćemo.

Facebook Comments

Dodaj komentar

Prvi dodajte komentar

Obaveštenje o
avatar