Bilo je odveć kasno kada je dobri Savjet krenuo na putovanje. Sa sobom, u malom platnenom zavežljaju ponio je nešto slatkih argumenata, flašicu gorke istine koja je svejedno krepila čovjeka i nešto nevinih osmjeha. Smatrao je da će ta količina biti dovoljna da ga dovede pred lice čovjeka kome je imao da prenese jednu važnu poruku. Problem je bio što Savjet poruku nije znao, a njegov učitelj, otac Mudrosti mu je pred odlazak samo rekao da će se sve obznaniti kada dođe do susreta. Tako, sa puno vjere u svoj nepoznati cilj, dječak je krenuo. Trebalo je preći rijeku Sumnje, most Očaja i na kraju kada bi prešao te neznatne prepreke, čekala je staza kroz šumu Mišljenja. Na kraju, trebalo je prema uputstvima da ga čeka odsjaj vatre u podnožju beskrajno visokih palisada i pred njima čovjek, koji je čekao vijest.

Prošlo je nekoliko sati dok dječak nije stigao do šume. Da li zbog hladnoće, ili proste jeze koju mladi um može osjetiti pod sjenkama giganata, zagrlio je sebe, jednako da se ugrije kao i da se snažnije suoči sa preostalim dijelom puta. Već izdaleka uvidjeo je kako se plamen promalja kroz šipražje, kako tanke vlati ognja plešu i dozivaju ga. Međutim, iako ozaren tom milom svjetlošću u tami, on poče kroz prorede svojih stisnutih prstiju da vidi kako iz njega izlazi više stubova mraka koji poput zmija su se počeli obmotavati oko drveća. Na kraju njih bijahu strašne crvene oči, desetine koje ga počehu pratiti pogledom bez treptaja, turobnim i strašnim. Suočen sa prizorom Savjet promrmlja, upravivši oči put zemlje:

– Ničega ovdje nema, ničega, sem mene i mog straha!

Nije prošlo puno dok se nije približio plamenu. Kao u nekom starom logoru, koji su putnici posjećivali i održavali on ugleda tri jednaka trupca i na jednom od njih starca, toliko izblijedjelog da je bilo neophodno nekoliko puta trepnuti ne bi li se dobri Savjet uvjerio da tu zaista nekog ima. Čudno osjećanje prođe mu umom, već posle tog prvog utiska da to nije čovjek koji je trebao da ga sačeka, ali mudar u svojim godinama, on ne iskaza sumnju još uvijek. S druge strane, starac se pravio da ga skoro nije ni primijetio. Nije mu ponudio ni riječ, već samo pokret desnom rukom kojom kao da otvori svoj začarani prostor u kome se dječak imao smjestiti. Nakon što je sjeo sa druge strane vatre, Savjet posmotri dobro lice pred njim. Bilo je staro da, ali je pogled bio sakriven, a dječak je baš njega tražio. To njegovo ispitivačko lice potraja nekoliko minuta dok čovjek ne sijevnu užasavajućim žutim očima, punim nekog pradavnog gnjeva, da sve ostalo ustuknu pred tom silovitošću. Pojaviše se i riječi, tako nasušne tom susretu:

– Izvinite gospodine, da li ste mene čekali?

Starac se osmjehnu, pa i sam reče:

– Ja sam onaj koji uvijek čeka, moj dragi sledeći Savjete.

Dječak iznenađen riječima upita za pojašnjenje. Bio je zbunjen, a ispod iznenađenosti, uz te skoro crne grede, pune palog drveća, koje su prijeteći slale svoje vrhove nekom nepoznatom Bogu, osjećao je da je prevaren i da je zarobljen.

– Čovjek koji te je čekao, otišao je. Ja sam ga odveo, još davno, kroz kapiju tamo dalje. Potom sam se vratio i čekao sam tebe i moram ti reći, za razliku od mnogih drugih ti si poranio.

– Kojih drugih? – Dječak se još više kupio na svom mjestu, sve je više stezao onaj smotuljak, koji sada sa svim darovima, se činjaše beznačajnim.

– Drugih, valjanih Savjeta. Tebe. – Opet se nasmijao. – Vidiš, ja sam Zaborav, ime koje proždire sve, ali to ne znači da je biti dio mog carstva tako loše. Vidiš, ti si služio Mudrosti i Znanju, vrijedno si donosio gutljaje istine ljudima i učio ih kako da pronađu u sebi Srce, Ljubaznost i Dobrotu. A opet, da li si se ikad pitao, šta se dešava nakon što podijeliš teret svog puta sa mnogim njima? Misliš li ikada dalje od funkcije koju obavljaš i kreda kom služiš?

– Zar za jedan Savjet postoji više?

– Možda i postoji. Svi smo mi blagoslovi smrti kojoj služimo. Onda kada ona dođe i povede čovjeka sa one strane palisada, sa njom idemo i mi, svi. Samo se ja uvijek isti vraćam, jer samo je moja služba vječna, ona da se zaboravi. Zato čekam i tebe da te povedem tamo, jer je onaj koji je tebe trebao davno nestao, i sada Savjet bez ikoga da ga čuje, nema svrhe i cilja. Tako da je čas da opet pođemo već skoro pa prošao. – Ustao se, ali dječak ne bješe spreman da ide. Poželje da pita starca da li je zao, ali se predomisli i upita:

– Da li će da boli?

– Sine moj, – starac odgovori -, od svih stvari na svijetu, samo zaborav ne boli. Samo moja iscjeliteljska ruka garantuje miran pokrov umu gonjenom mnogim pitanjima. Od mišljenja, od istina, od težnji i strastvenih zanosa, od svih muka koje pohode biće, pred vratima koja vode do razrešenja, prvo moraju proći kroz ona moja. Tako i ja, često bez emocija vršim moj zadatak, prelazim daleki put da donesem uput miru, da pripremim ležaj za umoran dah. Možda tvoj gospodar pruža snove koji čovjeka nagone da se probudi svaki dan, ali ja dajem snagu da duša zaspe svake noći. I zato ne brini, u meni možda ima nešto praistorijske tuge bez lica i imena, ali zla nema. – Pružio je koščatu ruku, koju Savjet mirno prihvati svojom. Na kapiji mu reče:

– Da li bi se sjećao ništavila prije oblika, misli koja te je iz praznine iščupala i oblik ti dala? Tako, kako prije ičega, smrt mora oblikovati smisao, tako i ja vraćem suštini ono što je uzeto.

Iza njih, u daljini, ponovo jedan dječak hitaše da donese poruku koju nije znao, čovjeku kog odavno nije bilo.

 

Autor: Morodark