Prekršena pravila

Još joj je falio jedan, posljednji, dio za ostvarenje paklenog nauma. Postao je dio njenog tijela kao i krv koja struji u tijelu i uvezuje svaku ćeliju njenog bića u jedno. U gluho doba ljetne noći prastare godine, mlada djevojka ispusti kratak dah i ugasi plamen svijeće, a zatim se tiho provuće kroz uzani prozor gornje sobice dotrajale kuće vrijednog seljaka. Stari gazda Jovo, spavao je na krevetu pored svoje žene Anke, i nije prekidao ujednačeno disanje kojim je ispratio nečujni skok njihove kćerke Jovanke s gornjeg prozora.

Djevojka se dočekala tiho i spretno kao mačka. Blaga svjetlost svijeće dopirala je kroz otvoreni prozor iz sobe gazde Jove, osvjetljavajući u tami Jovanku, duge i plave kose, koja je obasjana svjetlom plamena svijeće, plamtjela zlatnom bojom. Uzbuđena u svom započetom naumu, uputila je kratki pogled prema majci i ocu, pa osjeti nagli nalet krvi iz srca i odjek udarca u grlu. U blijedo lice joj je navrla krv. Uzdahnula je duboko i otrčala niz puteljak koji je vodio u bjelogoričnu šumu u kojoj se izgubila.

Bosonoga je koračala po zemlji, dok bi joj se pokoja vlat trave petljala oko prstiju. Duga bijela haljina padala je niz Jovankine kukove.  Kožni remen s utisnutim simbolima praotaca Južnih Slavena,  isticao je struk zanosne djevojke.  U ruci je držala drvene rašlje oko čijih krakova je naizmjenično vrtila klupko bijele vunice. Topli zrak ljetne noći zamalo je ohladila visoka borovina, a na vrhu, činilo se da suhe grančice dopiru do samih zvijezda.

Blago nagnutom glavom u stranu, zamišljena Jovanka se zagledala u zvijezde po nebu, između kojih su stršile  borove iglice. Neutješna žalost zacrnila je djevojačke snove i patnjom ispunila ljetne dane. Tugaljivo ozračje ispunilo je zrak oko mlade Jovanke, što je njenom ocu srce paralo od onog dana od kada mu kći sjetne duše ispred očiju tiho vene i zlovoljno uzvraća britke odgovore na njegovu brigu. Mogao je krupni gazda Jovo trpiti udarce seljana starješina, nedovoljne dnevnice i nepoštene isplate;  nalete bure i udare tuče po zasijanom polju pšenice i opet neustrašivo tražiti od ljudi i bogova ono što mu pripada, ali nepoznati strah osjećao je nesalomljivi gazda Jovo kada mu je kćerka jedinica to ljeto oboljela.  Umijela je Jovanka u očevim očima prepoznati  strah i nevjericu, što bi nju svaki put ožalostilo i umaralo od takvog života da je svaki put poželjela pobjeći. Ali kuda?

Jovanka je bila suviše hrabra i drsko dovitljiva da bi svojoj tuzi dopustila življenje, pa da kao korov obrasta njeno i srca njenih najmilijih. U tim danima kada su ljudi krvoločni više nego zvijeri, kada ništa nije stvoreno da ne naudi, kada razum sklapa iskidane dijelove svijesti u čudovišne ideje voljnog duha, nema zamisli koja je neostvariva. Sama njena tvrdoglava strast, bila je dovoljna da opčini i zaokupi pažnju svakog boga i duha, tako da je djelovala kao da ju je sami Bog od svog tijela odvojio i protjerao u bezdan ljudske malodušnosti. Te noći, mlada djevojka se zaputila u šumu da zatraži milost i pomoć  od zaštitnika osamljenih i svojeglavih pastira i pastirica, starog Veleša, zaštitnika životinja, dobrih ljudi i podzemnog ključara. Stare obredne pjesme prizivanja bogova u naš svijet, Jovanka je naučila još kao djevojčica, pozorno upijajući svo znanje njene bake, koje više nema među živima. Poznavala je sve trikove za uspješno prizivanje bilo kojeg od bogova, a da li će zahtjevi biti uslišeni, to su već božiji poslovi i njihova volja.

Podučena dosadašnjim iskustvom o svetim obredima, zapamtila je da ključ magije leži u besprjekorno otpjevanom tonu melodične molitve za boga Veleša. Ohrabrena bolnom dušom i skrivenom željom za osvetnički pohod, Jovanka otpoče u dvotaktnom ritmu, dražesno pjevušiti  pjesmu, prepuštajući srcu da vodi glas. Prirodno je slagala gorke riječi potištene duše:

“Bore visoki, uvijek zelen stoj,

Čuj bol moj u duši, što ucvili moj boj,

Pita te djevojka, djevojka mlada

Da li možes u vis narast’,

Kao ova duša mračna”

 

Petljajući vunicu oko rašlji čime pokazuje Velešu put, Jovanka je svečano otpjevala kiticu pjesme, što je bilo dovoljno da se gorostasni medvjed ukaže pred’ njom istupajući iz gustog grmlja. Jovanka je već smislila nekoliko mogućih scenarija i ishoda koji bi njoj pasali, preračunavajući se u par sekundi. Njen pohod morao je biti pobjednički, a poraženi su se tada veselili pored vatre.

Zapanjujuće ogroman medvjed, podigao se ispred djevojke na zadnje noge i uspravljen je gledao na časak, da bi se u sljedećem rasuo u vjetar koji se zakovitlao na kamenu pored Jovanke, a u kovitlacu se pojavi Veleš u obliku starca.

Sjedeći na kamenu, Veleš je upitao Jovanku: “ Zar nemaš veseliju pjesmu da mi zapjevaš, djevojko?”, na što je Jovanka kratko odgovorila: “ E pa nemam. “ , nastavila je: “ Nije meni do pjesme silni Veleše, meni treba da posudim nešto tvoje.” Veleš se bahato podsmjehnuo na Jovankin prijedlog, ali si nije mogao uskratiti razgovor sa zamamnom djevojkom kakva je bila Jovanka.  ” Nijedan vladar ljudi nije uspio dobiti božije oružje, a ti seljanka, misliš da možeš rukovati s tolikom moći? “, Veleš zatim prasnu u smijeh pridržavajući se rukama za stomak, a Jovanka ga smjelo prekinu razumjevši da mora promijeniti adute poduhvata: “ Onda ćemo igrati igru. Da li se svemoćni Veleš boji skromne djevojke? “ Na tu odvažnost Veleš se uhvatio : “ A koju igru misliš da možeš pobijediti protiv, kako ti kažeš, “svemoćnog” Veleša? “  Dok je Veleš završavao svoju rečenicu, ono jedno oko koje na mjestu zjenice ima vječni plamen, razbuktilo se i zaiskrilo od uzbuđenja, da mu je sve trepavice spalilo, a spaljeni ostaci popadaše kao zagorena drvca po obrazu, a jedan dio se prilijepio po obrvi.

Jovanka ugleda one spaljene trepavice i ozbiljnim izrazom lica brzo smišlja novu igru: “ Ako uspiješ doći do ispravnog odgovora na moju zagonetku, ti pobjeđuješ i ja ostajem bez ičega, ali, ako ja pobjedim, posudićeš mi svoj plavi privjesak sa tvog pastirskog štapa.” “ A kad izgubiš, koja je moja nagrada? “, upita Veleš poprilično očaran, na što mu Jovanka odgovora: “ Dobijaš poljubac od najljepše djevojke u selu, mene.”

Veleš, star i umoran od mrtvila u podzemnom svijetu gdje se samo loše stvari valjaju, nije mogao odbiti mladu Jovanku i njenu, doista, prpošnu mladost: “ Pristajem! Ajde, pitaj.” , te mu plamen u oku poskoči pa spali ovaj put i obrvu. Jovanka, odlučna, postavi pitanje: “ Šta to gori, a nikada ne može izgoriti?”, Veleš zbunjeno pogleda u Jovanku, te se zamisli da je ipak pogriješio, pa ova djevojka nema naročitu pamet. “ Odgovor je, vatra.”, izusti mirno Veleš. “Ah, doista jesi najveći, bože Veleše”,reče Jovanka s lažnim razočarenjem u glasu, pa nastavi: “ Dobro, održaću obećanu riječ, dobićeš poljubac.”

“ Nikada nisi ni imala stvarnu šansu, a sada, dođi mi u krilo ”, završi Veleš.  Jovanka se naizgled nevoljko približila Velešu i popela mu se u krilo, obgrlila ga objema rukama, napućila usne i zagledala mu se u pohotne oči. Trenutak prije nego će svojim usnama dotaknuti njegove, Jovanka udahnu najviše što je mogla ubaciti zraka u pluća i puhnu mu svom silom u ono vječno otvoreno oko i ubaci mu u njega ostatke prethodno spaljenih trepavica. Veleš se iznenađeno uspravio pa prstima počeo vaditi trepuške iz oka, a ono još više krenulo peći i onaj plamen u oku postao je snažniji, da je Veleš počeo vrištati od bola misleći da je oslijepio. Prošla je već i cijela minuta dok je ponovo uspio progledati žmirkajući kroz bolne kapke, a djevojka je nestala. Okrenuo se uvrijeđen prema svom štapu položenom po travi kojem je na vrhu nedostajao plavi privjesak. Veleš je uplašeno razgledao šumu oko sebe, a Jovanki i privjesku ni traga.

“ Pa šta učini, dijete drago!? ”, izusti bojažljivo Veleš, pa se polagano zaputio u obliku čovjeka, jer bez svog magičnog privjeska nije imao moć preobrazbe u životinje.

Jovanka s privjeskom oko vrata, kao srna je preskakala neravne jaruge i presjecala u svim pravcima nagnuti dio šume. Prije nego će dospijeti do livade skrivene među visokim borovima, gdje se njeni drugari  vesele, u skoku se preobrazila iz srne u smeđeg vuka, pa se vučijim šapama dočekala na zemlji. Oko visokog krijesa zapaljenog od suhe borovine, širio se zvuk bubnjeva u harmoničnom i veseljačkom ritmu, dok su iz ćupa ispijali vino Jovankin dragi Lazar i njihova prijateljica Milena. Vrtila se i uvijala oko sebe i vatre, prosipajući vino, a Jovankin dragi ju je rukom pratio i čuvao u struku.

Jovanka, u tijelu vuka, osjećala je ogromnu snagu i veliku nadmoć dok je posmatrala u veselju svoje drugare, koji nisu ni načas pokazivali obzirnost prema njihovoj nepravedno stradaloj drugarici. Pooštrenim njuhom, u sluznici njuške, rastapali su se intenzivni mirisi od kojih se miris njenog dragog posebno isticao u svojoj slobodi i nesmotrenom uzbuđenju. Jovanka umiri srce do nečujnosti, pa se ukaza sa svijetložutim očima režući, muzika se porazno zaustavila, a njen dragi predosjećajući svoju krvavu sudbinu, zaštitnički se okrenuo prema žutim očima stiteći Milenu leđima. Vučica Jovanka, istupajući iz mraka ukazala se pred njima, raskeženih vilica i naoštrenih očnjaka. Žedna krvi vođena krvoločnim, životinjskim nagonom, još nije osjetila takvu vještu fizičku snagu bez straha kojim se zatruje srce.

U započetom napadu, u naletu se odbila zadnjim nogama pa je preskočila vatrene plamenove i svog dragog. Dočekala se otvorenih usta i zarijenih očnjaka u vrat prvog, a onda i drugog drugara, kojima beživotno popadaše udaraljke iz ruku niz tijelo.  Usklađeno se okrenula tijelom prema ono dvoje, a niz krzno brade su se cijedile guste kapi krvi. Njen dragi je štitio Jovankinu drugaricu, a vučica se zatrči pa glavu skloni u stranu i vratom i lopaticama odbaci oboje na pod.  Vraćajući se nazad, u okretu osmotri da njen dragi uzima nedogorjelu zapaljenu borovinu iz žara, pa se hitro zaleti na njegovu ruku ujedajući ga za zglob koji puče pod zubima,a on zajauknu pa ispusti onu zapaljenu borovinu, a vučica je pokupi ustima i trznu vratom pa je baci pored okolnog grmlja. Slučajna ljudskost, ako je u datom momentu i postojala, na ovaj čin je u potpunosti nestala. Vučica se polako približila nekadašnjim dragim ljudima, a sada bespomoćnom i unakaženom plijenu,  još jednom ih je pobjedonosno pogledala sa iskrom u očima, a zatim zarila zube u njihova tijela, pa zubima naizmjenično kidala komade mesa, dok su se krikovi užasa  uzdizali iznad vatre.

Dok je s njuškom bila u iskidanoj utrobi i glodala samu kičmu, glasan ali prijeteći glas je prekinuo: “ Pogledaj oko sebe šta si učinila! “, ona podiže glavu i krvave njuške ugleda Veleša, a ovaj nastavi: “ Veću nevolju od one što je tebi pričinjena, počinila si na moje oči, nesretnice! “, Jovanka vučijim očima osmotri oko osebe, pa ugleda visoke plamene jezičke koji dopiru do samih vrhova borova, a gore na vrhu, mladi sokolići pište, dok ih sokol bespomoćno doziva. U tom osjeti tupi udarac po glavi, pa zacvili i položi glavu na pod gubeći svijest.

Za koji trenutak, Jovanka se podizala iz nesvjesti i opazila da se nalazila u svom tijelu. Veleš je strahovito razbješnjen stajao ispred nje, a plavi privjesak je ponovo visio na njegovom pastirskom štapu. “Mom oku ne možeš pobjeći, ma kolika ti opsjenarka bila! Vodim te sa sobom. Nije dugo tvoja pobjeda trajala.“, završio je Veleš. “ Zar da ja koja sam zlikovce i spletkaroše porazila budem kažnjena za njihova nedjela?! “, žustro i na rubu suza proderala se Jovanka na Veleša.

“ Svako pričinjeno zlo će se kazniti, tako mi mojih godina! “, proderao se Veleš na Jovanku koja je još jače zaplakala od bijesa.

Odjednom, sokol se strmoglavio na Veleša koji je zbog Jovanke zaboravio na svoju šumsku djecu koju je propustio da zaštiti. Zaboravio je na bolnu dušu sokolovu kojemu je  dom i potomstvo izgorjelo pred očima u paklenom požaru oko njih. Sokol je mlatio krilima iznad Veleša, održavajući položaj, a kanđama  ga je oslijepio.  Iz očnih duplji mu je potekla krv, te je izmoren pao na koljena. Jovanka se približila Velešu dok se pripremala za bijeg, pa mu je tiho izustila pored uha, prije nego će zauvijek nestati iz sela: “ Sada ništa nisi vido. “

Od toga dana, stari gazda Jovo nikada svoju Jovanku nije ugledao. Niti su dolazile glasine o njoj, niti je malo ko volio da priča o toj noći. Na zgarištu su pronađeni ostaci izmasakriranih kosturova pored vatre, a Jovanka se našla samo u pričama i pjesmama.

Mnogi su prolazili, a više je bilo onih koji su osvajali svu zemlju Južnih Slavena, pa tako i Jovankino selo. Izmjenili su se i tradicija i običaji, bogovi i jezici. Ali ljudi su uvijek ostajali isti, pa su sjećanje na taj događaj sačuvali u stihovima, a potom i u pjesmama:

 

“ Djevojka sokolu zulum učinila

zulum učinila, goru zapalila

Gorjela je gora i dva i tri dana

Dok je dogorjela sokolu do gnijezda

 

Soko vatru gasi, krila mu se žare

sokolići pište, a soko proklinje

 

Ljuto kune soko ljepotu djevojku

dugo djevovala, tiho bolovala

čeda ne imala, ni rukom povela

što meni sokolu zulum učinila

što meni sokolu zulum nanijela .“

 

Autor: UdriPoVelešu

About Author