Grobnica na Krovu svijeta

Zato sam se i bojao planine. Njen kapric bio je posebne vrste. Možda je jednostavno progutala grobnicu stoljećima prije i svarila je u svojoj utrobi? Ili je pak ljubomorno sakrila ulaz u nju ne želeći dopustiti strancima da rovare po njoj? Ko zna? Ćud joj je bila naopaka.

Podela:

Nikada se nisam osjećao kao da pripadam svom narodu. Zašto i bih? Po pravilima klana, bio sam tek obični slabić, spodoba. Greška koja se trebala ispraviti. Sve to zbog rascjepljene usne i ždrijela s kojima sam rođen. Vučje ždrijelo, tako su to zvali u narodu.

Odbačen od rođenja, ostavljen u snijegu, između borova. Kako da ih volim onda? Da se osjećam kao da im pripadam? Mrzio sam ih sve do jednog. Lovio sam ih po padinama i šumama T’or Ardaniija i vraćao im za djetinjstvo provedeno u bordelu jedne tvrđave.

Jesam li bio voljen? Jesam, ali sam i bio ismijavan zbog svog izgleda. Ravno, pljosnato lice, visoko kvrgavo čelo i sitne, široko razmaknute oči, skupa s rascjepljenom usnom, činili su od mene monstruma u očima mnogih. Gosti mojih majki su me redovno zadirkivali i rugali mi se, nerijetko i udarali jer sam bio nakaza, a pri tom još i gorštak. Sve sam to vratio u svojim lutanjima onima što su sebe zvali Djecom planine, klanovima s Krova svijeta. Vrebao sam ih iz zasjede dok su lovili, izviđali. Bio sam snježni duh, čije prisustvo ne bi ni naslutili sve dok ne bi osjetili kratki rez moje oštrice po vratu ili ubod u srce s leđa.

S obzirom da sam radio kao izviđač u predstraži, poznavao sam te planine kao svoj dlan. Zato su me i unajmili. Marek i njegov tjelohranitelj, Džerom. Oni su mi pričali o spiralnim tornjevima dalekog Gel Mirana, njegovim čarobnjacima i iscjeliteljima. O tome kako mogu srediti moj problem magijom. Podariti mi novi izgled za novac. Rekli su mi da uzmem blaga koliko god mogu ponijeti kada dođemo do odredišta.

„Mač“, rekao mi je Marek. „Ja želim samo mač.“

Sada, dok sam gledao zvjeroliko tijelo obraslo dugim bijelim krznom kako leti niz ponor ispod mojih nogu i nestaje u mekom sivilu magle što je prekrivala dno provalije, pitao sam se je li vrijedilo doći ovdje radi snova? Onih o normalnom životu bez ruganja. Snova o spiralnim tornjevima i moćnoj magiji što mijenja fizički opis. O dalekom jugu punom toplih žena i slatkog vina o kojima sam slušao u pričama trgovaca što su dolazili u predstražu da trguju.

„Inanine mi kose“, povika Džerom pored mene gledajući u ponor. „Šta je ono bilo?“

Njegove riječi odnese vjetar i rasprši ih po planinama kao opalo lišće. Osjećao sam ledene udare sitnih zaleđenih pahulja po čelu poput naleta bijesnih pčela. Umjesto odgovora slegnuo sam ramenima. Nisam bio siguran da je vidio moj gest s obzirom na gustu snježnu zavjesu koja nas je skrivala.

Pogledao sam uvis, ka maglom skrivenim vrhovima odakle je došlo ono tijelo. Odozgo se začu neljudski krik koji nadjača i urlikanje vjetra, isti onaj koji netom prije bi prekinut na vrhuncu pretvoren u samrtni hropac. Bio je to sukob dva stvora, stanovnika tih predjela u koje ljudske noge nisu kročile stoljećima. Dobrano smo bili iznad visine na kojoj su živjeli oni najudaljeniji gorštački klanovi. U tom kraljevstvu vječnog snijega i leda, živjele su stvari s početka vremena o kojima su se ispredale legende.

Sitni čarobnjak koji je bio na kraju naše male kolone se nagnu da vidi šta se zbiva i okliznu se. U jednom trenu, tlo nestade pod njegovim nogama i Marek poče padati. Konopac, obmotan oko naših strukova da se ne bi izgubili u snježnoj oluji, zategnu se, povlačeći nas u smrt. Spasila nas je samo brza Džeromova reakcija. Masivni Kandarac imao je građu snježnog medvjeda i ništa manju snagu. Ščepao je zaleđeni konopac rukama omogućavajući Mareku da se uhvati za stijene, a onda ga polako izvuče gore.

Klimnuli su šutke jedan drugom u znak zahvale, a onda Džerom pogleda u mene. Iznad ruba njegova zaleđenog šala sijala su dva plava oka. Lijevo je krasio ožiljak koji se protezao od čela preko obraza do ruba vilice, ali se nije vidio ispod kapuljače i šala. Tek su mu se rubovi nazirali. Glavom mi je dao znak da krenemo naprijed.

Još jednom sam pogledao uvis. Šta god da je bilo iznad nije se oglašavalo. Pitao sam se jesmo li mi sljedeći i posmatra li nas šutke odozgo ili je otišlo. Plaćenik me munu rukom u slabine i stisnutih zuba povedoh naprijed mučen onim pitanjem, je li zaista vrijedilo doći ovdje i rizikovati život za snove?

Svakim sitnim korakom koji sam činio uskom stazom, raslo je moje ubjeđenje da sam pogriješio dolaskom ovamo, a osjećaj da nikada neću napustiti Krov svijeta bio je sve jači. U koštanom kavezu mojih grudi, malena ptica jače zalupa krilima uplašena prizorom stravične vizije smrti u nekoj zaleđenoj rupi na tom mjestu koje i bogovi zaboraviše.

Legenda kaže da je kralj Sared došao da umre na ovo mjesto nakon što je pokorio cijeli svijet. Mislio je da je Krov svijeta bilo pravo mjesto za njegov konačni počinak. Odatle je mogao gledati svoje kraljevstvo što se protezalo dokle god mu je pogled sezao. Neki su pričali da je bio polubog, sin Ugamara Džaheda, neki da je bio bog slon lično što uze ljudski oblik i odluči pokoriti čovječanstvo. Kako god, legenda o njemu se pripovjedala stoljećima.

Još veća legenda se ispredala o blagu kojim je ispunio svoju grobnicu i maču od kojeg se nije odvajao. Kao i o Saredu, tako su legende pričane i o maču. Da je to bio poklon boga slona svom sinu. Da ga je mač izabrao od svih smrtnika i besmrtnika, smatrajući ga vrijednim sebe.

Da su ga iskovali Drevni, stariji od bogova, od metala neznanog ljudima; ohladili ga krvlju besmrtnika i protkali magijom starijom od ljudi, s mjesta van granica ovog svijeta. Bogoubica, zvali su ga. Jedino oružje sposobno ubiti boga. Čak su govorili i da je to isti onaj Bogoubica kojim ubiše Ea, svemoćnog Oca, dok je sjedio na Vječnom prijestolju prije Rata besmrtnika.

Nisam pretjerano vjerovao u legende, magične mačeve i bogove. Kesa zlatnika i sjekira za mojim pojasom i bodež skriven u sari čizme bili su moji bogovi. Vrele grudi kurvi u bordelu predstraže i ono slatko mjesto među njihovim bedrima, moji idoli što sam im se klanjao. Vjerovao sam i u svoje snove o životu bez ruganja i uvredljivih pogleda. Sve ostalo bilo je nevažno.

Kraljevi čije kosti su odavno bile prah raznesen vjetrovima prošlosti i bogovi u koje više niko nije vjerovao na ovom zimom stegnutom mjestu, nisu me plašili. Plašila me je planina sa svojom ćudljivom naravi, bijesnim vjetrovima što je koristila umjesto biča i mrazem kojim je ledila srž u našim kostima. Oni stvorovi urlika jačih od vjetra, što se bore u magli, kosmatih, snažnih tijela i dugih ruku koje ti mogu iščupati glavu u trenu, kao insektu. Bojao sam se i onih stvari što su počivale unutar planine, o kojima su i gorštaci pričali sa strahom i nikada kada bi pala noć, jer zlo se ne priziva u svoj dom. Njih sam se plašio i od njih sam zazirao. Jedino su oni mogli biti ubice mojih snova.

Staza se odjednom završi širokom terasom označavajući kraj našeg puta. Planinski masiv se dizao ispred nas poput drevnog čuvara tih predjela. Za nas, bio je to kraj poznatog svijeta. Umjesto iznenađenja i ushićenja otkrića grobnice drevnog kralja Sareda, preplavi nas talas razočarenja. Nije bilo nikakvih masivnih statua koje bi označile ulaz u kraljevu grobnicu. Nekih metalnih dveri što svojim rezbarijama pripovjedaše priču o Saredovom usponu. Samo gola čistina, zid od stijena i leda i huk vjetra.

Vidjevši taj prizor, Marek ispusti bijesni povik koji se izgubi u klancu. „Ne! Proklet da si!“, vikao je stojeći ispred ledom okovanog masiva. „Moraš biti ovdje! Moraš!“ Mahnito je išao duž planine i prstima u debelim rukavicama pipao stijene.

Doista, Marek je došao s lokacijom grobnice. Našao ju je u memljivim spisima neke biblioteke dolje na jugu, među zaboravljenim knjigama davnine, barem mi je tako rekao. Onaj pustinjak šaman, što smo ga iznenadili u šatoru, ispričao nam je istu priču što je Marek već čuo. Isprva se nećkao, ali rezovi mog bodeža bili su bolni i spori. Čak ni sveti čovjek gorštaka nije bio otporan na bol. Kako smo se sada našli na toj snijegom zavejanoj čistini, iako je sve upućivalo da je grobnica tu?

Zato sam se i bojao planine. Njen kapric bio je posebne vrste. Možda je jednostavno progutala grobnicu stoljećima prije i svarila je u svojoj utrobi? Ili je pak ljubomorno sakrila ulaz u nju ne želeći dopustiti strancima da rovare po njoj? Ko zna? Ćud joj je bila naopaka.

Džerom je šutio i stajao po strani. On je bio snaga, on je djelovao. Smrt u ljudskom obliku. Osjetio sam to u njegovoj auri još prvi put kada smo se sreli za stolom krčme Bezglavi gorštak. Valjda se dva sablasna kosača prepoznaju kada se sretnu.

Pogledali smo se. Usijani čelik je svjetlio ispod kapuljače. Klimnuli smo jedan drugom, razumjevajući se u tišini, a ja skrenuh pogled ka planini. Pažnju mi privuče zid od masivnih ledenica, velikih kao čovjek. Nešto u njima bilo je neobično. Negdje u glavi osjetih blagu vibraciju, neki jedva čujni šapat.

Ne obazirući se na pomahnitalog čarobnjaka što je nemoćno vikao i urlao, pođoh prema ledenom zidu. Što sam bio bliži, to je ona vibracija postajala jača, a šapat se oblikova u jasnu riječ.

Dođi.

Buljio sam u ledeni zid nazirući tamu otvora iza njega. Zov postade glasniji. Više to nije bio jedan glas, već nekoliko njih. Smjenjivali su se i dozivali me. Na trenutak pomislih da je to samo huk vjetra koji se poigrava s mojim čulima. Skidoh kapuljaču puštajući crnu gustu grivu kose koja zavijori i jednim potezom svukoh smrznuti šal s lica. Okrenuh se ka svojim poslodavcima. Jeromme me je nijemo posmatrao. Marek je pjenio, sada već na koljenima u snijegu, bespomoćno ga udarajući pesnicama, razočaran tim što nije pronašao ono što je tražio.

Dođi. Ovamo. Iza leda.

Opet šapat. Glasovi koji se miješaju, što ih samo moje uši čuju. Sada sam bio siguran. To nije bio vjetar što huče negdje kroz neke šuplje stijene. Nešto me je dozivalo.

Skinuh rukavicu s desne šake i spustih je na led, ne mareći za ugrize studeni. Neočekivano, neka toplina prostruja kroz jagodice mojih tupastih prstiju niz šake na kojima nabubriše vene, kroz ruke i nastavi put kroz tijelo. Tu smo. Nismo pogriješili. Znao sam to sa sigurnošću. Planina je samo sakrila ledom ulaz u grobnicu.

Odvojio sam ruku od tog prirodnog zida i okrenuo se da pozovem svoje pratioce. Oni su već stajali i gledali šta radim. Džerom je digao čarobnjaka iz snijega i sada me je tamnoputi mag iz dalekog Kverta posmatrao s ognjem u sitnim, crnim očima. Nisam ništa rekao. Svaka riječ mi je bila napor i iz mojih usta je izlazila kao ruglo zbog mog defekta, zato sam izbjegavao govor. Mahnuo sam im.

Potrčali su prema meni. Marek se spotače od silnog ushićenja i pade licem u snijeg. Njegov tjelohranitelj ga podiže jednom rukom poput krpene lutke i postavi ga na noge. Čarobnjak ga bijesno odgurnu i dođe do mene.

„Našao si ga?“

Glavom sam pokazao prema tami koja se nazirala iza leda. Marek me gurnu u stranu, skide rukavice i stavi ruke na led.

„Da, osjećam magiju. Nešto što nikada prije nisam osjetio. Stara je, ali njeni tokovi su i dalje jaki. To je to. Tu smo. Legenda je istinita.“

Gledao sam ga kako sklapa oči i počinje mrmljati nešto u bradu. Zrak poče lelujati oko njegovih dlanova, a led se poče otapati. Ubrzo se u ledu pojavi rupa dovoljna velika da se provučemo kroz nju. Nikada prije nisam vidio južnjačku magiju na djelu tek ponekad onu primitivnu kojom su vladali gorštački šamani. Povremeno bi je koristili u napadima na trgovačke karavane da bi uplašili konje ili zbunili čuvare. Naspram ovog, djelovala je kao jeftini vašarski trik iz priča trgovaca i njihovi čuvara u predstraži.

Džerom je ušao prvi, Marek za njim. Ja sam bio posljednji. Našli smo se u prostranoj pećini čije nas je mračno grotlo gledalo. Nisam im rekao za sve glasnije šapate zbog kojih sam jedva čekao da krenem u tamu. Čak se nisam ni bojao, a trebao sam.

Iz tame je dopirao miris starine, vlage, zemlje i još nečega što nisam mogao odgonetnuti. Vonj nekih prošlih vremena. U zraku je bilo nešto, neka nepoznata sila. Pitao sam se da li je i oni osjećaju. Čuju li ove šapate? Dlačice na vratu mi se podigoše dok je jeza svojim ledenim prstima šetala niz moju kičmu.

Mrak pećine nam je pružao svoje crne ruke, dozivajući nas u svoje naručje. Neobična vrelina mi je milovala obraze, kao da je sama pećina bila van ovog vremena i prostora, zanemarujući divlji huk ledenog vjetra što se čuo napolju. Kao po dogovoru, skinuli smo debele bunde sa sebe.

Marekova sitna figura još se više smanji. Kverćanin je izgledao iznureno s tamnim krugovima ispod crnih očiju u kojima onaj luđački sjaj nije jenjavao.

„Trebat će nam svjetlo“, reče Džerom ne skidajući pogled s tame pećine. „Vile, jesi li ponio one baklje?“

Izvadio sam baklje iz ruksaka. Marek pucnu prstima, plamen zatitra na vrhu njegova kažiprsta i baklje se upališe. Narandžasta svjetlost ispuni pećinu tjerajući mrak još dublje u grotlo.

Džerom isuka svoj široki mač i povede nas, baklje visoko dignute iznad glave. Ja sam posegnuo za svojom sjekirom, a Marek za kratkim mačem. Posmatrao sam ples sjenki po grubim zidovima pećine. Poigravao se s našim umovima. Vidio sam to po trzajima glava mojih saputnika, a i sam sam se nekoliko puta trznuo misleći da se nešto krije iza kruga svjetlosti. Moje oči bi uhvatile neki pokret tek da bih poslije shvatio da je to samo iluzija.

Nešto šušnu u tami. Kap vode s vrha stalaktita pade u lokvicu, odjekujući mrakom. Pokret iza stalagmita. Ne, to su bile samo naše sjene. Oči su sijale u grotlu, dok se ne bi uvjerili da su to bili samo kristali u zidu pećine na kojima se prelamala svjetlost naših baklji. Polako, kako samo on to zna, strah se uvlačio u nas kroz sitne pukotine u našoj odbrani.

Šapat u mojoj glavi ga je tjerao.

Ne boj se. Dođi.

Kome je pripadao taj glas što me je dozivao? Saredu ili nekom mračnom božanstvu što je počivalo ispod planine, zaboravljeno od svih i skriveno slojevima vremena? Nekom trećem? Nečemu što nije pripadalo ovom svijetu?

Pogledao sam Mareka i Džeroma. Čarobnjak je grabio naprijed ushićenjem luđaka, kao da ne mari za očigledni umor koji mu je izazvala upotreba magije. Krupni plaćenik ga je usporavao rukom, oprezno gledajući naprijed u tamu u iščekivanju opasnosti. Njegov ratnički instinkt mu nije dopuštao opuštanje.

Kročili smo tamom, izgubljenog pojma o vremenu. Zidovi pećine oko nas su se približavali jedan drugom, kao da nas planina želi zarobiti za sva vremena. Možda bih i izgubio nadu da ćemo nešto pronaći da me glasovi nisu hrabrili. Oni me nisu napuštali. Pratili su me poput čopora vjernih pasa u sumrak onoga što sam slutio da je moja sudba. Kleta ili ne, ostalo je da se vidi.

Konačno se naš put kroz tunel završi i nađosmo se u prostoriji čiji se zidovi nisu nazirali, kao niti strop iznad nas. U polumraku sam vidio kamene ležaje na kojima su se sablasno bijelili kosturi u oklopima. Iskežene lobanje i prazne očne duplje gledale su negdje u strop.

Ćupovi puni zlata, što je sijalo na svjetlosti naših baklji, počivali su u podnožjima ležaja. U ukočenim rukama odavno umrlih ratnika oružje iz davnina. Mačevi korica bogato ukrašenih dragim kamenjem. Bile su to vojskovođe kralja Sareda što pođoše s njim na onaj svijet, da ga prate kao i na ovom.

Pošao sam polako sredinom prostorije, prolazeći pored usnulih ratnika, ne želeći im remetiti vječni san nepažljivim korakom ili nesmotrenim pokretom. Plamen baklje je plesao po njihovim oklopima. Nisam se obazirao na Marekove povike, bili su tek neki udaljeni glas. Šapati su bili jači i bliži od njih.

Tada sam ga ugledao. Na uzdignutom prijestolju od kamena do kojeg su vodile tri uske stepenice uklesane u stijenu, sjedio je kralj Sared, veličanstven i u smrti koliko je bio u životu.

Sve što je ostalo od njega bio je kostur obučen u pozlaćeni oklop, zlatne krune na glavi s koje je svjetlucao veliki rubin. Rijetke vlasi sijede kose visjele su s njegove glave poput niti paučine. Vrhom pobijenim u zemlju, veliki mač počivao je naslonjen na kraljev tron, s njegovom rukom na dršci. Oštrica mača bila je nevjerovatna, nešto što nikada prije nisam vidio niti je ličila na nešto. Crna poput tame, srebrenih runa izgraviranih duž nje, što su sijale na plamenu čak i na toj udaljenosti.

Iznad njega, uzdizao se masivni zlatni kip, visok preko dvadeset stopa, ulijevajući strahopoštovanje samim pogledom na njega. Čovjek u sjedećem položaju, prekrštenih nogu, s glavom slona, dugačke surle podignute u zrak i dugih kljova povijenih vrhova i dva para ruku; jednih uperenih ka nebu, drugih prekrštenih na grudima. Umjesto očiju dva krvava rubina prijeteći su gledala u nas.

Ugamar Džahed.

Na koljena, glasovi zapovjediše u mojoj glavi, a ja se ogluših. Na koljena, rekoše opet, ali ovaj put uz naredbu dođe i oštra bol u glavi i ja padoh na koljena. Sjekira i baklja mi ispadoše iz ruku. Ja, koji nikada nisam vjerovao u bogove, kleknuh i ponizno spustih glavu osjećajući toplinu koja mi je curjela iz ušiju niz obraze.

„Prljavi divljače!“, čuo sam Marekov bijesni urlik, toliko visok da je prerastao u pisak. „Nećeš! To je moje! Moje, jesi li čuo?“

Bat njegovih koraka preko kamenog poda, grub udarac u potiljak drškom mača i krvava izmaglica pred mojim očima kroz koju bljesnuše iskre. Stijene me poljubiše u obraz, a sjekira zveknu pored mene.

Digao sam se s poda taman na vrijeme da vidim Mareka kako se koprca u kraljevim rukama. Koščati prsti su stiskali njegov vrat, dižući sitnog čarobnjaka uvis. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Mrtvi kralj je ustao, braneći svoj grob.

Crno sječivo bljesnu i nestade u Marekovoj utrobi. Njegovo krkljanje prestade, a tijelo omlitavi u rukama kralja iz davnina. Poput krpene lutke, čarobnjak pade na pod uz tupi udar. Prazne kraljeve oči pogledaše u mene dok je krv kapala s oštrice koja je u davna vremena pila krv bogova. Iznenada, Sared se samo skljoka u gomilu kostiju.

Njegov mač pade niz stepenice ravno pred mene. Gledao sam opčinjeno u crnu oštricu i srebrene rune što sijaše duž nje. Žedan nakon stoljeća čekanja, metal upi kapi krvi i one nestadoše kao da nikada nisu ukaljale njegovu površinu.

Posegni, dođe mi šapat i ja posegnuh rukom, ali mi veliko stopalo stade na prste drobeći ih. Noževi bola mi se zabiše u šaku, a moj vrisak nestade u tami.

Krupni Kandarac je stajao iznad mene probadajući me čeličnim pogledom. Njegova noga sjevnu i pogodi me u bradu, odbacujući me unazad. Boreći se s nesvjesticom koja me je zaskakala, uhvatio sam ga za nogu kada zamahnu opet i nekako ga odgurnuh. Izgubio je ravnotežu dovoljno dugo da ja povratim snagu i zgrabim dršku sjekire dižući se s poda.

Teturao sam, gledajući ga kroz crvenu zavjesu paučine što mi se spuštala na oči. Odmahnuh glavom tjerajući je nakratko, a onda on napade. Parirao sam koliko sam mogao. Bio je vješt borac, vještiji od mene. Od siline njegovih udaraca bridjeli su mi dlanovi. U jednom trenutku padoh na koljena jer me snaga izdade. Zadovoljan osmijeh mu je titrao na usnama dok je dizao mač iznad glave, spreman da okonča moj život posljednjim udarcem.

Isti taj osmijeh mu se zaledi na licu i pređe u razočarenje kada shvati da mu je oštrica mog bodeža duboko u utrobi. Nije ni imao vremena reagovati. Ispustio sam dršku, klizavu od njegove krvi, a to kao da mu bi znak da padne i sruši se poput debla.

Pogledom sam potražio mač na titravoj svjetlosti palih baklji što su se polako gasile. Crna oštrica bljesnu dozivajući me u mislima. Krenuh prema njemu, kada me presiječe bol ispod rebara s desne strane. Tek tada primjetih da sam krvario. Crna, gusta krv je natapala moju odjeću. Jedan od Džeromovih udaraca je ipak prošao moju odbranu.

Nije mi bilo spasa. Toliko sam barem znao. Moji snovi će se ipak ugasiti tu, u toj tami, kao plamen baklje. S naporom pokupih drevnu oštricu s poda i pogledah je sa strahopoštovanjem detaljnije. Vibrirala je u mojoj ruci.

Marek je nije bio dostojan. Iz nekog razloga odabrala je mene, gorštaka bez klana, čovjeka bez pripadnosti. Nakazu sa snovima. Ali šta sam imao od toga sada kada je život curio kroz moje prste pritisnute na ranu?

Pogledao sam u hrpu kostiju pod mojim nogama, a onda sam se popeo do prijestolja i svalio se na njega.

 „Kralj je mrtav“, rekao sam umorno spuštajući glavu na grudi. „Živio kralj.“

Svjetlost baklji utihnu. Ostao sam sam u tami, s Bogoubicom u rukama. Više nije bilo ni glasova. I oni su zanijemili. Negdje iz mraka, dođe potmuli zvjerski urlik. Isti onaj što sam ga čuo napolju. Moje oči nisu vidjele ništa u crnilu što me je okruživalo, ali sam bio spreman.

„Čekam te“, prošaputao sam onome što mi je prilazilo kroz tamu.

Autor: Mirnes Alispahić


Naslovna slika Aida Davari.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: