Ponor

Priča koja je osvojila drugo mesto na Tolkindanu 2018 iz pera iskusnog majstora žanra, Veronike Santo.

Podela:

„Ja sam sluga Tajne Vatre i nosač Anotovog plamena. Ne možeš proći. Ničemu ti ne služi tamna vatra, Udûnov plamenu. Vrati se u Sjenku. Ne možeš proći!“

                                     Prstenova družina – Most Khazad Dûm

 

Gandalf poviče: “Bježite, budale!“

Trenutak kasnije nije više mogao misliti na Prstenovu družinu jer ga je Balrogov bič vukao dolje, u ponor Morije.

Krhotine mosta Khazad Dûm padale su oko njega, a čarobni štap kojim ga je srušio nestajao je u bijelom plamenu.

Ponor Morije osvjetljavao je samo demonov crni plamen i hladno sječivo njegova mača Glamdringa. Mač se propne režući glavu biča koja ga je držala. Ova padne i zavrišti skoro ljudskim glasom. Skvrči se, bljesne i zatim zatamni. Bič fijukne i Glamdring ga opet zaustavi.

Činilo se da ponor Morije nema kraja, ali stjenke se odjednom razmaknu i odozgo nasrne divlji val hladnoće. Padali su prema nekom podzemnom jezeru. Trenutak prije nego što će dodirnuti površinu Balrog se propne, zaurla, njegov bič opet poleti prema gore tražeći čarobnjaka. Zatim nastane tišina, jezero se sklopi nad njim.

Gandalf dodirne površinu vode koja se slomi poput kristala, mrtva i zlurado hladna. Potone držeći čvrsto u rukama mač koji je osvjetljavao mrak podvodnog svijeta.

Odjednom voda oko njega postane srebrnasto siva. Kiša krijesnica projuri i nestane u pravcu Balroga. Zatim voda postane gušća, blatna, činilo se da su dospjeli na samo dno jezera.

Demon nestane, kao da ga je usisalo muljevito dno. Struja ga donese na istu točku gdje je maloprije bila sjenka Balroga i tlo se pod njegovim nogama rastvori. Vrtlog blata ga povuče prvo dolje, zatim izbaci prema gore i on nakon nekoliko trenutaka ponovo osjeti pod nogama tvrdo tlo.

Prvo ugleda lokve blata koje su donijeli svojim padom. Zatim shvati da su na nekoj vrsti terase koja gleda u dubine širokog bunara. U živoj stijeni njegovih zidova bilo je usječeno bezbroj galerija. Demon je opčinjeno zurio dolje, u jezero mraka, i činilo se da ga je na trenutak zaboravio.

Ali sa galerija je dopirala slaba svjetlost. Redovi ličinki osvjetljavale su zidove ponora svojom paučinom srebrnih žica.

Balrog se naglo uspravi. I on ih primijeti te počne divlje okretati glavu na sve strane. Nije se moglo znati da li u nekom samo njemu znanom bijesu ili u prepasti.

„Mithril“, prišapće Gandalf začuđeno, siguran da su svjetlucave žice ličinki načinjene od mithrila, čudesnog metala za kojeg se već stoljećima mislilo da je nestao sa lica zemlje. Slava i prokletstvo patuljaka i njihovog carstava. Silazili u utrobu Morije sve dok nisu probudili Balroga čiji ih je bijes uništio. Ali ovo mjesto je bilo još dublje u korijenju planine od onoga u kojem su kopali patuljci i u kojem je tada obitavao demon.

Demon odjednom zavitla bičem iznad glave, a onda ga spusti svom snagom na najbližu ličinku.

Odjekne prasak. Omot ličinke se rastvori poput naglo otvorenog pupoljka. Istovremeno se začuju praskovi svuda oko njih, zatim cilik, kao da se bude tisuće zvončića. Metal se rastvarao poput cvijeta i pjevao, dižući i spuštajući tonove gore-dolje po stijenkama bunara.

Iz ličinki su se sad izvlačila krila, blistava, prozirna.

Balrog opet podigne bič. Gandalf nasrne na njega, zaboravljajući na svaki oprez, ali ovaj ga snažno odgurne od sebe. Činilo se da traži gdje bi i kako ponovo udario. Možda iz čiste obijesti, možda jer njegova priroda nije podnosila pogled na ovaj rascvjetani vrt krila sa kojih je sad otpadalo nešto poput svjetlosnog sjemena. Letjelo je naokolo kao jato krijesnica, onih istih što su ih već vidjeli u jezeru.

I ne samo to. Lijepile su se za zidove, skupljale, izduživale, uvijale. Ispisivale slova nekog nepoznatog pisma.

Balrog je udarao bičem oko sebe i Gandalf ga više nije pokušavao niti spriječiti. Tim više što se činilo da svjetlosni leptiri brzo popravljaju svaku štetu koju bi im on uspio nanijeti.

Sad su na zidu bile ispisane četiri crte, četrnaest riječi koje nije razumio jer nisu pripadale  niti jednom jeziku ili pismu kojeg je poznavao. U Trećem dobu se upotrebljavao slovni Tengwar ili Tiw te runski Certar ili Cirth. Na osnovi Cirtha razvilo se tzv. Daerenovo pismo zvano i „Dugačke rune iz Morije“ kojim su se služili patuljci.

Ovo je pismo, pomisli Gandalf, nastalo, živjelo i jednog će dana umrijeti ovdje, u ponorima Morije. Odjednom u umu mu se ukaže značenje onoga što je pisalo na zidovima:

Tko su svjetlo poseže

Mrak ga doseže

Tko u mrak seže

Svjetlo ga veže.

Trenutak zatim slova se pretvore u mrežu koja zalebdi na sredini ponora i tek kad dođe neposredno ispred njih Gandalf shvati da je satkana od sječiva.

Tko u mrak seže, svjetlo ga veže, ponovi u sebi. Nekoliko trenutaka prije divio se ljepoti njihovih krila, plemenitosti metala koji je obavijao ličinke. Sad osjeti kako ga unatoč hladnoće probija znoj. On je bio besmrtan, ali ne i njegovo tijelo i mogao je patiti kao i bilo koji smrtnik.

Sječiva krenu prema Balrogu.

Demon se zavrti oko sebe, udari nasumice blatnjavim krakom i zavrišti. Obruč crne vatre se zavrti poput krila palog anđela. Sječiva ustuknu, zatim opet napadnu.

Gandalf je stezao u rukama mač znajući da će uskoro morati dodirnuti samo dno očajanja, uraditi nešto što nikom nikad neće moći priznati. Morat će braniti Balroga.

Nije mogao riskirati da demon prevlada podzemne svjetlosti i pretvori ih u svoju dodatnu energiju. S druge strane nije znao kakve bi mogle biti posljedice ako demona ubiju ili osakate ova stvorenja. Znao je da je to njegov zadatak. Balrog je bio Maiar kao i on, iako zaveden na početku vremena od Gospodare tame, Morgotha. Maiar protiv Maiara. Nije moglo biti drugačije.

Demon je sad očito pribjegavao skrivenim zalihama energije. Ništa nije moglo gorjeti ovakvom žestinom dugo i neplaćeno, i uistinu nakon nekoliko trenutaka plamen izgubi na žestini ali je još uvijek bio dovoljno jak da se nosi sa mrežom sječiva koja se sad bešumno prestrojavala.

Gandalf polako podigne Glamdring ispred sebe pa prema galerijama, zatim napadne. Demon se zaustavi u pola pokreta, vjerojatno ne shvaćajući odmah da ga Gandalf brani.

Sa galerija se spusti uzdah, poput hladnog vjetra.

Kasnije, Gandalf se samo sjećao da su u jednom trenutku sječiva pojurila jedno prema drugom skupljajući se u svjetlosnu kuglu. Trenutak nakon toga kugla se rasprsnula u tisuće iskrica koje se rasprše poput zvijezda padalica.

Balrog se baci prema crnim ustima jednog podzemnog hodnika. Prije nego što pojuri za njim Gandalf se osvrne oko sebe. Svjetlucava magla je bila nestala, gledaoci su napustili galerije, koje su sad bile samo mračne rupe.

Pojuri hodnikom preteći smrad koji je demon ostavljao za sobom. Glamdringova svjetlost je obasjavala kameni labirint izdubljen ili prokopan u korijenu planine. Stjenke su bile nepravilne, zaobljene, kao da su ih grizli veliki zubi. Bio je siguran da ove hodnike nikad nije vidio ni Durinov narod ni Balrog.

Iznenada odozgo padne blatnjavi krak, stegne ga oko pojasa i baci na pod. Balrog zaurla pobjedu. Oči su mu blistale kao dno pakla. Da se beštija znala smijati vjerojatno bi se smijala, bila je beskrajno zadovoljan svojom klopkom.

Stisne ga još jače, zatim naglo pusti.

„Ništarijo nad ništarijama“, zareži na jeziku orka. „Misliš da si bolji od mene? Ja priznajem Tamnog gospodara samo kad mi je po volji, nitko ne zapovijeda ovom Balrogu a ti si se prodao pohlepnim patuljcima, uobraženim vilenjacima i narodu koji živi u rupama. Ne poznajem moći i namjere stvorenja koja su me napala. Možda si me spasio, a možda i nisi. Ali Balrog nikome ne ostaje dužan i zato ti ovaj put poklanjam život. Sad smo jedan jedan“.

Gandalf nije spuštao pogleda sa demona, ali mu ne odgovori ništa. Nije bilo njegovo da na uvrede odgovora uvredama, a znao je da Balrog razumije samo taj jezik. Blatnjavi krak ga naglo otpusti i on skoro padne.

„Dat ću ti nešto prednosti, a onda krenuti u lov i konačno te dokrajčiti“, reče teško dašćući dok se smrad širio oko njega u valovima.

Još ćemo vidjeti, pomisli Gandalf i zabrza hodnikom ne znajući koliku će mu ovaj dati prednost.

Nije znao koliko je prošao kad digne oči u vis i ukoči se. U vertikalnom kanalu iznad njega visio je veliki crv. Svjetlucao je kao i leptiri i odjednom mu postane jasno da je sve to isto stvorenje. Gledalo ga je, ali nije činilo ništa kako bi ga napao.

On se polako nastavi pomicati uz zid, sve dok nije izašao izvan dosega crva, a onda se naglo zaustavi. Nije imalo smisla bježati, mogao je učiniti samo jedno.

Polako se počne vraćati putem kojim je došao osluškujući na svakom koraku i odjednom začuje nepogrešiv zvuk kretanja Balrogova tijela.

 Prikupi svu preostalu energiju i u trenutku kad se demon pojavi napadne ga bez ikakve najave.

Balrog ga je udarao i on je udarao njega. Pomjerali su se kroz hodnike, zastajali, opet napadali. Kasnije Gandalf nije znao reći koliko je to sve trajalo. Vrijeme je bilo stalo, postojali su samo on i demon. Blatnjavi krak i Glamdring koji ga je sjekao. Ponovo i ponovo.

Krak bi se formirao svaki put kad bi ga odsjekao, ali je postajao sve kraći. Osim toga Balrog više nije imao vatru. Činilo se da je svu svoju vatru sad pretvorio u blato.

Ne udaram ga mojom snagom nego slabošću, pomisli odjednom Gandalf. Prsten na njegovoj ruci zasvijetli, vatra poteče prema oštrici mača i on navali novom žestinom.

 Iznenada demon se okrene i počne bježati. Dogodilo se to tako neočekivano da Gandalf u prvi mah ni ne shvati da mu je Balrog okrenuo leđa i pobjegao.

„Kukavički gade!“ poviče za njim.

Balrogovi koraci su se već gubili u daljini. Prvi put otkako su se počeli boriti Gandalf se okrene oko sebe i primijeti da se oko njih nešto promijenilo: nije više bio u zaobljenim hodnicima crva nego u podrumima Khazad-dûma koje je Barlog itekako poznavao. Potrči što je jače mogao zaustavljajući se samo kako bi oslušnuo bat Balrogovih koraka. Nije ga smio izgubiti ako je mislio ponovo vidjeti svjetlost dana. Hodnik je postajao sve strmiji, i uži, vrtio se oko sebe kao spirala na puževoj kućici.

Demon je dahtao negdje iznad njega, i odjednom Gandalf shvati da se nalaze na Beskrajnim stepenicama. Išle su od podruma Khazad-dûma do Durinova tornja. Patuljci su ih usjekli u živu stijenu Zirakzigila, jednog od vrhova Maglenog gorja, Celebdila. Bile su tako stare da se mislilo da su samo legenda. Gandalfa ne zastane niti jednom. Penjao se vrtoglavim visinama Beskrajnih stepenicama stalno za petama demonu, odlučan da mu ne dopusti pobjeći.

Zrak je postajao sve svježiji i u jednom trenutku na čarobnjakovo lice padne pahulja snijega. Bili su nadomak izlaza. Demon skoči vani i on odmah za njim.

Pod nogama im je bio svjež snijeg, iznad njih golo sunce, ispod niži planinski vrhunci obavijeni maglom. Demon se ispravi i opet zaplamsa tamnom vatrom, činilo se da je povratio izgubljenu snagu. Okrene se prema Gandalfu i napadne.

Kasnije je Gandalf pričao da je bitka na vrhu nekome tko je gledao odozdo morala izgledati kao nevrijeme koje je grmljavinom i sijevanjem potresalo cijelu planinu i rušilo sa nje gromade leda i stijena.

U trenutku kad Gandalf baci Balroga s vrha Celbdila osjeti se potres, tamo gdje padne demon otkine se cijeli jedan bok planine.

Čarobnjak je ležao na rastopljenom snijegu osjećajući kako ga napušta snaga. Umirao je, tonuo u mrak. Celebdil je bio umotan u blistavu maglicu koja se spusti na njega kao posmrtni odar.

Dugo je vremena njegov um lutao po astralnim poljima nedostupnim običnim smrtnicima. Sreo je druge Maiare, a onda ga je pozvao otac Eru i vratio na Ardu da dovrši svoj zadatak.

Otvorio je oči još uvijek umotan u svjetlucavu maglicu koje se sjećao prije nego je ostavio tijelo. Bila je satkana od srebrnih niti koje su činile ovojnicu. Sjeti se da je jednom, u ponorima Morije, vidio leptire kako izlaze iz iste ovakve ovojnice. Mreža ga je obavijala čvrsto, mogao je vidjeti i čuti, ali se nije mogao pomaknuti. Pojavi mu se misao: „Tko u mrak seže, svjetlo ga veže“. Pa nestane.

Nije bilo neudobno. Gledao je izlazak i zalazak sunca, mjesec je dolazio i odlazio, oblaci su klizili vrhom planine. Čuo je zvukove cijelog svijeta, dolazili su kako iz blizine tako i iz daljine. Plač se miješao sa smijehom, rađanje sa umiranjem.

Jednog dana sjenka velikog orla prekrije lice sunca. Nagne se nad njim i počne nježno sklanjati sa čarobnjakovog tijela žicu po žicu mitrihila. Metal je pjevao pod njegovim kljunom i odmah se topio kao da je i on od snijega.

Ispod njegovo tijelo je opet bilo jako i mlado. Stane na noge, dotakne lice, samo je ono ostalo isto kao prije silaska u ponor Morije.

Sve ostalo bilo je drugačije, sišao je u ponor kao Gandalf Sivi i izišao kao Gandalf Bijeli.

Vrijeme je opet teklo i tamo negdje u Međuzemlju  čekala je na njegovu pomoć Prstenova družina.

Gwaihir, Kralj vjetra, uzme ga na svoja leđa i ponese svojim snažnim krilima iznad Maglenog gorja.

Priča je osvojila drugo mesto na Tolkindanu 2018.

Autor: Veronika Santo


Photo credit: KageRott

 

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: