Pjesma Sudnjeg dana – Džordž R.R. Martin

     Vjerujem da su mnogi od vas čitali serijal Pjesma leda i vatre Džordža R. R. Martina, ako ništa onda barem zbog popularnosti HBO-ove serije Igra prijestolja (Game of Thrones, 2010) koja je rađena po istom serijalu. Međutim, simpatični debeli bradonja Martin je pisao nekad davno i knjige koje nisu povezane s ovim serijalom, mada ga je upravo on vinuo put nebeskih visina pisaca fantastike. Naravno, to je informacija koju brojni čitatelji, barem oni  koji su ljubitelji fantastike, znaju, ali nije zgoreg reći to i za ljude koji ne znaju.

     Martin je svoju spisateljsku karijeru počeo 70-ih godina prošlog stoljeća objavljivanjem kratkih priča, a onda je krajem 70-ih godina objavio i prvi roman, Umiranje svjetlosti (Dying of the Light), 1977. Početkom 80-ih je već bio establiran pisac SF-a i fantastike, a onda je došao njegov četvrti roman, Pjesma Sudnjeg dana (The Armaggedon Rag) 1983. koji ga je gotovo uništio, finansijski i karijeristički. Zapravo, roman je toliko loše prošao da je čovjek digao ruke od pisanja romana i otišao u Holivud da radi kao scenarista, a kasnije i kao savjetnik na novom ciklusu Zone sumraka (Twilight Zone, 1985-1989). Ozbiljnijem pisanju se vratio tek s Igrom prijestolja (A Game of Thrones) koji je izašao 1996.

     Šta je Pjesma Sudnjeg dana i šta je toliko loše u njoj pa je roman tako loše prošao? Pjesma Sudnjeg dana se može nazvati eksperimentalnim romanom i veoma ga je teško svrstati u neki određen žanr iako se u njemu prepliću najmanje tri žanra, a to je vjerovatno jedan od najvećih razloga njegovog, tadašnjeg, neuspjeha. Vjerujem da će sada biti bolje jer je roman vremenom dobio kultni status, a i dobio je vjetar u jedra popularnošću Igre prijestolja pa je sve s Martinovim imenom traženo. Drugi razlog je motiv romana, a to su neki zaboravljeni ideali, koji su 80-ih godina, u doba kada se gledalo na neke druge stvari, koji ljudima jednostavno nisu sjeli. Oni koji su te ideale ganjali i za njih se zalagali 60-ih godina prošlog stoljeća su „odrasli“ i bavili su se „ozbiljnim“ stvarima, a mlađim generacijama nije bilo stalo do toga. Da li to Pjesmu Sudnjeg dana čini lošim romanom? Teško. Pjesma Sudnjeg dana je jedan odličan roman, ali ga je teško opisati. To je kao da ste uzeli psihološko poniranje u ludilo Lavkraftovih likova, dodali u to malo rock’n’rolla 60-ih, začinili to sa malo Tolkina i daškom krimića, a onda sve to posuli finom mješavinom ludih gljiva i teškog LSD-a.

     60-te su davno prošle. Vrijeme hipi pokreta i zalaganja za njegove ideale, borba za demokratiju, slobodu mišljenja, borba protiv korporatizma i konzumerizma, borba za ljudska prava i borba protiv bespotrebnih ratova je odavno prošla i zamijenjena je 80-im, a svi znamo kako je to ispalo. Nema više rock’n’roll muzike u njenom čistom, neiskvarenom obliku, zamijenjena je glam rockom i natapiranim frizurama uz masovnu upotrebu naramenica i synth popom. Sendi Bler, nekada strastveni radikalni hipik i novinar poznatog Ježa, časopisa posvećenog vremenu 60-ih i tim propalim idealima, sada je isfrustrirani pisac koji je zapeo na 37. stranici svog najnovijeg romana, a rok za predaju rukopisa mu se bliži. On sada živi ozbiljnim životom, ima Mazdu RX-7, zgodnu i uspješnu ženu, ima novac, ali mu ipak nešto fali.

     Kada dobije poziv od Džareda Patersona, jednog od ljudi iz njegove prošlosti, koji mu kaže da ima ponudu za njega, on je zdušno prihvata uprkos protivljenju svoje djevojke i svog agenta. Naime, Džejmi Linč je ubijen, brutalno. Neko mu je izvadio srce, a tijelo ostavio na radnom stolu, na posteru koncerta Nazgûla iz Vest Mese, dok je u pozadini svirao album Nazgûla, Music to Wake the Dead. Sve te stvari, Džejmi Linč, koncert u Vest Mesi, Nazgûl, su stvari iz Sendijeve prošlosti i kako Sendi više raspetljava slučaj, tako se sve više upetljava u prošlost. Džejmi Linč je bio menadžer Nazgûla, legendarnog rock benda iz 60-ih, jednog od pionira žestokog zvuka, čija je karijera naglo i brutalno završena 1971. na koncertu u Vest Mesi, kada je hicem iz snajperske puške u glavu pogođen i usmrćen njihov pjevač, Patrik Henri Hobins, poznatiji kao Hobit. Nakon tog koncerta, Nazgûli nikada više nisu zasvirali zbog Linčevih zavrzlama, ali sada kada ga više nema i ne stoji im na putu, da li će opet zasvirati? Da li će ponovo stupiti na pozornicu i odsvirati pjesmu Sudnjeg dana i tako najaviti dolazak novog doba i nečeg zlosutnog u njemu? To je na Sendiju da otkrije, ali cijena bi mogla biti prevelika jer je Sendi predviđen za velike stvari.

     Pjesma Sudnjeg dana bi se mogla nazvati muzičkim romanom, krimi romanom, romanom fantastike i horor romanom, psihološkim romanom, romanom o cesti i putovanju, autobiografskim romanom, historijskim romanom, sjetnim prisjećanjem na zaboravljene ideale i zaboravljena vremena, romanom o kritici 80-ih i ne biste pogriješili ni sa jednim od ovih naziva jer Pjesma Sudnjeg dana je sve to, a sada vam je jasno zašto nije prošao tako dobro u vrijeme svog izdavanja. Iako je Martin malo eksperimentisao s ovim romanom, ovo je jedan sjajno napisan roman, gdje je Sendijev lik maestralno urađen, skupa sa svojim poniranjem u prošlost, iskopavanjem nekih zaboravljenih stvari i njegovim ponorom u ludilo, mada kada je Martin u pitanju to ne čudi jer čovjek zna s likovima, iako je malo posustao u posljednje vrijeme. Zanimljivo je i to da u liku Sendija možete vrlo lako prepoznati samog Martina, što će vam biti jasno čim počnete čitati o njemu. Ono što je još zanimljivije jeste Martinovo izmišljanje alternativne historije koje je toliko detaljno da ćete nakon čitanja romana, ili prilikom samog čitanja, otići na Internet i proguglati o Nazgûlima i koncertu o Vest Mesi, a tamo nećete naći ništa. Preporuka od mene, ali budite upozoreni da je ovo vjerovatno drugačije od svega što ste čitali do sada.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela:
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com