Digitalni ugljenik

 

ŽANR: naučna fantastika/akcija/triler
ULOGE: Džoel Kinaman, Džejms Pjurfoj, Marta Higareda, Kris Konor, Dihen Lahman, Ato Esandoa, Kristin Leman, Tru Tran, Rene Eliz Goldsberi
ZEMLJA: SAD
OCJENA:

 

Besmrtnost. Pobijediti smrt i postati jedan od bogova u partenonu. To je nešto čemu ljudski rod stremi još od praskozorja čovječanstva. O tome je pisano još u epu o Gilgamešu i brojnim drugim mitovima starih naroda. Kao motiv su to uzimali mnogi moderni autori naučne fantastike i fantastike općenito, ali rijetki su se poigrali s tim kao Ričard K. Morgan u svom romanu prvijencu Digitalni ugljenik. Klasična kiberpank distopija protkana kroz noir roman isprepletena s Morganovim viđenjem religije, prvenstveno katoličanstva.

Vil Jun Le kao originalni Takeši © Netflix

Iako su prava na roman prodana gotovo odmah po njegovom izlasku, s obzirom na njegovu „filmičnost“, dugo se čekalo na ekranizaciju. Prvo je bilo riječi o filmu, što bi bio apsolutni grijeh jer bi to značilo kasapljenje romana do besvijesti, a na naše ekrane bi došlo nešto što predstavlja tek mali dio Morganovog svijeta. Srećom po nas, Leta Kalogridis, vlasnica prava na TV i seriju, dolazi do Netflixa koji naručuje 10 epizoda serije čineći to jednim od njegovih najskupljih i najriskantnijih projekata.

Da li se snimanje isplatilo? Može se reći. Netflix i Kalogridis su donijeli na male ekrane jednu od najboljih naučnofantastičnih serija današnjice. Raskošne i bogate produkcije koja mami na prvu, pažljivo smišljenim marketingom i dobrom idejom da izvuku lik Takešija Kovača, protagoniste romana, iz cijele trilogije pa tako slože njegovu historiju.

U svijetu Digitalnog ugljenika ljudi su besmrtni. Barem ono što bi mogli nazvati sviješću, umom, dušom, animom. Ona se pohranjuje na diskove, implantirane u kičmenu moždinu. Poginuli ste? Nema problema. Dokle god imate sredstava da to sebi priuštite, samo vas ubace u novo tijelo (ovdje zvano „košuljica“) i opet ste na nogama. Ako baš imate novca i pripadate onom sloju društva zvanom metovi (prema Metuzalemu), onda živite vječno u vlastitim tijelima kloniranim samo za vas.

Kinaman i Higareda kao glavni dvojac © Netflix

Nekada su Poslanici bili pobunjenici protiv Protektorata. Kovač je Poslanik, posljednji od njih. Vraćen u život 250 godina nakon svoje smrti tj. slanja na robiju, ima opciju: riješiti ubistvo Lorensa Benkrofta, meta i jednog od najmoćnijih ljudi univerzuma te tako postati veoma bogat i slobodan čovjek izbrisanog kriminalnog dosjea ili se vratiti na led.

Baš kao i roman, serija je isprepletena raznim motivima. U svojoj osnovi, to je istraga ubistva smještena u kiberpank distopiju, ali se kroz nju provlače razni motivi. Društveno raslojavanje, moć koju rijetki bogati imaju u rukama i žive u imanjima smještenim visoko u oblake poput pravih bogova. Tu je i ta filozofija vječnog života, stalno naglašavana simbolikom poput tetovaže na ruci glavnog lika, ouroborosa, zmaja koji jede vlastiti rep, pa kritika katoličanstva, mučenje glavnog lika uspomenama i grižnjom savjesti što je jedini preživjeli Poslanik. Patnja za ljubavi njegovog života.

Vjerujem da je Kalogridis imala velik problem pred sobom, smjestiti veoma kompleksan roman i sve njegove slojevite motive u 10 epizoda serije. I donekle je uspjela. Ne u cijelosti, naravno, ali poprilično. Jedini njen scenarij  vrijedan pažnje jeste onaj za Zatvoreni otok, ali i to zahvaljujući odličnom predlošku, koji je bilo jednostavno za prebaciti na ekran, što nije baš pohvalno kad morate adaptirati nešto malo složenije s više isprepletenih motiva. Samim tim, trebala se odmaći od pozicije scenariste i prepustiti to nekim drugim ljudima jer neka njena rješenja… Pa, jednostavno nisu ok i čine se kao neko deus ex machina rješenje izvučeno iz rukava tek toliko da bi se riješilo nešto.

Po, jedan od novih likova © Netflix

Nažalost, kada se radi adaptacija nekog romana, posebno jednog ovakvog, teško je ostati dosljedan. Moraš izvući nešto čime ćeš privući gledateljstvo, a ostalo strpati u drugi plan i tek ga ovlaš spomenuti. Neke likove jednostavno moraš ili izbaciti ili ih stopiti više u jednog, pa čak i napraviti neke nove.

Ako ćemo iskreno, serija sasvim dobro funkcioniše negdje do polovine, kada priče ide svojim tokom, ali onda sve postaje klimavo kad je u pitanju scenarij. Sve se riješi na tako traljav način da nije za pohvale. Pojavljuju se likovi čije se postojanje objašnjava kroz neke narativne flešbekove i sve skupa to nema prevelikog smisla. Da produkcija nije ovako raskošna i da ne predstavlja ovako prelijep prizor, da akcija nije onako stilistička uređena, da glumačka ekipa nije dobra koliko je dobra, scenaristički potezi Kalogridis bi totalno upropastili seriju. Ovako je izvlače svi ovi detalji i drže na okupu da se ne raspe na sve strane.

Vizuelni identitet Digitalnog ugljenika © Netflix

Tri Takešija, koja se provlače kroz seriju, kao da su tri različita lika kada su karakteri u pitanju. I dok drugi i treći mogu proći kao isti lik, onaj prvi, originalni Takeši definitivno odudara. Moglo se to sve riješiti na puno bolji način, ne miješati Poslanstvo sa sljedbenicima kvelistima, ne ubacivati ona smiješna deus ex machina rješenja, ali nažalost, tako je, kako je. Rezultat je opet sasvim solidan, kad se sve sabere i oduzme. Serija ima svoj ritam, samo što se doista primjeti velika promjena nakon prvih pet-šest epizoda koja će zasmetati i onima koji su čitali i onima koji nisu čitali roman.

Da li će se stvari riješiti u drugoj sezoni, kockice malo bolje složiti, ostaje da vidimo. Druga i treća knjiga trilogije svakako su odvojene vremenski po 200-300 godina i prilično se razlikuju tematski, pa me interesuje na koji će način Kalogridis riješiti sve to. Uprkos svojim manama, Digitalni ugljenik ostaje jedna od najboljih naučnofantastičnih serija na tržištu današnjice. Istrebljivač u malom.

 

Tekst se u izvornom obliku nalazi na APortalu.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela:
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com