Hladna koža

ŽANR: fantastika/horor
REŽIJA: Ksavijer Gens
SCENARIO: Hesus Olmo, Eron Šian prema romanu La Pell Freda Alberta Sančeza Punjola
ULOGE: Dejvid Ouks, Aura Garido, Rej Stivenson
ZEMLJA: Francuska/Španija
TRAJANJE: 108 minuta
OCJENA:

 

Teme poput izolacije i ponora u ludilo česte su u djelima H.P. Lavkrafta, ako izuzmemo kosmički horor i strah od nepoznatog. Hladna koža (Cold Skin), posljednji film Francuza Ksavijera Gensa bavi se upravo tim stvarima, uz dodatak amfibijskih stvorenja nalik nekim sljedbenicima Ktulua (jer kakva bi to lavkraftovska priča bila bez istih, zar ne?).

Nastao prema istoimenom romanu Katalonca Alberta Sančeza Pinjola iz 2002. film je trebao biti sjajna posveta Lavkraftu i njegovom radu, protkan izolacijom, čudovištima iz dubina i ponorom u ludilo. Jedno vrijeme je bio u fazi planiranja s redateljem 30 dana noći (30 Days of Night) Dejvidom Slejdom i scenarijem Aleksa i Dejvida Pastora, ali kada je sve to palo u vodu, redateljskog posla se prihvatio Gens, a scenarističkog Hesus Olmo (28 sedmica poslije) i Eron Šian (Podjela).

© Babieka Films

Ako uzmemo Gensov film Podjelu, gdje je već baratao s motivima izolacije i ponora u ludilo, samo u skučenom prostoru podruma zgrade nakon atomskog napada umjesto na izolovanom otoku Južnog Pacifika, kao i njegov talenat kada je horor film u pitanju, ljestvica očekivanja još je veća. Posebno kada znate da je na oba filma radio isti scenarista.

Da li je Gens uspio u tome? Je li ispunio naša očekivanja u pričanju priče o dva sasvim suprotna lika, zaglavljena na dalekom otoku i sukobu njihovih ličnosti? O spiralnom propadanju njihovog razuma u crnilo ludila? Pa i ne baš ako ćemo iskreno. Gens ovdje izlazi iz svoje zone komforta, kao što je to uradio sa Ubicom, adaptacijom istoimene video igre. Lijep pokušaj, priznajem i podržavam to. Svi mi ponekad moramo izaći iz zone komforta, ali to jednostavno nekad ne ide.

Gdje je problem? Imamo sve elemente dobre priče, izolovano mjesto, čovjeka koji bježi od svoje prošlosti, drugog odavno odbjeglog, misteriozna žabolika čudovišta što izlaze samo noću iz morskih dubina.

Priča kaže sljedeće. Prijatelj (to je jedini naziv kojim se oslovljava glavni lik film) dolazi na zabačeni otok kao zamjena za prethodnog meteorologa. Godina je 1914. Tamo shvata da njegov prethodnik nije tek tako nestao već da mu se desilo nešto puno gore. Pored njega, jedini stanovnici na otoku su Gruner, nasilni svjetioničar i Aneris, njegov ljubimac. Ona je inače ženka žabolikih i naslućujemo da je ona kraljevskog roda te je stoga razlog dolaska vodenih stvorenja. U Grunerovim šapama nije ništa više od roba i seksualne igračke (da, da. Nije Oblik vode (Shape of Water) jedini film koji poštuje ljubitelje akvatičkog seksa s ribama).

© Babieka Films

Problema ima više. Škripi na više mjesta i jedva se cijeli film drži na okupu. Iskreno, nisam pretjerano nešto ni očekivao od ovog filma, ali ne volim vidjeti kako dobra priča i strašan potencijal propadaju. Glavni problem je ponavljanje. U jednom trenutku vam se čini da imate film od sat i četrdeset minuta ponavljanja jer se sve svodi na talas za talasom žabolikih koji nasrću svaku noć na svjetionik. Metode napada su iste, čak su i pojedine scene kopirane. Gruner i Prijatelj ih tamane na isti način. Pa onda red napada, red nekog odnosa neobičnog trojca, pa opet ispočetka i tako do kraja. Tek se ponekad repeticija prekine nekom drugačijom scenom.

Roman nisam čitao, ali kažu da je film prilično vjerna adaptacija i da ide do te mjere da preuzima misli protagoniste. Te misli su jedna od najpozitivnih stvari u filmu jer su prelijepe rečenice i ne samo to, pružaju nam i uvid u psihu Prijatelja, njegova unutrašnja previranja i razmišljanja. S te strane treba pohvaliti Gensa jer je pokušao dočarati publici nešto što gotovo niko ne radi.

Kao što rekoh, repeticija je ono što ubija film. Manjak napetosti također. U petnaest minuta filma se otkriva sve i od tada kreće ponavljanje. Ubija ga i odustvo nekih logičnih reakcija kao npr. svjetionik načičkan kojekakvim kopljima i odbrambenim mehanizmima ne izaziva nikakvu sumnju kod glavnog lika i tako još poneka stvar. Ako je ovo preuzeto iz knjige, definitivno su scenaristi mogli poraditi na ovome. Dodati malo više misterije, malo više napetosti. Razbiti silno ponavljanje, ali kasno je sad.

© Babieka Films

Neminovno je poređenje Hladne kože sa još jednim fantastičnim uratkom Oblik vode, Giljerma del Tora kojeg već ranije spomenuh. Međutim, osim amfibijskog stvorenja i ribljeg seksa (stvarno moram prestati ovo ponavljati), gdje je Oblik vode još eksplicitniji, teško da se može povući još neka paralela. Možda bi se moglo razglabati o tome i nešto navlačiti, ali zašto? To su dva posve odvojena filma.

Hladna koža teško da se može svrstati u horor, a ipak ga tamo trpaju. Trebao je biti, nažalost ispao je samo jedan osrednji fantastični film čiji je potencijal ostao neiskorišten. Zašto je Gens to uradio na ovaj način, ne znam, ali je šteta. Može se pogledati i svidjet će se mnogima, sem onim ljubiteljima hardkor horora koji očekuju nešto više. Možda više nasilja i krvi, neke napetosti i straha. Žalim slučaj, toga ovdje nema.

Svejedno, treba pohvaliti fotografiju i atmosferu onog otoka te pojedine scene, poput one ronjenja. Mogao je i trebao je to Gens bolje odraditi. Šteta potencijala.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela:
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com