Naslijeđeno zlo, porodična tragedija

Prikaz novog horora, jednog od kandidata za najbolji horor godine, „Naslijeđeno zlo“.

Podela:

ŽANR: horor/drama
REŽIJA: Ari Aster
SCENARIO: Ari Aster
ULOGE: Toni Collette, Alex Wolff, Milly Shapiro, Ann Dowd, Gabriel Byrne
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 127 minuta
OCJENA:

 

 

 

 

U posljednje vrijeme kada vidite epitet „najboljeg“ ili „fenomenalnog“, bilo na posteru filma ili korici knjige to treba uzeti, što bi rekli stari Latini, cum grano salis. Rijetki su slučajevi da su ti epiteti doista zasluženi. Mislim da na prste jedne ruke mogu nabrojati filmove po žanrovima koji su dobili epitet „najboljeg“, posebno kada je horor u pitanju.

Posljednji „najstrašniji horor godine“, mislim da je bio „Bježi“, a svi znamo kako je to prošlo. Sada nam dolazi „Naslijeđeno zlo“, koji vjerujem da vodi tešku bitku za prvo mjesto u utrci za „najstrašniji horor godine“ sa „Monahinjom“. Nju nisam gledao pa ne mogu suditi o tome ko je više zaslužio to laskavu titulu, ali „Naslijeđeno zlo“ teško da jeste.

Ovaj film je klasični primjer filmova kakvi su izbacivani u posljednjih nekoliko godina, mali budžet, veliki hype i masivna zarada. Obično su u pitanju prvi dugometražni filmovi redatelja, koji je ujedno i scenarista. Tako je Oren Peli stekao ime sa svojim serijalima „Paranormalna aktivnost (Paranormal Activity)“ i „Podmuklo (Insidious)“ i pri tome prilično zaradio.

Da se razumijemo jednu stvar, „Paranormalna aktivnost“ je zaostao koncept prepun jeftinih trikova iz udžbenika kako snimiti horor koji je nekim čudom upalio kod šire narodne mase. Neobjašnjiv fenomen poput Bermudskog trougla ili Andersonovog serijala „Pritajeno zlo (Resident Evil)“. „Naslijeđeno zlo“ je uradak mladog Arija Astera koji je vjerovatno poželio krenuti putem kojim je pošao Peli, a pri tome je još pogledao „Rosemaryinu bebu (Rosemary’s Baby)“, „Suspiriu“ i serijal „Američke horor priče“ uz još nekoliko filmova pa odlučio pokušati napraviti horor stoljeća. Nažalost, ostao je na pokušaju.

Zašto pokušaju? Odgovor je vrlo jednostavan, previše se trudi. Aster zna posao kada je režija u pitanju, izučio je zanat od majstora do tančina. Lijepo to on kadrira i stvara atmosferu uz veoma uspješnu kombinaciju muzike. Glumci su mu dodatni plus pošto su savršeni i pored njegove atmosfere, gluma je najveći plus filma. Jedan od problema je njegova prevelika želja da stvori tu upečatljivu atmosferu pa je počinje graditi već od samog početka, umjesto da ide postepeno i vrlo brzo otkriva bitne stvari. Pripisat ću to njegovom neumjeću pisanja scenarija jer su to greške koje se jednostavno ne smiju događati kada pravite horor film koji prvenstveno zasnivate na atmosferi i mistici.

Kod Astera su stvari jasne vrlo brzo, pa čak i taj šokantni i „nejasni“ kraj po mnogima, ne dođe kao nešto što bi nas trebalo opaliti u glavu i biti malj koji će nas dočekati već… Pa, eto. Kraj i olakšanje našim izmrcvarenim čulima.

Zašto to kažem? Prije svega, Aster ne može da se odluči o čemu mu je film, da li o kultu, ljudima opsjednutim zlim silama ili o mentalnoj bolesti. Mada naslov vuče na to, a čak nam i Ari nimalo suptilno ukazuje na postojanje mentalnih bolesti u porodici, za očekivati je da je cijeli film zapravo metafora za borbu s tim oboljenjem i ponor u ludilo jednog lika. „Babadook“ se recimo vješto se igrao s tom simbolikom i alegorijom i čak je ispao veoma dobar horor. Jeste, ima tu i porodične tragedije s kojom se porodica nosi i koja je izjeda iznutra

Nažalost, „Naslijeđeno zlo“ ne uspjeva u tome. Čak i ako je Aster zaista napravio film o mentalnoj bolesti i borbi protiv iste te posljedicama svega toga, kao što je npr. raspad porodice, ja to nisam primjetio i ta mi je poenta promakla. Jednostavno, čovjek ima elemenata za dvije odvojene priče, a on je odlučio sve strpati u jednu.

Atmosferu povremeno kvare i nebitni, šokantni detalji, ubačeni tu samo da bi bili šokantni kao npr. glava na cesti. Posve nepotrebna scena u tom trenutku. Sve u svemu, Aster se jeste potrudio napraviti kvalitetan horor i djelomično on to zaista jeste, samo što se njegov tvorac previše trudi i kiksa u narativu. Šteta, da je obratio malo više pažnje na slaganje priče umjesto da nam pokuša zavarati trag mentalnom bolešću, ispao bi od ovoga izuzetno dobar film. Ovako je samo prosječan i već na pola vam dođe da ga ugasite, ako uspijete i toliko izdržati. Jednostavno njegova napetost ne drži, već smara čula.

Šteta, zaista šteta. Gluma je sjajna, mada je Gabriel Byrne protraćen u ovom filmu. Trebao je dobiti više prilike dok Colletova briljira, ali od nje se drugo ne može ni očekivati. Ostaje nada da će Aster drugi film na kojem već radi malo bolje oblikovati jer stvarno ima potencijala, ovako smo dobili atmosferičan horor koji smori na pola i ima blagu krizu identiteta kada je priča u pitanju. Ako ga odlučite gledati, ne očekujte previše.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: