Kralj u žutom – Robert W. Chambers

ŽANR: fantastika
ZEMLJA: SAD
ORIGINALNI NAZIV: King in Yellow
GODINA IZDAVANJA: 1895.
OCJENA:

 

 

 

 

 

Kralj u žutom. Žuti znak. Izgubljeni grad Carcosa. Pojmovi vrlo dobro poznati ako ste gledali prvu sezonu HBO-ovg „Pravog detektiva“, nihilističko filozofske kriminalističke serije. Svi oni su preuzeti iz zbirke priča Roberta W. Chambersa pod imenom „Kralj u žutom“, gdje čine vezivno tkivo prve četiri priče (od ukupno deset) neobične kolekcije. Zašto neobične?

Pogledate li na Internetu, Chambersov „Kralj u žutom“ je oduševio H.P. Lovecrafta koji ga je smatrao vrhuncem „čudne fikcije“ i kosmičkog horora, međutim, počnete li čitati ovu zbirku u iščekivanju nečeg nalik Lovecraftovom svijetu Cthulhua i drugih kosmičkih bogova, bojim se da ćete se razočarati, ali ćete dobiti nešto izuzetno u prvih pet priča.

Naime, „Kralj u žutom“ u Chambersovom alternativnom svijetu Amerike i Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća (mada je vrijeme eksplicitno naglašeno u jednoj priči) zabranjeni je pozorišni komad u dva čina čiji su detalji raštrkani kroz prve četiri priče. Chambers ime grada Carcosa, kao još neka, pozajmljuje iz djela Ambrosea Biercea, te nam otkriva tri lika u samom komadu, Cassildu, Camillu i Stranca. Razlog zbog kojeg je „Kralj u žutom“ zabranjen jeste činjenica da čitanjem drugog čina čitatelj gubi razum.

Na maestralan način, u prvoj priči „Majstor za reputacije“, Chambers pripovjeda iz perspektive posve nepouzdanog naratora priču o paranoji sa zanimljivom idejom Smrtonosne dvorane, gasne komore u koju dobrovoljno odlaze svi oni umorni od života što je čini samoubilačkom napravom odobrenom od strane samog društva. Ova priča otvara zbirku i nosi je poput Atlasa svojom snagom te predstavlja jednu od najboljih priča koje ćete pročitati.

Druga priča, „Maska“, već ima elemente romantike, onoga od čega je Chambers zapravo živio i što čini većinu njegovog opusa od 87 knjiga. Veoma zanimljiva priča o ljubavi, ludilu, nauci i umjetnosti u kojoj trebate imati u vidu da je percepcija onoga ko pročita „Kralja u žutom“ promijenjena što kraju daje posve drugačiju jezu.

„U Zmajevom sokaku“ je treća priča te se drži paranoje i mentalnog oboljenja dok narator bježi od zlosutnog crkvenog orguljara koji želi njegovu dušu.

Četvrta i ujedno posljednja priča s motivom „Kralja u žutom“ jeste „Žuti znak“, priča možda i najbliža „čudnoj fikciji“ kakvu je pisao Lovecraft o crvu koji je prerušen u čovjeka.

Peta priča, „Gospa d’Ys“ je romantična priča o duhovima s tragičnim krajem i putovanjem kroz vrijeme.

Sa šestom pričom, ako se uopće može tako nazvati rad po imenu „Prorokov Raj“ jer više podsjeća na nabacanu poetsku prozu iz „Kralja u žutom“ negoli na pravu priču, Chambers presjeca veze sa sablasnim i nadrealnim elementima svoje zbirke te nas s preostale četiri priče vodi u Latinsku četvrt Pariza i boemski život mladih studenata i umjetnika. Zaboravio sam reći da je Chambers bio veliki zaljubljenik u Pariz i umjetnost pa stoga i toliki spomen istih. Od ove četiri priče izdvajaju se „Ulica četiri vjetra“, atmosferična priča o studentu koji pronalazi izgubljenu mačku i „Ulica Prve granate“, romantična ratna priča smještena u vrijeme pruske opsade Pariza 1870.

Mada druga polovina zbirke odudara od tona prve i puno je slabija jer nema jeze i napetosti, nema čak ni pretjerane radnje, a i da je ima teško ju je primjetiti ispod naizgled neprekidnih dijaloga kojima se ponekad čini nema kraja, Chambers drži atmosferu kroz cijelu zbirku i na poseban način veze svoje rečenice, bilo da priča o ludilu ili o ljubavi i boemskom stilu života. Ipak, zapitate se zašto je Chambers ovu zbirku napisao ovako kako je napisao, u jakom kontrastu između dva dijela.

Ono što Chambersa dijeli od Lovecrafta jeste upravo taj emotivni dio njegovog pisanja i osjećaji koji su utkani u riječi. Dok je kod Lovecrafta sve sterilno i hladno, operisano od osjećaja, Chambers ne bježi od njih već ih itekako koristi te obogaćuje svoje pisanje toplinom i atmosferom koju Lovecraft, kojeg izuzetno cijenim i volim, nikada nije imao.

Nelagoda izazvana čitanjem prve četiri priče definitivno svrstava Chambersa u majstore žanra kojem nikada nije u potpunosti pripadao iako mu se vraćao, ali niti jedno njegovo drugo djelo nije doseglo uspjeh i slavu „Kralja u žutom“, kojeg i danas smatraju vrhuncem američke fikcije kada je u pitanju „čudna fikcija“.

Svakako preporuka za čitanje, ako ne cijela zbirka onda barem prvih pet priča.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: