Marsonic, osvrt na tematski broj 13

Mirnes o 13. broju Marsonica

Podela:

Udruga „Marsonikon“ iz Slavonskog Broda nam je sredinom godine donijela još jedan broj svoje zbirke kratkih priča po imenu „Marsonic“. Kako smo već navikli, ova prva zbirka u godini je tematska, a ovaj put, u skladu s 13. brojem, tema je bila horor. Kako je već sve u simbolici broja 13, kako to kaže i lijepo obrazloži u svom uvodniku urednik izdanja Leon Maglić, tako je žiri izabrao 13 priča (tačnije 11 priča, 1 novelu i 1 strip) uveliko afirmisanih autora regije, ali i onih neafirmisanih, čije vrijeme tek dolazi.

Ovaj „Marsonic“ je složen kao maraton „Zone sumraka“ s tim da su pojedine priče doista kao epizode navedene serije, ali kako to obično biva sa zbirkama priča gdje se nalaze različiti autori, makar oni bili i zvučnija imena, kvalitet varira od priče do priče. Neke će vas oduševiti, neke će ostaviti tek blagu impresiju, dok neke neće izazvati nikakvu reakciju. Najjednostavnije bi bilo izdvojiti one koje su mi se najviše svidjele, ali to ne bi bilo fer prema autorima i čitateljima pa ćemo krenuti ispočetka.

Zbirku otvara priča Jurice Ranja, „Na kraju staze“. Jurica je veteran „Marsonica“, dobitnik nagrade Sfera 2017. i jako dobar autor koji ovom pričom pokazuje da se u hororu snalazi kao riba u vodi. Sjećate li se one epizode Dylana Doga u kojoj tip silazi stepeništem, čita i sluša muziku da bi u jednom trenutku skontao da stepenište nema kraja i da se ne može vratiti te ostaje zaglavljen tu? Otprilike je tako i sa protagonistom ove priče koji krene na džoging, pronađe čovjeka kako leži na stazi, ali produži dalje ne osvrćući se. Gdje završi? Morat ćete pročitati pa saznati. Ovo je jedna od onih priča koje tjeraju vijuge na rad i podsjeća na epizodu „Zone sumraka“. Veoma dobra priča, definitivno među boljima.

Danijel Bogdanović nastavlja sa zbirkom s pričom previše otkrivajućeg naslova „Tri osobe u autu“. Nemojte da vas to zavara jer osim što vam jasno govori da je riječ o tri osobe u autu, svaki drugi trag o radnji tu prestaje. Vozač, Pušač i Spavač se bude u autu, negdje u mraku. Kako su se našli tu? Zašto su tu? Sanjaju li isti san ili su doista u autu iz kojeg nema izlaza? Mada podsjeća na „Kocku“, legendarni film čiji su koncept mnogi kopirali poslije, „Tri osobe u autu“ je priča sa svojim ja, ali ne mogu da joj ne zamjerim na par stvari. Iako atmosferična, priča škripi zbog kratkih, iscjepkanih rečenica što je možda i autorov stil, u što sumnjam, ili je pak pokušaj da dočara psihičko stanje aktera priče. U svakom slučaju, blago odvraća pažnju od čitanja te dodatno stvara konfuziju nekome ko ne čita pažljivo. Posrtanje u metafiziku je moglo biti bolje odrađeno, ali je zahtjevalo duži tretman od ovog minijaturnog i pažljiviji pristup jer ovako gubi na efikasnosti. Kao i prethodna priča, i ova tjera vijuge na rad.

Treća priča po imenu „Kobe“ pripada Miri Satarić, sada već stalnoj gošći „Marsonica“. Kako i sam naziv govori, priča je smještena u Japan i samim tim očekujte horor sklon Japancima. Ispričana u dva vremenska toka, „Kobe“ prati Jelenu Kiš koja dolazi na konferenciju Svjetske zdravstvene organizacije u Kobe i nađe se na meti demona iz japanske mitologije. Odgovor na pitanje zašto, pronaći ćete u priči. O Miri se ne treba puno pričati, njen stil je izbrušen do maksimuma i rečenice naprosto klize tako da ju je milina čitati. Bez jezičkih akrobacija, mozgalica i drugih literarnih prepreka. Jednostavno, čisti užitak i mada nije ljubitelj horora, moram priznati da joj izuzetno dobro ide pisanje istog. Miro, čekam roman. Prevazišla si kratku formu odavno.

Četvrta priča je ujedno i najkraća u zbirci i pripada Ivanu Lutzu, čovjeku koji može napisati recept za vanila kiflice i to će zvučati kao nešto van ovog svijeta i imat će njemu svojstven pečat. Mene je odavno kupio svojim pisanjem. „Kada ostanu samo glasovi“ priča je koja leluja na granici horora i više spada u domen mistike i natprirodnog bez  jeze. Horor je ovdje više misaona imenica i može ga se samo pronaći u strahu desetogodišnjeg dječaka kada shvati gdje se nalazi. Međutim, iako je Lutz ovom pričom možda i promašio temu, jer ne zadovoljava uvjete većine kada je horor u pitanju, ne može joj se osporiti kvalitet. Na tako malom prostoru, uhvaćeni su trenutak i osjećaji, a to je umjetnost kratke forme. Lutz, kao i Mira, spada u najjača imena ove zbirke, a oboje su odavno  prevazišli granice regiona. Lutz posebno, autor svjetskog kalibra sa nenadmašnim znanjem u slaganju riječi.

Vladimira Becić je autor pete priče u zbirci, „Sjećanja“. Još jedna priča zalutala iz oblasti mistike u horor osim ako u horor ne ubrajamo spomen krvi i crtanje po pijesku istom. Vladimira je autor izuzetno lijepog poetičnog stila jer to je ono što ona piše, poetičnu prozu s elementima mistike. Napisana s puno osjećaja, „Sjećanja“ djeluje kao dio izvučen iz veće cjeline, nema konkretne radnje i to je sve. Jednostavno, kratki segment o sjećanju Krvi. Čak su i rečenice kratke i mogle su biti spojene u jednu cjelinu na više mjesta, ali to je više stvar ukusa. Nemam ništa protiv kratkih rečenica, ali ovdje, kao i kod Bogdanovića, strše. Priča koju ćete zapamtiti po tome što je lijepo napisana i tu je kraj spomena iste.

Gordan Sundać. Čovjek koji zna napraviti pakleno dobru atmosferu ovaj put piše o Drugom svjetskom ratu i vlažnom snu svakog dječaka, udruživanju Rusa i Nijemca u borbi protiv natprirodnih sila. „Između perimetara“ priča je smještena usred krvoprolića i besmisla rata, negdje na bojišnicu između ruskih i njemačkih snaga gdje se Sergej i Whitmann udružuju kako bi otkrili šta se krije iza misterioznog nestanka vojnika. Atmosfera koja se može nožem rezati i priča koja će se svidjeti većini. Priča koja ima glavu i rep, bez pretjeranih stilskih eskapada.

 „Stanko“ Silvija Stilinovića jedna je priča smještena u lokalno okruženje Slavonskog Broda. Sudeći po stilu i pojedinim rečenicama rekao bih da je ovo rad novajlije jer sporne rečenice naprosto zapinju za oko dok čitate. Čak ni ideja ne donosi ništa novo, već viđena priča o duhovima ispričana bezbroj puta s jedinom razlikom što je smještena u Slavonski Brod. Definitivno treba rada na njoj kako bi se izbrusila jer ovako ostaje priča izbačena iz radionice kreativnog pisanja i kvari dojam zbirke.

„Bunar želja“, priča je Adnana Jašarevića, iskusnog autora objavljivanog u svim zbirkama na prostorima regije. Četiri dječaka, trošna kuća na brdu. Slike koje iskaču iz Kingovih priča. Ideja koja se nazire ispod svega je dobra, sama realizacija ne baš. Na stranu nedostaci interpunkcijskih znakova i višak tačaka, koji izuzetno smetaju prilikom čitanja i praćenja radnje jer se dobar dio priče sastoji od dijaloga, priča je jednostavno klimava i ostavlja dojam da ju je pisao amater, a ne izuzetno iskusan autor poput Jašarevića. Vjerujem da ju je napisao reda radi, a to je nešto što se ne bi smjelo raditi.

Goran Štimac sa svojim „Plagijatorom“ je još jedan debitant ovog broja „Marsonica“. Ovo mu je prva objavljena priča i momak ima potencijala kojeg treba brusiti i vježbati. Ideja nije baš najsvježija i originalna, ali je realizacija solidna za jednog početnika. Ako nastavi s radom, Štimac bi mogao izrasti u solidnog autora.

„Fragmenti“ je priča koju je napisala moja malenkost. Ako me pitate jesam li zadovoljan istom, nisam. Realizacija mi škripi i priči nedostaje štošta, ali šta da se radi. Šteta je učinjena i priča je objavljena. Inače, priča je pogonjena osjećajima i predstavlja određenu verziju modernog, neortodoksnog Orfeja.

„Game Over“ Tomislava Tomaševića posljednja je kratka priča ove zbirke. Ideja je veoma zanimljiva, vampiri pokoravaju ljudski rod putem online video igre. Ono što škripi jeste neizbrušen stil. Ako bi se ova priča vratila na stol i autor se potrudio oko nje da ispravi nedostatke, mogla bi ovo biti jako dobra priča.

Krešimir Čorak svojom novelom „Sara“ privodi zbirku kraju što se tiče pisane riječi. Izuzetno dobro napisana i atmosferična, „Sara“ je definitivno vrhunac zbirke i skupa s još par priča čini okosnicu i nose zbirku na sebi. Ovo je interesantna priča o psihijatru u penziji kojeg stiže slučaj iz njegove karijere. Sara. Šta se desilo, ostaje da otkrijete sami.

Kratki strip „Domaća zadaća“ Maje Perak i Tate zatvara zbirku i veoma je simpatičan. Koliko je to moguće s horor stripom.

Sve u svemu, ovogodišnji tematski broj „Marsonica“ predstavlja solidnu zbirku. Ne najbolju, ali solidnu. Zamjerka ide na tehničku obradu priča jer vape za obradom lektora i pojedine traže više uredničkog rada jer sve ovo utječe na kvalitet zbirke i na to da li će je publika izabrati da čita. Vjerujem da je odziv bio loš, pošto je „Marsonic“ poznat prvenstveno po SF pričama i da je urednički kolegij imao težak zadatak pred sobom da odabere priče za ovaj broj pa su morali pribjegavati kompromisima kako bi ga popunili stoga im treba progledati kroz prste, ali samo ako će obećati da će se popraviti sljedeći put u beztematskom „Marsonicu“ koji nas čeka pred kraj godine.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: