Sa Vodičem na čaju – Boris Mišić

Lepo vreme i „Treći somborski festival stripa i fantastike” iskoristili smo za druženje i razgovor uz šolju čaja sa zanimljivim gostom. U pitanju je Boris Mišić, autor zbirke „Vila šatorica”, koji je pristao da nam odgovori na par zanimljivih pitanja i otkrije ponešto o svojim planovima za budućnost. Ovom prilikom od srca mu se zahvaljujemo na vremenu koje je izdvojio za nas.

  • Kakvi su vam budući planovi, projekti, promocije i slično?

Pozdravljam vas i ekipu Vodiča, naravno i sve vaše čitaoce. Imam nekoliko horor priča, po mom mišljenju kvalitetnih, koje nisu ušle u prethodnu zbirku, pa ih planiram za sledeću, a biće i nekoliko potpuno novih, do sada neobjavljivanih. Ovaj put neće biti mešanja žanrova i tema, zbirka će se držati horora. Nadam se da će biti gotova do kraja ove godine.

Što se tiče romana, realno je da bude završen sredinom  sledeće godine. Vila šatorica je imala promocije u Novom Sadu, Somboru, Beogradu, Nišu, u planu su još neka mesta, Smederevo, Futog, možda i Kostolac. Dvadeset osmog maja ću, nadam se, u Kučevu, prisustvovati promociji zbirke „Čuvari zlatnog runa 2”, u kojoj se, na moje veliko zadovoljstvo, našla i jedna moja priča.

  • Oprobali ste se i u dužoj i u kraćoj formi. Šta je po vama teže i izazovnije?

Nekom više leži jedna, nekom druga forma. Neko je podjednako dobar, ili loš u obe forme. Mislim da je sa kraćom formom moguće lakše i brže postići neki efekat i privući čitaoca, dok kod romana za to treba više truda i vremena. Tako da, ako moram da se opredelim, rekao bih da je roman složenija i izazovnija forma. Možete napisati odličnih deset ili dvadeset strana u kratkoj priči, ali održati kvalitet na recimo trista ili pet stotina strana je ipak teže. Ali ja podjednako volim čitati i priče i romane, i drago mi je što i zbirke priča dobijaju sve više čitalačke pažnje.

  • Imate li savet za mlade autore, koji se tek oprobavaju u vodama fantastične književnosti?

Da budu svoji, prepoznatljivi po izrazu, stilu, temama, da što više učestvuju na konkursima, domaćim i regionalnim, kao i književnim radionicama. Tako će brusiti svoj stil, napredovati, učiti od kritika, videti gde su u odnosu na druge autore, šta rade dobro, a šta loše. Tačno je da postoje autori koji iz prve napišu odličan roman, ili čak serijal, ali realnost je da takvi autori nisu pravilo, nego redak izuzetak. Ja sam ipak za postepen i ujednačen razvoj, a ne da neko neiskusan odmah sedne da piše dugački roman, ili još gore, čitav serijal.

  • Gde sve nalazite inspiraciju za pisanje?

Inspiracija je bukvalno svuda oko nas, ona može biti u vidu nekih događaja, ljudi, geografije, snova, nada, želja, strahova. Najveći deo inspiracije za zbirku „Vila šatorica” crpeo sam iz ljubavi prema svom zavičaju, koji je u zbirci i opisan.

  • Koji su vam opšti utisci o stanju književne fantastike na našoj sceni?

Možda će vas iznenaditi moj odgovor, pošto je nekako postalo uobičajeno da se kuka na to stanje, ali s obzirom na veličinu naše zemlje, broj stanovnika, sve patnje, urušavanja i propadanja kroz koje smo prošli, dodao bih, i s obzirom na stalno prisutnu, ogromnu konkurenciju anglosaksonske fantastike koja je u trci s domaćom u startu u ogromnoj prednosti, smatram stanje veoma dobrim. Imamo dosta domaćih pisaca, dosta knjiga domaće fantastike, dosta lokalnih tema i naše mitologije, sve je više čitalaca, festivala fantastike, mejnstrim mediji i izdavači su sve otvoreniji za fantastiku, itd. To su činjenice. Naravno, u svom tom mnoštvu sigurno ima i dosta nekvalitetnog, ali ja mislim da ono što valja, uvek, pre ili kasnije, ispliva. Čitaoci se ne mogu lagati,ili bar ne dugo. Kvalitet će opstati, a ono što ne valja će potonuti i otići u zaborav.

  • Neki savet za ekipu koja vodi Autostoperski vodič kroz fantastiku?

Teško da mogu da smislim neki savet do koga vi i sami, bez mene, već niste došli. Palo mi je na pamet domaće elektronsko izdavaštvo, posebno u polju fantastike i horora, mislim da je to jedno još uvek prilično skromno, skromnih dometa područje, i da bi možda baš ljudi iz Vodiča, mladi i obrazovani, mogli biti ti koji će tu oblast razraditi i podići na jedan mnogo viši, profesionalniji,i masovniji nivo. Tu negde vidim veliki otvoren prostor za Vodič. Svakako i što intenzivniju saradnju sa sličnim udruženjima u svetu.

Praćenje savremenih tendencija u fantastici, biti u korak sa svetom u svakom smislu, a opet ne gubiti ni svoj lokalni identitet – ali sve to Vodič već i radi.

  • Pretpostavljam da ste ljubitelj i stripova. Koji su vam omiljeni junaci i zašto?

Ima ih dosta, potrajalo bi da ih nabrajam, kao mali sam voleo superheroje – Spajdermena, Dardevila, Srebrnog letača itd, ali strip koji mi je bio, i ostao najdraži je Aster Blistok. Valjda zbog tog SF okruženja i totalno neobičnih i iščašenih glavnih likova, te romantično setne atmosfere koja se provlači kroz strip, ostao mi je na vrhu liste omiljenih. Obožavam i Gejmenovog Sendmena. Stripoteku čitam redovno. Volim i Martija Misteriju, Dilana Doga, Džeremaju itd.

  • Koje još sfere fantastike volite i voleli biste da ih vidite na festovima?

Možda neka predavanja, praćena i nekim vizuelnim medijem, o kvantnoj fizici i subatomskim česticama. Ta oblast mi je nešto potpuno neverovatno, poput magije. Ono što su duhovi za horor, mislim da je ta oblast, ili bi mogla biti – za fantastiku. Ključ koji može da otključa bezbroj svetova. Mislim da bi na našim manifestacijama, naravno u formi prihvatljivoj i razumljivoj za sve, trebalo što više popularizovati nauku, a preko nje i fantastiku. Nauka i fantastika su i te kako povezane.

  • Zapažam da tvoje priče, naročito one sa ratnom tematikom, mogu da prođu i bez fantastičnih elemenata. Čemu služe fantastični motivi u njima?

Ima više razloga zašto sam se služio fantastikom. Fantastika je u nekim pričama samo sredstvo, alat za pripovedanje – u priči Dete Dinare vampir zapravo pokazuje i simbolizuje sve teškoće, i psihičke i fizičke, ratovanja u zimskim uslovima, a u Noćnoj straži priča o duhovima, kazni i krivici samo je na površini klasičan horor, ispod tog sloja je priča o ratnim zločinima i besmislu rata. Negde sam želeo da ublažim previše mučne ratne priče i „obojim” ih fantastikom da budu prihvatljivije čitaocu, da ih lakše i s manje bola doživi. Na kraju, ne i manje važno, smatram da je fantastika idealan žanr kojim se lepote mog zavičaja mogu opisati i približiti ljudima, i zato se nisam ustezao da je upotrebim i u pričama koje imaju realnu osnovu.

  • Ko je Boris Mišić u svakodnevnom životu?

Sasvim običan čovek. Možda zato i pišem, jer duboko u sebi svi žudimo za onim što nam fali – neobičnim i fantastičnim. Tako pobeđujemo svoju, kao i običnost života.

 

Intervju vodila: Elizabeta Zec

About Author