Saonov kavez – Ana Živković

„O čemu mogu da Vam pričam? Ništa se nije promenilo, iste misli i dalje prolaze kroz moju glavu, a i svet je potpuno isti kao i juče i prekjuče i par hiljada godina unazad. Da li ste primetili, doktore? Ljudi se ne menjaju, hoću da kažem, ljudska psiha uvek ostaje ista. Možda smo mi zaista prošli kroz brojne faze evolucije, ali ja tvrdim da je čovek iz kamenog doba imao potpuno isti tok misli kao većina današnjih ljudi. Dobro, možda su oni danas malo rečitiji … “

„Zaista ne verujem da je tako, gospodine Saviću.” Doktor se nevino nasmeši ispod tankih okvira kockastih naočara: ,,Ja razumem Vašu teoriju, ali to je sasvim nemoguće. Mi psihijatri se ljudskom psihom bavimo decenijama i zato se moram se usprotiviti Vašim ubeđenjima.”

„Svakako, svakako, razumem i ja Vas, tako su vas učili u Vašim visokim školama, u Vašim debelim knjigama… čitavu svoju mladost ste zamarali mozak pamćenjem svih tih stvari… svakako da niko od vas neće da prizna da je sve to obična iluzija, to bi značilo da ste izgubili dobar deo života ni za šta.  No dobro, trebao bih da prestanem o tome, vidim kako se mrštite. Ne bih voleo da mi dodate još neku dijagnozu u tu sveščicu…“

„Da li Vam moja sveska stvara nelagodu?“

„Nikako, ili možda pak… da. Priznajem da je malo jezivo gledati kako potpuni stranac ispisuje svoje mišljenje o vama u svesku koju vi ne smete da pročitate… I da vaša budućnost zavisi od toga kako vas taj isti stranac protumači na osnovu par prozborenih rečenica.“

Doktor se namršti, negodujući:

„Gospodine Saviću, to nije moje mišljenje o Vama, samo analiza. Stručna analiza koja je sasvim objektivna i ima svoja pravila, stoga je moje mišljenje potpuno izolovano. Bojim se da i Vi sami previše analizirate mnogo toga o čemu niste školovani niti potpuno razumete, a to nije dobro po Vas.“

„Dakle, po Vašoj stručnoj analizi, ja se usuđujem da analiziram previše za čoveka koji nije čitao iste knjige kao i Vi, što znači da Vi, koji slepo pratite stručnjake iz prošlosti i ne razmišljate mnogo o sadašnjosti, imate prednost da analizirate više od mene? Znate, da su se svi vodili Vašim principima, još uvek bismo se kao pećinski ljudi bojali groma, jer je neko stručan odlučio da je to ljutit bog koji će nas sve pobiti, a niko drugi nema pravo da dalje razmišlja o tome.“

„Ali kroz evoluciju, ljudski mozak se razvijao i danas se niko ne boji groma, bar ne u smislu u kom su ga se pećinski ljudi bojali… gospodine, ovo nikud ne vodi!“

„Tu sam Vas čekao, moj doktore!“ ,Gospodin Savić žustro poskoči sa stolice sa pobedonosnim kezom:

„Upravo zahvaljujući pojedincima koji su se usuđivali da analiziraju svet oko sebe, bez obzira na mišljenja takozvanih „stručnjaka” poput Vas, stigli smo ovde gde smo sad! Tu ja svakako želim da kažem kako ti pojedinci i dalje postoje, među svim pećinskim ljudima koji sada znaju da koriste vatru i struju. “

Doktor uzdahnu:

„Dobro, pretpostavimo da ste Vi u pravu. Pretpostavimo da veliki broj ljudi nije krenuo ni makac od pećinskog čoveka koji je naučio da upravlja mašinama. Zašto Vas to muči? Da li se Vi, kao pojedinac koji je evoluirao u „viši“ oblik čoveka, osećate ugroženo? Šta je u stvari ono što vam stvara anksioznost?“

„Naravno da se osećam ugroženo! Pa ti ljudi rukovode ovim svetom, našim životima, ekonomijom! Ima ih mnogo, ne vide sopstvenu glupost i propast koju seju, isti takvi ih podržavaju, isti takvi kojima je njihovo nebulozno trabunjanje sasvim logično, to je svet, doktore, u kome pojednici poput mene bivaju zatvoreni u ludnice jer „previše analiziraju“! Na čijoj ste Vi strani? Šta ja govorim, pa i Vi ste jedan od njih… a ja sam dopao u Vaše ruke.“

„Gospodine Saviću, Vi niste u ludnici. Biću iskren sa Vama, pošto ste me upravo nazvali pećinskim čovekom, ja zaista nemam razlog da bih Vas stavio u ustanovu, jer ne predstavljate opasnost po sebe ni po druge… bojim se da vi jedino patite od megalomanije. I da, Vi ste ovde došli sami, niste „dopali“ u moje ruke…“

„I sada uviđam da je sve to bila greška. Više neću dolaziti. Bio sam možda previše pozitivno nastrojen kada sam poverovao da ćete me možda razumeti, ili mi bar reći šta nije u redu sa mnom. Sad uviđam da je sa mnom sve u redu, sad kada ste mi i sami pokazali da čak i psihijatri nisu napredovali mnogo dalje od običnih ljudi. Moram vam priznati da sam razočaran, sve moje nade su pale u vodu, ali ne želim moje dosadašnje posete nazvati pokušajem  poziva u pomoć od Vas, naprotiv, ovo je bio samo jedan propali eksperiment. Do viđenja!“

„Do viđenja, gospodine. Nadam se da ćete pronaći šta god tražili.“ reče doktor, odahnuvši. Malo zatim, u ordinaciju uđe sestra:

„Da li je sve u redu? Čula sam viku, a pacijent je izašao vidno uznemiren.“

„Sve je u redu,“ reče doktor: „upravo sam izgubio pacijenta, ali priznajem da sam srećan što sam ga se otarasio. Tako težak čovek. Zamislite, ubeđen je da svi ljudi i dalje imaju mentalni sklop pećinskog čoveka, čak i ja. Svi osim njega. Rekao sam mu da je megaloman, a on se uvredio.“

„Moram da priznam da bih se složila sa njim… naravno, ne mislim da ste i vi takvi!“ ubrzano nastavi sestra: „Ali zaista, posmatrajući ljude, ponekad i ja pomislim isto. “

„Dosta o tome, umoran sam. Ako nema više pacijenata, hteo bih da izađem na kratko.“

„Ne, sledeći termin je za sat vremena.“ reče sestra i pogledom isprati doktora koji ubrzo napusti ordinaciju.

Savić se krupnim koracima probijao kroz popodnevnu gužvu na ulicama uzavrelog grada. Gledao je pravo pred sebe, u nekom čudnom zanosu, očiju zamagljenih poput osobe sa visokom temperaturom, ne znajući ni gde ide, ni ne primetivši kada je ramenom zakačio čoveka koji se provlačio pored njega i umalo ga oborio. Čovek se besno okrenu da opsuje, ali Savić već beše nestao u vrevi ljudi. Pogled mu na čas odluta do bilborda preko puta, sa koga ga je unezvereno, verovatno u pokušaju da izgleda kao ozbiljan državnik, posmatrao predsednik. Ispod predsednikovog velikog lica štampanim slovima je pisalo: ,,Naš čovek, naša zemlja!“ On zastade jer mu pogled privuče komešanje sa druge strane ulice koje za njega beše upadljivo poput bilborda, a u isto vreme neupadljivo, nešto što se, poput svetlećih reklama viđalo svaki dan i zbog toga je postalo ignorisano od strane prolaznika. No Savić je danas bio u čudnom stanju i primećivao je mnogo više nego što bi možda želeo.

Ispod bilborda je stajao prosedi beskućnik u iscepanom odelu i baš u tom trenutku iz džepa je izvadio neki sitniš, a dva mladića koja su prolazila pored njega ga gurnuše i on se svom težinom sruči na trotoar. Sitniš iz njegove ruke se otkotrlja u svim pravcima i on četvoronoške, ne mareći za pad, kao da je na sve to odavno naviknut, poče da sakuplja novčiće. Mladići su se kliberili dok su ga posmatrali kako poput životinje puzi po trotoaru, a kada je pokušao da se pridigne, priđoše mu i stadoše da ga šutiraju. Čovek, grčeči se, opet pade na zemlju. Scena se nastavi još par minuta, naočigled brojnih prolaznika koji su žurili pored njih, okrećući glavu na drugu stranu, sve dok im ne pritrča policajac, glasno vičući. Mladići pobegoše smejući se, a policajac nastavi dalje, ni ne obrativši pažnju na beskućnika koji je ležao na ulici. On malo podiže glavu, osvrnu se i pridiže, čvrsto stiskajući novčiće u šaci, a zatim se odgega u drugom pravcu.

Savić je u bunilu stajao sa druge strane ulice, ali nije napravio ni jedan pokušaj da pomogne. Činilo mu se da posmatra životnje u džungli. On se nasmeja samom sebi. Možda je precenio ljude. Možda ipak nisu odmakli čak ni od svojih životnjskih predaka. Savić požele da je doktor tu i da ga upita kako bi nakon ove scene mogao da ga demantuje.

Zanesen mislima, nastavio je da se probija kroz more ljudi, ali mnogo sporije. Put ga je odveo do prazne klupe u zavučenom delu parka i on odluči da sedne. Možda je baš to  bilo mesto gde bi trebao da bude danas. Negde gde nema mnogo događanja, jer danas je bio umoran od svega.  Gledao je u sveže pokošenu travu pokušavajući da isprazni misli. Uveče se vratio u stan i legao da spava u devet sati. Sutra će svakako morati da ustane ranije da bi otišao na posao. Savić je radio u računovodstvu i morao je da ustaje svako jutro u 6, kako bi na posao stigao u 7. Nakon završetka radnog vremena obično bi otišao u kafanu na ručak sa kolegom Batićem, čovekom dosadnim koliko i samo računovodstvo. Batić je uglavnom pričao o poslu. Savić ga uglavnom nije slušao, već je samo klimao glavom srčući supu. Ponekad se pitao zbog čega nastavlja da održava kontakt sa njim. Zbog čega trpimo ljude?

To pitanje ga je mučilo jako dugo,ali ove noći je zaspao pre nego što je uspeo da ga odgonetne.

Iz sna ga je prenuo alarm starinskog metalnog sata. Ustao je i spremio se da izađe iz stana. Uhvatio se za kvaku na vratima, a onda, kao da mu je neko obrisao pamćenje, zaboravio je gde je krenuo. Stajao je ispred poluotvorenih vrata sa glupim izrazom na licu, pokušavajući da se seti. Posle nekoliko sekundi klimnu glavom i brzo izađe napolje, podsmehnuvši se samom sebi. Takva stvar se dešavala često i svakome, ali niko nije imao objašnjenje zašto. Setio se da je nekad negde pročitao teoriju zavere… da nas sve kontroliše neka tajna organizacija, a kada nam se desi da negde krenemo i u trenutku zaboravimo kuda smo krenuli, ili otvorimo vrata frižidera i ne znamo šta nam je otud trebalo, to znači da nam je u tom trenutku ta organizacija „apdejtovala“ mozak. Neki pak tvrde da smo u tom trenutku videli nešto što nismo smeli da vidimo, pa su nam obrisali pamćenje  o tom događaju. Savić nije bio čovek koji je podržavao teorije zavere, ali voleo je da se igra sa njima u svojim mislima. Ovaj put, dok je sedeo u polupraznom autobusu, posmatrao je pospana lica ljudi koji su, poput njega, išli na posao. Pitao se da li neko od njih vidi svet onako kako ga on sam vidi, da li je baš u tom autobusu još neko ko „previše analizira“? Znatiželja se odjednom toliko rasplamsala u njemu da se jedva uzdržao da ne kucne gospođu ispred njega po ramenu i pita je: „Gospođo, da li smatrate da sve nas kontrolišu vanzemaljci?“

Ipak, to nije učinio, već je izašao na sledećoj stanici i krupnim korakom ušao u kancelariju, bacajući aktovku na sto i sedajući za kompjuter. Preko puta njega, sedeo je Babić, proćelav čovek niskog rasta od četrdesetak godina, zamađijan brojkama. On se nakašlja. Babić, očiju poput uplašenog srndaća, za trenutak je pogledao u njega kao da ga ne poznaje, a onda mu se lice raširi u osmeh:

„Dobro jutro Svetozare! Izvini, nisam primetio kad si ušao.“

„Dobro jutro. Ništa, ništa, samo ti nastavi.“ on zaćuta, pa znatiželjno pogleda u kolegu: ,,Babiću?“

„Molim?“

„Da li misliš da sve nas kontrolišu vanzemaljci?“

Babić ga upitno pogleda:

„Svetozare, nisi valjda počeo da se drogiraš?“

„Oh, zar misliš da bih sa ovom platom mogao to da priuštim sebi?“

Obojica se grohotom nasmejaše. Savić se ipak usudi da nastavi:

„Pomisli samo… zar život kakav živimo nije automatski? Rodiš se, ideš u školu, sipaju ti informacije za koje ne znaš da li su tačne, ali u detinjstvu se duboko ukorene u tebi i ne sumnjaš u njihovu istinitost… zatim, kad ti u školama i fakultetima dovrše to ispiranje mozga, počneš da radiš. Budiš se svakog jutra da bi radio isti posao svaki dan do kraja života. Oženiš se, ako ne iz samovolje onda zbog pritiska sredine. Moraš da produžiš vrstu, to se od tebe očekuje. Sutradan, tvoje dete nastavlja isti ciklus. Zar to nije čudno? Zar nije… jezivo? Mi smo poput robova. I, zar nije još strašnije što to nikad niko ne dovodi u pitanje?“

„Jedino čudno si ti ovoga jutra. Zašto ti takve stvar padaju na pamet?“

„Zašto je razmišljanje o drugačijim idejama čudno? Od kad je postalo tabu da razmišljamo o drugim stvarima, osim o svom stomaku?“

„Od kad smo završili srednju školu, pretpostavljam? Priznaj, smešno je da se odrasli ljudi bave takvim temama. Ono o čemu ti govoriš je suv kapitalizam, nema tu tajnih organizacija.“

„Hm. U pravu si. Smešno je što sam o tome pokušao da pričam sa tobom.“

Babić se snuždi:

„Nisam hteo da te uvredim… jednostavno, imam mnogo veće probleme od brige o teorijama zavere, razumeš? Sin mi je na fakultetu, a kćerka tek treba da upiše, sve nade polažem u to da će da upadne na budžet, jer i tako jedva sastavljamo kraj s krajem.“

Savić otpuhnu. Zaustio je da kaže da je upravo to ono o čemu govori, ali se zaustavio. Nije bilo svrhe. Uvek je bilo tako. Ljudi su uvek odbijali da čuju ono što im se ne dopada. On se nasmeši:

„U redu je, sasvim te razumem. Oprosti ti meni.“

„Sve je u redu prijatelju, sve je u redu. A sad, ako ti ne smeta…“ ,pokaza očima na monitor ispred sebe.

„Da, da, samo nastavi, neću da te ometam.“

„Ah, još nešto, danas neću moći da ti se pridružim na ručku, moram da požurim kući, imaćemo goste. “

„Nema problema“,nasmeja se Savić.

Znao je da nije jedini koji tako razmišlja. Čak je ponekad sumnjao da je dementan, ili nešto slično. Možda previše infantilan, možda je problem u njemu, zato je i odlučio da popriča sa psihijatrom. Međutim, razgovor sa psihijatrom samo je još više potvrdio njegove teorije. Postojalo je neko mentalno slepilo u velikom procentu ljudi, slepilo koje je retko ko primećivao. Slepilo ili  samo jednostavno pomirenje  sa tako ispraznim životom, nemogućnost da se bilo šta promeni dovelo je ljude do toga da sami izaberu da budu gluvi i slepi za istinu. Da li je moguće da su svi toliko slabi? Ta misao ga je zgražavala. Svet je bio prepun Babića. To ga je zgrozilo još više.

Savić je odrastao u sasvim prosečnoj porodici, normalnoj koliko to jedna porodica može da bude. Misli koje ima sad mučile su ga uvek, ali njegovi roditelji, poput Babića, nikad nisu imali odgovor koji je mogao da utoli njegovu znatiželju. Često je dolazilo do nerazumevanja, što je na njega ostavljalo utisak da ne pripada tu. A gde je onda pripadao, ako se i u sopstvenom domu oseća kao stranac? No uprkos tome, težio je da vodi normalan i od njega očekivan život, ali radoznalost nikad nije utihnula, a činilo mu se da u zadnje vreme postaje sve jača, toliko jaka da više ne ume da je savlada.

On, umesto da počne sa kucanjem izveštaja, otvori pretraživač, i posle kraćeg razmišljanja, ukuca: ,,Stranac na Zemlji “, a onda energično stisnu „enter“.

U tom trenutku, kompjuter se isključi. On oseti da mu hladna jeza mili uz kičmu. Kratak spoj? Ali Babić je i dalje bio zadubljen u svoj monitor. On pritisnu dugme za ponovno pokretanje računara. Na monitoru se ukaza niz brojeva i slova. Pažnju mu odvuče donji desni ugao i on razgorači oči. Bila je to njegova adresa. On skoči, oborivši stolicu. Babić ga pogleda uplašeno. Ni ne primetivši to, Savić panično iščupa kabl kompjutera iz utičnice, zgrabi aktovku i istrča iz kancelarije.

Trčao je ka svom stanu, ni ne znajući zašto. Pratio je intuiciju lovine, odjednom je znao da je nečija meta, da je upravo načinio ogromnu grešku. Ulice su i dalje vrvele od ljudi. Dok je jurio i nas silu krčio put kroz gomilu, on mahinalno pogleda ka bilbordu od juče. Tamo nije bilo onog beskućnika. Iz nekog čudnog razloga, to mu još više poveća strah. Pitao se zašto. Da li se i sam nesvesno povezao sa sudbinom slabijih? Da je on juče pomogao beskućniku, možda bi danas beskućnik pomogao njemu? Uostalom, kakvo je to razmišljanje? Juče je indiferentno posmatrao lovinu, danas je lovina on sam i nikoga neće biti da mu pomogne, to je sve.

Uleteo je u stan, zadihan, a posle nekoliko trenutaka setio se da je stan bio otključan. On se vrati i ugleda obijenu bravu. Da li da zove policiju? Polako se šunjao kroz hodnik dok je vadio telefon iz džepa, mehanički ga otključao i pozvao 192. Dok je zvonilo,on promoli nos u dnevnu sobu i ugleda isprevrtane stvari.

„Policija “ ,začu se oštar muški glas sa telefona. Savić oprezno približi telefon uvetu i šapatom izgovori adresu, dodajući: „Neko mi je provalio u stan.“

„Odmah ćemo poslati patrolu. Da li su još uvek tamo?“

„Ne znam, još nisam proverio sve sobe.“

„Izađite ispred zgrade i sačekajte,ne dovodite sebe u opasnost, patrola će stići svakog trenutka.“ reče glas i zalupi slušalicu. Savić uzdahnu. Tresao se, ali ipak je nastavio da korača hodnikom, odškrinuo je vrata spavaće sobe i… odjednom se sve zamrači.

Osetio je užasan bol u potiljku, a u isto vreme neprijatnu hladnoću. Pokušao je da otvori oči, ali brzo ih  opet zatvori kada ga zabljesnu jaka svetlost. Tek probuđen, pokušao je da se seti ša se dogodilo i da pomeri udove, koje, na svoje iznenađenje, nije mogao. Bio je vezan. I bio je potpuno go. Prisetio se da je proveravao spavaću sobu kada ga je provalnik udario, zbog toga ga je sad bolela glava. Ali zašto je go i vezan? Da li je naljutio neku kriminalnu organizaciju? Da li leži na stolu posle neke ilegalne operacije, izvađenog bubrega i čega sve još ne?

Čuo je glasove koji su se približavali i uskoro je počeo da razabire reči kada su dve osobe ušle u sobu gde se nalazio. Glasovi su govorili na jeziku potpuno nepoznatom njemu, a nisu bili slični ni jednom dijalektu koji je do tad čuo, pa ipak, on je potpuno razumeo sve što su govorili.

„Kako je to moglo da se desi? Zar zatvorenik nije potpuno obrisan pre nego što je poslat na kaznu?“

„Dešava se da u nekim slučajevima zatvorenik sa godinama povrati pamćenje, a ponekad samo počne da sumnja. Problem je u tome što Zatvor još uvek nije dovoljno razvijen…hoću da kažem, ubrzali smo evoluciju, ali njihov moždani sklop jednostavno ne može da prati tu brzinu, razumete? Zbog toga zatvorenici ubrzo shvate da nešto nije u redu i počinju da sumnjaju, da ispituju…“

„Shvatam, shvatam. Koji je ovo po redu ove godine?“

„Treći. Možda ga ne bismo ni primetili da nije putem interneta ukucao šifru koju poznaju samo Čuvari.“

„Mislite da je saznao za šifru?“

„Skoro sam ubeđen da je bilo sasvim slučajno. Nije pokazivao znake da zna istinu kada smo ga ispitivali.“

„Dobro je što smo ga uhvatili u ranoj fazi Buđenja. Mogao je da stvori mnoge probleme.“

„Šta savetujete da učinimo sa njim? Ponovno brisanje?“

„Da… to bi bilo podesno. Ali hoću da ga lično ispitam pre nego što ga vratimo.“

Koraci su se približili mestu gde je ležao. Svetlo se ugasi i on polako otvori oči, razaznavajući priliku koja je stajala iznad njega. „Čovek“ koji je stajao nad njim posmatrao ga je ne trepćući… ili možda nije ni imao očne kapke. Koža mu je bila sasvim bela, a oči upadljivo plave. Duga, svetla kosa skoro da je imala istu boju kao i njegova koža. Savić je ukočeno posmatrao tanke prste kojima je taj stvor pritiskao neke dugmiće. Odjednom oseti da su se „lanci“ kojima beše vezan otvorili, i on se pridiže, dodirujući mesta na koži, očekivajući da pronađe ožiljak, ali nije ga bilo. Stvor je zainteresovano gledao u njega (a možda je zbog takvih očiju jednostavno uvek izgledao zainteresovano), a zatim reče:

„Dakle, još jedan pobunjenik. Zaista mislite da možete da napravite jedan korak a da MI to ne znamo? Rekao sam ti jednom, dobar deo tvog života ćeš provesti tako da naučiš šta je patnja. Bilo šta što učiniš neće to da promeni. Kako si saznao za Šifru?“

„Kakvu šifru… o čemu se radi ovde? Ko si ti?“ unezvereno izusti Savić. Stvor se nasmeši i kroz tanke suve usne pokaza red sitnih šiljatih zuba:

„Uh… baš si počeo da ličiš na ove majmunčiće sa Gaje. Toliko glupavih pitanja.“

„Bojim se da on i dalje ne zna ko je, Generale. “ reče stvor pored njega, čiji se fizički izgled nije bitno razlikovao od Generalovog. Savić je posmatrao ova dva stvorenja zbunjeno. General zlokobno prosikta:

„O, pa onda ću mu ja objasniti! I to u detalje. Svaki put uživam u njihovom izrazu lica kad shvate šta su. Dakle, počeću prvo o Gaji, ili kako je majmunčići nazivaju, Zemlji. Pre šesnaest hiljada godina smo došli na tu planetu i zatekli sisare koji su skakali sa grane na granu. Mi smo u to vreme tražili planetu gde bismo stvorili izvesnu kaznenu ustanovu, bez tehnologije, sasvim primitivnog društva, jer šta je veća kazna nego primorati zločinca sa visokom inteligencijom da se prilagodi takvom mestu. Istini za volju, same životinjice su tek počele da se razvijaju, a nama su bili potrebni misleći organizmi, naravno, ne previše misleći, već samo onoliko koliko je potrebno da komuniciraju i uspostave društveni poredak. Dakle, malo smo „pogurali“ njihovu evoluciju i za samo par hiljada godina stvorili smo Homo sapiense kakve danas znate. A sad, zanimljiv deo! Svim zatvorenicima obrisali smo pamćenje, njihovo jezgro izvadili iz njihovih tela i tako čisto, ubacili u infante ljudi! Tako naši zarobljenici rastu u ljudskom telu, punom mana, pate, osecaju bol i animalističke porive, umiru tako lako! Savršena kazna! Naravno, moja lična ideja je bila da oni odrastaju ne znajući ko su zaista, da misle kako je njihov život sasvim normalan i da se trude da postignu mnogo u Zatvoru, što mi naravno nikad ne dozvoljavamo već ih održavamo na margini, kako nikada ne bi došli na položaj sa koga bi nešto mogli da promene. Glavne položaje u društvu osigurali smo našim primitivnim domorocima. A kada njihovo zemaljsko telo umre, zatvorenici se vraćaju ovde, i onda odlučujemo da li će ići na još jedan krug ili ne, u zavisnosti od trajanja kazne. (Tebi je lično ostalo da tamo proživiš hm… još šezdeset i tri ljudska života.) Jedini problem je što čak i samo, čisto jezgro i dalje oseća da ne pripada tamo, a onda krenu pitanja, istraživanja… neko čak i otkrije istinu… velika mana. Ali! Naši maleni majmunčići su sami došli do rešenja za pobunjene. Ludnice! Zatvor u zatvoru! Maštoviti su. Svakako, ni oni sami ne znaju istinu, oni ne znaju ništa, ali su vrlo, vrlo, vrlo spremni da zatvore i unište svakoga ko je drugačiji! Destrukcija je njihova najveća vrlina i to nikako nećemo da promenimo. Oni uništavaju i sebe, i Gaju, i vaše umove kad god to mogu! To bi svakako bila mana da smo želeli da napravimo odmaralište na Gaji. Mhm… Dakle… šta misliš?“

„Ako sam dobro razumeo, ja sam vanzemaljac koji je u zatvoru na Zemlji. To zvuči smešno, skoro kao skrivena kamera. Ali, pretpostavimo da je sve to istina.Šta sam dođavola uradio da zaslužim takvu kaznu?“

General se namršti:

„Saon. To je tvoje pravo ime. Tvoj zločin je gnusan. Ti si lično izvodio eksperimente na planeti Zoi i njenim stanovnicima. Uzeo si milione života, bez trunke saosećanja. Kao rasa koja ne oseća bol niti zna za smrt, često se desi da ne razumemo šta to znači. Ali ti si bio jedan od onih koji su smatrali da imaju pravo da se ponašaju kako hoće nad slabijima od sebe. Tvoja kazna je da proživiš sto života na Gaji i naučiš se nemoći i bolu. Nakon toga imaš pravo da se vratiš u svoje telo.“

„To nije istina. Ja poznajem sebe, nikad to ne bih učinio! Sve ovo je obična laž, neko pravi budalu od mene!“ povika Savić očajno.

„Ti imaš mozak majmunčića Saone, ti ne možeš da misliš dovoljno dobro. Tvoj um je rastrzan sumnjama i biće rastrzan i zbunjen sve dok si u Zatvoru. Tvoje jezgro oseća, ali tvoj um nije sposoban da to podrži. Čak iako sumnjaš u moje optužbe, ne možeš da uradiš ništa. Kao što ni juče nisi uradio ništa dok si posmatrao maltretiranje slabog čoveka. Zbog toga osećaš krivicu, jer smo MI tako hteli, i tako će i ostati sve dok tvoja kazna ne bude odslužena, sve dok svojim bolom ne budeš otplatio bol naroda Zoi. Uzgred, tvoje pamćenje o ovom događaju biće izbrisano i bićeš vraćen u Zatvor. A sad mi reci, kako si saznao za Šifru? “

„Mislite na ono što sam ukucao u pretraživač? Jednostavno mi je palo na pamet, to je sve“ ,on se snuždeno pomiri sa sudbinom. Sve što je želeo je da se probudi iz ovog strašnog sna. Ali duboko u sebi je znao da to ipak nije san. Bilo mu je teško da poveruje da je zaista vanzemaljac i uz to još i kriminalac? Zvučalo je  poput loše komedije. I kakvo je to ime, Saon? Pa ipak, pred njim su stajala dva stvora koja su izgledala potpuno stvarno, a ono što je jedan od njih rekao imalo je smisla, koliko god da to nije želeo da prizna.

Dva vanzemaljca se zgledaše, a onaj koji je do tada ćutao klimnu glavom i progovori u malu napravu na prstenu:

„Šifra je procurela. Zahtevam promenu šifre u najkraćem roku… Rešeno“ ,reče on na kraju.

„Vreme je da se vratiš u Zatvor. Do ponovnog viđenja, Saone, uništitelju svetova.“

„Ne možete ovo da mi uradi…“ oseti da mu se misli mute i zamračuju, a zatim se sruči nazad i izgubi svest.

Probudio ga je alarm metalnog sata. Savić se ispravi u krevetu, osetivši strašan bol u potiljku. On pogleda prema otvorenom prozoru i opsova u sebi.

„Prokleta promaja.“ ,promrmlja, oblačeći se za posao,a zatim požuri napolje. Uhvativši se za kvaku, on se zaustavi, kao da je za trenutak zaboravio gde je krenuo, no ubrzo se priseti i požuri niz stepenice, ne pridajući tome mnogo značaja. To se dešavalo često i svakome.

Autor: Ana Živković

About Author