Hladni zagrljaj paranoje: Stvor

„Stvor“, kultno ostvarenje Džona Karpentera je pomno secirano od strane Danijela Špelića

Podela:

Volim zimu. Ne ono što ona obično donosi u smislu božićnih tradicija već jednostavno volim zimske elemente: snijeg do brade, led do koljena, hladnoću izvan pameti, duga noći ispunjene punim mjesecom i, ništa manje važno, osjećaj izoliranosti koji se pojavi kad se zatvorite u kuću i sjednete pogledati dobar film (ili pročitati knjigu) pokraj pucketajuće vatre. No, svega toga skoro da više i nema. Zime su posljednjih nekoliko godina postale tako blage da Novu Godinu možete dočekati u kratkim hlačama, havajskoj košulji i s jednim mojitom u ruci.

U vrijeme kad sam bio klinac zimsko doba značilo je upravo to, zimu. Snijeg je trajao skoro tri mjeseca, led se nije topio do proljeća, hladnoća vam je mogla nanijeti ozbiljne ozlijede ako se niste pazili. Kako rekoh, volim zimu.

Kakve sve to ima veze sa „Stvorom“, pitate se vi, bez obzira na one (pre)očite stvari. „Stvora“ sam po prvi put gledao u kasnu jesen ’89. ili ’90. godine, kroz ciklus naučnofantastičnih filmova koji se tada puštao na malim ekranima. Kad kažem ciklus, onda to stvarno mislim: „Istrebljivač“, „Odiseja 2010“, „Zvjezdane staze 3“, „Stvor“ (kojemu tu baš i nije mjesto, ali nećemo cjepidlačiti) i svi su ti filmovi išli u udarnom terminu u 8 sati, odmah nakon Dnevnika.

Malo je reći da me taj isti ciklus debelo navukao na SF žanr (uz slabo mjesto na filmove iz ’80-ih) i toga ne bi bilo da su tu one dobne oznake igrale nekakvu ulogu. Zamislite da danas pustite taj film odmah nakon Dnevnika. Uredništvo bi dobilo stotinjak poziva od ljutih mama koje su dopustile svojoj dječici da to gledaju. Zamislite moje oduševljenje. Zima, snijeg, led, nešto opasno vreba iz sjena… praznik za moju malenkost.

„Stvor“ i ja smo si kliknuli kako treba od prvog susreta (što ne mogu reći za „Istrebljivača“ jer sam zaozbiljno zamrzio taj film na prvo gledanje – nisam čistunac, priznajem to otvoreno) i trebalo je proći još podosta godina da se prihvatim nekog pravog i ozbiljnijeg istraživanja o njegovoj prošlosti. Jer onda nisam imao blage veze tko je John Carpenter (to ću doznati tek koju godinu kasnije kad po prvi put budem gledao „Napad na policijsku postaju“) kao ni to da je film bio više-manje proglašen katastrofom po inicijalnom puštanju u kinima.

Kad sam već kod toga i „Istrebljivač je prošao isto tako, što također nisam znao. No, taj podatak kako je bio financijska propast i nije toliko zanimljiv (to ionako svi već znaju) koliko sve ono što se događalo dok su kamere snimale, pa čak i prije toga, jer, na stranu sve ono što je to remake starog naslova, što je to danas najbolje od najboljeg… u njemu je bilo toliko inovativnih stvari da je sam proces nastajanja fascinantan u jednakoj mjeri koliko i sam film. Naravno, to je jedna od velikih prednosti Interneta (uz besplatne porniće, naravno) jer danas možete doznati sve i svašta, samo treba znati kopati, a kad su takve stvari u pitanju, onda je najbolje krenuti od samog početka.

Opće poznata fakta jest da je „Stvor“ nastao po kratkoj noveli „Who Goes There?“ američkog pisca Johna W. Campbella. Ta fakta se pogrešno koncipira kroz uobičajeno gledište da je Carpenterov film ustvari remake prve poznate ekranizacije novele, „Stvor s drugog svijeta (The Thing From Another World)“ jer on to nije pošto je film Christiana Nybyja tek slabo povezan s novelom kao takvom.

 

Novela je proglašena jednom od najbolje ikad napisanih te je uvrštena u antologiju američke naučno fantastične književnosti. Film koji je nastao po njoj 1956. godine drži se kultnim ostvarenjem žanra, te ima određenu superiornost naspram sličnih uradaka koji su u ’50-ih izlazili kao s pokretne trake.

Kultnim ostvarenjem, da, ali ne i dobrom ekranizacijom jer osim same gole osnovne radnje kako grupa znanstvenika pronađe stvora u ledu, u njemu nema ničega što bi se moglo povezati s novelom (čak ni kroz imena likova). Sam stvor u filmu dobio je ljudsko obličje (momak u gumenom odijelu, kako je to rekao Carpenter) i frankenštajnsku pojavu, što je bio gotovo krajnji domet tadašnje kreativnosti specijalnih efekata. Tada je to funkcioniralo dobro i bezbolno. Gledajući danas, prate ga i određeni klišeji: hrabri kapetan spašava dan, tu je i djeva koja ga gleda velikim očima… mislim, to je klasika, ali klasika koja je danas poprilično smiješna da budemo iskreni.

Film prati i određena zloglasnost (u nedostatku neke bolje riječi) jer, iako na redateljskim kreditima stoji da je režiju odradio već spomenuti Nyby, kruže glasine da je to ustvari napravio Howard Hawks. Uđete li malo dublje u to glasinu doznat ćete svašta, od toga da je Nyby potpisan na film kako ne bi izgubio članstvo u nekakvoj redateljskoj udruzi, pa do toga da jest režirao film, ali da je Hawks stajao u blizini i bio pravi šef svega.

Bilo kako bilo, dva elementa koja su se povezala ispala su jako dobro, novela i igrani film, osiguravajući da oba medija imaju svoje počasno mjesto u književno/filmskoj arhivi. Mislili ste da je holivudska praksa rimejkanja svega i svačega stvar današnjice?

Idemo do 1978. godine. Zašto do nje? Zato što je onda pokrenuta ideja da se „Stvor“(kako su ustvari nazivali originalni film dok se nije pojavila Carpenterova verzija) ponovo snimi. William F. Nolan, poznati pisac naučne fantastike, koji je autor romana „Loganov bijeg“, napisao je tretman za možebitni film i u njemu je izbacio monster dijelove radnje (ne izbacio koliko ublažio i potisnuo u drugi plan) naglašavajući temu uljeza među ljudima.

Da je po tome napravljen film sličio bi više romanu/filmu „Invazija kradljivaca tijela, što ne iznenađuje previše jer je tada vladala ruska paranoja. Taj tretman, za kojeg je jako malo ljudi znalo da uopće postoji, objavljen je 2009. kao dio literature povezane s novelom Who Goes There?

 

Ulazimo u 1981. godinu i upoznajemo Billa Lancastera. Riječ je o čovjeku koji je napisao scenarij za novu verziju „Stvora“, ali ako vam je prezime poznato, on je i sin glumačke legende Burta Lancastera. Nikakve rodbinske veze nisu ovdje igrale ulogu jer Lancaster junior nije bio glumac kao tata (osim par sporednih uloga) već scenarist. Po njegovim riječima, novela Who Goes There? mu nije bila baš tako dobra, ali svidio mu se osjećaj izoliranosti i paranoje koja se širila kroz radnju. Studio Universal je gotovo odmah za redatelja uzeo Johna Carpentera koji je pretprodukciju počeo odmah nakon što je zgotovio „Bijeg iz New Yorka“.

Carpenter je bio gotovo i pravi čovjek za taj posao jer je već radio sličan film koji se oslanja na Hawksov uradak („Napad na policijsku postaju“ = „Rio Bravo“), znao je stvoriti napetu atmosferu iz gotovo ničega te se producentima svidio iz razloga što je bio inovativan redatelj, domišljat u izvedbi te, ništa manje važno, radio je pod okriljem slabije produkcije te je vraćao višestruko.

No, „Stvor“ je i za Carpentera bio prijelomna točka karijere jer je ulazio u vode visoke produkcije pošto je za ovaj film imao budžet od čak 15 milijuna dolara (danas je to između 60 i 80 milijuna) dok je „Magla“, ilustracije radi, kao i „Bijeg iz New Yorka“ snimio za jedan milijun (oko 3 do 5 milijuna današnjih dolara). S čelnim čovjek za kormilom, stari su mogle krenuti.

Prvo – scenarij. Prvi draft kojeg je Lancaster napisao trebalo je doraditi te je do konačne verzije otpalo oko dvadesetak verzija. U jednoj od njih je bilo mjesta i za pokoju ženu, slično originalu, ali je ta ideja brzo odbačena jer je Carpenter želio snimiti muški film, ugurati ih u paranoično okružje i pustiti ih da se međusobno… ne baš poubijaju, ali blizu. Ta ideja je možda bačena u smeće, ali je izvučena za potrebe prequela iz 2011. godine, banalno nazvanog, opet, „Stvor“. O tome će još biti riječi.

Scenarij je bio jedan dio posla, trebalo je odraditi i praktične stvari. Postaja na Antartiku… pa, nije izgrađena na Antartiku već bliže domu. Šest mjeseci prije nego su se kamere uopće upalile odabrana je lokacija blizu glečera kod Britanske Kolumbije te je na njoj izgrađena poznata istraživačka postaja. Šuplja konstrukcija, iskreno, bez unutrašnjih setova, i onda je puštena da je pravi snijeg doslovce zatrpa. Onaj zamrznuti izgled građevina nije napravljen uz pomoć specijalnih efekata već je sve djelo majke prirode. Umjesto Antartika, Stvor“ se snimao u… Los Angelesu. Sunčanom. Naravno, na posebno izgrađenim setovima, koji su se potom sistemom hladnjaka hladili kako bi se glumcima vidio dah. Opet, i to je bio tek dio posla. Onaj pravi, koji će samog stvor dovesti na velike ekrane, tek je trebao započeti.

Glavni problem filma postao je sam izgled Stvora. Kako su se držali više originalne novele, a manje filma nastalog po njoj, to je značilo poštenog rada jer Stvor nema izgleda, ne klasičnog, a ponajmanje su htjeli staviti čovjeka u gumeno odijelo (opet) da odigra istu stvar. Na scenu stupa Rob Bottin, bradati i dugokosi zanesenjak za make up i specijalne efekte. Kad kažem zanesenjak, onda to stvarno i mislim jer kad pogledate bilo koji intervju s njim shvatite da čovjek ima takav entuzijazam i energiju kao klinac koji je dobio najdražu igračku.

To je, točnije i opis posla kojeg je trebao odraditi na „Stvoru“; Carpenter mu je jednostavno rekao Go wild, kid. No, Bottin nije samo tako upao u cijelu priču. On je, kako sam kaže, ogromni fan Johna Carpentera još otkako je gledao „Noć vještica“. Kad je načuo da ovaj snima „Maglu“, jednostavno je otišao na set i predstavio se, pitajući se ima li kakvu ulogu za njega i imao je. Bottin je tako odigrao svoju jedinu ulogu u karijeri, onu vođe ukletih gusara, Blakea. Istog je u rimejku odigrao naš Rade Šerbedžija, pa vi sami napravite usporedbu. Bottin je u „Magli“ odradio i šminku, a prije „Stvora“ napravio je popriličan bum u svijetu efekata radom na kultnom hororu „Zavijanje“.

Kada je iznio svoje viđenje Stvora kao takvog, čak je i Carpenter bio pomalo skeptičan da će to moći izvesti. No, uspio je. Efekti koji su upotrijebljeni u filmu nisu reciklaža već viđenog nego su izgrađivani od temelja i upotrijebile su se sve tehnike poznate svijetu specijalnih efekata, kao i neke koje su smišljene samo za film. Bottin je praktički živio na setu, spavajući gdje je stigao, zbog čega je čak i završio u bolnici zbog iscrpljenosti. Tu je uskočila druga legenda zanata, a taj podatak nije toliko poznat jer on sam uopće nije tražio nikakve kredite za jednu scenu.

Stan Winston, također veliki majstor vizualnih poslastica, uskočio je i odradio dio gdje se haski pas pretvara u stvora, stvarajući cool scenu i pomažući prijatelju (veća je bliskost među tom sporednom ekipom nego danas glavnom), nakon čega se Bottin vratio i odradio ostatak filma. Ali nije da nije bilo nekih problema. Kreativnih, naravno. Scena gdje se Norrisovo tijelo pretvara u Stvora i glava odvaja od tijela inicijalno je završila eksplozijom. Ne pravom, ali blizu. Lutka, ispunjena želeom i ostalim ljigavim stvarima, zbog plina i topline jednostavno se razletjela pri prvom pokušaju. Zbog vremenskog ograničenja, drugi je pokušaj ubrzan i uspješno izveden, ali Bottin i Carpenter se još uvijek dobro nasmiju na to.

Zbog reflektora na setu sve su lutke morale biti u određenom polumraku, te je kreativna nesuglasica išla nekako da je Bottin htio sjene, zbog jake topline, dok je direktor fotografije htio da se sve vidi. Zbog toga je napravljen neki kompromis. Također, u filmu je upotrijebljena i poznata stop-animacija gdje se Stvor vidio u cijelosti (dio prije nego sve zajedno dignu u zrak) ali je ista odbačena pošto tada nije bilo kompjutera kojim bi izgladili prelaze iz full scale prostetike na minijature u stop animaciji. Kako bilo, danas se svi efekti drže nevjerojatnim, iako i Bottin i Carpenter spremno priznaju da nisu svi uspjeli onako kako su trebali (gledatelji to nisu ni zamijetili).

Glumci su pak bili puno jednostavnija priča. Carpenter je bio svjestan ograničenja te da, usprkos pristojnom budžetu, neće dobiti neke teške filmske zvijezde. Zanimljivo je da Kurt Russell nije bio u igri za glavnu ulogu, ali je s Carpenterom surađivao (doma, uz jedno hladno) na njegovom stvaranju. Mjesec dana kasnije, nakon što nije mogao pronaći nekoga da i popuni tu ulogu, Carpenter se vratio i pitao ga želi li je.

Jedini iz casta koji je spremno rekao koju ulogu želi je Richard Masur (Clark) i Carpentera je toliko iznenadilo da se ne radi o glavnoj da je morao upitati zašto uopće želi lika koji je outsider (nikoga nije baš zanimala) na što mu je ovaj pojasnio da je želi baš zbog toga. Masur je ne snimanju postao i jako dobar prijatelj s još jednim „glumcem“, Jedom, haski psom koji donese probleme u istraživačku postaju. Kako svi kažu, pas je bio fenomenalan glumac jer nikad nije gledao u kameru, ali je ujedno bio i poprilično plašljiv, zbog čega na set, kad su se snimale njegove scene, nije bio dopušten ulaz skoro nikome. Jed ustvari nije pas kojeg se vidi na početku filma već drugi koji mu je bio sličan, a ako vam se svidio u „Stvoru“, odigrao je i “glavnu“ ulogu u poznatom avanturističkom filmu The White Fang, gdje je njegova pasmina (Jed je ustvari križanac vuka i malamuta)  kao svoja na svom.

Snimanje u studiju bilo je jednostavno, no u prirodi baš i ne. Nije da je bilo nekih problema, ali zbog udaljene lokacije putovanje je bilo naporno, a zbog hladnoće ponekad i više od toga. Ipak, svi ga se sjećaju s veseljem jer, ovo ću im vjerovati na riječ, prizori tamo su spektakularni i jedinstveni. Ono što je isto tako ne baš poznat podatak jeste da u filmu nikad nije postojala norveška istraživačka postaja.  Kad nas radnja odvede u ruševine iste, to su ustvari ostaci američkog kampa, tj, sve ono što je preživjelo dizanje u zrak na kraju filma (dolazak MacReadyja i doktora u “norveški“ kamp snimljen je posljednji u nizu) i ti ostaci postoje još i danas, u nekom već odavno zapuštenom izdanju.

Godinu dana otkako se započelo s produkcijom, film je dovršen i pušten u kina. Dočekan je s opasno velikim neprijateljstvom. Zarada mu, ovisno o izvoru, varira. Negdje se navodi da je utržio svega 13 milijuna, što će reći da je bio flop, dok drugdje stoje brojke da je zaradio 19 milijuna, što pak znači da se jako tanko provukao. Kritike su bile brutalne (jedan famozni Roger Ebert mu je dao 2 zvjezdice od 5), fanovi originala su ga mrzili iz dna duše (Carpenterove riječi), a oglasio se i redatelj prvog filma, izjavom da je doslovno zgrožen s time što su napravili. Slučajnost, istog datuma u kina je pušten i „Istrebljivač“ i oba su filma kasnije postala broj jedan u svojim žanrovima, kad se proširilo video izdanje i kad su filmovi ušli u novi krug gledatelja. No, onda je to bilo loše stanje.

Carpenter je izgubio režiju filma „Firestarter“ i gotovo da je ostao bez posla općenito (prihvatio se režije „Kristine“ jer ništa drugo nije mogao dobiti) te se više nikad nije vratio u pravu veliku produkciju. Ali propast filma, uzrokovana i veselim i optimističnim pogledima na svijet zbog tadašnjeg jezivo velikog hita E.T., nije mogla zaustaviti naslijeđe. Kada je film stekao kultni status, kad se mišljenje javnosti o njemu promijenilo, počeli su razgovori o mogućem nastavku. Inicijalno je film imao dodatno snimljeni drugačiji kraj; Childs i Mac prežive, budu spašeni, ali isti nikad nije upotrijebljen (iako je bilo razgovora o tome da se to izmjeni kad je film dočekan grubo na premijeri) no ideja je bila premisa za nastavak.

Carpenter se ponovo uključio u cijelu priču, a s njim su u paketu dolazili i Kurt Russell te Keith David. Kako je to bilo već krajem devedesetih godina, pojasnili bi godine glumaca ozljedama od smrzavanja. Ideja nikad nije realizirana. Bilo je riječi i o mini-seriji koja bi nastavila priču, no ubrzo je i to zaboravljeno. Nakon što je remake od „Zore živih mrtvaca“ pobrao veliku lovu i dobre kritike,  „Stvor“ se opet vratio kao predmet zanimanja. Prvo je bila ideja o novom rimejku, ali se od toga odustalo. Pa je glavni lik trebao opet biti Kurt Russell kao svoj brat blizanac u norveškom kampu i ta se ideja zadržala duže od očekivanog, ali je odbačena, no ne posve (pojasnit ću kasnije) te se na kraju došlo do ideje kako je najbolje napraviti prequel. Što nije loša ideja, iskreno. Norveški kamp ostavljao je dojam užasa i Alama, tešku bitku i gadno krvoproliće te film o tome nije trebao biti potpuna propast.

Iako u njemu nije bilo brata blizanca Kurta Russella, zadržan je sličan lik (Joel Edgerton mu u filmu jako sliči) dok je iz koša za smeće izvučena i ideja da ovdje bude i ženski lik. Što zbog promjene, što zbog toga da se privuče i ženska publika u kina, što zbog želje da Mary Elisabeth Winstead pretvore u neku vrstu zemaljske verzije Ellen Ripley.

Sve to baš i nije funkcioniralo. Film je ispao financijski pobačaj (50 milijuna vraćenih je samo 27 milijuna) iako je priča trebala biti norveška strana, u kampu ima toliko amerikanaca da je mogao biti i druga američka postaja, preživjelih je ostalo kao u priči, a sam film ne da kopira scene iz prethodnika već ih postavlja na sličan način, što se publici, s razlogom, nije svidjelo. Gledljiv jest, kao i svi slični remakeovi, ali jedina stvar koju je napravio jeste da “original“ bude još bolje cijenjen.

Od komercijalnog i umjetničkog fijaska, pa do kritički obožavanog filma, to je ukratko put kojeg je imao „Stvor“ iz 1982. godine. No, to nije sve što je postigao jer u njemu je isto toliko jednako zanemarenih stvari, koje su kasnije naknadno otkrivene. Carpenter je uspio dočarati gustu paranoju kod likova time što nikad nije naglašavao tko je od njih Stvor (on i Russell dan danas znaju reći kako ni sami ne znaju tko je bio Stvor, a tko ne) iz čega je pak proizlazila napetost kakvu imaju samo najbolji horori. Uspješno je dočarana i dinamika u grupi potpuno različitih karaktera, a ujedno se treba odati i priznanje da je film ostao svoj do samog kraja te da njegova fatalistička završnica ima okus pobjede čak i ako to nije to.

Korištenjem do tada već ustaljenim obrascima snimanja, Carpenter stvara i dinamiku i napetost, ali i to da film izgleda protočno, bez zastajkivanja u radnji čak ni kad su u igri komplicirani efekti. Držanje za originalni pisani materijal također je pomoglo, iako su napravljeni neki ustupci (Stvor može telepatski komunicirati s članovima postaje što je iz filma izbačeno) oni nisu naškodili da se ublaži osjećaj sveprisutne paranoje koja ima jednaku ulogu koliko i sam Stvor.

Također, kao i u slučaju „Napad na policijsku postaju, Carpenter je uspio odati počast svom omiljenom redatelju bez da je omalovažavao originalni rad, stvarajući zaseban uradak kojemu nije naškodilo ni što je već prošlo preko 30 godina od njegova nastanka, iako je trebalo proći nekoliko dodatnih godina da se prepozna njegova kvaliteta. Kako rekoh na početku, volim zimu. Svi volimo dobar film. A svi volimo kad nas nešto dobro prestraši, pa makar to bio i kadar čistog bijelog snijega. Do sljedećeg čitanja, svi vi… stay frosty.

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: