Sve će biti dobro

Nije više mogla sjediti u tijesnoj sobi sa mislima koje su već postale osobe. U brzini je obukla kaput, zalupila vrata iza sebe, pa trkom sišla niz stepenice. U žurbi, naglo je otvorila ulazna vrata zgrade. Osjetila je hladan i rezak decembarski zrak na licu. Duboko je udahnula, ali okus je bio totalno razočarenje. Pun gradskog smoga u kojem se osjećala sva ljenost grada koji je utišao riječi i gušio slobodu koju je toliko tražila. Krenula je u šetnju dok su misli zaostajale jedna za drugom, kao djeca u ljetnom danu čiju pažnju je tako lako pridobiti da te ostave samoga za tili čas. Nastavljala je svoju besciljnu šetnju u noć.

Ulice su bile čiste ali je zrak zagađen. Činilo se da gravitacija dodatno otežava hodanje. Kosti su se slijegale sve niže, pa se teško kretalo kroz polupuste ulice kojima hodaju samo oni koji moraju. Zamišljala je sebe kao jednog od tih slučajnih prolaznika. S kapom spuštenom do pola glave i šalom namještenim preko usta. Pomislila je, samo jedna misao im se mota po glavi… kako doći kući? Pa sve ispočetka sljedeće jutro. Zapitala se, šta ako je to ono od čega bježi? I trebala bi nastaviti dalje.

Buka auta je postala preglasna. Uskovitlani zrak se pretvorio u neprirodni vjetar teško podnošljiv za njene obraze zbog čega se iznervirala. Morala se udaljiti od saobraćaja i neprirodnog svjetla uličnih lampi. Zaputila se kratkim puteljcima, koji su postajali sve mračniji i kraći dok se nije pojavila čistina. Samo zelena površina i u daljini buka gradskog života.

Svjetla je sve manje napokon se mogla opustiti. Mrzila je što joj treba mrak. Od toga je željela pobjeći. Više nije bilo ni kutka u toj tami koji bi joj mogao pružiti mir. Tama je postala nemir. Mrzila je nju zbog toga što joj se desilo. Pitala se, zašto? Prije je drveće zimi bilo veličanstven prikaz svega što je bilo, ali će opet biti. Monument vremenu da se sve iznova rađa, veće i raskošnije. Ništa oko nas nije stvoreno da ne raste. Glupo je i pretpostaviti da nije tako. Čak i ono što nije dio nečega uzvišenog. Da , zlo kao i strah rastu. Samo podmuklo i skriveno. Nešto što se osjeti, obično kada je već kasno.

Sandra je vidjela zlo kako raste. Bila je svjedok osobnog buđenja svijesti na nivoima o kojima je nekada čitala u stručnim knjigama ili časopisima. Sve pročitane radove beznačajnog porijekla, po impulsu, većinom je odbacivala, kao nešto što nije vrijedno bilo kakve predanosti u proučavanju. Grdno se prevarila. Da je makar imala ikakvo iskustvo u ovom času. Ostali su joj samoća i hodanje kroz noć, kao jedina opcija za izlazak iz mentalnog mraka.

Hodala je sve dalje. Toliko je stvari za posložiti u glavi. Svaka pomisao istovremeno je navirala bez kraja ni početka. Nije mogla odlučiti koju od njih slijediti do rješenja. Pognute glave i otkopčanog kaputa, dok joj je kosa padala niz ramena ispod crne kape, koračala je po polusmrznutoj zemlji. Sada je već postala crna i samo bi se ponegdje presijavali kristali leda po matiranoj crnoj travi. Kao da sunca više nema i trava ne može biti zelena.

Disanje je smirila,a misli su nestale. Praznina. Um joj se razbistrio, nevjerovatno, šta se desilo? Nije mogla povjerovati da se teški oblak sumnje,straha i odbačenosti podigao. Sve je postalo … lakše.(!?) Čak se i blaga, krivudava linija nazirala na Sandrinom licu kao da želi da se raširi u osmijeh. Odjednom, od tog nenadanog osjećaja sreće nastupila je panika. Ponovo je ubrzano hodala, a zrak je postajao hladniji i ugodniji. Kako je došla u ovo radosno stanje koje je donijelo olakšanje ovoj potištenosti? Odakle potječe ovaj mir? Dok se zamarala iznalaženjem odgovora na sva ova pitanja u ponovo uznemirenom duhu,u tom momentu udarila je glavom u granu od drveta! Krivudava i povijena grana drveta sa vlažnom korom intenzivnog mirisa. Gdje se nalazi? Kako se našla na ovom mjestu? Nije joj bilo jasno. Pa ipak je hodala ulicama i stazama koje poznaje cijeli svoj život.

Znala je da se desno od nje nalazi staro groblje, ali ga nije mogla vidjeti s ovog mjesta na kojem se zatekla. Pomisli, da je u zamišljenom putovanju zalutala samo koje skretanje dalje i da je tu negdje izlaz na pravi put. Sada, po prvi put u toku ove noći, zaželjela je da je on pored nje. Provukla se kroz nisko granje i gusto žbunje okruženo s visokim drvećem ne bi li došla do bolje pozicije za izviđanje. Trajalo je dugo i već je mogla osjetiti kako strah ubrzava otkucaje preplašenog srca. Samo da ne krene u paniku, zamisli panično.

Dok se provlačila ispod isprepletenih grana, rukama je podizala posljednje teške grane i provukla je tek jednu nogu, kad joj je kaput zapeo! To ju je natjeralo da se što brže provuče i oslobodi, što je učinila uz blagi uzvik nezadovoljstva. Zatim je u čučnju privukla i drugu nogu k sebi. U tom trenutku kapa joj je ostala visiti na grani dok se iz čučnja podizala na drugoj strani jezivog šumarka. Brzo je provukla ruku kroz gusto raslinje da dohvati kapu. Brzim pokretom ruku vratila je kapu na mjesto, kao da se boji da bi joj neko mogao staviti ruku na glavu. Sada se, s namještenom kapom na glavi, osjećala zaštićeno.

Smrdila je na strah. Osjetila je svoje vlažno tijelo kako znojem natapa odjeću. Pogledala je ispred sebe. Zakoračila je u zamku okruženu šumom bez sjaja i tišinom koja je pritiskala ono jedino što je imala sa sobom. Svoj život. Kad su joj se oči privikle na tamu, bolje je osmotrila drveće oko sebe i šumu obasjanu ledenim sjajem zime. Podigla je pogled ka nebu i ugledala pun Mjesec. Bio je ogroman! U tom trenutku, dosjetila se razloga zbog kojeg je ovdje i šta se desilo. -Tamara.

Toliko se trudila da ju zaboravi jer joj mjesecima ne daje mir, a sada je opet tu. Prisutna u mislima koje su joj mračile um. Zašto mi niko ne vjeruje?! Zar i ostali nisu vidjeli isto što i ja? Kao da ne pripadamo istom vremenu. Zar svako ima svoju stvarnost? Nemoguće. Ma sve je nedovoljno surealno. U ovom trenutku je osjećala nemjerljivu usamljenost i težinu neutješne duše zbog nepostojanja stvarnih dokaza. Strah je od silnog razočarenja nestao.

Kako se vratiti nazad? Sandra je već odavno shvatila da je izgubljena. Putevi su bili neprohodni,a baterija na mobitelu se odavno istrošila. Stazu ne može više vidjeti, samo napipati. Krenula je u suprotnom pravcu od onog kojim je došla. Kada se približila dovoljno blizu da vidi puteve zakrčene gustim raslinjem, odustala je od svake daljnje istrage ne bi li si ostavila makar jednu nadu da će se izvući iz ove klopke.

Zaustavila se da bolje razmisli. Bitno je izvući se i naći put prema nazad, govorila je sebi. Preplašeno je tražila oko sebe poznati trag svjetlosti. Ovo mjesto je bilo novo i jezivo. Zrak kao da nije bio sam. Nosio je nečije riječi. Vrtila se oko sebe ali uzalud! Nista nije mogla prepoznati niti namirisati. Bacajući se u očaju sjela je na zemlju. Okupana u znoju tješila se da će sve biti u redu. Niko joj ništa ne može jer je sama bez ikoga oko nje. Opet joj je falio. On bi makar znao da joj pruži nadu i kaže da životu nije kraj.

U tom očajnom stanju u grču neizlazne situacije dok je u rukama držala izbezumljeno lice… čula je neki zvuk. Cijelim tijelom napravila je trzaj i sjedeći pridigla kičmu. Pogledala u pravcu iz kojeg je dolazio šum.

Bio je to zec! Bijeli zec, krvavih očiju, potpuno čistog krzna kao da ne živi u šumi. Sandra se zaprepastila dok ju je napetost u ramenima popuštala. Zec se skakućući približio nadohvat ruke i umireno je gledao crveno obojenim očima. Sandra je ubrzano razmišljala. Ako je on mogao doći do ovog mjesta kroz naizgled neprohodne puteve, mogla bi se i ona provući! Puzeći, ali to je nebitno ako će pobjeći s ovog groznog mjesta. Ustala je s nadom u srcu po prvi put od kada se izgubila, a zec je otpočeo skakutanje u pravcu iz kojeg se pojavio pred Sandrom.

Kada se približila gustom raslinju i šikari u kojoj je zec ponovo nestao, shvatila je da se i ona može provući. Ostaće joj samo prljava odjeća. S tim se mogla pomiriti. Spustila se niže na koljena te počela rukama uklanjati trnovite grane ispred lica. Spustila se još niže i počela puziti na stomaku. Napokon je bila pri kraju. Kada joj se ruka našla u slobodnom prostoru, brzo i spretno je povukla ostatak tijela te se vidjela kako leži na travi.

Pridigla se, pomalo otresajući zemlju sa sebe i podigla pogled prema zecu koji je stajao na čistom zemljanom putu. Gledao ju je ravno u oči. Opet je nastavio skakutanje niz stazu. Požurila je za njim. Više nije osjećala usamljenost. Šuma je i dalje bila hladna i tamna,ali zrak je bio topliji i nije bila sama. Već tada je znala da ide u nepoznato, ali drugog puta nije bilo i morala je nastaviti dalje.

Uočila je prigušenu svjetlost. Onakvu kakvu je do sada vidjela bezbroj puta u zabačenim šumama. Bila je to vatra! Srce joj je uzbuđeno lupalo. Nije znala da li je očekuje prijateljsko lice ili će joj se ostvariti najgori snovi baš u ovoj noći. Napokon je došla do kraja puta i sve je mogla vidjeti. Od šoka se nije mogla ni prikloniti. Nepomično je stajala zbunjena no zadovoljna. Jer sve ono što joj je nekada kidalo zdrav razum, svaka nerazumna sumnja, bila je opravdana.

Samo, ko bi njoj povjerovao i njenim riječima od svih njih koji su je proglasiili neuračunjljivom. Sada ne samo da je imala neutemeljene” sumnje koje ukazuju na postojanje nekog zla, već je napokon imala vidljive i opipljive dokaze. Ali nikoga s njom da potvrdi. Opet će biti njena riječ protiv Tamarine. Ponovno je osjetila žalost i otuđenost.

Naredno što je vidjela, nije mogla strpati u domenu normalne osobe, ali je itekako mogla povjerovati. Trudna Tamra je stajala sama i izvodila pokrete koji su sada jasno pripadali onome okultnom. Pred Sandrinim očima se odigravao stvarni okultni ritual u Tamarinoj režiji. Drhtavim te jezivim glasom izgovarala je tekst na nepoznatom jeziku. Oko Tamare i vatre, stajali su brojni bijeli zečevi, a ovaj zec kojeg je Sandra pratila, namjestio se nasuprot Tamare.

Zec se popeo na najuzvišeniji kamen u krugu. U trenutku kada se zec namjestio, Tamara je skinula dugu majicu. Stajala je gola, a ispod grudi punih mlijeka pojavio se trudnički stomak. Raščupane kose usporeno se okrenula licem prema Sandri. Tamara se dijabolično smijala dok je govorila Sandri da ju čeka već satima!

Dok se Sandra pokušavala pribrati i izvući iz ove noćne more, smišljala je način kojim će zaustaviti ovo zlo koje se stvara jednom za sva vremena. Tamara se u narednom djeliću sekunde našla pored vatre u čučnju. Uz glasanje neprirodnim krikom iz sebe je izbacila dijete. Bila je to beba. Naizgled obična beba! Sandra je u grozničavom bunilu nevino pomislila da je ovo neki od načina pojedinaca da upriliče rođenje svog voljenog djeteta. Još uvijek je bila dobra i bedasta naivčina!

U šoku je tražila opravdanja za nju. Pomislila je i o nedužnom djetetu koje nije krivo što na ovakav način dolazi na ovaj svijet. Jedino što to nije bilo nikakvo nedužno dijete. Tamara se našla udaljena na centimetar od Sandre i zabuljila se ravno u Sandrine oči. Počela ju je daviti! Tamara je bila manja konstitucijom od Sandre i puno slabašnija i da su ovo normalne okolnosti, kao što nisu, Sandra bi ju odbacila od sebe. No, Tamara je posjedovala neprirodnu snagu. Imala je pomoć od nevidljivih entiteta, izvan ovog svijeta, koji su se manifestirali kroz Tamarine ruke kad se Sandra dosjetila. Pa i ti si samo sredstvo u Njihovoj službi. Običan smrtni čovjek. Nejak i nesiguran u to što činiš kao i svi ljudi koji su hodali ovom Zemljom prije njih.

Dok joj je Tamara rukama stezala vrat, Sandra se odlučila boriti svom preostalom snagom. Možda je i ona osjećala pomoć i energiju nadnaravnih sila, ali onih s Druge Strane. Postala je svjesna svega što je okružuje. Život je dobio smisao i nije joj bilo važno kako će završiti. Napokon je sebi dopustila spoznaju. Sreća i ljubav su joj ispunili cijelo biće. Prodorna snaga njene blistave duše ju je umirila. Otrgnula se iz Tamarinih ruku koje su postale slabašne kao i njeni Vladari. Dovoljno je bilo samo vjerovati da može!

Sandra je pala na pod oslabljena, ali srca ispunjenog s ljubavi. Razočarani u svoju produženu ruku, Tamaru, sva bića Tame napustila su njezino tijelo. Ostavljena i napuštena, još uvijek je krvarila iz utrobe. Pogled joj je bio užasnut i osamljen. Nije dugo prošlo kad je počela vrištati i očajnički tražiti spas. Ali, pomoć nije došla.

Bile smo same pred vratima Drugog Svijeta. Tamara se nadvila iznad Sandre u agonalnim bolovima i tražila pomoć. Još uvijek nepomirena s činjenicama, neumorno je tražila Njihovu pomoć… još ovaj posljedni put. Sandra je ležala s blistajućim osmijehom na licu.

Dok ju je život polako napuštao, Tamara je prepoznala blagoslov u Sandrinom pogledu. Ni u svojim zadnjim trenucima nije se mogla pomiriti s tuđom srećom, jer svoju je hranila tuđom nesrećom. Zatim joj se primakla bliže i tiho šapnula posljednje riječi na uho: I opet si sama… jer ti neće niko vjerovati.”

Autor: Dina Strojček