TANTRUM

Čuh jednom, u  trenu strašnog muka

Mir kako zove, bez mjesta, bez zvuka

I pođoh tako tminom patnje bez boje

Tražeći u mutnim žilama zemljane noći

Manitua nekog, Boga duše moje

 

Na tronu od ognja klečao je, u jami studi

Gdje beskonačnost slasno guši

mišićima van bludi

Ugledao sam vihor, u pepelu kako igra

Slijepih nebesa prah, u ništavilu čigra

 

(I utvari priđoh toj… I  gledah… I zvah… I ćutah… I pružah… I nemrtvog ne poznah…)

 

Poglavica straha mog bio je on

Od bijele puti ali i crne sluti

Pod ogrtačem pernatim čekao je

povod za ples od smrti

 

A bubanj u zemlji koji je udarao sumanuti

Bio sam ja i moj pogled zlehudi

Grč  bola koji se u nebesa vrti

Koji me pozvao da u mraku sa njim ludi

 

I pepeo poput zvijezda oko njega je sijao

Svjedok nečastivoj muzici uz koju se micao

Pjesmu za čije izvođenje je duh moj disao

Vječni  tantrum koji je u paklu blistao

 

I tu je ostala sjena bića moga

Jer otići ona više nije mogla

Pogled taj mrtvi u dubini je stegao

Koji je čekao, koji je iz tog magnovenja tekao

 

(…I reče…)

 

Prokletniče dragi konačno si tu,

Toliko dugo čekam da pođeš sa mnom pepelu

Gdje eon mog eha u tebi od rođenja kuca

Na srcu ovom nestani mili moj

Nek pečat mog ada bude tebi dom.

 

Dubina sada samo poslednjeg gospodara zna

U tami od nas sada samo jedan još sija

Tražeci “zašto” našao sam temelj svoj i ja

U haosu, u ritmu, u duši monstruma

Odjekuju gnjevno jos samo damari tantruma.

 

Autor: Vanja Savić