Tebi pripadam

Da sam vjerovala svojim očima, i da nisam cijelo vrijeme ignorirala znakove koji su plesali preda mnom i vukli me za rukav kako bi ih primijetila i potvrdila postojanje onoga na što su mi skretali pažnju, danas ne bih bila ovdje, barem ne dovoljno živa da o tome pišem. Jer negiranje stvarnosti je dobra stvar kad ona želi biti negirana. Dok god je ono što želi ostati skriveno, uljuljkano u sigurnost da neće biti otkriveno, sigurni su svi uključeni.

I tako neznanje, ili nesvjesno poticanje istog, nekad može spasiti život. Ili nešto drugo.

Netko… drugi.

Nikad nisam voljela ići na sprovode. Ova izjava ne bi imala smisla ako se polazi od pretpostavke da je to nešto što nitko ne voli, kad ne bih znala da postoje oni koji vole, bar ih ja znam nekoliko. To su oni koji tamo pronalaze mir, isti onaj koji mene duboko uznemiruje. Jer kao što me nešto divlje izvana, poput grmljavine ili rike zvijeri, umiruje iznutra, tako je i ta tišina koja tamo vlada u proturječju sa svime što čovjek tada osjeća u sebi.

Tišina u ulozi orkestra koji veliča svečanost rituala, želeći pritom naglasiti tugu, zapravo nije ništa drugo nego izostanak buke kroz čiju se odsutnost isfiltriraju samo određeni, dopustivi zvukovi kako ne bi promaknuo nijedan jecaj i nijedan duboki uzdah ostao nezapažen.

Povjetarac i cvrkut ptica je također dobrodošao doprinos atmosferi.

Ugođaj je to koji vjerojatno odgovara “dežurnim” posjetiteljima sprovoda za koje me ne bi iznenadilo da imaju crnu knjižicu u kojoj vode evidenciju i provjeravaju slobodne termine u svom prenatrpanom rasporedu, kako im slučajno neki sprovod ne bi promaknuo, jer otići će kad god im se pruži prilika.

Ja ih pak izbjegavam kad god mogu, pa i onda kad je odlazak na sprovod jedino ispravno za učiniti.

No, s jednog me nisu mogli odvući. Bio je to posljednji ispraćaj mog najboljeg prijatelja Saše kojeg su ubili na monstruozan način, i s tim se nisam mogla pomiriti.

Pred očima mi je bilo njegovo lice, onakvo kakvo sam htjela pamtiti, ali mozak mi je na mahove slao bliceve iskrivljenog lica koje trune iako ta faza još nije počela, no kažu da mu je cijelo tijelo, uključujući i glavu, bilo izmasakrirano do neprepoznatljivosti. Nisam mogla ne zamišljati ga, ne pitati se kako sad unutra izgleda… Mučila sam samu sebe. Nisam mogla prestati misliti o tome. Slike su se nizale i miješale.

Najgori trenutak je bio gledati kako se njegov lijes polako spušta u raku, to je valjda najgori trenutak svakog sprovoda jer je to ono konačno. Vrijeme pozdrava. A ja se nisam bila spremna pozdraviti s njim. Ne još. Nikad!

Bio je to prenaglo prekinut život, njegov, a i život jedne ljubavi koja je rasla između nas

dvoje, onakva kakva se ne događa često, a tek se trebala dogoditi.

***

“Prekinut ću s Valerijom”, rekao mi je na svojoj rođendanskoj zabavi, dan prije smrti.

“Kako to, zašto?” upitala sam možda malo prezainteresirano.

Pogledao me duboko u oči: “Zato što volim drugu.”

Naravno, pravila sam se da ne znam na koga misli, a ruku na srce, nisam ni mogla biti sto posto sigurna.

U tom trenutku naišla je Valerija, a on ju je pozvao na stranu, dobacivši mi znakovit pogled. Nakon par minuta istrčala je iz sobe uzrujana, a u prolazu, dok je išao za njom, Saša mi je

došapnuo: “Obavljeno.”

I eto, dok je ona uz sve povlastice kao njegova cura (ne otkrivši nikome da se taj status u međuvremenu promijenio u „bivša cura“) stajala uz njegove roditelje, u prvom redu gdje čast imaju biti samo oni najbliži, ja sam, sa svima ostalima čekala svoj red da dobijem nekoliko zadnjih sekundi nasamo s njim. S mnoštvom ljudi naokolo, ali najintimnijih koje ću ikad dobiti.

Stajala sam ispred rake s ružom u ruci ne mogavši je ispustiti jer bi to bilo kao da sam ispustila njega.

Iza mene se stvorila čitava kolona ljudi, spremna da mu šapne koju posljednju riječ za zbogom.

Ali ne. Nisam mogla otvoriti šaku. Ruža kao da je pustila korijenje u nju i nije se dala razdvojiti. Gotovo sam mogla osjetiti kako mi trn probija kožu, koliko sam je čvrsto držala.

Trajalo je predugo, ljudi su se uskomešali i postali nestrpljivi.

Napuštala me snaga, kao da mi je zemlja propadala pod nogama, skoro sam pala na koljena, ali se troje prijatelja taj tren našlo pored mene i pridržalo me.

“Ne moraš to učiniti”

Zbunjeno sam ih pogledala, jedva ih vidjevši kroz oči ispunjene suzama. Ne sjećam se da sam plakala; ja ne pokazujem osjećaje i slomiti se pred svima nije bila opcija, ali izdajničke kapi same su nezaustavljivo tekle.

Pokazali su na ružu.

“Nitko od nas ne mora. Uzet ćemo svako svoju za uspomenu, i tako će na neki način ostati s nama.”

Bili smo vezani kao društvo, ali zato jer je Saša bio vezivno tkivo koje nas je držalo na okupu. Vjerojatno ćemo uskoro završiti svatko na svojoj strani kao da nikad nismo ni postojali, jer će praznina koja će se uvući među nas biti razorna, i jer ćemo željeti zaboraviti taj dio života; ali sad je još bio sveprisutan, još je disao među nama.

Još me čuvao kroz njih.

***

“Tko mi dira Laricu?” doletio bi s pitanjem niotkud čim bi osjetio i najmanju naznaku da mi netko dosađuje, a znalo se dogoditi i da je osoba koja bi imalo prešla granice pristojnosti sa mnom, bila ispraćena s tuluma, ili točnije, izbačena. Uvijek je bio zaštitnički nastrojen prema svima koji su mu dragi, ali mene je čuvao poput neke zaštićene vrste; ne kao nekog slabog, nego kao nekog najdragocjenijeg i to su svi primjećivali. Valjda su zato sad automatski preuzeli njegovu ulogu.

I iako mi je to još više pojačavalo osjećaj Sašine odsutnosti, bilo je nečeg dirljivog u tome kako su me pazili umjesto njega, dok su i sami umirali od tuge i jedva na sebe mogli paziti.

Bio je to najtužniji dan ikad.

Odmakli smo se i otišli, svatko sa svojom ružom, prepustivši napokon drugima njihov red kako bi učinili ono što mi nismo mogli, oprostiti se od Saše, ispustivši ružu na lijes.

Razišli smo se, ne sluteći da ćemo se uskoro opet okupiti tu. Ne kako bismo upalili svijeće na Sašinom grobu, nego kako bismo pokopali nekoga od nas.

***

Ana je umrla pod nerazjašnjenim okolnostima kao i Saša, ali njeno tijelo nije bilo izmrcvareno kao njegovo. Nisu pronađeni nikakvi drugi tragovi osim tri rane. Ili bolje rečeno rupe. Pronašli su je pribitu strijelama za ulazna vrata s vanjske strane, kao da se netko igrao pikada sa živom metom. Ali nije. Strijele su već bile zabijene u vrata, a ona naknadno nabijena na njih. Kako, i kakva je to sila morala biti, ostalo je nepoznato.

***

Par dana nakon Aninog pokopa, Mijo i Stanka su se našli pred mojim vratima, vidno uzrujani. Bilo je toliko tjeskobno gledati u njih tako oslabljene, umanjene za dva člana… Ne znam zašto sebe nisam tu ubrajala, ali nikad se nisam osjećala pravim dijelom tog društva. S njima me spojila Ana, divlja cura koja je voljela izlaske, a ovo društvo, bilo je baš po njenoj mjeri. Ja se tu, takva šutljiva i povučena u sebe, baš i nisam uklapala. Ali bilo je zabavno malo promijeniti stil života i tu i tamo izaći, biti dio nečega, neke popularne skupine koja me prihvatila takvu kakva jesam, pristojnu i samozatajnu, drugačiju od njih. I to najviše zahvaljujući Saši koji me odmah uzeo pod svoje, a čija je riječ bila zakon za sve.

Stajati ispred onoga što je od tog društva ostalo, bilo je gotovo nepodnošljivo. Došlo mi je da viknem: “Što radite tu? Ja nisam vaša, ja ne moram ovo sve osjećati, nema Saše, nema Ane, nema ni mene. Ja nisam dio ove otužne skupine.” Ali znala sam da im pripadam više nego ikad prije jer smo bili neraskidivo povezani tom boli, i jedini smo znali kako se osjećamo.

Nije bilo neobično vidjeti ih zajedno jer oni su bili u nekakvoj vezi, prekidali, mirili se sto puta, i tako već godinu dana.

Neobično je bilo vidjeti ih kako se gotovo tresu.

“Moramo razgovarati”, rekao je Mijo ozbiljno.

“Što je bilo?”

“Sama si?” šapnula je Stanka. “Možemo uči? Ne možemo tu na vratima.”

“Naravno, uđite”, skoro mi je izletjelo “otiđite”, što bi bilo bliže onome što sam u tom trenutku željela, jer nije mi se sviđao ton kojim su mi se obraćali, znala sam da slijedi nešto loše. Što me sad čeka, pitala sam se, a čim sam za nama zatvorila vrata, Mijo se okrenuo prema meni, još u hodniku.

“Nešto se događa”.

A da? Stvarno? Naravno da se nešto događa, dvoje najboljih prijatelja mi je ubijeno, narugala sam se u sebi.

“Mislim da je netko od nas sljedeći.”

A, mislite? Baš me zanima kako ste došli do tog zaključka. Ili nas policija prati na svakom koraku jer smo svjetske zvijezde pa ne idemo nikud bez svojih tjelohranitelja. Dobro, što njih dvoje hoće?

“Nešto se stvarno čudno događa.”

“Mislite osim što nam je frendica zakucana za vrata?” ups, ovo sam izgovorila glasno.

“Dobro, i to… nitko ne zna kako je to moguće, takvo nešto se moglo dogoditi samo ako ju je neko neobjašnjivom snagom gurnuo na te strijele, ali u tom slučaju bi rane izgledale drugačije, jedino da su je iz daljine… ali onda bi prije pala nego… ne, nemoguće.”

Smučilo mi se od tog analiziranja mogućnosti koje su dovele do toga da Ana skonča na takav način. Što je trebalo učiniti da to uspije? Nije da bi nam to otkriće ičemu koristilo. Samo se mučimo. Barem mi se tad tako činilo. Krivo. Jer da smo znali odgovor na to pitanje, možda bi stvari ispale drugačije, i možda to ne bi bio zadnji put da smo svo troje na okupu. Živi i zdravi.

“A da prepustimo policiji da odradi svoj posao?”

“Slušaj, neće policija ništa pronaći, nešto čudno se tu događa.”

“Pa dobro, što?”

“Anina kuća je bila potpuno demolirana. Stvari razbacane, namještaj polomljen, ali nije bilo nikakvih tragova…”

“Pa barem danas nije problem zametnuti tragove, par rukavica i puf! Čudo, nema tragova.”

“Ne shvaćaš, ne samo da nije bilo otisaka prstiju, nije bilo tragova, moralo je ostati nešto, nisu stvari same letjele okolo, a nema ničeg… ni na njenom tijelu, ničeg vidljivoga, kao da nije bilo ljudskog kontakta; kad te netko jako pritisne prstima, bilo s rukavicama, bilo bez, ostat će ti modrice, i to su neki tragovi, gdje god te netko grubo uhvati, za vrat, za ruku… Je l’ shvaćaš što govorim?”

“Otkud ti znaš te detalje? Stric ti je rekao? On radi na slučaju? Je l’ on to smije, iznositi detalje istrage nekom svom? Ikom?”

“Ne smije, naravno da ne smije, ali želi me zaštititi. Nas… želi nas zaštititi”

“Ne znam kako te na taj način štiti, ali dobro… A što ako si ti ubojica? ‘Tko će nas od tebe zaštititi? Mogao bi biti bilo tko od nas.”

“Da, mogao bi… Znaš, Stanka je vidjela nekog.”

“Mijo!” viknula je Stanka na njega. “Zašto joj to govoriš? To je trebalo ostati među nama.”

“Ali ona to mora znati, moramo joj reći, možda ga je i ona vidjela.”

“Koga?”

Mijo me značajno pogledao, pogledom koji kaže: “Bolje ti je da sjedneš, jer ovo što ćeš čuti moglo bi prouzrokovati gadan šok.” Naslućivala sam što će mi reći.

I ja sam ga vidjela…

Taj dan je bio posebno težak, nedostajao mi je više nego ikad. Uvukla sam se u neki svoj svijet mašte i preležala cijelo poslijepodne zamišljajući da je tu i dozivajući ga u snove. Znala sam da me čeka još jedna besana noć nakon koje neću znati jesam li uopće zaspala ili sam sanjala budna, sve ono što želim, a čega nema… Izmučena, zaglavljena negdje između stanja budnosti i polusna, otvorila sam oči usred noći. U tom trenutku, presjeklo me u prsima dok mi je jeza protutnjala cijelim tijelom, a glas zatajio. Nisam mogla vrisnuti, nisam se mogla pomaknuti.

Stajao je u kutu sobe.

Nisam mu vidjela lice, samo tamnu, visoku siluetu koja me promatrala.

Ali što sam ga duže gledala, lupanje srca se sve više smirivalo.

Bilo je nečeg prepoznatljivog u toj pojavi, nečeg dragog. Nečeg što me toliko taklo da su mi, obuzetoj emocijama, cijeloj paleti: od straha i šoka, do smirenja i neobične slutnje koja mi je zasjala u duši poput zrake sunca u tami, potekle suze. Bio je tu da me čuva, da pazi na mene, da ublaži moju tugu, znala sam to. Od tada mi je dolazio svake noći oko tri sata, a ja se nisam micala da ga ne otjeram, jer tako sam ga silno željela tu. Jesam li osjećala strah? O, itekakav strah… kad se pojavio prvi put, ali Saša mi nikad ne bi naudio, živ ili mrtav, u kojem god obliku došao. Čim sam ga osjetila, a nekako sam odmah znala da je on, strah je popustio, a osjećaj blagostanja preuzeo moje biće. Samo neka je on meni tu. Htjela sam ga dozvati, nisam li? To što je prisutan, za mene je bio pravi blagoslov za kojeg sam se grčevito držala kako bih preživjela strašnu prazninu koja je ostala za njim. Pa ako je samo zbog toga tu, da me održi na životu, ja sam mu zahvalna i živjet ću od toga neko vrijeme, pa makar bio samo plod moje mašte.

Jednom će mi se obratiti, znam da hoće, a ja ću strpljivo čekati taj trenutak.

Da, i ja sam ga vidjela. Ali ako to izgovorim, ako otkrijem, bojim se, da ću bez toga ostati… raspršit će se kao san, što možda i je, ali barem zavaravam samu sebe da ga i dalje imam na neki način, ma kako ta prisutnost krhka bila, i sve dok to činim, preživjet ću nekako ovu stvarnost.

I prešutjela sam. Prešutjela sam da ga i ja viđam. Prvo sam htjela čuti njihovu priču. Stanka u svom posjetitelju nije prepoznala Sašu, i u trenucima pojavljivanja, osjećala je ozbiljnu prijetnju, kao da joj želi nauditi. Htjeli su da angažiramo nekog tko bi nam kuće očistio od duhova, iako Mijo nije vidio ni čuo nijednog, a nisu znali ni za moje susrete, ali za svaki slučaj htjeli su da to učinimo u sve tri kuće. To je očvrsnulo moju odluku da im ne kažem jer jedino tako ću moći ustrajati u tome da u moju kuću ne uđe istjerivač đavla, duhova ili čega već, jer ja svog želim zadržati, dobro znajući da to nije dobro. Bilo je dovoljno nekoliko minuta istraživanja da bih otkrila kako se zaglavljeni duhovi moraju otpremiti s ovog svijeta za dobrobit svih. Ali on mi treba, a i ja njemu, inače ne bi bio tu.

Zbog te sebične odluke možda ću nositi teret grižnje savjesti na svojoj duši cijeli život. Moja odlučnost da zadržim Sašu, pokolebala je njihovu odlučnost da nekoga angažiraju, i samo dva dana kasnije, Stanka, sama i nezaštićena, postala je nova žrtva.

***

Mjere predostrožnosti su se povećale, nitko nije želio prihvatiti očito, a to je da nas neće spasiti naoružani policajac ispred ulaznih vrata.

Ali znali smo tko bi to možda mogao. Za Stanku je kasno, ona je sva polomljena, i fizički i psihički, završila u nekoj ustanovi, ali mi još možemo nešto učiniti.

Žena na kraju ulice. Agneza. Lokalna vještica. Vidovnjakinja. Možda i vračara. Svakako je zovu, ali nitko je nikad nije nazvao šarlatankom, poput ostalih njenog „zvanja“. Ona sebe voli nazivati duhovnom iscjeliteljicom, ili medijem za duhove. Kako god se zvala, ljudi su je često kriomice posjećivali i tražili njene usluge.

***

“Imate li ovdje nešto što pripada nekome tko je umro?” prvo je što me pitala kad je ušla s Mijom i sa mnom u moju kuću. Budući da Mijo i dalje nije imao nikakve znakove, a nakon svega sam bila prisiljena ispričati mu o mojima, prvo smo otišli kod njega da bi potvrdili kako tamo nema ničeg, a onda smo otišli kod mene.

Razmislila sam. Imam poneku Sašinu stvar, i poneku Aninu. Ali zapravo su moje jer sam ih dobila od njih, to se valjda ne računa… Ali baš nešto njihovo…”

“Što je ovo?” upitala me uozbiljivši se kad je ugledala osušenu ružu na zidu i pjesmu napisanu na papiru ispod nje. “Otkud vam ta ruža?”

“Ruža? Uzela sam je… Uzela sam je sa Sašinog groba. Svi smo uzeli jednu…”

“Ajme, ajme, to niste smjeli!” počela je hodati tamo-vamo. “Pa kako vam je takvo nešto uopće palo na pamet? To pripada mrtvima… Sve što uzmete s groblja, pripada mrtvima.”

“Ali oni su mrtvi. Kako išta može pripadati njima?”

“Gledajte, ovo je mjesto živih, a groblje je mjesto mrtvih. Sve što je tamo, pripada tamo. Ako nešto s groblja prenesete u svoj dom, duhovi će to mjesto prepoznati kao dio groblja, kao područje svog djelovanja. Vaš dom je dobio grobni pečat od kojeg ga pod hitno treba očistiti.”

“Kako?”

“Prvo se riješite ove ruže; ili je vratite groblju, ili spalite. I vi svoju”, pogleda Miju. “Čekajte, gdje je vaša ruža?”

“Ja… svoju sam dao Stanki, bilo mi je nekako nelagodno unijeti ju u kuću, oprosti Lara, nisam se držao dogovora.”

“Da su barem svi osjećali nelagodu, sad bi bili živi i zdravi”, rekla je s takvim uvjerenjem da sam se stresla od pomisli da je dvoje ljudi stradalo zbog takve sitnice.

“Zbog takve sitnice?”

“Duhovi su jako ljubomorni na svoje stvari. To ste trebali znati prije nego što ste odlučili uzeti nešto njihovo. Idemo se riješiti te ruže. Tad ću tog vašeg duha lakše otpremiti iz vaše kuće. Ako sve učinimo kako treba, otići će i više ga nećete vidjeti.”

“Ali ja ne želim…” Ja ne želim da on ode. Ne želim ga izgubiti, ne mogu ga izgubiti.

“Što ne želite?”

“Ne želim da Saša ode.”

“Saša? Vi mislite da je to bio on?”

“Naravno da je bio on.”

“To nije bio Saša.”

“Kako to mislite… nemojte mi reći…” naježila sam se. Teško sam disala, kao da mi netko  stoji na prsima. “Želite reći da je to bio netko drugi? Da me netko drugi noćima promatrao dok sam spavala?” užasavala me ta pomisao, s kim sam ja to imala posla… Ili s čim?

“Promatrao i vrebao.”

“Vrebao što??” uznemirenost u meni je nadvladala sve druge misli i odjednom sam osjetila jaku mučninu. Otrčala sam u kupaonu i povratila i ono malo što sam taj dan pojela. “Vrebao što??” vratila sam se u sobu vičući.

“Tvoj pokret. On neće napasti bez povoda…”

“Napasti? Zašto bi…”

“Čekao je tvoj potez. Da si skočila, vikala, pokušala ga otjerati, bilo što, da si pokazala neprijateljstvo, on bi se borio za svoj teritorij. Jer ga osjeća svojim.”

“Ali… osjetila sam da je to Saša! On ne bi…”

“Nije, draga.”

“Kako možete znati?”

“Osjećam negativnu energiju, puno negativne energije. Po čemu ste još zaključili da niste sami? Je li bilo još kakvih znakova, sigurno je bilo”, gledala je oko sebe kao da osluškuje.

“Bilo je… Zvukova koji kao da dopiru iz zidova, vrata su se znala sama zatvoriti, zalupiti kao da je propuh… Kompjutor se jednom sam upalio… kako je to moguće? E da, dva puta mi se učinilo kao da je netko pretrčavao tavan.”

“Nije vam se učinilo. To su sve tipične radnje za duha koji vas želi uplašiti i izazvati vašu reakciju. Kako ste se tad osjećali?”

“Kako sam se osjećala?”

“Da, to je vrlo važno, tu se, zapravo, krije odgovor, je li vas posjetio dobar ili zao duh. Jer oni djeluju na vas i vaše raspoloženje. Jeste li te zvukove doživljavali kao da vam netko vaš daje znakove, ili su vas uznemiravali i zvučali prijeteće?”

“Nisu bili ugodni, ako to mislite,” bili su užasni ako ću biti potpuno iskrena, stravični i zbunjujući, “ali Saša nikad ne bi činio ništa da se osjećam loše.”

“… Pa ste, imajući to na umu, zanemarili svoj instinkt da nešto nije u redu i da vas nešto ugrožava.”

“Saša me ne bi nikad ugrozio!”

“O tome vam i govorim. To znači da to nije on. Ili još gore…”

“Što bi moglo biti gore od toga?”

“Da je bio on.”

“Ne razumijem.”

Toliko sam grčevito htjela da je on… Nisam htjela povjerovati u mogućnost da je netko drugi, da mi netko opsjeda kuću… Da mi netko želi zlo? Jesam li, duboko u sebi, osjetila da mi želi zlo? Taj netko? Uh, kako je ovo boljelo. Kao da ga po drugi put gubim. Osjećala sam pravu fizičku bol negdje u utrobi.

“Ako je on, a ako je njegova prisutnost proizvela toliku negativnu energiju, onda…”

“Onda?”

“Onda je on zao duh.”

“Ne, ne, ne, nemoguće…”

“O, da, itekako je moguće. Da budem preciznija, samo su dvije opcije u ovom slučaju moguće: ili je Saša, ili netko drugi. Ali tko god bio, taj duh je zao.

“Ne, ne, Vi ne znate o čemu pričate, niste ga poznavali, da jeste, znali biste da on ne može biti zao. Mora postojati i treća opcija.”

“Previše se oslanjate na Sašu. Previše mu vjerujete. I da je on, ne znate u kojem obliku dolazi. Ne možete automatski polaziti od toga da je dobar duh, samo zato što je bio dobar za života.

Dakle, duhovi nisu dobri ili zli po tome kakve ih pamtimo kao ljude. Neovisno o tome kakvi su bili, gotovo svi umrli normalnom smrću su dobri duhovi. Oni koji umru nasilnom smrću, koji su ubijeni, oni ne pronalaze svoj mir i to ih čini zlim duhovima jer su željni osvete.”

“Zašto bi se on meni osvećivao?”

“Ne radi se o tome… Vrlo je jednostavno, dobri duhovi su dobri jer su pronašli svoj mir, a oni koji nisu, automatski postaju zli, ne mogu si nigdje naći mira, lutaju, uznemiruju ljude jer žele da drugi prožive ono što su oni proživljavali prilikom umiranja, žele to pokazati, hrane se time da se i drugi osjećaju loše. Oni stvaraju negativne osjećaje kod ljudi. To su neutjelovljene duše koje su iz nekih razloga ostale vezane za fizički svijet. I iako su bestjelesni, nisu lišeni osjećaja i želja koje zbog nedostatka tijela ne mogu ostvariti, i to u njima stvara frustraciju.

A vi ste uzeli nešto što pripada mrtvima, i na taj način ste nekoga od njih doveli k sebi, on sad doživljava ovo mjesto svojim.”

Kuća odjednom kao da je oživjela.

“Isuse Bože, šta je ovo??” uzviknuo je Mijo.

“Je l’ to bio potres?” to je bilo jedino moguće objašnjene koje mi je palo na pamet.

“Ne, nije to potres… To su zle sile. Ne sviđaju im se naše namjere. Ovo je samo upozorenje. Tvoj duh se uznemirio.”

“Onda ga pustimo na miru.”

“Pa jesi ti normalna, hoćeš da završimo k’o drugi?”

“Dok mirujemo neće nam ništa, je l’ tako?” pogledala sam upitno Agnezu.

“To je vrijedilo dok niste doveli mene. Sad znaju što slijedi.”

“Znaju? Oni?”

“Ovo nije mogla proizvesti energija samo jednog duha. Ovo je… nešto puno snažnije. Jedna velika masa zle…”

Umjesto završene rečenice čulo se nekakvo kuckanje iznad nas, a zatim grebanje po polici. Sašina fotografija u staklenom okviru se primicala rubu. Pojurila sam da je uhvatim i u tom trenutku stropni ventilator se otkinuo s plafona i pao točno na mjesto na kojem sam stajala. Sekunda me dijelila od smrti. A onda sam ugledala njega. Nisam sumnjala, bila sam sigurnija nego ikad. To je on. Njegova nejasna, porozna silueta odmicala se od police.

“Saša, zašto? Što se događa?” obratila sam mu se, očajna i zbunjena.

“Ne žele oni kuću”, doviknula mi je Agneza.

“Nego kog vraga hoće?”

“Tebe!”

“Hoće mene?” Saša hoće mene? To je čak zvučalo nekako utješno, mislim da bih odmah pristala na to da me dobije, bilo kako, samo da budem pored njega. Jer osjećala sam svim bićem, ja sam njegova.

Tad se sve odvilo toliko brzo da nisam ni shvatila što se događa. Bila sam okrenuta leđima i samo sam krajičkom oka vidjela kako se ventilator na podu počeo vrtjeti iako nije bio uključen u struju, i poletio prema meni. Nisam imala kud, nije bilo vremena za pokret koji bi me spasio od udara koji slijedi, ali u tom trenutku me je nešto odgurnulo s mjesta toliko jako da sam poletjela… Gadno sam lupila, i tad mi se smračilo.

***

Mir. Tišina. Nisam osjećala ništa, nikakvu bol.

Otvorila sam oči.

Njegovo lijepo lice je sjalo ispred mog. Nije ništa govorio, ali čula sam mu misli.

“‘Tko mi dira Laricu…”

“Saša…”

“Bit ćeš dobro, ljubavi.”

“Spasio si me… Znala sam! Ti si me čuvao! Skrenuo mi pažnju kad je ono palo… Ti si me gurnuo…” ostala sam gotovo bez zraka želeći toliko toga izreći sad kad imam priliku.

“Ja sam te i doveo u opasnost. Nisam se mogao odvojiti od tebe. Kad su vidjeli koliko te želim… Morali su eliminirati predmet moje želje da bi me dobili za sebe.”

“Ali nisu uspjeli, zahvaljujući tebi. Ali ako nisu uspjeli…”

“Bez brige, neće ponovo pokušavati.”

“Ne razumijem, odustali su? Saša… Nisu samo tako odustali.”

Slegnuo je ramenima. “Oni nikad ne odustaju. Ali ponekad prihvaćaju kompromise.”

“Kakve kompromise, Saša, što će oni dobiti?”

“Mene.”

“Tebe?? O Bože, ne, ti ne pripadaš njima!”

“Ššš…” ušutkao je moje misli, približio mi se i osjetila sam dodir njegovih usana na svojima. Osjetila sam ga. Potpuno i stvarno… Bili smo napokon spojeni negdje između dviju dimenzija.

“Pripadam tebi.” Njegov stisak je polako popuštao, a glas njegovih misli je bio sve tiši: “Tebi pripadam…”

“Ne, Saša, nemoj”, osjećala sam da me napušta.

“Tebi… Zauvijek…” čulo se sad već iz daljine.

“I ja tebi… Saša, ne, neee”, viknula sam bez glasa.

“Larica…” još sam ga čula samo kao šapat…

“Sašaaa” trgnuo me tad vlastiti glas koji mi se oteo iz grudi i vratio me nazad.

“Lara…” još je odzvanjalo u meni, a onda izvan mene: “Lara!”

“Lara, hvala Bogu!” uzviknula je Agneza.

“Šta je bilo?”

“Bila su u nesvijesti.”

“U nesvijesti?” naglo sam sjela. Zavrtjelo mi se i uhvatila sam se za glavu koja je boljela kao da će se raspuknuti. “Saša! Bila sam u nesvijesti… Sanjala sam…”

“Bez brige, draga, bio je tu. Nisi sanjala.”

“Bio je?” odahnula sam preplavljena emocijama. Bio je… Dotakla sam prstima usne. Naš prvi i posljednji poljubac… Njegova blizina… Kako je godila… i kako je boljela.

“Bio je, osjetila sam njegovu energiju.”

Ošinula sam je pogledom.

“Dobru energiju. Bila si u pravu.”

“Možda nisam htjela znati da je kuća opsjednuta nečim zlim, ali on, on me nije vrebao, on me čuvao, on je bdio nada mnom.”

“Znam. Dobro si osjećala. Ali njihova energija je nadjačala njegovu. Zato ga nisam vidjela. A to što ti nisi htjela vidjeti očito, možda ti je spasilo život. On je služio kao tampon zona. Preslab da bi se borio protiv svih njih, ali zbog povezanosti s tobom dovoljno jak da ga osjetiš i da ti s njih skrene pažnju na sebe kako bi ostala pribrana i ne dala im povod da te napadnu. Ti nisi ugrožavala njih, pa ni oni nisu ugrožavali tebe, dokle god je taj suživot funkcionirao, u smislu da ne pokušavaš uspostaviti kontrolu nad njima. E, tu bitku bi izgubila poput Ane. Ili zamalo, Stanke. Ne znam zašto su nju ostavili poluživu. One su im se suprotstavile i dale im povod za napad. ”

“Ali ne razumijem… zašto su napali njih dvije?”

“Da pokažu Saši što će ti se dogoditi ako im se ne prikloni. Ali on je znao da te neće dirati dok miruješ, zato te smirivao svojom prisutnošću.”

“Ali mogli su odmah ubiti mene, i gotovo. Čemu igra? Zašto su one morale stradati?”

“Kažem, možda jesu zli, ali nisu imali pravu moć bez poticaja, bila im je potrebna tvoja reakcija kao gorivo. Nauditi tebi bi im bila zadnja opcija, toliki njegov gnjev na sebe ipak nisu htjeli navući. Zbog vaše povezanosti još je balansirao između živih i mrtvih, a to je najopasnija i najmoćnija kombinacija koju jedan duh može posjedovati. Napadom na tebe, samo bi ga razgnjevili.”

“Ali sad će pripasti njima.”

“Ma neće, strši među njima k’o svjetiljka u mraku. Snaći će se on, bez brige.”

“Ali… gdje je ruža? Moram…” pogledala sam prema praznom zidu, i tad mi je srce stalo. Vidjela sam ga još jednom. Potrčala sam prema njemu. Držao je ružu koja je zablistala i ponovno oživjela u njegovoj ruci. Osjetila sam toplinu koja me obujmila poput zagrljaja. Ne znam kako je to učinio, ali umirio mi je dušu. Znala sam da ovo nije kraj i da ću ga vidjeti opet. Pružio mi je ružu i, iako mu nisam mogla jasno vidjeti lice, mogla bih se zakleti da mi je namignuo. Kao što je često činio. To me nekako utješilo i nasmijalo dok su mi suze tekle same od sebe. Ludica moja.

“Odmah ćemo je spaliti”, rekli su Agneza i Mijo gotovo u isto vrijeme.

“Ne, nećemo. Znam točno što ću s njom.”

Vratiti je tamo gdje pripada.

A on će me čekati…

Autor: Renata Glogoški Pavoković