NPC automat

            Jesi li ikada…? Ne, ne, ne, bolje da ne pitam. Lakse je smatrati život jednostavno  čajnikom i šoljom, zar ne? Ipak je tako svrsishodnije tumačiti svakodnevnicu. Međutim, opet moram da pitam: Jesi li ikada, pod svjetlošću novih vremena pomislio da si samo jedan mali obični NPC automat?

  1. Generalizujmo! Ljudski je…

            Dozvolite da se pojasnim prvo. NPC lik je definisan kao lik koga ne kontroliše igrač. Problem postoji u percepciji da smo mi igrači u našim životima kada možda uopšte nijesmo. Radi se najobičnijoj spekulaciji, predosjećanju, onom momentu kad vam šesto čulo počne šaputati da obratite pažnju. Ali na šta pitaćete, osvrćući se oko sebe, posmatrajući jednobojno more istog? Baš na to gospodo. Baš na to jedinstveno isto. Mogu reći da me je igra sudbine bila dovela u situaciju da imam posla sa stotinom hiljada ljudi, neposredno zagledajući svaku boru, slušajući cijelu pletoru cijuka koju su sopstvenici izgovorenog smatrali za neponovljivi lični glasovni troskok. I što se kakofonija više ponavljala, jednostavne proste rečenice smjenjivale jedna za drugom, više sam bio ubijeđen da sam nekako zaglavio u perpetualnom ciklusu, jednom nakaradnom cirkusu prostine, naše uvijek  žalosne unutrašnje suštine. Ponavljao sam sebi tih dana počesto trljajući oči, da nije moguće da su to isti ljudi koje sam gledao prošle sedmice, da je istinski ludo promišljati kako je gotovo istovjetna žena samo obojila pramen kose u smeđu ne bi li me zavarala da je u pitanju jedna nova, „neponovljiva“ jedinka. Mislila je da je bila, toliko joj mogu priznati…

  1. Deža vu

Zaglavljenom tako, došla je odnekud ideja o generici, o sasvim prostoj matrici ponašanja koja se u granicama poznatog i itekako ograničenog univerzuma ponavljala iz dana u dan. Naši životi, tako uvjereni da su izuzetni, ništa više nego skup karakteristika na početnom ekranu igre u kojoj nijesmo birali da učestvujemo. Nakon par logoa naše kreacije (tumačite ovo po volji), stižemo do prvog ekrana a to je raspodjela atributa (gena) koji će nam biti dodijeljeni. Par klikova, nekoliko delete opcija, i eto vas, lagano trčkarate po dubku, nesvjesni da ste sve samo ne još jedan, neponovljivi lik. Rodila majka: pekara, kuvara, konobara, književnika, političara (insert proffesion)… Ostvarili ste se kao jedinka, razmnožili se više puta, postali evolucioni pobjednik? Svaka čast, samo ste reprodukovali kod koji vam je pikselima namijenjen, da se obrćete po zemaljskoj kugli bez smisla i razloga.

Shvatam ja da vjerujete, u ovo ili u ono. Shvatam neophodnost takvog uvjerenja. Razumijem zaista. Na kraju ovo nije ništa osim, predosjećanja koje nažalost traje već dugo, prouzrokovano činjenicom da je sva sloboda u koju volimo da se zaklinjemo ograničena sa svih strana i da nijedan „Cheat engine“ ne postoji da nas izmjesti dalje od granica u kojim se nalazimo.

  1. Pljunuti ti!

Sigurno vam se dogodilo da vam neko kaže da vas je vidjeo tu i tamo, kako putujete, plovite, letite? Kako su vam mahali, kako su vas dozivali, za rukave čupali, za kose vukli i da ih nijeste prepoznali. Kivni tada vam „bližnji“ vole zaključiti kako ste se promijenili (kao da je to uopšte moguće) kada taj dvodimenzionalni oblik koji su prizvali nikako nijeste bili vi, sem baš vi. Pomislite tako kako niko ne sluša taj i taj žanr muzike, kako niko ne cupka uz kolumbijski industrijal osim vas, kako niko ne vrednuje tu scenu, tu sliku, taj dan. A opet, dalje od toga, svako ima nešto takvo, samo naše rascjepkane duše vole da maštaju kako su bolje od drugih da bi zaboravile na one granice u koje su smještene. Vijek ograničen početnim kreiranjem prolazi i gle čuda, kad ekstremiteti počnu da posustaju, pamćenje da blijedi, koljeno da kleca, a pršljenovi kolo vode po kičmi, tada, razumijete da karusel se završava. Što ste se vozili, vozili ste se. Bilo da ste išli s konja na konja, bilo da ste stajali po strani, bilo da ste navijali vrtešku, čeka nas „Game over“. Nije pitanje hoće li, nego kada će…

  1. Alphaville – Forever young

I na tom mjestu, mjestu  gdje mnoge bakice i dekice čekaju da se putovanje završi, gdje sjedaju za stolom prepunim genetski modifikovanog izobilja, mizerni, sve više svjesni ograničenja, oslobođeni nagona i poriva za više, na tom mjestu, u pozadini, čuje se ova pjesma i oni vječni stihovi:

Forever young, i wanna be forever young…

Ma šta kažeš? Zar se na to poenta svela? Zar vam je to prodato kao valuta u vremenu u kom ste se našli, veliki progresi samo eskpanzije u nekom galaktičkom „Simsu“ što neki komatozni megalopod igra? Pregalaštvo vašeg netipičnog života, na kraju ispadne itekako prolazno, tako tipično. Više ne ni kliše, nego sjećanje na već izlizani termin o kome ste u mladosti sa podsmjehom čitali.

  1. Valuta – Ja sam tvoj Automat.

I zar nam ne prolaze životi, kao u igri, jureći cijeli niz različitih valuta, kojima ćemo kupiti, stvoriti privid prestiža? Našu poziciju da ustoličimo u sintetičkom sistemu? Dio nas koji juri novac, najsigurniji način da produži iluziju svog koda. Da prvijenac njegove priče ima još jedan nastavak sa „potomcima“ kao protagonistima. Ostali koji bojažlljivo skupljaju valor ili glory poene, na nekoj kritičkoj kulisi, nadajući se ponosu i gordosti. Tek dio koji skupljaju iskustvene poene, brojeći da će im suvi nivo više donijeti atribute u razumu, u prihvatanju i negiranju? Svi mi, žrtve sistema koji nam je nevoljno dodijeljen, prinuđeni da igramo (makar dok u bijesu dio nas ne polomi tastaturu i odšeta), da se varamo da postupci koje činimo vrijede negdje. Vjera smještena u RNG Isusa (random number generator) da će nam se posrećiti na poslu, u vezama, u igrama na sreću. Samo još jedan dinar, samo još jedan mjesec, samo još jedna poruka koja se ignoriše. „Insert coin“ dragi moji, to je jedino sigurno što na ekranu piše, prije ili kasnije. Samo ubacite novčić i biće ta mašina sve što poželite, dok imate kredita naravno…

  1. Suspenzija nevjerice

Naravno, prvi i osnovni uslov da pomislite da je ovo tačno je da NE suspenzujete nevjericu, već da baš stoički pogledate gdje ste i u čemu se nalazite. Čak i najveći zagovornici egzistencijalnog optimizma, ako ih dovedete pred dovoljno repeticije, ako ih prinudite da svakog dana proživljavaju isti dan, da budu samo mali kotač u beskonačnoj mašini, moraće da prepoznaju dio sistema u kom se nalaze. Ne nužno i da priznaju ipak. Jedina moć u čovjeku snažnija od svake druge je moć da se poriče, zato smo i došli do 21.og vijeka, zar ne? Svaka „ekspanzija“, svaki „peč“, koji nam je istorija servirala, mi smo prihvatili sa većom kašikom nakaradnosti i groteske nego onaj prethodni. Pojedinci među nama koji bi se zagrcnuli u zalogaju ostajali bi samo sa granitnim pokrovom na kome bi „prevremeno“ pisalo „offline“ na određeni broj dana. Jedno pravilo je ipak netipično u odnosu na većinski broj igara, a to je da ne brojeći onaj „razmnožili su se“ faktor, svi igrači igraju na „hardkor“ težini. Jednom kad napustite, napustili ste za sva vremena. Nažalost kao i u svemu ostalom, mnogi poginu na početku, posječeni od neke jadosti prvog nivoa sa tojagom, tek što su izašli iz sigurne zone. Oni koji vide „end game“ pak, koji sakupe dovoljno iskustva, vide da igra posjeduje tvist nezamisliv u odnosu na sve druge.

  1. A man chooses, a slave obeys!

Da li smo ikada imali izbor, makar dalje od ovoga koji nam je očigledan? Došao je tako lik, niotkuda i rekao da jednom kada odemo „offline“ da će se naše valute zbrojiti, da će se igrači vrednovati po nekoj iluzornoj skali, i da ćemo tek tada živjeti konačno slobodni ograničenja u kojim smo početno bili, konačno svjesni koda po kom smo napisani. Lijepa priča, mnogo lijepa. Međutim, da li smatrate da će stari automat ikada dobiti dovoljno svijesti da ode sa mjesta na kome je stvoren, da odbaci sa sebe monitor, dugmiće, da se odrekne kabla i elektriciteta od kog zavisi i da postane jedan novi, preobraženi entitet, slobodan svijeta koji nije želio, slobodan sebe ako to želi biti, i svih onih kozmetičkih izbora koje su ga određivali kao autonomnu jedinku u moru istovjetnih? Ne znam, zaista ne znam. Možda bi bilo potrebno da se svi redom od pojedinca do pojedinca se pogledamo u lica i vidimo koliko smo svi ništavni u ništavnom sistemu. No za to su potrebne ekstremne situacije i tek poneko ima kletvu ili blagoslov da radi sa stotinu hiljada ljudi na toj blizini. A reklo se da je neznanje blagoslov, zar ne?

Volim da pitam ljude: Nalaziš se u prostoriji. Ispred tebe je zid, a vrata i sa lijeve i desne strane. Kuda ćeš izaći?

Gotovo svi uvijek izaberu jednu od dvije ponuđene opcije. Kada mene pitaju šta bih ja izabrao ja odgovorim: Kroz zid, tuda ćeš zasigurno izaći, sve drugo je iluzija…

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: