Uštvogoniteljka – Nenad Jevtić

Prešavši zavesu od belog cveća i okrenuvši se u sobi, pir vetra koji se igrao oko nje nađe izlaz u oknu povrh vrata. Smiraj se prikradao, proći će sati do ‘Crvenog Bljeska’. Pogledavši na bakarni ‘sutonir’, njegova kazaljka se približavala drugom kraju merila. Potvrdno klimnu put njega i nastavi da tuče suvo bilje u prah. Na njenom stolu, korpe zeleniša, gorskih travki, svitak-dva, limeni tas i posude za doziranje – jedva da je bilo mesta za njene vredne ruke.

„Jesi li to slačicu dodala, vredžbo crna?“, glas bez tela izazva joj osmeh.

„Nisam se gljiva najela, da slačicu stavljam, Arhano.“, odreče ona prosejavajući prah u stakleni sud. „Zatalonci bi od nje jurili i zevali za vodom, mesto da slave.“, pomisao ju je veselila, no nije htela napakostiti ljudima koji su joj davali hranu.

Na tremu je sela plesti venčiće za devojčure, latice su se okretale ka svetlosti koja je sada grabila za brdo. Ukoliko se dogodi predviđeno, Crveni Bljesak će potrajati nekoliko dana, slaviće se ljubav, rodna godina, devojačka lepota i snaga u mladića. Vreme je praznovanja, htela je nagraditi seljane. Što zasadi u polju, raste kako ona kaže! Kao i svake godine, rešena je da obezbedi dobru žetvu.

Drumom izbija brkati seljak, krupnog koraka, stiska kapu dok prilazi sve žurnije, ograda pišti buneći se njegovom čvrstom stisku. Bela košulja, neuvučena, provezeni cvetovi, pantalone od zelenog filca, to mu je praznična odeća, ali zašto tako hita ka kolibi?

„Gospa Stražinice! Gospa Stražinice! Pomagajte, sve ode k vragu!“, udara se u grudi. Zastade da povrati dah.

„Šta ode k vragu, Zartane?“, burno će ona.

„Selo… Ode.“, tresnu on dlanom o dlan preuveličavajući strahotu.

Zaklepeta preko stepenica i stade pred njega, te ga osmotri znojavog i crvenog u licu. Utom se avet ispreči pred njih poput belog dima.

„Zatalon se vatrom mije, vojska nije.“, prelete joj kraj uha.

„Gde ode?! Govori, nesrećo!“, dreknu mu u lice.

„Ama, zlo je, Gospa-dinice.“, zjapi Zartan te slegnu ramenima, a ona tad očima preseče kantu i voda đipi vani pljusnuvši ga u lice, na šta se on protrese i namunji obrve.

„Oprosti, Zartane, navika.“, coknula je.

„Uštva, Gospo, uštva mora da se iz planine, iz brda… ko zna odakle se okomila. Nagnu ona u selo, a ja bih kod Šarulje, reko’ da je pomuzem. A i deca ‘oće Šaruljino mleko, od Dundino kažu, stomak ih nadima.“, Zartan će onako kako on ume.

„More, o uštvi mi pričaj. Gde je?!“, prekinu ga, seljak ispravi kičmu i brci mu se nakostrešiše.

„Zato sam i došao.“, kaže on. „Kod Zbirnište, nešto se uvuklo u tržnicu, mora da je nekakva uštva. Ja tad za vilu, pa pravac tamo. Naiđe Arlan i žena mu, beže k’o od jahača. Pitam ga: Arlane, kud ćeš? Šta bi?, a on će: Beži Zartane, crno nam se svilo. Naminem za Isimov bunar, vidim gde drvena greda pobijena u drum, nešto mu je kuću preturilo naglavačke. Svetina se skupila da ga nađu. Eno ih, čiste trg.“

„Gde je uštva? Uštva.“, protrese ga, Zartan tad zamucnu i poče da pokazuje u nekoliko smerova. „Sačekaj me tu. Dolazim.“, poruči mu i ode u kolibu da prikupi oružje.

„Uštva je u galopu, za plen traga sama, juri, zube nosi, oštri kao kama.“, glas joj se ukazao dok je trpala bilje i grančice u platnenu torbu.

„Jedno je juriti zmije iz podruma, goniti vrane iz kukuruza, a sasvim drugo izaći na megdan nečemu što može kuću iz temelja okrenuti na krov.“, strugnula je rečima oslonivši se na radni sto. Pogledom kroz prozor videla je da se suton bliži i da će praznična halabuka odložiti poziv na uzbunu.

Dograbila je sve što je mislila da će biti od koristi i zatvorila vrata za čiju se bravu obmotao vrež. Prošla je Zartana i on ju je pokunjeno ispratio do sela. Kao što je i rekao, selo je bilo uništeno. Crepovi rasuti po trgu, saplitali su uspaničene seljane. Sjatili su se da je mole za pomoć i napraviše joj mesta da prođe. Zbirnica, prostorija rezervisana za slavlja i seoske rasprave, stajala je delom porušena sa zidovima koji su pretili potpuno urušiti se. Nakaradno zdanje preko puta, nekada je bilo Carev konak. Tu je Gospodar odmarao kada s trupom prolazi da prikuplja mladiće za pohode i ubira dažbine. Na to mesto, ni kamen na kamenu nije stajao. Šta god da je tuda prošlo, kao da se namerilo pričiniti štetu.

„U polja.“, povede uštvogoniteljka okupljene seljane.

Svako je poneo šta je imao pri ruci. Grupa je izbila na kraj sela, tačno pred suton od koga se svod nebeski zagrejao. Od zamaha s istoka polje se presvuklo u bledo crveno, na podne se izli ljuta majska ruža, i kako se spuštalo, nebo postade usijano vatreno. Crveni Bljesak, očekivan mesecima, nastupio je tačno na vreme, ali avaj, nikom nije bilo do slavlja. Nastavili su putem uzbrdo do najvišeg proplanka gde je uštvogoniteljka zastala.

„Arhano, pameti ti, posudi mi tvoje oči.“, prešla je prstima po licu i trgnu ruku na vidokrug gde joj se odvoji beli avetinjski dim oblika njene mladosti i odleprša u krivulji po slatine.

Jurnuše oči međ polja, promakoše se pod krošnje šljivika, zamakoše za lug i u goru usporiše pred stvora.

„Ostanite ovde,“ oštro će okupljenima, a kada oni hrabri zakoračiše, preseče ih pogledom, i tad se moraše povući u selo.

Pri zalasku su se senke izdužile i pojačale – traganje za uštvom postalo je zahtevnije. Ovog stvora, mamila je korenjem, sladićem i prizivala potoke u jalovici, no, šta god bacila pred njega, nije mislio prići. Za uštvu nepoznatog soja, morala je koristiti svoje druge moći. Svetogradnja je bila rezervisana za plemstvo, dok su uštvogonitelji bili niži klan – predodređen da čuva carstva.

Amestitom je prizvala kišu, a kišom zasipala pustaru punu gudura i suve crvenice. Padala je dva dana dok nije popunila zemljane pore. Poljanu je posula gorskim biljem, travkama i semenom. Golubica pod čije se krilo udomila da je uči drevnim veštinama, navodila ju je kako svetograditi prašumu i ubrzo je ista pronikla hrleći ka vatrenome nebu. Nanovo se koristila pozajmljenim vidom, lutala je kamenjarom, peščanim prostranstvima ka jugu dok nije primetila da se zver polakomila za zeleniš u moru crvenice.

Načinila je korak u šumu, koja kao da ju je baštovan veštih ruku, odvojio od kamene pustare što se pružala kilometrima na jug. Odmah je osetila ledeni hlad masivnih krošnji. Nadvile su se nad zemljom da je svetlost toplotom jedva milovala tlo. Drvenaste puzavice, kao ruka debele, uvile su se o stabla u kojima se kuća Zatalonskih seljana mogla sagraditi. A kora, naprsla, gruba i trošna, bila je prepuna mrava i bubica. Od paprati, rastinja i žbunja se nije moglo lakim korakom po stazici koja je vodila duboko u mrak. Nabujala lepota u visini postala je skrivena od ljudskih očiju, jer ljudski rast nije mogao nadmašiti zeleniš među praocima robustne kore.

Prolazeći pored masiva čija je strana bila u mahovini, gustoj i čekinjastoj, usudila se dodirnuti svojih ruku delo. Tanani zeleni pipci mladica koje je vetar naneo u baršunasti tepih, pružile su se ka njenim prstima da se pozdrave. Godio joj je dodir, tako nežan, a tako zahvalan za život koji je udahnula u njih, tek dva sunčeva koluta stari.

Zakoračivši dublje, miris lijana nadražilo joj je čulo.

Kroz rešetku od balvana, promeškoljila se prilika. Tada ga je videla. Zlatne oči, u njima crne zenice zvezdastog oblika, piljile su u nju, dok se rep razlivenih boja nežno talasao skoro pa dodirujući prve grane. Krzno mu je bilo boje kovanog gvožđa, dok su se vrhovi dlake menjali čas u zlatno, čas u zeleno.

„Sviđa li ti se tvoj novi dom?“, upitala je, htede da mu se osmehne, no zver se primirila gledajući je pažljivo. „Možeš juriti galopom na jug i ma koliko odmakao – šumi nećeš naći kraj. Ako seljani krenu ka tebi, putovaće danima i neće ti biti bliži.“, poruči neznancu, te osmotri lepotu koju je stvorila za njega.

Mogla mu je napraviti litice na kojima će se verati, jezero u kom će plivati, ali se pokaza da ne voli vodu. To krzno i noge, pripadale su biću koje voli šumu. Ovde će loviti van domašaja onih koji bi ga proveli kroz trgove, dičili se uhvaćenim stvorom čije poreklo ne znaju.

Zver načini pokret, u skoku je bila iza stabala na drugoj strani. Pažljivo birajući gde da smesti šapu, stvor je prišao bliže. Mogla je videti izbrazdanu kožu, debelu i grubu, zategnutu preko kostiju prednjih nogu, tu gde je trebao biti mišić da se valjano hranio. Kandže, ogromne, a čeljust, dva reda gusto zbijenih zuba, čime li se hrani da su mu potrebni zubi, ko štit široki?

Krzno mu se nakostrešilo kako je zašao sleva i povio glavu. Onjušio je i nastavio hodati u krug. Nije je bilo strah, stvor je umilno frktao i beše joj drago da ga čuje. Otvorenim dlanom pružila se da ga dodirne, zver je nije puštala blizu.

„Plašiš li se? Zar mene?“, uz topli osmeh će ona, te otvori torbicu i izvadi biljni prah kojim je osolila zemlju da mu stvori dom. „Gorsko klasje, rosom umiveno dana kad je ubrano. Za tebe sam ga donela.“, sve uz osmeh će ona a tanke nozdrve se proširiše da omirišu.

Da, ovo biće je namenjeno da juri koliko ga noge nose, otud tako duga njuška – da seče vetar. Dubokim grlenim zvukom, obratilo joj se, ali ona nije bila kadra da ga razume. Divila se božanstvenom stasu, u momentima nagađala da je ovo neki talentovani okultista napravio u inat učitelju. Može li iko ostati ravnodušan pošto oseti snagu kako mu pulsira u mesu, oseti mu vruću krv, oseti mu dušu? „Veličanstveno“, prođe je misao dok mu očima beleži svaki izraz na njušci.

Zver se maknu, više nije bilo omamljućujeg praha u ruci, te mahnu repom i saseče stablo ko od šale. Pojurio je u skokovima, svaki put u drugu stranu, zatim je prešao u hod, moćnom smenom lopatica se kretao kroz gustiš, njuškao okolo. Posmatrala ga je u divljini, privikao se na svoj novi dom. Skupila je ruke uživajući u hladovini i prizoru zveri kako se kreće. Dodaće mu vodopad u prikrajku, naseliti šumu divljači i proplanak na kom može da se sunča. Jedan pokret amestitom, ostaviće mu nepromenljivu klimu i izdići pećinu da napravi jazbinu. To beše dovoljno da joj srce zaigra od sreće.

Bacivši pogled na drevno drveće i prastaru paprat, okrenula se poći. Tad mu je čula urlik. Zvuku kom dvorske fanfare nisu mogle prići, a ton, grlat, prodoran. Zastade da mu vidi oči, zlato u njima se presijavalo, a zenice pune staklenog premaza, kao da joj govore „Hvala“. Odižući rub haljine, prešla je iz prašume na kameni vis, prozborila blagoslov pozvavši šumu da se stara o svom stanaru. Za to vreme, biće je skokovima zamaklo za stabla i izgubilo se bez traga. Više ga nije mogla uočiti niti prizvati, neka ga, neka juri, ovde je slobodan.

Smiraj se preokrenuo, zvezda danodavateljka poče da se propinje natrag ka istoku. Dok ga je našla, uzdigla mu dom, propustila je festival. Do desetog koraka, ona se vratila u poznate krajeve, kamenjar je postao zemlja, šume više nije bilo. Pred njom, nalazilo se selo, smešteno pod dva brda. Seljani su se dali na popravke, klepet čekića i testere su tiho odjekivale.

Noćima nakon okivanja zveri šumom, dolazila joj je u san. Pitala se: Otkud ono u ovim krajevima? Arhana joj nije umela odgovoriti. Kada bi se nebo zarumenelo, stala bi na najviši proplanak, gledala u šumu, samo Arhani vidljivu. Okrenuvši se ka horizontu, shvatila je da je uštva morala doći sa juga. Ovaj svet koji se ljuljao pod zvezdom danodavateljkom, krije tajne u zamračene kutke, te je možda odatle ovakvo biće nasrnulo na carstva. Na njoj je ostalo da čeka hoće li se još neka uštva pojaviti.

Autor: Nenad Jevtić

About Author