UTVARE

“Misliš li da tamo vani ima koga?” dječak je sjedio na rubu litice i zurio u staklasti obrub kupole. Daleko iza njegovih leđa, vrlo daleko za nekog tako malenog kao što je to bio Ikei, nalazio se Petroicon, glavni grad Petrarie, stjenovite pokrajine.

Tišina je potrajala neko vrijeme.

“Nisam sigurna. Možda u nekoj mjeri da”, glas je bio jedva čujan i da nije bio naučen slušati ga, Ikei bi prečuo ovaj promišljeni odgovor. Malo je njegovih sunarodnjaka i dalje slušalo hučanje utvara. Otkad su se ogradili od ostatka svijeta kupolom, Petri su zaboravili dosta od onoga što je kupoli prethodilo. Utvare su bile tu da ih podsjete. A oni podsjetnika nisu željeli.

I upravo zato je Ikei sa svojom utvarom razgovarao daleko od grada, daleko od ljudi. Iako tek dječak, nije se bojao onoga što mu ona ima za reći. Sve je to i tako i tako znao. Kupola nije poznavala tajne. Samo si ih nije htjela priznati.

“Misliš li da su možda preživjeli? Bar neki od njih?” Ikeieva je glava počivala na njegovim skupljenim koljenima. Grimiznu je kosu povremeno otpuhnuo s očiju, više iz navike nego iz potrebe. Majka ga je nedavno naučila plesti pletenice i većina je kose sada bila ukrašena upravo njima. Svi su Petri bili grimiznokosi, no Ikei nije, za razliku od svojih sunarodnjaka, bio ponosan na boju svoje kose. Poglavito ne na način na koji su je stekli. Stoga ju je ili šišao na kratko, ili kao sada, ukrašavao perlicama i raznobojnim tkanjem upletenim u pletenice, umanjujući joj grimiz. To je bio njegov način bunta. Bunta koji nitko nije zamjećivao, a i ako jeste, nije mario. No, nije ni Ikei mario za njih. Ne, sve dok je postojala mogućnost da vani postoji život. Da nisu svi mrtvi. Uništeni.

“Svaki put to pitaš. I svaki ti put dajem isti odgovor. Zašto misliš da će se moj odgovor jednom promijeniti?”

Ikei prestane zuriti u pustinju iza kupole i okrene se prema utvari. Lelujala je svojim krvavim pramenjem poput vodenih trava kad love plijen. Sablasna, možda, ali njemu prelijepa. Dostojanstvena. Zvala se Kirrie.

“Zato što vjerujem da ćeš ih čuti. Druge. Da će doći po tebe.”

***

“Opet si bio tamo.”

To nije bilo pitanje. Bila je to tvrdnja, izrečena uz punjenje tanjura i postavljanje hladnog jela na stol.

“Jesam.”

“Opet ti se jelo ohladilo.”

“Oprosti.”

Ikei i njegova majka Tann ovaj su dijalog vodili svaki tjedan. Nije se usuđivao češće odlaziti van grada. Iako nikakvo ograničenje kretanja unutar kupole nije postojalo, nije se smatralo uobičajenim da netko želi dragovoljno izbivati iz sigurnosti Petroicona. Njegove stijene bile su njegovim stanovnicima istovremeno i ponos i štit. Što je bivao stariji, Ikei je sve više smatrao da je zaštita koju pruža grad uklesan u stijeni ipak puno bitnija nego sva ljepota i svo umijeće njegove izgradnje.

“Kako je?” upita Tann, sjedajući nasuprot njemu. Oči boje apsinta bile su zabrinute.

“Tužna kao i uvijek. Trudi se ne pokazati koliko joj fale.”

Ikei je premetao hladnu smjesu s jednog dijela tanjura na drugi. Nije djelovala privlačno.

“Je li rekla…”

“… što o ostalima? Ne. Mislim da se ni sama ne želi nadati da je netko ostao nakon Spajanja. A pogotovo ne nakon spuštanja kupole.”

Tann stisne zube i ustane od stola. Ikei je znao zašto. Njezina utvara nije se nalazila unutar kupole. Da li je to značilo da je njezin zmaj još uvijek živ i s one strane stakla koje je odsjeklo Petrariu od ostatka planeta, ni majka ni Ikei nisu znali. A ni Kirrie, utvara Ikeieva zmaja. U doba kad su se Petri odlučili spojiti sa svojim zmajevima bez njihova pristanka nisu računali na to da zmajeve možda mogu ubiti, ali da će tragovi njihova zločina ostati lelujati u zraku Petrarie u obliku krvavih vrtloga. Zmajeva je nestalo, njihovo je znanje i bogatstvo postalo vlasništvom Petra, ali su utvare nastavile živjeti i podsjećati ih na krađu i izdaju koju su počinili. Isprva su utvare harale stjenovitom pokrajinom dovodeći svoje bivše sunarodnjake do ludila. Mnogi su se tada bacali niz stijene. A onda su utvare nestale, a promjene na Petrima se počele javljati. Grimiz u kosi, oznaka vatrenih zmajeva, bila je samo jedna od njih. Zatim apsint u očima, oznaka vodenih zmajeva. Užasnuti, Petri su se povukli u stijenjak i u njem udubili svoje rupe, svoj novi grad siguran od utvara. Na Petrariu se spustio prozirni oblak kupole. “Utvare su ostale s vanjske strane”, govorili su jedni drugima na ulicama Petroicona, želeći vjerovati u to. “Utvare su među nama”, šaputali su u sigurnosti svojih kamenih kuća, strepeći od daljnjih promjena.

Ikei nije strepio. Nije ni njegova majka. Promjena boje kose i očiju bila je posljedica spajanja ljudi i zmajeva, a ne osveta utvara.

“Daljnje promjene će, kad nastupe, biti unutarnje, a ne vanjske.” Tako je rekao otac onaj dan kada je došao kući, blijed poput mlijeka i ispričao im, protiv svih pravila, najčuvaniju tajnu Petroicona. Tajnu koja je stvorila utvare. Međutim, nitko od vladajućih Petrarie nije osporio njihovu povezanost s promjenama, nitko nije ni pokušao smiriti Petre.

“Žele skrenuti pozornost na utvare, proglasiti njih zločincima, a ne sebe”, bilo je sve što je o tome Ikei ikada čuo od majke dok je snoplje i snoplje krvava pramenja divljalo središtem grada.

Stav Ikeieve obitelji spram Spajanja bio je jasan od početka. Genetičari Petrarie bili su vrhunski stručnjaci. Ikeiev otac je bio jedan od njih. Učili su od zmajeva. Ni Ikei ni njegova majka nisu sumnjali da su Spajanje obavili dobro. Ali po koju cijenu, to nijedno od njih nije moglo prihvatiti. Baš kao ni Ikeiev otac. Čovjek na strani zmajeva nije koristio interesima Petrarie. Uklonjen je zajedno s njima.

Ikei se vrati iz prošlosti u sadašnjost, pa na jedvite jade progutavši zalogaj ustvrdi:

“Mislim da ipak ima nade da je bar jedan ostao živ. Znaš, razmišljao sam. Ako su zmajevi bili toliko mudri da su im htjeli ukrasti tu mudrost, kako to da nisu shvatili što im se sprema? Mora da su znali da će doći do ovoga, mogli su vidjeti kakvi su Petri. Morali su poduzeti nešto, zar ne?”

Krhka se ramena pod tirkiznom opravom kratko ukoče dok je Tann slagala posuđe na policu. Ne okrenuvši se prema sinu tiho uzvrati:

“Ako i jesu, ne vidim da im je to puno pomoglo. Osim utvara…”

“Pa i utvare su nešto! Nije baš da su poput sablasti iz starih legendi, aveti nekad živih bića koja se pojavljuju samo zato da bi plašila žive. Naše utvare su drugačije. One su zmajevi u drugačijem obliku. Imaju istu svijest koju su imali i prije i ponašaju se isto kao što su se ponašali kao kad su imali fizičko tijelo, a ne samo elementarno, kao sada.”

Tann se polako okrene. Oči su joj izgubile sjaj zelene trave i dobile onu dubinu kakvu je imalo jezero koje je pamtio iz djetinjstva. Jezero koje se sada nalazilo s druge strane staklena zatvora.

“Ne bih znala, sine. Nisam pričala ni s jednom utvarom.”

I tek tada Ikeiu sine da nikada nije pozvao majku da pođe s njim i vidi Kirrie, da razgovara s njom. Jer, iako je Ikei izgubio oca, zmaja je, na neki način, još uvijek imao. I njegov svijet nije bio u tolikoj mjeri pogođen koliko majčin koja je Spajanjem izgubila ne samo supruga, već i svog zmajskog prijatelja. Petri i zmajevi obitavali su na istom području, surađujući međusobno, ali je tek par obitelji istinski drugovalo sa zmajevima. Sve do jedne su bile protiv Spajanja, sve do jedne su ostale bez barem jednog člana obitelji, i sve do jedne su žalile za svojim zmajskim prijateljima prezirući ono što su postali. Ikei nije znao koliko njih je pričalo s utvarama. O utvarama se jednostavno nije pričalo. Ne izvan sigurnosti vlastita doma. I Ikei se po prvi put zapita nije li se upravo to željelo postići prešutnim proglašavanjem utvara krivcima za promjene, krivcima za sve što bi potencijalno moglo krenuti krivo.

“Želiš li poći sa mnom idući put?” upita majku.

“Misliš da bi me htjela vidjeti?” upita Tann s nadom, trgajući končiće s ruba rukava.

“Ne vidim zašto da ne. Pa Kirrie zna što ti misliš o svemu ovome… Kirrie je možda utvara, ali rekao sam ti: ona je i dalje Kirrie.”

Umjesto odgovora Tann zaobiđe stol i zagrli Ikeia tolikom žestinom da je jedva ostao na nogama iako je bio skoro njezine visine.

“Fale mi oboje, toliko mi fale”, prošapta dok su joj suze natapale Ikeievu tuniku. Ikei prokune u sebi što se nije prije sjetio pozvati je. Jednostavno nije razmišljao. On i Kirrie su drugovali još otkad je on bio beba i nikad nisu svoje razgovore dijelili s odraslima. Kirrie je bila mladi zmaj, u zmajskoj zajednici gledana na isti način kao i on, kao dijete. Odrasli su se pak družili s odraslim zmajevima. Njegova majka je poznavala Kirrie isto kao što je poznavala njegove ljudske prijatelje, ali to je bilo sve. Bila joj je draga, smatrala ju je prekrasnim ognjenim zmajem koji će jednog dana izrasti u pravu vatrenu ljepoticu i to je bilo to. Nikada nije s njom razgovarala na drugačijoj razini od one “ti si zmaj mog djeteta”. Upravo zato Ikei nije ni pomislio da bi razgovor s Kirrie njegovoj majci išta značio sada. Ali, očito se puno toga promijenilo.

“Sutra idemo k njoj, oboje”, izgovori Ikei odlučno odmakavši majku od sebe. “Oprosti. Nije mi uopće palo na pamet da bi se i ti htjela družiti s njom sad kad…” Ikei pregrize jezik.

“Imaš me svo pravo prozvati zbog toga. Sada kad sam ostala sama, sada su mi i zmajska djeca dobra. To si želio reći?” odvrati Tann brišući suze.

Ikei je po njezinom osmijehu vidio da se ne ljuti. Odahne. Bila je samo tužna. Tužna i usamljena. Baš kao što bi i on bio da nije bilo Kirrie.

***

“Ikei. Gospo Tann.”

Ako i nije bila zadovoljna činjenicom da je Ikei doveo majku sa sobom, Kirrie to nije ničim pokazala. Lelujala je polako se zanoseći čas lijevo čas desno, pa onda malo u krug stvarajući dojam čas vlati morske trave, čas usporene orkanske pijavice. Igra se svojim novim oblikom, pomisli Ikei. Predstavlja se majci.

I uistinu, trenutak kasnije Kirrie upita:

“Sviđa li vam se moj novi izgled, gospo Tann?”

Tann ju je promatrala bez riječi, ali joj je Ikei u pogledu spazi istu udivljenost koju je i sam osjećao prema Kirrie. Prema ovoj Kirrie.

“Predivna si, kao i uvijek”, naposljetku progovori Tann, pa doda tiše: “Tako mi je žao zbog svega. Jako mi je žao…” zadnje riječi joj priguše suze.

“Gospo Tann, vama nema zbog čega biti žao. Vi i vaša obitelj ste učinili sve što je u vašoj moći. Čak ste i stradali zbog nas. Meni je žao zbog gospodina Heikka. Jako mi je žao. Bio je izuzetak čovjek i izuzetan prijatelj našeg naroda, baš poput vas.”

Ikei nikad nije čuo Kirrie da ovako ozbiljno govori. Otkad je postala utvara bila je ozbiljnija, što je sasvim normalno s obzirom na to što joj se dogodilo, što se svima njima dogodilo. Svi su se promijenili. Ali ova Kirrie što se obraćala njegovoj majci kao da je govorila u ime cijelog svog naroda, u ime svih zmajeva koji… Ikeiu se odjednom osuši grlo, ali svejedno smogne snage za pitanje:

“Kirrie, jesi li ti jedina utvara unutar kupole?”

Kirrieino se pramenje odjednom potpuno umirilo.

“Zašto to pitaš?” glas joj postao suzdržan, baš kao svaki put kad bi joj počeo postavljati pitanja o preživjelima izvan kupole. Proračunat. Družeći se sa svojom utvarom, Ikei se nikada nije zapitao što se dogodilo s ostalim utvarama, kuda su i zašto onako naglo nestale. Sumnjao je da su Petri odgovorni za to. Njih su utvare izbezumljivale do te mjere da je bilo očito da ne znaju kako su nastale a još manje kako ih se riješiti.

“Otkad su utvare nestale, nisam vidio nijednu. Osim tebe. Kako to da ti nisi nestala?”

“Želiš li da nestanem?” upita Kirrie vrtložeći se. Grimiz njezinog dima sada se izvijao i obavijao oko Ikeia. Ali dječak nije bio zastrašen. Tann zakorači prema njima dvoma, ali Ikei digne ruku pokazavši joj da stane.

“Naravno da ne. Ti si moj zmaj, ja sam tvoj čovjek. Mi smo prijatelji. A prijatelji ne lažu jedni drugima, zar ne?”

Dječak je sad stajao usred krvavo-crvena vihora uzdignute glave, zelenih očiju širom otvorenih bez obzira na sav pijesak koji je Kirrie svojim kovitlanjem podigla.

“Ne lažu.”

“Ali prešućuju. Znaš, ni to nije prijateljski”, reče Ikei i istupi iz središta pijavice. Pramenje istog trenutka splasne i od kovitlaca ostane samo pulsirajući stup grimizna dima.

Tišina potraja dok je Ikei stajao na rubu litice i gledao u daljinu. U kupolu. Tann je stajala na istom mjestu na kojem se zatekla kada je i započeo ovaj neobični razgovor, ne usuđujući se pomaknuti. Ikei je nastavio zuriti u kupolu i sve ono što je ona predstavljala čak i kad je Kirrie počela govoriti.

“Moj je narod znao kakav je vaš narod. Odavno smo bili spremni na ovo. Istina, nismo očekivali da će se netko od vaših uistinu pobuniti da spasi nas. Tvoj otac je bio izuzetan čovjek. Došao nas je upozoriti, znajući da ga to čini izdajicom vlastita naroda…”

Na spomen oca Ikei se okrene pa zaurla, prvi put u životu:

“Zašto onda niste napravili nešto?! Bilo što? Ostali živi? Ubili one koji su htjeli vas ubiti? Išta? Umjesto što ste dozvolili da pobiju sve one koji su stali na vašu stranu, da pobiju i vas same!”

“Napravili smo. Ostali smo živi. Svi.”

“Molim?!”

“Spajanje je provedeno, ali na naš način. Nisu se ljudi spojili sa zmajevima, već zmajevi s ljudima. Samo što oni koji su Spajanje provodili to nisu znali.”

Ikei je sad zurio u Kirrie s nerazumijevanjem, odmahujući glavom.

“Ako su svi preživjeli, zašto ti nisi zmaj već utvara? I gdje je moj otac, ako su svi preživjeli, kao što kažeš?!”

“Nakon Spajanja smo preuzeli elementarni oblik jer nam je tako bilo najlakše prikriti da smo ipak ostali živi.”

Kirrie nije ni dovršila rečenicu a već ju je izgovarala ne kao utvara već kao ognjeni zmaj od krvi, mesa, krljušti i vatre.

Ikei zatrepće jednom, pa dvaput, pa se baci na zmaja udarajući stisnutim pesnicama o sjajna bakrena prsa:

“Pustila si me da vjerujem kako si mrtva! Kako si mogla?! Kako si mogla?! Kako si mogla…” jecaji mu zaguše daljnja ponavljanja dok ga je majka sućutno gledala. Odvaživši se napokon i ona progovori:

“Da li to znači da je i Torkie živa?”

Kirrie samo kimne glavom.

“Ali zašto? Čemu sva ta laž? Čemu Heikkova smrt, čemu smrt svih ostalih?” U Tanninu glasu nije bilo ni trunke optužbe. Samo bol, ogromna količina boli. I ništa više. Ikei se okrene prema majci i krene je zagrliti no ona ga odmakne od sebe. Priđe zmajici i ponovi pitanje: “Čemu?”

“Gospodin Heikk nije mrtav. Skriven je zajedno s ostalima dovoljno daleko da ga vlasti Petroicona ne mogu naći. Čim Promjena bude gotova, vratit će se kući. Obećavam.”

“Kakva Promjena?” upita Ikei, bijesno otirući suze koje su nastavljale teći protiv njegove volje.

“Onakva kakvu su oni nama pripremili. Samo što ovaj put zmajevi neće postati dio Petra nego obrnuto. A čemu laž i čemu odgađanje? Da li je osveta dovoljno dobar razlog? Želimo ih gledati kako se mijenjaju i kako sami postaju utvare. Njihova će tijela poprimiti elementarni oblik i postati će ono što su nama namijenili da budemo. Mislimo da su to zaslužili.”

“Dakle, svi ćemo postati utvare? Zato jer su vas drugi izdali?” upita Ikei u nevjerici.

“Naravno da ne. Prijatelji se ne izdaju. Vi i vaše obitelji ćete ostati ono što ste uvijek bili. Naši ljudski prijatelji.”

Ikei i Tann su stajali i šutjeli još dugo nakon što se ognjena zmajica urušila nazad u snop krvavog pramenja.

Spajanje i Promjena, izdaja i osveta. Na žalost, ni jedno ni drugo nisu mogli okriviti zmajeve da su prvi počeli ili da pretjeruju…

 

Autor: Vladimira Becić