Zlatna knjiga – Dragan R. Filipović

Upitan kako misli da bi se sveti Petar ponašao kada bi se kojim slučajem našao u okruženju modernog društva, jedan otac je rekao da bi čovek takve veličine i sam znao šta mu je činiti. Dragan R. Filipović se pitao šta bi se desilo sa srpskim junacima iz doba turskog osvajanja kada bi se nekim čudom našli među nama.

U doba fiksnih telefona (tada je to bilo moderno), u sred Užica prizvan je, ni više ni manje nego Kraljević Marko. Užice je bolje od prestonice moglo da posluži kao postavka ovom romanu. Mesto je dovoljno urbano, a pri tom podložno korupciji, sujeverju i mitovima. Za radnju je bitna i religijski mešovita struktura stanovništa. Da bi nam dočarao atmosferu, odmah se srećemo sa likom kockara koga porodica želi da izbaci iz kuće. Čovek se pretvara da se obesio da bi ih naučio pameti. Raspamećena porodica zove policiju, a kad organi reda otkriju prevaru, ubiju čoveka od batina.

Marko se u život vraća na jednom brdu iznad Užica. Iz razbijene urne izašla je vila i odlučila da sebi sagradi muškarca po želji: lepog, pametnog (ali ne previše, da bi ona bila glavna), pismenog, mišićavog i obdarenog. I bi Marko – zbunjen, neustrašiv i uglavnom go.

U nepoznatom okruženju, junak srpskih priča hvata se za jedino poznato što može da smisli: odlazi kod cigana i traži da mu nabave sablju. Tek tada, napojen vinom, otupljene svesti i grleći oružje, može da se uhvati u koštac sa svetom. Ali ni svet nije u miru sam sa sobom. Korumpirana policija ne preza ni od ubistva, inspektor je umoran od posla i života, direktori i upravnici obožavaju jagnjetinu, muzejski eksponati se prodaju ciganima. Para vrti svet, pa je i Marku trebalo malo zlata da bi našao sledbenike, poznate varoške ludake i izgubljene likove, jer niko drugi nije verovao u njega.

Kakav god zadatak Marko imao u svetu, šta god da je vila želela od njega, on je imao jedne planove, a svet druge. Interesantna je premisa putovanja kroz vreme, i iako Marko nije doputovao nego je stvoren, zadržao je sećanja i ličnost. Kao takav, našao je da mu je zgodno da se opija, tumara gradom, kurva se i traži način da se oslobodi vile. Uzburkao je socijalni poredak donjeg društvenog sloja, zadao glavobolju radnom narodu i probudio savest jednom alhemičaru. Mimo  toga, svet je odbio da se promeni. U skupu pravoslavaca za čije se pravo i slobodu junak Marko nekad borio, najbolje je društvo našao u duhu Turčina koji ne prihvata da je mrtav već stražari nad gradom, a da je već i sam zaboravio zbog čega. Iako su nekada bili neprijatelji, postali su prijatelji pred licem savremenog društva. Takođe, uortačili su se protiv vile.

A vila, nezadovoljna Markovom samovoljom, stvara novog junaka, nekog snažnog, mišićavog i obdarenog. I bi Musa Kesedžija, nepismeni balvan potpuno podređen ženskoj volji. Ona je brzo učila iz sopstvenih grešaka, za razliku od ostalih likova, ali mogli bismo reći da su ženski umovi prilagodljiviji situaciji. Čini se da se jedino ona dobro provela, kad se sve sabere, orgijajući sa malom i velikom Micom, lokalnim kurvama.

Elem, po inerciji, do kulminacije dolazi u dvoboju između Marka i Muse, jer takva im je sudbina, od sada pa doveka. Ako se ne sukobljavaju zbog carstva, sukobljavaju se zbog žene, a da nije zbog nje, bilo bi zbog vina. I opet to ne rade nimalo suptilnije u odnosu na nekad – vitlaju sabljama pijani od rujnog vina, okruženi kordonom policije i lokalne bande, dok Užice gori oko njih.

Hoće li pobediti sile dobra, jer Marko po defoltu mora za njih da se bori, ili sile zla, sa Musom na čelu hteo on to ili ne? Ili će, kao što se obično dešava kad se politika opstanka umeša, svi da izgube?

Ljudi još uvek usklikuju Eh, da mi je Dušanovo carstvo!, ali šta bilo koji narodni heroj, stvaran ili izmišljen, može da uradi za spas savremenog društva? Kakve bi koristi društvo sada izvuklo iz njih? Taj voz davno je prošao, oni su svoj svet stvarali i oblikovali, a mi smo na temelju toga zidali naše. Trenutno nam najviše odgovara da ih zaboravimo i pretvaramo se da se nikad nisu desili. Svako doba ima svoje junake. U vreme modernog posrnuća, srpski junak Marko Kraljević može da posluži samo za neku bitku, da ćuti i tuče, ali čim progovori zatukli bismo ga. I dok bi se sveti Petar verovatno snašao, Marko bi završio kamenovan, simbolično ili uživo, prokažen kao varalica i opet odvučen u zaborav.

About Author