U svijetu DC-jevih superheroja, jedan od članova Lige pravednika poznat je kao žrtva svake šale, predmet svakog podsmjeha i okretanja očima pri nabrajanju prestižnog prvog ešalona Lige rame uz rame sa Supermanom, Batmanom, Flashom, Wonder Woman i ostalim, ozbiljnim, pravednicima. Riječ je, naravno, o Aquamanu. I iako pokušaja da se percepcija promjeni nije manjkalo, uzalud je bila kruna futurističke mitske velesile, vlast nad sedam mora, ljubavna priča i vlastiti tim, uzalud čarobni harpun i golemi kraken. Za fanove DC-a, on je onaj zalutali pravednik, geek među cool ekipom koji pliva, priča s ribama i skuplja plastične vrećice iz mora. Sve do sada.
Nije tajna da od početka MCU-a (Marvel Cinematic Universe), DC, do sada zahvaljujući ekranizacijama Batmana i Supermana u uvjerljivoj prednosti, ne stoji baš najbolje. Interpretacija Supermana u Man of Steelu (2012) izazvala je podjeljenost, oko Batman vs Superman: Dawn of Justice (2016) još se vode ratovi, a Suicide Squad i Justice League fanovi (s opravdanjem) doživljavaju kao uvredu. Na pozitivnu recepciju, dosada je naišla samo Wonder Woman koju je u svom standalone filmu utjelovila odlična Gal Gadot. Pokušaji da se uopće približi, a kamoli dovede u pitanje, Marvelova premoć u filmovima zasad su daleki san te, baš kao i Aquaman, meta svake šale.
Ipak najnoviji izdanak DC-Universa u produkciji WB-a nastavlja pozitivni trend Wonder Womena u standalone superherojskim filmovima. Bez previše pompe i očekivanja, gotovo u miru, najnoviji izdanak DC-jeve franšize zapravo je nepretenciozni, zabavni blockbuster nabijen akcijom i dobrim humorom.
Motor filma glumački je duo Jasona Momoe i Amy Heard koji utjelovljuju Aquamana i Meru. Jason Momoa, havajski div poznat kao khal Drogo iz Game of thronesa, na gotovo savršen način reinterpetirao je Arthura Currya, sina svjetioničara iz Amnesty Baya i Atlane (Nicole Kidman) kraljice Atlantide. Eponmiski plavokosi ljepotan u izvedbi Jasona Momoe postao je mišičavi bradati div duge crne kose, lavljeg smijeha i grubog smisla za humor. Pri tome je savršeno uhvatio njegovu podjeljenost između dva svijeta, kopna kojemu ne pripada i mora koje ga je odbacilo i uzelo mu majku. Šalu na stranu, Aquaman jest jedan od najmoćnijih heroja Lige pravednika, obdaren nadljudskom snagom, brzinom i izdržljivosti. Čak i kada se izuzme opasnost koju predstavlja u vodi i ubojiti i magični trozubac koji koristi kao oružje.
Njegova suputnica, suborac i, naravno, ljubavni interes je možda je čak i močnija. Mera, neizostavni dio sage o Aquamanu može upravljati vodom te se u svakoj akcijskoj sceni pokazuje kao samostalan, sposoban i vrlo opasan protivnik. Amy Heard crvenokosoj ljepotici dala je karizmu i britki smisao za humor te gotovo svaka scena glumačkog tandnema pršti od dosokočica, onelinera te je vrlo zabavna za pratiti.
Uz njih postava likova za jedan akcijski flick je vrlo bogata, te su gotovo svi likovi vrlo dobro definirani i djeluju kao zaokružene ličnosti. Arthurov otac, kraljica Atlana i Vulko (Willem Dafoe) samo su neki koje valja spomenuti, a jednog lika u filmu utjelovio je i Dolph Lundgren osobno. Postava antagonista sastoji se od eponimskog Black Mante (Yahya Abdul-Mateen II) i Sea Mastera (Patrick Wilson). Pri tome valja posebno istaknuti zanimljivi, i za superherojske filmove neuobičajeni, origin Black Mante koji crvenoj užarenoj kacigi daje ljudsku dušu i isto tako sasvim razumljivu motivaciju.
Posebni dio priče predstavlja vizualni dojam filma. Uz kraće scene u Sahari i na Siciliji većina filma odvija se u fantastičnom svijetu podmorja i njegovoj mitskoj prijestolnici Atlantidi. To naravno znači da je film izravno ovisan o velikoj količini CGI-a, koji uzevši u obzir trud i budžet može biti izvrstan ili poguban za sam krajnji dojam filma. Krajnji dojam naravno ovisit će o ukusu publike, ali na ljestvici između veličanstvenog Thor:Ragnaroka i bolnog Hobita, Aquaman prije ide uz Ragnarok nego ovaj potonji. Atlantida izgleda dojmljivo kao veličanstveni podvodni megalopolis s zanimljivim lokacijama od kojih posebno valja istaknuti scenu prelaska u ono što Mera naziva Stari grad. Tu su naravno i Dveri Atlantide, blještava palača i borilačka arena s impozantnim setom bubnjeva. Način na koji je Atlantida prikazana u tim kratkim djelovima čini je vrlo raznolikom kulisom koja daje osjećaj jednog društva i svakodnevnog života koji očito postoji iza same radnje filma.
Vizualno svakako treba spomenuti i samu kostimografiju, ratne flote, oružje i općeniti okus podvodnog svijeta. Vojnicima Atlantide i Xebela posvećena je posebna pozornost, a njihov kontrast sjajno prikazuje svu osobnost kultura Kraljevstva sedam mora. Vizualno impozantne su i scene Trencha one tamne, zastrašujuće strane dubina te Karathana koji jednom zauvijek razriješava sumnju u mudrost zbijanja šala o Aquamanovim razgovorima s ribama. Nažalost, ništa neće učiniti Aquamanov oklop malo manje zlatnim, malo manje umjetnim i malo više.. kraljevskim.
Što nas dovodi i do neizostavnih mana samoga filma. Iako je priča isprobana formula akcijskog pustolovnog filma ponekad se dijalozi, unatoč zabavnim ostvarenjima, čine drvenima. Kao neiskorišteni potencijal priče opet valja istaknuti samu Atlantidu i odnos mora i kopna koji se provlači kroz cijeli film. Dobar dio odnosa glavnih likova razvija se upravo u tom sukobu nepoznavanja drugoga svijeta te prihvaćanja ljepote i vrijednosti oba, ali nažalost on ostaje umjetan. Površinski svijet, već zbog samog glavnog lika i nas kao publike živ je sam po sebi i nije teško doživjeti scenu u kojoj Mera prihvaća njegovu vrijednost. Nažalost Atlantida, unatoč prekrasnim kulisama, ostaje svijet tek u naznakama. Nešto što bi tek nekoliko minuta Arthura u antlantiđanskoj svakodnevici popravilo, a kontrast teme učinilo puno uvjerljivijim. Više nego mana to je propuštena prilika samog scenarija.
Ipak, ti zapravo brojni nedostatci, nisu pogubni za krajnji dojam. Aquaman je u osnovi superherojski akcijski blockbuster, avanturistički obiteljski film koji ne pretendira biti nešto više od toga, a njegova vizualna dojmljivost, neočekivana orginalnost, dobro koreografirana akcija i zanimljiv glumački duo razlog su neočekivanog sjaja i uspjeha za jedan DC-ov film. Aquaman sigurno neće dobiti Oskara ili ostati upamćen kao veliki superherojski spektakl kao Avengersi, ali publici će kvalitetno vratiti uloženo vrijeme i novac osiguranom zabavom.
Nadajmo se da će iz njegovog primjera, kao i iz Wonder Woman, DC naučiti lekciju i nastaviti tim putem. I iako u filmu nema Supermana ili Batmana teško je zamisliti publiku koja ne bi s radošću dočekala eventualni nastavak ove podvodne sage.