Ovaj tekst treba posmatrati kao uvod u seriju tekstova o temama kojima se inače bavim i koje me okupiraju. Naravno, tu je vječito razmišljanje o fantastici, o piscima, o djelima, o društvenim pojavama. Stoga ovaj tekst ima neumjetnički, suvoparan naslov i ne znam kako će ga urednik preimenovati, ali nadam se da će bar tom naslovu Anatomija biti podnaslov. Crtica koja će direktno i mene pozvati na to da ne zastranim sa pisanjem i odabirom tema, Anatomija, po uzoru na ‘Anatomiju kritike’, jednu od najznačajnijh knjiga (bar za mene), koja mi je inspiracija, baš kao svi naši pisci, bilo da su talentovani ili nisu…
***
O fantastici se piše često. Povod su, naravno, tekstovi modelovani po zakonitostima datog (izabranog) žanra. Ranije, ti tekstovi bili su uglavnom negativne kritike, ali danas su više pozitivno orijentisani, i to uglavnom zbog onih recenzija o kojima sam već pisala – ,,Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Kada su u pitanju savremeni tekstovi fantastike koji se analiziraju na stručan način (valjalo bi da je tako) ili (sve češće) laički način, proučava se dati narativ sa željom da se objektivno iznese viđenje aktuelnog problema. Da, u ovom slučaju kažem da je tekst aktuelni problem. Jeste, pisalo se, a i dalje se sporadično piše i raspravlja o piscima. Tim čudnim, mitskim bićima, toliko mitskim da su naprosto na sebe preuzeli tešku ulogu nekog praslovenskog boga ili boginje. U ovom slučaju neću se pozivati na političare i metodu ,,iskakanje iz frižidera” kao vid (samo)promocije. I o tome sam već pisala. Mada… Mada, i oni naši pravi mučenički paganski bogovi bivaju podvrgnuti piscima…
Zadržimo li se na relaciji pisac-tekst-promocija upadamo u jedno nadasve lijepo vrzino kolo u koje se s vremena na vrijeme uključe bukstablogerke čisto da inteziviraju dati trenutak obožavanja… Uz pogodnu fotografiju. Koga? Čega?
Nisam nenamjerno pomenula mitska bića, nisam tek tako spomenula bogove nekog paganskog (našeg) panteona. Puni sebe, puni sopstva, jastva, nad-sebe, pisci zaboravljaju da su obični smrtnici i na svoja nejaka pleća preuzimaju sav teret pisane riječi. Od pisanja, lekture, korekture, preloma, dizajna, kritike, promocije i, što je najpogubnije, bogovski, mučenički se gube u lošim slikama koje su im u glavama delovale i više nego perfektno. Grade svijet sazdan na lošim ciglama kojima ne dozvoljavaju popravke. Ko je onda tu kriv? Možda jednog dana saznamo. Ovaj tekst nije odgovor na to pitanje.
Pisac, bogić, koji i kada se javi nekoj izdavačkoj kući (namjerno se služimo deminutivom od imenice bog, izbjegavamo prezime/ime Bogić) smatra da su njegove riječi zapravo zapisi u nekoj svetoj knjizi koju niko ne smije prepravljati. Ali, avaj, klinja, obično to i biva klinja, nema pojma o tome da su svete knjige (sve moguće) zapravo doživjele stilizacije, prepravke, ispravke, redakcije, te se na koncu ispostavi da ništa nije sveto… Tako i njegova sveta knjižica ulazi u proces stilizacije. Baš kao i Ona sveta knjiga. Međutim, u poslednje vrijeme paganski bogovi zapravo bivaju podvrgnuti svetom trojstvu: uredniku, pomoćniku urednika i lektoru. No, rukopis se ne da. Batrga se. Na samrtnim mukama je. Posljednji trzaji. Jer, dapače, sujeta pisaca donosi probleme. Vaga se s jedne strane novac, a sa druge strane ljepota pisane riječi. Njihova sveta riječ i rečenica nije stilizovana. Nije prošla obradu, nije ispunila kvalitet, nije dosegla ljepotu. Nije se primakla onom traženom značenju. Mi ,,vidimo” šta je pisac želio reći, ali uistinu – negdje se na pola puta izgubio. Lako je izgubiti se, pogotovo danas kada nam mnogo toga odvlači pažnju i to nije sporno, ali jeste sporno kada se ne poštuje pokušaj uspostavljanja svojevrsne kanonizacije rečeničnih nizova. Tada se javljaju određene nesuglasice oko toga ko je kompetentan, a ko nije. Ko je završio fakultet, a ko je nevaspitan. Tako rečenice ostaju nepotpune. Prazne, ogoljene, ali i kitnjaste. Znate li dekor rokokoa, sentimentalizma? Zamislite te kičaste gravure na tekstu fantastike? Zamislite ljepotu umjetnosti kako se prosipa oko šume simbola i biva prognana zauvijek.
Ti bogići kada objave prvi nacrt, ono što se zove draft, i postave ga na svom fejsbuk profilu, ili čak na svom blogu, ,,pokupi” veliki broj lajkova. Odnosno, dosta ljudi po automatizmu označi da mu se sviđa to objavljeno, i to bez čitanja. Ako neko i pročita, obično biva zanijet ljepotom moćne rečenice, jer negdje je čuo da rečenica treba da bude baš takva. Golemo kitnjasta.
Premda se pisanje čini lakim poslom, uopšte nije lako i jednostavno, a nije ni jednostrano. Svi oni bogovi, majstori, uzurpatori pisane riječi koji su se kalili za vrijeme kaljenja čelika, koji se nameću kao autoriteti fantastičarskim kružocima, žude za dobrom uredničkom i lektorskom rukom. Ali ne onom koja aplaudira, tapše – već onom koja tjera na rad i popravljanje. Te legende fantastične riječi, i oni savremeni bogići, zajedno su velikomučenici koji svojim lošim odabirima svrstavaju fantastiku niže na vrednosnoj ili, recimo, umjetničkoj ljestvici.
Svakako, jedna stvar koja se može primjetiti a koja uveliko utiče na našu savremenu scenu jeste bogićevska upornost. Vraški su uporni. Njihovi profili predstavljaju uporište motivacionih poruka tipa You should be writting! I slično, i slično. Nekako kod nekih završi i Murakamijev citat o tome kako se piše, ali zapravo, iako je on profesionalni pisac, on je talentovan i zna šta piše. Nije tek tako tu. To je čovjek sa đavolskom disciplinom, onaj koji ide u svoju kancelariju i ima radno vrijeme za pisanje. Valjda je i King nešto poput toga (s tim što je King skriboman, šta god to značilo)… Dakle, pisci su uporni. Čast izuzecima, ima onih koji svoj pregalački rad drže tamo iza kulisa, a ovi drugi nekako izvrću na svjetlost dana (ili Mjeseca) tu svoju odliku da pišu i da se naganjaju da pišu. Možda da ih zamolimo da se ne ganjaju? Da se ostave pisanja i možda late nekog časnijeg i čistijeg posla?
Biti pisac je profesija. To se odavno zna. Ma šta odavno. Od kad je vijeka i svijeta zna se šta je posao pisca. Samo, nekad su, ili mi mislimo tako, oni sarađivali kvalitetnije sa uredništvom i lektorima. Sa čitavim timom koji stoji iza knjige. Imena su obično data u impresumu. Bila. Danas je češće da jedno ime bude zastupljeno od prve do posljednje linije impresuma. I na korici. Jer, pisac je bio vrijedan. Nije mu potrebna strašna ruka urednika. Nije mu potreban ni beta čitalac. Niti onaj koji grozničavo traži greške. Još manje mu je potreban onaj koji će mu reći da se rečenica ipak može malo bolje reći. Biti pisac je božanski posao. Pisac je i bog i genije lično.