Delu stare umetnosti s pravom se može pristupiti kao predmetu dešifrovanja … (Uspenski)
Kako volimo reći, književnost je poput živog bića, koje se svakog dana razvija, raste, napreduje. U tom procesu, kada se otrgne grčevitim rukama autora — ili u naše vrijeme, kada se otrgne grčevitim tipkama računara — ona započinje svoj život. I mi, poput ponosnih roditelja, puštamo tekst da živi slobodno, uz povremeno usmjeravanje na tračnice koje će ga izvesti na pravi put.
Nerijetko se povede priča ne samo o žanru, i kvalitetima žanra, već i kompoziciji žanra, i to ne samo ovoga našeg, kojem smo podredili čitav život nego i glavnotovske književnosti. No, da bi se žanr, i književnost u cjelini razumjeli, potrebno je poznavati osnove teorije književnosti, ali i sve elemente koji utiču na svijet jednog žanra i svijet jednog narativa.
Da bi se jedno književno djelo razumjelo, ili eventualno napisalo — moramo staviti ruku na srce i priznati — osnovne zakonitosti književnog djela, narativa moraju se poznavati. Ali, naravno, ne možemo posmatrati stvari kroz jednu prizmu; u tome je ljepota književnosti i književnog teksta, ma kom žanru pripadao.
Književne tekstove pišu svi. Tačka. Umjetničke književne tekstove, kvalitetne – koji će preživjeti nešto godina – pišu rijetki pojedinci. Budimo iskreni: bez književno-teorijskog znanja teško da se može napisati dobar tekst. Jer, ipak nisu svi talenti lično. A opet, tanka je granica između ugledanja i plagiranja (ovom temom sam se više bavila u tekstu „Anatomija fanfikcije“ koji će biti objavljen u drugom broju Fantastičnog vodiča).
Pisanje: kvantni prostor ispunjen virusima
Iskrena da budem, i u mojoj glavi su neke priče, zato se bavim ovim poslom. Zašto ih ne pišem? Pa, pišem kad imam vremena i kada se sastave svi uslovi koji su idealni za moje pisanje. Što znači da nisam od onih ljudi koji pisanje shvataju ozbiljno i zadato. Ovdje mislim na umjetničko pisanje koje nam je nasušna hrana duše. A sve to me opet vraća na neke pisce. Tu prvenstveno mislim na Kinga i Murakamija. Murakami u svojim esejima koji su objavljeni pod naslovom „O čemu govorim kad govorim o trčanju“ piše o svojim tehnikama pisanja. A glavna, osnovna, jedina jeste: rutina.
„Da kažem nešto o pisanju romana. (…) Najvažnija osobina koju jedan pisac treba da poseduje je, očigledno talenat. Ako nemate književni talenat, koliko god se svesrdno trudili, nećete moći da postanete pisac. To je pre preduslov nego neophodna osobina. (…) Kad me pitaju šta je posle talenta sledeća važna osobina koju pisac treba da poseduje, ja bez dvoumljenja kažem moć koncentracije. (…) Ako toga nema, ne možemo postići ništa drugo. (…) Sledeće što je važno posče moći koncentracije jeste istrajnost. Ako i uspete da se s punom koncentracijom posvetite pisanju tri-četiri sata dnevno a posle nedelju dana iznemognete od umora, nećete moći da napišete duži roman. Od pisca – barem od onog koji teži da napiše roman – traži se sposobnost da svakog dana istrajno održava koncentraciju, pola godine, pa čak i celu godinu ili dve“ (Murakami 2017:76-77).
Naravno, ne povodim se lako za svim tezama koje napiše neko koga poštujem kao pisaca; tu su Dostojevski, Tolstoj, Bulgakov, Crnjanski, i mnogi drugi koji nisu pridavali značaja činu pisanja onako kako uče nas milenijce. A mi i naše generacije (priključili su nam se i ovi malo stariji) i previše pažnje posvećujemo pozerskom pisanju bilo kog vida narativnog teksta. Jer, na koncu konca, važno je pisati i objasniti proces pisanja, jer nam danas nije dovoljno važno šta je pisac/autor želio da kaže, ili na koji je način to rekao, već i: kako je tekao rad dok je radio na tehnici toga da nam kaže to nešto. Dolazimo do toga da danas nije dovoljno reći da postoje dva tipa stvaralaca / dva vida stvaralaštva: oni koji pišu pod uticajem inspiracije, odnosno njenim naletom, i oni koji iza kulisa grozničavo rade na svom tekstu. O tome je veličanstveno pisao Edgar A. Po. O postupku je izrekao, takođe, takve istine, koje su aktuelne i danas, doduše možda u većoj mjeri:
„Postoji, čini mi se, jedna osnovna greška u uobičajenom načinu građenja jednog književnog djela. Predmet za obradu pruža ili istorija, ili mu kao povod služi neki dnevni događaj, ili, u najboljem slučaju, sam pisac stavlja u pokret splet neobičnih zbivanja, jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u namjeri, po pravilu, da sve praznine u pogledu činjenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje ukažu popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmišljanjima. (…) možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog. Većina pisaca naročito – pjesnika – više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa , na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje“ (Po, citat preuzet sa internet stranice)
Ono šta mene zanima jeste prostor između ta dva tipa pisaca; kakav je to kvantni prostor, koji virusi obitavaju u njemu i navode nas (da, i sebe tu ubrajam) da pišemo određene tipove tekstova i biramo određene načine da dođemo do toga teksta. Krenimo redom:
U nama koji smo na ovom sajtu, u ovoj grupi, udruženju i a priori postoji taj neki umjetnički gen (ukoliko je neko zainteresovan da pročita SF roman grčkog pisca Gen sumnje, neće se pokajati. Ako uspije doći do knjige, naravno!). Taj umjetnički gen nas primorava na neki stvaralački čin.
Koncepcija stvaralačkog čina: ljubav prema formulama
Stvaralački čin nije samo: sjediš i pišeš. O pisanju moraš promisliti, a da bi pisao kvalitetno, da bi pisao nešto što će opstati – moraju se poznavati neke tehnike, obrasci i pravila. Istina, ne moraju svi biti studenti književnosti da bi pisali — naprotiv. Mnogi poznati i dobri pisci nisu imali formalno obrazovanje tog tipa, ali svakako su svojim pisanjem uticali na to da postanu „vodeći trend“, odnosno da budu uzor, model za druga djela. Nekako smo danas došli do toga da se kvalitet djela određuje na osnovu kompozicije i načina pripovijedanja. To mišljenje, izuzetno je popularno među „starijom gardom“ pisaca i kritičara, pogotovo onom koja se razvijala u vrijeme postmoderne, koja je insistirala na razgaljenim formama i neobičnim kompozicijama kroz koje bi rekli više – a zapravo zamaskirali određene plagijate i nemogućnost verbalizacije. U redu, što je kompozicija djela složenaija, to je tekst zanimljiviji za čitanje. Greška. Da li je djelo linearno ili je ciklično – nije mjerilo kvaliteta. Da li djelo posjeduje određene „kompozicijske epitete“ ili ne posjeduje ne određuje da li je neko djelo remek-djelo. Ali, da bi se shvatio koncept stvaralaštva, i onoga što čini jedan tekst dobrim, pođimo od Franca K. Štancla, i njegove najvrijednije knjige koju svaki student književnosti mora proći „Tipične forme romana“. Tako, već na početku Štancl navodi da prije 18. i 19. vijeka postoje romani, ali da oni odišu amaterskom tradicijom, jer – oni ne obraćaju pažnju na formu. I Štancl jeste u pravu, ali ne možemo reći da je u potpunosti u pravu. Tako, ovaj teoretičar, koga svakako preporučujem čitalačkoj pažnji, na osnovu pripovjedačke situacije određuje tipove romana. U zavisnosti od toga koja je narativna situacija, odnosno koje lice priča priču – od toga zavisi koji tip roman imamo. I, da budemo iskreni, svaka od ovih narativnih situacija je zanimljiva, neobična, nadasve inspirativna i visoko referentna, ali u rukama umješnog autora. Nikako u rukama površnog, samozadovoljnog, egoističnog autora (kakvi su većina danas – da se ne lažemo).
Mada, moram priznati da je kod Štancla vidljiva jedna stvar koja se pronalazi u njegovom teorijskom radu, a to je svojevrsno istoriciziranje svake od ove perspektive koje čine roman. Tako, držeći se auktorijalnog pripovjedača, odnosno auktorijalnog romana, on navodi da je ta vrsta romana bila popularna prilično dugo, ali da je u jednom trenutku zamijenio novi književni trend. Naravno, ukoliko je neka tehnika, pravac, nešto prilično popularno, na koncu tom tehnikom će se služiti svi, i onda će doći ne samo do zasićenja već i do preopterećenja – pogotovo kada se na zakačeloši pisci. Tada, kada se zakače oni, od tog obrasca se bježi. Prepoznaje se kao kliše, kao fanfikcija, a nerijetko i kao plagijat. Taj fenomen uglednog pisanja, oponašanja stila, teme, kompozicije, postulata teksta izuzetno je unosan biznis. Izdavačke kuće žive od toga, a kao primjer bih navela tri pojave u fantastici: pojava vampira i distopije, i svojevrsna Poterizacija. Naravno, vampiri u književnosti nisu novitet, ali svakako su obrađeni kroz Sumrak sagu na neki nov način. I tu nije bio kraj, to je zapravo bio početak upotrebe jedne teme, koja se toliko koristila da se na kraju izlizala. Više nije bila prijemčiva, jer ne samo da je došlo do zasićenja, već i određenog gađenja prema temi. To je bio modni trend za kojim su pojurili svi. Uporedo sa tim, u svijetu se distopija počinje promaljati, ulaziti u žižu interesovanja. Razlozi za to leže u društvenim okolnostima. Međutim, pored tih svojevrsnih pionira savremene distopije, koji su učvrstitli osnove žanra, javljaju se mlađi pisci, skoro pa tinedžeri koji taj žanr svojim piskaranjem i premještanjem spuštaju na niže grane vrednosne ljestvice. Tako je došlo do toga da unutar distopije imamo određene podžanrove: istorijska distopija, ljubavna distopija; distopije koje se grupišu po tememama i slično i slično. Naravno, tu je već došlo do zasićenja i sunovrata. Pogotovo kada te teme preuzmu oni bez talenta – ali sa velikom željom da se oprobaju u pisanju. Jer pisati mogu svi, dovoljno je samo pokrenuti računar ili otvoriti nalog na Wattpadu. I to je početak kraja. U ovom slučaju, autori ne prate kompozicijska načela, ne vode se pitanjem da li kompozicija treba biti linearna ili nelinearna, uglavnom se drže toga da što maštovitije opišu već kazanu temu, i jedino oni malo promućurniji, koji žele prikriti prepisivanje, razmišljaju o formi.
Kod nas je u poslednje vrijeme popularna slovenska mitologija (tekst o izrabljivanju iste je u pripremi) – a to prati kružna ili ciklična kompozicija, odnosno pripovedanje. Ne linerano, ne ono koje vodi od tačke A ka tački B sa sporadičnim upadicama prošlosti i digresijama, već ono koje počinje od tačke C, pa ide ka tački D, i volšebno se nađe kod tačke A, a da u toku dela ne dođemo do položaja B. Možemo reći da je piscu dosadno ili da je zaboravio, od svih tih hronotopskih kompozicija, da se posveti određenom dijelu koji je možda eto važan za narativ. No, linearno pripovedanje nije prevaziđeno ali isto tako, ciklična ili kružna kompozicija nije majstorska u svačijim rukama. Naratološkim egzibicijama mogu da se bave samo odabrani, što će reći talentovani. Koliko puta ste čitali priču, tekst, bilo koji, da ima linearnu radnju, linearni propivjedni tok, ali da autor ne može da se uhvati u koštac sa organizacijom materijala. Tada — u tim momentima — pribjegava kojekakvim tehnikama kraćenja, sažimanja, odijeljivanja u volšebno čudne paragrafe koje dijeli kojekakvim simbolima.
Da li danas tradicionalni žanr postoji ili je to mit realističara?
Savremena književnost svakako ide svojim tokovima i kako se razvija čovjek, razvijaju se savremene ideje i okviri. Književnost koja se nekada zapisivala na glinenim pločicama, danas je dio bit sistema, odnosno računarske informacije. Roman kao žanr je toliko napredovao da se rasložnjava u tom svom putu do hiperteksta. U našoj književnosti, pogotovo onoj koja je bliska fantastici, a da opet pripada kanonu – tu je Milorad Pavlović, autor romana Hazarski rečnik. Za tog pisca možemo reći da je jedini pisac sa našeg prostora koji je žanrovskim egzibicijama slomio žanr do neprepoznatljivosti, uvio krutu formu u svoju viziju teksta. Pored njega, velikan žanra, i žanrovskog umijeća jeste i Borislav Pekić. To su dva pisca sa naših prostora, koja su preko žanra fantastike odigrala bitne uloge u, ne samo svjetskoj književnosti već i u promatranju nelinearnog teksta. U svemu tome, Jurij Lotman, još jedan od fantastičnih teoretičara, smatra da je tekst mehanizam za stvaranje smisla. Pored Štancla, i njegove tipologije romana, gdje ne favorizuje niti jedan tip, izdvajam Uspenskog i Lotmana.
Ipak, kada se sve kompozicijske zavrzlame pogledaju i pokušaju dešifrovati, ostaje dosta prostora za diskusiju. A tačke gledišta, koje po Lotmanovoj tipologiji čine i osnove romana, pored Štanclovih tipologija naratora i tipova romana, takođe, definišu roman i vrste kompoozicije, ali kako je to već na početku rečeno, kompozicija ne igra odlučujuću ulogu u ocjenjivanju kvaliteta jednog teksta. To je jedino i samo do umijeća autora! Pošto se držimo okvira fantastike svi ovi navodi mogu biti oslikani pojedinim primjerima. Eto, navela sam Pavića i Pekića. Pavić kao pisac koji je obilježio osamdesete godine, svakako napravio je žanr još prohodnijim za stvaranje neobičnih djela. Pekić je žanr doveo do pojma perfekcije svojim žanrovskim ukrštanjem (sotija, da li ste ikada čuli za sotiju?), a onda tu si i drugi pisci koji su se služili raznim tehnikama i činovima kompozicije da su na koncu pobili/dokazali teoriju da nije tehnika već umijeće. Navodim Kasandru Kler, Dž. K. Rouling i Martina. Kasandra Kler je autorica popularnih romana, i za nju možemo reći da je i više nego angažovana. Međutim, njeni romanu nemaju književni ali ni umjetnički kvalitet; nakon čitanja svih knjiga u sjećanju ostaju tokovi priče, zanimljivo obrađene stvari, ali svaka egzibicija na kompozicionom planu je i više nego naštetila njenom radu. Međutim, formu je pobijedila sadržina, tako da sam pročitala skoro sve njene knjige. Kompozicija njenih romana radila je na uštrb sadržine. Navodim dalje kao primjer Roulingovu. Njeno pisanje ne treba detaljisati. Forma pripovijedanja je toliko „jednostavna“ da je zaludjela svijet, počela prije dvadeset godina i to će ludilo trajati bar još dvadeset. Kompozicija koja teče linijski, od tačke A do tačke B, sa povremenim digresijama, odmjerenim vraćanjem u prošlost, a još rjeđim upadicama – Roulingova je pokazala da jednostavnost nosi svijet i da je malo zapravo mnogo. Takođe, tu izdvajam i ubrajam Martina kao primjer tipa linearnog pripovedanja. Širina njegovog izmaštanog svijeta – more likova koje je izveo na svoje pozorje vodio je jednostavno: samo pričom. A to jednostavno nije lako, inače bismo imali taj dugoočekivani šesti dio unazad bar pet godina. Nije lako voditi jednostavnu kompozicionu ravan. Treba domaštati sve. Pisac šarlatan bi rupu u naratološkoj ravni popunio nekom neumjesnom upadicom i ako biste mu rekli da ne ide, da ne valja, optužio bi vas da ne razumijete stil, tehniku i tako dalje, i tako dalje šta se već ne razumije.
Kompozicija prostora i vremena kao tehnika
Boris Uspenski, jedan od mojih omiljenih teoretičara književnosti, kaže ono što zaista jeste tačno:
„Izučavanje kompozicionih mogućnosti i zakonitosti u organizovanju umetničkog dela ulazi u red najinteresantnijih problema estetske analize (…)“ (Uspenski 1979: 3).
Da, jeste tako, izučavanje kompozicije i njene mogućnosti i toga da li kompozicija doprinosi boljem kvalitetu djela ili boljem razumijevanju dijela. Naravno, ograđujem se, kompozicija je sve, ali opet i nije sve. Kada sam spremala ispit iz Naratologije, najzanimljviji su mi bili Uspenski i njegove tačke gledišta, a pored tačaka gledišta, odnosno POV-a kako to danas nazivaju, najinspirativnija je bila prostorno-vremenska tačka gledišta. Uspenski tako razlikuje ideološku tačku gledišta, frazeološku tačku gledišta, psihološku tačku gledišta i, naravno, tačku gledišta na prostorno-vremenskom planu.
Pored prostora, vrijeme igra bitnu ulogu u građenju slika i svijeta. Tako, vrijeme u tekstu može da se podudara sa autorovim vremenom i to je jedna od najčešćih tehnika. Pored ove dvije opšte vremenske kategorije koje utiču na organizaciju narativa, imamo i mnoštvo vremenskih pozicija, kao što su spojena tačka gledišta, sukcesivna (kao i u prostoru), istovremena, sinhrona, sadašnja, retrospektivna, anticipirana (tačka gledišta budućnosti). Kao primjer savršeno urađene kompozicije koja dobro prati i i tekst i kopoziciju, izdvajam roman proslavljenog pisca fantastike Miodraga Bulatovića i njegov roman „Crveni petao leti prema nebu“. Doduše, u rukama tog autora, spajanje teme i kompozicije u koherntnu cjelinu bilo je lako.
Kompozicionih mnogućnosti je mnogo. Veoma je lako voditi narativnu ravan ako pisac zna šta želi i hoće. Međutim, tanka je linija između želja i mogućnosti. Današnji pisci, zaslijepljeni mogućnostima žanra i forme, jurišaju u svojim glavama na ispresijecane tokove, ukrštene tokove, služe se rezovima, ubačenim snovima, kolažima i tako dalje, i tako dalje, da naprosto izgube dodir sa svojim tekstom. Naravno, nisu svi Pekići, nisu svi Pavići (iako mu ja nikad, nikad neću oprostiti pohvalnu reklamu Alhemičara). Ali, sve je u radu i učenju. I naravno, nisu krive tehnike, niti vrste romana, već umijeće pisaca. Ono što moram primjetiti, i, naglasiti je da je fantastika žanr sam po sebi bogate naracije, bogatih mogućnosti svakom svojom slikom, te je svako namjerno igranje s kompozicijom, da bi se autor proslavio kao novi mag fantastike, i više nego suvišno. Efekat će biti pogrešan. Tehnika je počesto nemogućnost izraza, nemogućnost verbalizacije i traženje rupe i prečice da se od A dođe do B. A na tom putu često se zaborave osnovni postulati književnosti. Sve dok se piše prirodno – to je dobro i kvalitetno pisanje. A da, svakako možemo reći da je većina tekstova koji imaju kompleksnije književne strukture zapravo glasno nadomješćivanje neumijeća i neznanja.
Dakle, da bi jedan tekst bio kvalitetan, čitljiv, razumljiv, mora biti jasan i precizan. Ukoliko autor insistira samo na formi, a ne i na sadržini, ili ukoliko autor teži samo ka tome da čitalac mora tražiti „skriveni“ smisao, autor gubi konce, a samim tim i čitaoca. Idealni čitalac ne postoji, iako Umberto Eko kaže da postoji. Zapravo, Eko kaže da idealni čitalac postoji samo ako ga autor stvori, ali nije svaki pisac „filosof koji stiče uvid u duh vremena“. Eko kada govori o završenom romanu, kaže da bi pisac trebalo da napiše da je autor umro, i tu se nadovezuje na Bartovu teoriju o smrti autora. Idealna publika ne postoji. Sve je relativno i sve je podložno promjenama. Godinama, decenijama auktorijalni pripovjedač je bio najpopularniji, auktorijalni roman je bio dominantna forma, i onda su mu čitaoci rekli „ne“. Odbili su ga, tražili su novu formu. Prirodnu i pitku. A u svemu čovjek traži jednostavnost i lakoću izraza. Jedna preporuka piscima, prvo tema i stil pa onda kompozicija. Ako se natežete, ako radite na silu – čitalac njie glup, on će to osjetiti i znaće da pokušavate da ga prevarite. Razvijajte talenat, ali ne silom. Poštujte formu i njenu divnu razgranatost koja nije data svima. Vladan Desnica, jedan od danas manje popularnih pisaca, onaj koga čak i kad izbace iz plana i programa niko ne brani, rekao je: „Misao smrti nije dana svima, data je samo odabranima.“ Tako je i sa pisanjem. Ko razumije, shvatiće.
I ne zaboravite da bajke, ti tekstovi okrutne fabule, imaju i linearne i nelinearne kompozicije, i da su upravo te sa nelinearnim, kompleksnim sižejnim organizacijama teksta prevaziđene i zaboravljene.