Seciranje književnosti je moja strast. Promatranje svih elemenata koji čine postojanje nekog narativa predstavlja (bar za mene i moj doživljaj) veliku čast, a još veću kada me neko pozove da pružim konstruktivno mišljenje o onom što je napisao. Nije to pitanje ega koji kod svih nas egzistira, već jednostavno — pitanje časti, pitanje toga kako će tekst na kraju ispasti. Taj tekst naš je obraz, ili u mom slučaju, džeferdar. (Oni koji me poznaju na neki način, znaju emotivnu vrijednost džeferdara). Zadržimo se za početak na nekim terminima (hajde, recimo i riječima) kao što su: pisac, književnik, autor, stvaralac i dodajmo novi izraz: drafter[1] (pozivam da se upustimo svi u otvorenu diskusiju zarad promatranja nijansiranosti ovih značenja).
Šta su te riječi? One su oznake za zanatlije, jer biti pisac znači — biti sapijens od zanata. Neko je tvorac vrhunskog džeferdara, a neko samo običan zanatlija koji egzistira na granicama bivstvovanja. Pisati znači stvarati; bilo umjetnički, bilo kritički — mada, svako je pisanje stvaranje, jer polazi se od praznog prostora koji treba ispuniti. Nekim ljudima nije teško ispuniti prostore. Njihove glave odveć su pune svega i svačega, sažvakanog i nesažvakanog, koje pretaču u prazninu. Ta praznina zapravo je — veoma diskutabilan prostor, a našu veliku žalost, podložan tome da primi sve. U književnosti, pored proučavanja forme i naratoloških komponenti, najzanimljivije mi je promatranje prostora, te praznine koje poput ljuske oraha čvrsto drži svjetove unutar sebe.
No, da krenem nekim redom koji počesto i nije svojstven meni i mom izlaganju. Prvo i prvo, odrekla sam se umjetničkog pisanja. Nije da sam to uradila pompezno i uz kojekakve velike riječi – to je došlo prirodno. Pisala sam čitavog života, i poeziju i prozu, a sve sam to nekako čvrsto držala unutar svojih svjetova. Možda sam nekada i imala ambiciju i pokazati nešto od toga, ali… Onda sam upoznala drugu stranu stvaralaštva koju mi je donijelo formalno obrazovanje. Naučila sam cijeniti formu, sadržinu; naučila sam poštovati auktorijalnu personu, naučila sam promatrati one rečenične djelove koji nisu savršeni i gurati ih ka savršenstvu. To sam radila godinama unazad; zato su neki i izbjegavali dijeliti sa mnom svoje napisano. Počev od najbližih pa onda idemo dalje…. (nota bene: najviše se radujem kada jedan mladi pisac traži od mene mišljenje. Ponavljam, nije riječ o egu, već o savršenstvu forme i sadržine).
Međutim, ništa nije važno osim onoga trenutka kada se susretnem sa tekstom, gotovim proizvodom koji je završio glavni dio razvojnog puta. Glavni dio. Većinski dio. Onaj dio koji je intima. Da, pisati znači biti intiman sam sa sobom. A kada dođe taj tekst do mene, vjerujte, gledam ga sa velikim poštovanjem. To je jedan veliki draft koji je preživio. Preživio je retrogradni Mars i Merkur, i PMS i oštru kritiku autorovog ega (ah, šta je to?) i na koncu — došao kod mene. Čitam naslov, zamišljam šta me čeka — i dolazim do prve rečenice.
Prva rečenica
Vjerujem u prve rečenice. Bogobojažljivo ih promatram. Zaljubljeno ih analiziram. Ta prva rečenica mora biti u najmanju ruku čarobna. Ali pričajmo jezikom koji razumijemo. Prva rečenica mora biti bezgrešna — dovoljno jasna a opet mistična, nesuvisla i efektna. Mora biti ubojita. Džeferdarski nastrojena.
Spisak nekih meni omiljenih početaka i prvih rečenica. Od klasike, preko fantastike do kanona.
„Godina je 1945.
Dana 26. maja došao je šef policije iz Arendala u Norholm i odredio za moju suprugu i mene kućni pritvor u trajanju od trideset dana.“ (Hamsun Knut: Po zaraslim stazama)
„Mora da je neko oklevetao Jozefa K., jer je jednog jutra bio uhapšen, iako nije učinio nikakvo zlo.“ (Franc Kafka: Proces)
„Upravo počinješ da čitaš najnoviji roman Itala Kalvina Ako jedne zimske noći neki putnik.“ (Italo Kalvino: Ako jedne zimske noći neki putnik)
„Ovaj natpis mogao se videti na staklenim vratima jedne male prodavnice, ali tako je naravno izgledao samo kada se iz unutrašnjosti mračnog prostora gledalo na ulicu kroz okno“ (Mihael Ende: Beskrajna priča)
„Nekom čoveku umirahu deca: neka jedva krštenje dočekaju, a neka ni petnaest dana“ (Narodna bajka; Kum riba).
„Gospodin i gospođa Darsli iz Šimširove ulice, broj četiri, s ponosom su isticali kako su oni sasvim normalni, moliću lijepo.“ (Dž. K. Rouling: Hari Poter i kamen mudrosti)
„Nek se ovaj vijek gordi naad svijem vjekovima.“ (Petar II Petrović Njegoš: Gorski vijenac)–
Znam da svi mi koji volimo čitati pamtimo te neke prve rečenice koje su nas oduvale i prikovale za neko štivo. Znam, nije lako doći do te prve rečenice; do nje se obično dolazi tek kada završimo čitavu priču ili tekst. I rijetko kad ta prva rečenica bude baš ono prvo što ostane na kraju. Onaj koji piše shvatiće. Prva rečenica je magija stvaranja. Ona pokreće, ona koči, ona predočava. Dok se dođe do prve rečenice obično se izvadi materica od muke. O kosi da ne pričamo. Sjećam se jedne svoje prve rečenice. „Nedostaje mi moja senka.“ Toj rečenici koja će me uvući u čtav svijet koji me je odveo jednom nezavršenom romanu prethodili su grčeviti dani. Zato kažem, pisanje je porađanje. Do pisanja i porađanja sve je majeutika. Sjećam se tog fantastičnog trenutka kada mi je sjenovito prišla. Prethodilo joj je bar stotinu rečenica i bar dvadeset pasusa. Niti jedan nije bio savršen. Ni jedan nije bio fantastičan. Dok sam hodala po sobi, gledajući zidove kao da će iz njih izaći ta famozna prva rečenica, čitave priča bila je razmotana u mojoj glavi. Obrisi su bili oko mene, uvijali se poput sjenovitih bića, ali nisam im popuštala. Ne, ne. Čvrsto sam se držala te prve rečenice od koje ću da počnem. (Nikako krenem, dragi pisci. Izbjegavajte konstrukcije sa „krenem pisati, krenem govoriti, krenem ovo, krenem ono“.)
Od te jedne rečenice sъtvorila sam svijet. I tu ću rečenicu pamtiti, kao što ću pamtiti čitav stvaralački proces koji se odvijao godinama. I danas pišem tu priču za sebe. I ne, nikada neće biti savršena, jer smo mi nesavršeni. I tako, prva rečenica. Formalni početak teksta. Prološka granica sa najvećim semantičkim opterećenjem – najzabavniji dio života, i najteži. Plava zvijezda i labudova pjesma ujedno. Okamova oštrica. Kada posmatramo rečenicu, mi gledamo njen primarni, medijalni i finalni dio. Svaki taj dio je bitan. Bitno je da li je rečenica prosta, složena; nezavisno-složena? Zavisno složena? Mjesna, poredbena, vremenska – granična. Na njoj leži sav teret i zato je važna. Svo to opipavanje terena, opipavanje načina ulaska u prazninu. Prvom rečenicom ulazite u avanturu. Važno je da li je primarni dio rečenice imenica ili glagol. Nije baš preporučljivo početi sa veznikom. Takođe, nije baš ni preporučljivo početi sa ličnim imenom:
Dimitrije je volio proljeća kao što je volio Zlatokosu. Da ne ulazim u to ko je sposoban da voli proljeće i Zlatokosu. Možda Ravijojlu. Samo da nema krila, dragi pisci. Od prve rečenice lako se dođe do druge. Druga povlači za sobom trudovima i treću, i četvrtu; nižu se u pasuse. A pasuse obično prve brišem. Jer, prvi se pasusi bacaju u vodu. Paganska filozofija. Ako mogu kučići i mačići, dragi pisci, mogu i pasusi. Nerijetko je tek drugi pasus dovoljno dobar da se „popravi“ i dobije status prvog pasusa. Tu bi dvadeseta rečenica zapravo bila prva rečenica, i početak je, možemo reći tek tada uspio. A znate li zašto? Jer prvi draft se baca u vodu. I sad dok razmatram filosofiju prve rečenice proznog teksta moram priznati da je piscima rečnika najlakše. A je prvo slovo, od njega sve kreće utvrđenim redom.
Nastaviće se…
[1] Upitana da promijenim u neki naš izraz ili riječ, koja bi bila bliska našem govornom području, morala sam odbiti jer prateći baš onu savremenu stvaralačku nit, drafter ostaje u duhu drafta, odnosno nacrta.