Dobrodošli u „Mač sudbine” – drugi nastavak u serijalu koji prati Geralta, dragog nam vješca.
U ovom stadiju, tehnički, serijal još uvijek nije – saga. Prve dvije knjige pisane su u formi kratkih priča i tek su uvod u sagu koja formu romana uvodi od trećeg naslova pod nazivom „Vilenjačka krv”. I lako je složiti se da su kratke priče spektakularan način da nas, kao čitatelje, uvedu u ogroman fantastičan svijet koji je osmislio Sapkowski, u njegova pravila, likove, problematiku; u njegove boje i okuse; u njegovu dušu.
Ipak, u usporedbi s knjigom „Posljednja želja”, koja je prethodnica u serijalu, knjiga „Mač sudbine” manje je dinamična, manje razigrana, Geralt manje kolje sva ta silna čudovišta. I ironično, s obzirom na naslov, značajno je sporiji na maču nego u prvom dijelu.
Isprva me to malko zasmetalo. Nedostajao mi je taj žar sječiva koji me ponio u „Posljednjoj želji”. Također, činilo mi se da u „Maču sudbine” nisu sve priče kvalitativno na istoj razini, ova zbirka priča ponekad je zapinjala.
Svejedno, prema kraju polako sam shvaćala koliko je ova knjiga neizostavna kako bismo istinski razumjeli delikatne mehanizme unutar glavnog lika Geralta, baš kao i sudbonosne događaje koji nam tek nadolaze.
Ova je knjiga iznenadila intimnošću teksta, i često je spiralno spuštanje u samog Geralta, u njegovu nutrinu, u njegove želje i osjećaje, u samu prirodu njega kao Vješca kao i prirodu njega kao čovjeka koji je mogao postati da nije pretvoren u to bijelo, moćno biće koje je sada. Moralnih i etičkih načela mu ne nedostaje, Kodeks u njemu snažno titra, no koliko je još istinske ljudskosti ostalo u Geraltu? Koliko je sposoban povezati se s ljudima do kojih mu je stalo?
I na kraju, koliko vjere još uvijek postoji u njemu? Mač Sudbine dvosjekli je mač, ali što on vrijedi vješcu koji u sudbinu više ne vjeruje? Koji oko sebe vidi samo smrt? Smrt koja njega bolno i uporno zaobilazi?
„Nema sudbine, pomislio je. Ne postoji. Jedino što je predodređeno svima je smrt. Smrt je druga oštrica dvosjeklog mača. Jedna sam ja. A druga je smrt koja ide sa mnom ukorak.”
Knjiga se cijelim svojim tijelom oslanja na odnose koje Geralt gradi s pojedincima oko sebe. To su pojedinci koji stoje između njega i najmračnije rezigniranosti: Lojalni Maslačak ne gubi mu se iz blizine; slatka Essi zagrije ga na trenutak prije nego što sâma krene dalje u svoju tragičnu sudbinu; igra lovice s Yennefer, ženom koja od, pomalo iritantnog lika, prerasta u savršeni ekvivalent Geraltu; te na kraju, sudbinski susret s Ciri, glavnom pokretačicom zapleta u sagi.
„Mač sudbine” emotivna je knjiga koja rijetko škrtari zanimljivim dijalozima, humorom, i gorko-slatkim bajkovitim završecima od kojih bi nekima mogla zatitrati i pokoja suzica u oku.
Da, u svom najdoslovnijem smislu ovaj nastavak sadrži manje mača, no čini se da je figurativan mač u ovom serijalu daleko važniji.