Volite li Witcher video igre? Svidjela vam se i Witcher serija? Znači li to da će vam se i jednako svidjeti i knjige? Ako si postavljate ista ili slična pitanja, ovo bi mogao biti osvrt za vas.
Kada je Andrzej Sapkowski, stari spisateljski vuk iz Poljske, krenuo pisati svoj serijal o Vješcu, pitam se je li mu ikad prošlo kroz glavu da će sve to postati toliko veliko? A i ja se svašta pitam, pa naravno da nije! O tomu svjedoči i onaj pravi slavenski jal koji je zatinjao u srcu ovog pisca negdje u trenutku kada je Witcher igra naprosto eksplodirala (u vrlo financijskom smislu), a on se pri dogovaranju prava pogodio za, po njemu, mizerni iznos novaca.
Ali nemojmo o autoru, djelo je bitnije, na djelo se i osvrćem. Saga o Vješcu fantastični je serijal od pet romana, dviju zbirki priča koje djeluju kao prednastavci, te još jednog zasebnog romana iz istog svijeta.
Ja ću kronološki, ispočetka, s osvrtom prvog prednastavka, odnosno zbirci priča pod zajedničkim nazivom „Posljednja želja“.
Unatoč dobrom poznavanju Witcher svijeta iz drugih medija, ova me knjiga svejedno uspjela pozitivno iznenaditi. Nisam znala što bih od ove knjige očekivala, od stila pa do pristupa priči, no ono što sam među stranicama ovog (krasno prevedenog hrvatskog) izdanja našla poprilično me očaralo.
Svijet koji je Sapkowski osmislio velik je, uzbudljiv, bogat i moralno kompleksan, autor konstantno postavlja pitanja o granici dobra i zla te o suštinskoj prirodi pravih čudovišta. Ponekad je to štriga ili zmaj, ali često je čovjek puno veće čudovište. Geralt je sa svog dugogodišnjeg školovanja za vješca izašao misleći da zna razliku tko je tko, ali s vremenom shvaća da to baš i nije uvijek tako lako raspoznati.
„Ljudi vole izmišljati čudovišta i užase. Sami se sebi tada čine manje čudovišnim. Dok piju do besvijesti, varaju, kradu, mlate žene, more gladom stare bakice, umlaćuju sjekirom lisicu uhvaćenu u zamku ili špikaju strijelama zadnjeg preostalog na svijetu jednoroga, vole misliti da je Mora koja ulazi u svitanje u kolibe ipak čudovišnija i od njih. Pa im biva nekako lakše pri srcu. I lakše im je živjeti.“
Svaka od ovih priča prati Geralta na nekoj drugoj avanturi u kojoj se njegov čvrsti moralni kodeks opetovano testira. Priče su inspirirane ne slavenskom mitologijom, a uključuju i poznate bajke koje su obrađene na iznimno osvježavajuće načine. Pa ćete tako u ovim pričama prepoznati „Ljepoticu i Zvijer“ i „Snjeguljicu“ (nju ste možda primjetili i u seriji), uključuje jednog hudog duha iz svjetiljke (njega ste definitivno primjetili u seriji), a spomenut će se i tamo neki princ koji je Vješca htio unajmiti da mu pomogne pronaći djevojku koju je princ toliko zagnjavio na balu da je pobjegla glavom bez obzira. Ona je pritom je ispustila cipelicu. Jel’ vam poznato?
Priče ne obiluju optimizmom i naivnim zanosom Grimmovih obrada koje je naknadno proslavio i Disney, već modernim retuširanjem u kojem je zaista teško razdvojiti zlikovce od junaka. Sretni završetci izmiču ovim likovima i čine ih, sasvim sigurno, bližima stvarnom svijetu te puno zanimljivijim modernom čitatelju.
Ta doza realnosti u ovim pričama osobno me oduševila. Sapkowski ima nepogrešiv osjećaj za ritam, svaka priča raskošno raste pred očima čitatelja uz obilje moralnih dilema, odapinje se poput strijele. Nemali broj puta uzdahnula bih na kraju priče kada bih vidjela kamo ih je Sapkowski odveo.
U kratkim odmorima između tih avantura Sapkowski nam govori o tajanstvenom Geraltu. Svašta se kuha u ovom umornom vješcu. Svašta je vidio. Svašta je prošao. Ponovno sam se zaljubila u pragmatičnog, duhovitog, šutljivog, suosjećajnog, seksi junaka kojega sam upoznala kroz druge medije.
„Braniš nas ne samo od Zla koje vreba u mraku, već i od onog koje se skriva u nama samima.“
Raspisala se ja, a mogla sam vam odmah na početku stvar pojasniti u jednoj rečenici: Da, knjiga „Posljednja želja“ bi vam se itekako mogla svidjeti, svakako je pročitajte.