Zamislite sljedeću scenarij: sedam moćnih čarobnjaka bore se kako bi osvojili Sveti Gral, artefakt koji pobjedniku može ispuniti bilo koju želju. No čarobnjaci se ne bore sami, već u pomoć mogu prizvati po jednog herojskog duha iz povijesti. Tako se naši protagonisti bore rame uz rame uz kralja Artura, Aleksandra Velikog, Gilgameša i ostale junačke ličnosti. Ako vam ovo dosad zvuči kao odličan recept za zabavnu akcijsku tabačinu: u pravu ste – Fate/Zero zaista i jest zabavna akcijska tabačinska serija. No Fate/Zero je ujedno i toliko više od toga: traktat o vladarima i moći, rasprava o utilitarizmu, standardna priča o junacima koji nadvladavaju prepreke te prije svega – drama. I to izvrsna drama o desetak glavnih likova, njihovim osobinama, motivacijama i međuodnosima.
Ovo poslednje potrebno je dodatno naglasiti. Često se radnje dijele na one gonjene pričom (Ratovi zvijezda) te na one gonjene likovima (Pjesma Leda i Vatre), uz bezbrojne nijanse između. Fate/Zero je pak, eklakantan primjer potonje kategorije, skoro do njene ekstremne krajnosti. Razradi likova i njihovih međuodnosa posvećeno je mnogo vremena i pozornosti. Dijalozi su česti i sadržajni, dajući likovima pregršt prilika da nam demonstriraju svoje karaktere. Priča je, pak, često gurnuta u drugi plan, povijajući se prema likovima i njihovim potrebama. Kreće kad je likovima to zgodno i staje kad likovi trebaju introspekciju; često ih i planski dovodeći u situaciju koja će baš u danom trenutku najviše potaknuti njihov razvoj.
Vjerojatno najvažniji među njima je Emiya Kiritsugu, jedan od natjecatelja u borbi za Gral. Površinski gledano, Kiritsugu je tipični arhetipski heroj: pošten i plemenit, on jedini od svih kandidata želi nesebično iskoristiti moć Grala za opće dobro. No ujedno – tu završava i svaka sličnost, jer je Kiritsugu po svom karatkeru krajnji utilitarist. Dok je njegov cilj iskren i uzvišen, njegove metode su prljave da prljavije ne mogu biti. Kroz radnju serije on spletkari, krši dogovore, mulja, izdaje i laže; a svoje protivnike najradije ubija iznenadno i iz zasjede. U većini drugih priča, Kiritsugu bi bio stereotipni zlikovac – no ovdje mu utopistički ideal kojem teži daje auru prodornog pravednika, čiji pragmatizam jedini ima šansu dovesti i do kakve pozitivne promjene.
Gledajući ostatak likova, prilično se lako solidarizirati s Kiritsugovim pristupom, jer svijet Fate/Zeroa ne daje puno razloga za optimizam. Stare magijske obitelji, glavni pretedenti za osvajanje Grala, pokvareni su ili sebični oportunisti. Ostali natjecatelji ili su preslabi, ili nestabilni, ili zli – a čak i oni dobronamjerni među njima previše su zaokupljeni sobom i svojim problemima da mi mogli ostvariti bilo kakvu trajnu promjenu u svijetu oko sebe. U takvom okruženju, osvježavajuće je vidjeti jednog lika koji nepatvoreno vjeruje u neki ideal veći od sebe, koji želi ljepši svijet i ima volje i sposobnosti barem ga pokušati ostvariti.
Osim Kiritsuga, paletu natjecatelja nadopunjuju i Waver – benevolentni tinejdžer osrednjih magijskih sposobnosti koji žudi za validacijom; Matou – otpadnik od svoje obitelji koji se priključio borbi kako bi od nje spasio svoju nećakinju; Ryunosuke – sadist koji osvajanje Grala vidi samo kao ekstenziju svoje želje za ubijanjem i nanošenjem boli; Kirei – nihilistički sociopat i Kiritsugov glavni rival; te Archibald i Tokiomi, čarobnjaci koji žele Gral kako bi ostvarili veću moć i prestiž među magijskim obiteljima. Skupa sa svojih sedam herojskih duhova i još nekoliko ljudi; oni čine osnovicu na kojoj se bazira kvaliteta Fate/Zero-a kao serije gonjene likovima.
Taj naglasak na likove sporadično je toliko jak da se isplati uzeti pomalo neortodoksan pristup kritici ovog djela i analizirati ga skoro isključivo kroz likove i njihove međuodnose. Stoga ću od nekoliko desetaka takvih odnosa izdvojiti one najbitnije i napisati pokoju riječ (ili pokoji omanji esej) o svakom.
Kiritsugu vs Kirei
Metaforička i doslovna borba između njih dvojice predstavlja možda i centralni ideološki sukob unutar samog Fate/Zero-a: kotrast između značenja i nihilizma, idealizma i cinizma, altruizma i sebičnosti. Jer dok je Kiritsugu u svojoj srži plemeniti no pragmatični idealist, Kirei je njegova sušta suprotnost: funkcionalni sociopat bez ikakvih želja, ciljeva i ideja koje želi ostvariti. Dok Kiritsuga naprijed tjera njegova želja prema ljepšem i pravednijem svijetu, Kirei je zastrašujuće prazna osoba, lišena ičega što bi njezinom životu davalo ikakav smisao. Nije ni čudo da su njih dvojica rano identificirali upravo onog drugog kao glavnu prijetnju sebi i svojim ciljevima. Jednako kao što nije čudo da koliku si nelagodu, ako ne i strah, obostrano izazivaju. Kiritsugu shvaća motive svih ostalih natjecatelja za Gral, no kako da shvati jedinog kandidata koji sudjeluje bez ikakvih vlastitih želja koje želi ostvariti? Kirei pak, s druge strane, nije uopće u stanju pojmiti nekoga tko teži toliko velikom i nesebičnom cilju kao Kiritsugu.
Površinski gledano, Kirei i Kiritsugu zaista i djele neke sličnosti, što ih i čini toliko interesantnim foil-ovima. Obojica su vrlo vješti i spretni borci koji se ne pokoravaju nikakvom kodu časti osim svog vlastitog. Obojica su krajnje pragmatični, ne birajući sredstva da ostvare svoj cilj. I na kraju krajeva, obojica su krajnje usamljena u svojoj borbi – no usamljeni su iz posve različitih razloga. U Kiritsugovom slučaju, veličina i težina njegove vizije onemogućuju ga da uspostavi ikakvu normalnu vezu s drugim ljudima (iz iznimku njegove supruge Irisviel, kojoj se jedinoj opravdava i povjerava. Čak i usred toliko ciničnog svijeta, Fate/Zero ipak nalazi način da ubaci crticu o iskrenoj ljubavi i romantici), Kireija u tome istom sprečava vlastita sociopatija. On se s drugim likovima ne može emocionalno povezati niti suosjećati s njima – tek ih eventualno razumjeti na racionalnom nivou.
Početak radnje Kirei dočekuje u svom standardnom ruhu – kao čovjek lišen ikakvih vlastitih ambicija, koji raste i uči pod mentorstvog svog učitelja Tokiomija. On to ne čini iz ljubavi, privrženosti, časti ili dužnosti – već čisto iz navike i manjka drugih opcija. Sluša ih – jer da ih ne sluša, ne bi imao ništa drugo raditi u životu. Iako je Tokiomi i sam bio moralno ambivalentni lik, u Kireijevom slučaju on je bio njegova jedina spona s normalnim svijetom. Njegova lojalnost prema Tokiomiju – ma koliko nestabilna i kvarljiva bila – bila je jedina njegova karakteristika koja ga je činila prihvaćenim i produktivnim članom društva.
No naravno, ta ga lojalnost nije ispunjavala – Kirei je iznutra i dalje bio potpuno prazan, lišen svakog značenja i smisla. A prazna duša je opasna duša – jer učinit će sve samo da više ne bi bila praznom. Učitelj mu nije mogao ponuditi nikakvu dublju životnu svrhu, no netko drugi jest: Tokiomijev herojski duh Gilgameš. Kvaritelj. Provokator koji stoji sa strane i uživa u postepenom iskvarivanju Kireijevog karaktera – s ciljem da nihilističkog poslušnika pretvori u nepatvorenog sadista i zlikovca. Kirei, pak, u svemu tome nije tek nesretna žrtva – već punopravni sukreator vlastitog puta. Sve Gilgamaševe savjete on objeručke prihvaća i spremno počinje uživati u nanošenju boli i patnje. I to je ultimativna Kireijeva sudbina: jer nalaženje smisla kroz destrukciju, koliko god nisko bilo, i dalje je nemjerljivo ugodnije od nalaženja smisla ni u čemu. Po prvi puta ispunivši svoju praznu dušu, Kirei se na vrlo mračan način otarasio vanjskih autoriteta i pobjedonosno zauzeo svoje mjesto pod suncem, kulminiravši njegovim iznenednim (no ne i neočekivanim) ubojstvom Tokiomija. Jest – suočavanje s očinskim figurama čest je motiv u fikciji (Luke u Ratovima zvijezda, Bruce Wayne u Batman: Početak, itd.), no za razliku od uobičejenih primjera, ovdje ga ne prati osjećaj trijumfa zbog junakovog osamostaljenja i hrabrosti – već duboka tragedija zbog lika koji je svjesno ubio svoju posljednju šansu za koliko toliko normalnim životom.
Stoga je konfontacija Kiritsuga s jedne te Kireija s druge strane narativno bila neizbježna, baš kao i Kiritsugova konačna pobjeda. Sve drugo poslalo bi posve drukčiju – i nemjerljivo mračniju – poruku nama gledateljima. Ovako možemo reći da je Kiritsugu možda i imao naivne snove i vjerovao u neostvarive ciljeve, no barem je bio u pravu što je vjerovao. Što je, metoforički, pobijedio malodušnost i nihilizam te odlučio djelovati u smislu ostvarenja nekog višeg cilja. Što je želio ljepši i bolji svijet za sve, a ne samo ostvarenje svojih sebičnih nagona. Pobjeda Kiritsuga nad Kireijem je ukratko i pobjeda značenja nad nihilizmom.
No da Kirei nije jedini lik stavljen u kontrast našem glavnom protagonistu, pobrinuo se Kiritsugov vlastiti herojski duh Artoria Pendragon (u Fate svijetu, kralj Artur je bio žena). Ako je Kirei tu da skrene pažnju na Kiritsugove plemenite ideale, Artoria pak naglašava njegove beskuruplozne i često okrutne metode kojima želi ostvariti navedene ideale.
Vjerojatno već slutite kamo ovo vodi: Atroria je, za razliku od Kiritsuga – arhetip klasičnog heroja: plemenitog, poštenog i časnog u svakoj prilici. I ako se možda i slaže s Kiritsugovim utopijskim ciljem, ona je užasnuta oportunističkim metodama koje se on ne libi upotrebiti gdje god stigne. Kao rezultat toga, njih dvoje imaju možda i najgoru suradnju od svih natjecatelja te njihovih herojskih duhova. Umjesto da grade svoje partnerstvo kako bi zajedno osvojili Gral, Artoria i Kiritsugu umjesto toga polako ali sigurno grade međusobni animozitet. Za razliku od sviju ostalih natjecatelja, njih dvoje nemaju nijednu scenu gdje iskreno i predano surađuju ili se zajedno bore – na zato imaju pregršt gdje se svađaju ili ignoriraju. Ponekad serije upadaju u zamku da sve good guys-e pokazuju kao složnu ekipu koja se rado podržava i surađuje – no ovdje to definitivno nije slučaj. Kiritsugu i Artoria, određenim zajedničkim osobinama usprkos, jednostavno nisu na istoj valnoj duljini.
Zanimljivo je primjetiti kako, u njihovim međusobnim prepucavanjima i kritikama, nijedno od njih dvoje nije ni posve u pravu ni posve u krivu. On s pravom tvrdi da je Artorijin svjetonazor naivan i nerealan, da njezino usrdno nastojanje da nikad ne čini ništa nečasno – kolikogod bi dogoročne posljedice toga bile dobre – dovodi nju i svijet oko nje u propast. Utilitarist poput Kiritsuga nema sluha za po njemu rigidan i nefleksibilan kantovski mentalitet do kojeg Artoria tako ponosno drži. Plemeniti vitezovi nisu ti koji će promijeniti svijet nabolje, poentirao bi. Njihovi kruti moralni aksiomi neće im dati snagu, samo ih spriječiti da djeluju u ključnom trenutku. Kako bi majstor manipulacije Petyr Baelish iz Igre prestola rekao: ‘You wear your honor like a suit of armor, Stark. You think it keeps you safe, but all it does is weigh you down and make it hard for you to move’. Kiritsugu bi se složio.
No istovremeno, ni Artorijina kritika Kiritsuga nije za baciti. Dok bi se o njezinoj krutosti i nespremnosti na kompromis dalo podosta reći, nitko ne može tvrditi da Artoria nije osoba visokog integriteta i autentičnosti: njezine riječi, djela i uvjerenja u visokom su međusobnom stupnju sklada. No Kiritsugu, ustvrdila bi, nije takav. Njegove karakter previše vuče na razočaranog idealista (sličnog Artoriji samoj) koji je, ne mogavši se suočiti s besmislenom okrutnošću kojoj je bio izložen, pobjegao pod skute ciničnog utilitarizma; što u odnosu na čvrstu i postojanu Artoriju djeluje kao slabost karaktera. Drugi je problem njegova izoliranost: dok Artoriji njen svjetonazor omogućuje brzo i lako povezivanje s drugim ljudima sličnog pogleda na svijet (recimo Irisviel ili Diarmuid), Kiritsugu ostaje sam i neshvaćen. Uz iznimku svoje žene s kojom je devet godina, on nema apsoultno nikoga tko ga razumije i s kime može dijeliti povjerenje. I Kiritsugu i njegov mentalitet jednostavno su preautarkični da bi se itko drugi mogao povezati s njima. Paradoksalno je da čovjek koji iskreno želi promijeniti svijet na dobrobit sviju, na svoju misiju kreće skoro pa posve sam.
Artoria vs Iskander
Konačno dolazimo do kraljevskog duela – dok je Artoria mitska kraljica Britanije, Iskander (aka Aleksandar Veliki) svjetski je poznati vojskovođa i osvajač. Osim činjenice da su oboje kraljevi, ovaj dvojac razlikuje se skoro po svemu drugome, uključujući i pristupu prema vladanju; čemu Fate/Zero posvećuje podosta vremena i zanimljivih dijaloga.
Mitološki gledano, kralj je predstavljao centralnu figuru zajednice, manifestaciju njenih ideala, sve njezine najviše misli i ideje o sebi samoj utjelovljene kroz jednu čelnu osobu. U toj ulozi, on je bio veza između ljudskog koje je zajednica ostvarivala i božanskog kojemu je težila. Kao kraljica, Artoria je manifestirala skoro isključivo „božansku“ stranu vladanja nauštrb „ljudske“. Svojom je pojavom postavila nemoguće visok ideal za svoje sljedbenike. Bila je mudra, pravedna, hrabra i postojana. Odrekla se svojih osobnih želja i ambicija kako bi se što bolje stavila u službu društva na čijem čelu je bila. Trsila se da zatomi sve mane koje je eventualno i imala. Ponašala se manje kao jedinka s osobnošću, željama i potrebama, a više kao manifestacija platonovske ideje savršenog vladara.
Takav pristup kraljevanju je pak izazivao duboku odbojnost u Iskanderu. Ako je Artoria bila manifestacija božanskih ideala, tada je on bio utjelovljenje one ljudske strane vladara. Dok je ona predstavljala nedostižnu apstrakciju koju su njezini podanici mogli tek promatrati s distance, Iskander je bio blizak svojim ljudima koliko je vladar to mogao biti. Nije bilo ničeg božanskog u njegovom kraljevanju, on je svakim svojim postupkom pokazivao da je jedan od običnih ljudi, samo malo impresivniji. Kako je sam rekao: „kralj se smije jače od sviju, dere glasnije te jede i pije više. To ga čini dobrim kraljem“. Artorijinu negaciju vlastite osobnosti Iskander s prezirom odbacuje, uspostavljajući de facto prijateljstvo kao glavnu poveznicu između vladara i podanika. Oni ga ne slijede zato što je savršeno mudar ili savršeno pravedan – nego jer se mogu s njime povezati na svakodnevnoj, emocionalnoj bazi. Distancirana Artoria to ne može.
Ovoj temi, kolikogod joj razrada bila interesentna, fali poenta. Redatelj je brižljivo postavio temu, no nije dao nikakav opipljiv