Čovjek se ne treba bojati smrti. Treba se bojati da nikada ne počne ni živjeti. – Marko Aurelije
Ah, studentski život. Doba kad smo u naponu fizičke i mentalne energije; doba ljubavi i seksa, prijateljstava i druženja, studentskih klubova i partija. Doba kad možemo otvoriti više vrata nego bilo kad u životu. Doba kad moramo iskoristiti život do maksimuma te objeručke zgrabiti sve užitke koje nam nudi.
Sve to, te još i više, na umu je našeg glavnog protaganonista serije. Tek upisanom na sveučilište, Watashiju (protagonist zapravo i nije imenovan, no pošto naraciju priča u ich-formi, fanovi su ga prozvali Watashi (ja na japanskom)) je na umu samo beskonačni potencijal svih mogućnosti i prilika koje mu studentski život nosi. Pametan, analitičan i pronicljiv – Watashi žudi za ljubavlju, srećom i socijalnim statusom. Te odlučan je da to i ostvari – još samo kad bi znao i kako. Čak i ako ne uspije, naš junak ima mogućnost premotavanja vremena unazad kako bi naučio nešto iz svojih pogrešaka i u ponovljenoj radnji postupio drugačije. Ovaj magijski element – jedini u seriji – niti je dobro objašnjen niti to mora biti; on je tek narativni alat pomoću kojeg pratimo Watashijev razvoj lika i njegov put do idealiziranog studentskog života kojeg želi ostvariti.
Svaka epizoda strukturirana je na isti način: na početku se Watashi, poučen lošim iskustvom iz prethodne epizode, odluči pridružiti nekom novom studentskom klubu – biciklistima, tenisačima, fotografima i dr. – kako bi ostvario viziju studentskog života kakvog ima u glavi. Kroz radnju upoznaje nekoliko uvijek istih epizodnih likova, među kojima su najvažiniji Ozu i Akashi. Ozu je fakin i spadalo, koji u svakoj od epizoda uspije navući Watashija u razne mutne spletke. Akashi je djevojka uvijek sličnih interesa kao i protagonist, i u pravilu vrlo uspješna kojom god aktivnošću se bavila. Mjesecima prije imala je slučajan susret s glavnim junakom, gdje su odmah kliknuli i dogovorili da će se opet čuti. Njih dvoje na trenutke djeluju skoro kao mali anđeo i vrag na Watashijevim ramenima: dok ga Ozu u pravilu gura u smjeru podilaženja niskim porivima, Akashi iz njega izvlači ono najbolje i po svemu sudeći mu je vrlo kompatibilna kao osoba. Negdje na sredini epizode protagonist nabasa na babu gataru, koja mu skupo naplati svaki puta isti (i svaki puta dobar) savjet, kojeg zbunjeni Watashi nije u stanju razumjeti. U međuvremenu on faila i u studentskoj aktivnosti kojom se bavio, završi epizodu ogorčen i razočaran te premota vrijeme dvije godine unazad, na početak priče – gdje će u narednoj epizodi odabrati neki drugi smjer radnje i neki drugi studentski klub – naravno, dok ne faila i u njima. I tako iznova i iznova.
Epizodu za epizodom, frustrirani Watashi ne shvaća što je pošlo po krivu. Za svoj neuspjeh krivi sve i svakoga, najčešće društvo koje ga nije razumjelo ili Ozua (istini za volju, Ozu i nije najbolji utjecaj na protagonista, no on je utjecaj na kojeg protagonist svjesno i voljno pristaje). Zato i pokušava promjenom okruženja u svakoj idućoj epizodi stvoriti uvjete za svoj uspon i ostvarenje željenog studentskog života. No sve do pred kraj serije on nikako da shvati da problem ne leži u nekom vanjom faktoru, već isključivo u njemu samom. Watashija nisu nadmudrili Ozu ili predsjednik nekog studentskog kluba – Watashija su nadmudrili njegovi vlastiti demoni i pobijedile njegove vlastite slabosti.
Kao prvo: Watashi, koliko god analitičan i pronicljiv bio, u stvari ne razumije što zapravo želi, a još manje kako to ostvariti. Umjesto da mrdne guzicom i proradi na sebi kao individui s unikatnim hobijima, ponašanjem i karakterom; on traži ispunjenje preko nekog imaginarnog ideala „ružičastog života na kampusu“ (mantra koju stalno ponavlja u glavi). I pritom ne razumije da taj ružičasti život nije cilj sam po sebi, već samo nuspojava izgradnje vlastite ličnosti, odnosno ostvarenja sebe kao osobe. Watashi to ne uviđa – i stoga se pridružuje npr. biciklističkom klubu ne zato što ga zanima bicikliranje, već zato što misli da je to najlakši i najbrži način uspona na društvenoj ljestici studentskog kampusa. Njegovo besciljno i lutajuće „ja“ potpuno je podređeno tome. I opet možemo napraviti paralelu s Akashi, koja iskreno uživa i uspijeva u svakoj stvari koje se primi. Kroz nju je Watashi mogao – da je htio – vidjeti primjer zdravijeg gledanja na vlastite.
I kao drugo, Watashi je često preveliki ziheraš koji je zaokupljeniji analiziranjem i razmišljanjem o životu negoli njegovim življenjem. Njegov interni monolog bogat je i zanimljiv: prepun interesantnih opažanja, pronicljivih ideja, nasumičnih činjenica te gustog toga misli – no ništa od toga ne bi se dalo zaključiti po njegovom ponašanju. Izanalizirat će on neku situaciju do beskraja, osmisliti dvadest opravdanja i trideset mentalnih konstrukata samo da bi izbjegao napraviti ono što podsvjesno zna da bi bilo dobro da učini. Baba gatara cijelo mu vrijeme govori jedno te isto: iskoristi priliku koja ti je cijelo vrijeme pred nosom. Carpe diem. YOLO. Odnosno u prijevodu: ti i Akashi se očito sviđate jedno drugom – ta pozovi je više na piće. Zbunjenom Watashiju trebala je cijela serija da to razumije. Pošto je pogrešno odabrao prioritete i odlučio slijediti imaginarni ružičasti život umjesto vlastitih interesa i izgradnje karaktera – naravno da neće ni uočiti priliku koja bi mu omogućila da ostvari ovo potonje.
To je ukratko naš glavni junak, lik od krvi i mesa sa svim pripadajućim vrlinama i manama. Pronicljiv, pošten i dobronamjeran; no isto tako i nesigurni ziheraš s krivo postavljenim ciljevima; motiviran ne vlastitim napretkom, već prije svega strahom da neće propustiti nešto važno (htio bih da fraza „fear of missing out“ ima dobar pandan u hrvatskom). Površno gledano, njegovi različiti životni putevi kroz svaku pojedinu epizodu završe loše svaki put zvog nekog drugog razloga: jednom jer je imao nerealna očekivanja; jednom jer se povukao u osamu; jednom jer je dopustio da bude pijun u tuđoj svađi; jednom jer se zamjerio krivoj osobi – no sve to samo su manifestacije jednih te istih slabosti koje ga progone kroz cijelu radnju.
Stil animacije jednostavan je i nenametljiv, kao da želi maknuti svu pažnju sa sebe i staviti se isključivo u radnje i tema koje serija želi istražiti. Ima vrlo malo sjenčanja i mekanih prijelaza iz jedne boje ili plohe u drugu; crtež je uglavnom dechiricovski podijeljen na jasno odijeljene plohe; svaku s jedinstvenom ispunom nekim tonom boje. Istoj svrsi služe i vizualne metafore kojih je ovaj anime prepun: tako je recimo nečiji ledeni pogled doslovno manifestiran kroz ledeni pejzaž koji se pojavljuje na ekranu dok se izgled Ozuova lica mijenja ovisno o tome je li u tom trenutku simpatičan ili nesimpatičan Watashiju. Animacija dakle ne teži realizmu, niti ima svoju autonomiju – ona je tu isključivo da nimalo suptilno naglasi teme i likove Tatami Galaxya.
Kako idemo prema posljednjoj od 11 epizoda, sve nas više zanima centralno pitanje: jesu li muke i peripetije našeg protagonista ičemu vodile? Je li barem, nako tolikih neuspjeha, konačno naučio u kojem grmu leži zec i poduzeo odgovarajuće korake? Naravno da jest; ipak se ovdje radi o redatelju Masaakiju Yuasi, nepopravljivom romantiku i poborniku hepiendova koji nije mogao ne pomoći Watashiju da radnju serije ne zavrpi zasluženo sretan. Jer kad se maknu svi dodatni slojevi, Tatami Galaxy u osnovi ostaje jednostavna (iako nikako plitka) serija s jasnim lukom radnje i razvojem lika. Watashi, Akashi, Ozu i drugi junaci su s realnim i životnim vrlinama te manama, čijim polaganim nadvladavanjem ostvaruju svoje ciljeve i polako guraju svoj život u smjeru u kojem žele da ide. Kao rezultat u nama gledateljima javlja se rijetka smjesa zamišljenosti i mozganja (zbog raznovrstosti i dubine problema što ih je Watashi morao nadvladati) s jedne te feel-good osjećaja sreće i ispunjenosti (zbog sretnog kraja, te generalno ležernog tona kojim serija pristupa problematici) s druge strane. Ova kombinacija nije uopće loša, dapače – rado bih je vidio i u drugim serijama. Do tada, Tatami Galaxy svoje je preporuke i panegirike itekako zaslužio.
