U moru novopečenih autora fantastike unutar posljednjih petnaestak godina – zaista, čini se da žanr proživljava pravu renesansu – kinesko-američka spisateljica Rebecca F. Kuang jedno je od najsvjetlijih točaka. Treskom se probivši na scenu 2018. godine „Poppy War“ serijalom, Kuang je i sljedećim romanom „Babel“ zacementirala svoj status mlade žanrovske zvijezde u usponu.
Knjiga, punog imena „Babel, ili o nužnosti nasilja“ odvodi nas u prvu polovicu 19. stoljeća, u zlatno doba kolonijalizma i industrijskih revolucija. Najmoćnija svjetska sila je dakako Britanija, u kojoj se i odvija većina radnje našeg romana. Osnovicu britanske nadmoći čini obrada srebra – u biti vrsta magije bazirana na lingvističkim minucioznostima – razlika između dvaju sličnih riječi u različitim jezicima, što poliglote i prevoditelje čini de facto kolovođama britanske imperijalne moći.
Taj i takav svijet promatramo kroz oči Robina Swifta, kineskog siročeta odvedenog iz domovine kako bi se školovao u Engleskoj i upisao prestižni Oxfordski, Prevoditeljski institut Babel, naslovnu instituciju knjige. Kroz radnju pratimo Robina kako živi studentskim životom, sprijateljuje se s ostalim babelovcima te izučava svjetske jezike kako bi mogao postati prevoditelj – jedno od najprestižnijih profesija u britanskom društvu.
Kao i mnogo drugih kvalitetnih knjiga, tako i Babel ima više zanimljivih tema kojima se bavi – i među glavnima svakako su glavni likovi te njihov razvoj. Robin i njegovi prijatelji uglavnom su stranog podrijetla (kineskog, haićanskog, indijskog…) i u industrijskoj Britaniji prepunoj diskriminacije i imperijalne arogancije – Babel je možda i jedino mjesto koje ih cijeni i poštuje. Za svakog iole intelektualno znatiželjnog studenta Babel je poput raja na zemlji: otvorena akademska zajednica koja različitosti ne samo da tolerira, već ih i otvoreno slavi. Izučavanje lingvistike koja ih sve zanima, okruženost vrhunskim profesorima i drugim talentiranim studentima, u instituciji koja aktivno potiče njihov napredak uz izdašnu stipendiju – čine kombinaciju vrlo privlačnu našim glavnim junacima.
Naravno, svaka takva priča ima i svoje naličje – a naličje s kojim se Robin i društvo susreću nije nimalo ugodno. I ako je sveučilište otvoreno i tolerantno, šire britansko društvo to svakako nije, i oni često završavaju kao mete rasizma ili imperijalnog šovinizma. A čak i slobodoumni Babel nije autarkična znanstvena zajednica, već institucija vrlo aktivno uključena u britanski imperijalni ekspanzionizam, počesto na štetu zemalja odakle neki od protagonista dolaze. I više od jednom oni će se naći rastrgani između lojalnosti svom sveučilištu i lojalnosti svojim državama porijekla.
No osim osobnih moralnih dilema glavnih junaka, Kuang također zanimaju i jezici. Kao netko tko govori (najmanje) dva svjetska jezika, ganja doktorat iz jezika istočne Azije, a osim književnošću aktivno se bavi i prevođenjem – slobodno možemo ustvrditi kako autorica ima i više nego malo strasti za lingvistiku – koju je kroz ovaj roman ispoljila na najbolji mogući način. Nije slučajno kako je njen sistem magije usko vezan za jezike, i kako kroz roman saznajemo mnoštvo trivija i zanimljivosti vezane za različite riječi i njihovo značenje u pojedinim jezicima. Kuang piše o jeziku kao elementu – možda i glavnom elementu – narodne kulture; koji odražava specifične ideje, prioritete i predrasude naroda koji ga je stvorio. Knjiga je premrežena traktatima o značenjima pojedinih riječi u različitim jezicima, kao i prevođenju kao alatu koji donekle uspješno pokušava premostiti te razlike. Autorica razglaba – vjerovatno djelomično i iz vlastitog iskustva – kako dva različita-no-slična koncepta iz dva različita jezika prevesti da se smisao barem donekle zadrži. Koncept prevođenja kao nepotpune translacije centralan je, i za babelovski sistem magije, kao i za razne lingvističke ideje koje autoricu očito privlače.
Te naposljetku, knjiga obrađuje i širi društveno-politički kontekst unutar kojeg naši junaci žive i rade. Dok je možda primamljivo misliti o znanstvenicima – jer babelovski lingvisti prevoditelji svakako simboliziraju znanstvenike i inženjere u stvarnom svijetu – kao o benevolentnim ljudima u bijelim kutama izoliranim u svojim laboratorijima, roman nam daje puno realniju sliku – pokazujući ih kao važne igrače unutar britanskog društva, neizostavne kotačiće imperijalne kolonijalne mašinerije. Tako su akademska postignuća babelovskih lingvista s jedne, a njihov politički angažman s druge strane – prikazani kao isprepleteni do stupnja neodvojivosti. I kao takvi, oni snose svoj udio odgovornosti za Britaniju 19. stoljeća kakva je prikazana u romanu – ratoborno i klasno segregirano društvo gdje se magija obrade srebra radije koristi za tričarije bogataša koji si to mogu priuštiti, nego za poboljšanje kvalitete života općeg pučanstva. Žrtve takvog sustava – od domicilne radničke klase do stanovnika stranih država na koje je Britanija bacila svoje oko, u stalnoj su opasnosti da ne budu sažvakani i ispljunuti kada to bude oportuno. Ova tematika je opširna, kompleksna i dobro analizirana; međutim njena je obrada s aspekata likova možda i najslabiji dio knjige. Dok su glavni protagonisti i njihovi prijatelji dobro razrađeni i slojeviti, njihovi su ideološki protivnici svi odreda prikazani kao bešćutni gadovi bez puno moralne kompleksnosti.
No povremenim moraliziranjima usprkos, nedvojbeno se radi o vrsnom fantasy uratku, knjizi koja se hvata u koštac s interesantnim i složenim temama te ih kvalitetno obrađuje. Bilo da se radi o lingvistici, kolonijalizmu, ulozi znanosti u društvu ili metodama revolucije – Rebecca Kuang je autorica koja definitivno ima što pametno za reći. Jednom od najiščekivanijih naslova 2022. godine na Goodreadsu sam dao čistu peticu, a tu ću ocjenu rado ponoviti i ovdje. Tople preporuke za Babel.