Bajke su narativi koji su me oduvijek privlačili i koji će me zauvijek i dan više održavati u životu. Dovoljno je reći da sam pobornik teorije da su bajke genomi i hromozomi cjelokupne književnosti da bi sve bilo jasno. Odrasla sam na tradicionalnim Grimovim bajkama. Srpske i Peroove nisu bile bliske mom okruženju (ni sama ne znam zašto) ali i braća Grim su bila dovoljna da me opiju za čitav život. Kasnije, kad sam poodrasla, dovoljno da mogu sama lutati šumom (što uistinu i jesam radila), otkrivala sam bajke dalekih zemalja. Priče iz Hiljadu i jedne noći, među prvima a onda, idemo dalje, sve bajke svih naroda svijeta. Doduše, imam i živu ranu, a to je ona stara knjiga bajki, plavih korica, izdanje iz Hrvatske iz neke sedamdesete ili osamdesete godine prošlog vijeka, koju nikad nisam imala a očajnički sam je željela. Rođaci čija je knjiga bila, od nje su napravili karte za igru. Ne znam kako sam to preživjela. No, skrenuh sa teme i puta, baš kao i junaci bajki. A to mi je svojstveno. Skretati sa puta, ne biti junak bajke. Od tada, pa do dana današnjeg, tražim idealnu knjigu bajki. Toliko je tražim da je ona postala predmet moje snevne okupacije. Da, ja sanjam bajke. Pojavi se tu pokoja knjiga koja bljesne pred mojim očima i u mojoj imaginaciji kao potencijalna knjiga „to je to“, „to je ta knjiga bajki za koju ću prodati svoju dušu“, ali onda se na koncu razočaram jer autor zezne. Stare, strašne, tradicionalne bajke, koje su othranile vaskoliko čovječanstvo nisu imale narativne greške i zbog toga su preživjele.
Jedna od savremenih teorija bajki, a koja se naslanja na teoriju o mimu, od autora Džeka Zajpsa, jeste da su neke bajke preživjele upravo zbog onoga što danas olako nazivamo mim. I, zbog tog jednostavnog genoma neke savremene bajke, ma koliko idejno i naratološki bile prijemčive, nikada neće preživjeti zub vremena.
Među posljednjim knjiga koje sam pročitala a koja je obećavala bila je The hazel wood ili u prevodu Daleka mjesta. Ne znam da li je kod nas stigao prevod ali jeste kod Hrvata, oni prate svjetsku scenu i publikuju ono što je na neki način vrijedno pažnje. Ova knjiga svakako jeste, ali kao i svakaka knjiga – ona ima začkoljicu koja ju je srušila sa pijedestala na koji sam je skoro pa postavila. Knjiga The Hazel wood je izuzetno zanimljiva i uzbudljiva priča, ali joj fali, kao i mnogim drugim knjigama, objektivnije sagledavanje nekih narativnih problema koji usporavaju neobičnu autorsku intenciju. Pored svih kvaliteta: dobro osmišljeni likovi, koji su dio dobro osmišljene i realizovane radnje (do jednog trenutka), knjiga je prepuna preokreta, uzbudljivih bajkovitih i bajkovnih mjesta, ali, ipak u ovom radu, fokus će biti na nekim manje uspjelijim poduhvatima.Odmah ću reći, da ne dužim, falila je urednička ruka. Ne tokom same naracije, ne tokom sređivanja rukopisa, ne tokom organizacije sjajnih događaja! I autorki i uredniku falio je – kraj. A bajka ma koliko „duga“ bila (ok, žanr, žanr) mora imati taj kraj koji nikad nećemo zaboraviti. Na moju veliku žalost, ja ovaj kraj nikada neću zaboraviti jer je čisto razočaranje; moj horizont očekivanja se utopio, ali nije bilo sve tako crno. Za jednog fanatika sa bajkama reakcija jeste ovakva očekivana, ali za nekoga ko jednostavno pristaje na novo oblikovanje bajkovnog žanra, knjiga je i više nego pristojna. Poput knjige Kuća na kokošijim nogama, i ova knjiga ima sjanu i fantastičnu šumovitu atmosferu. A u biti, to je ono na šta se gleda. Što je dublja šuma, to su veće šanse da se pojavi ne jedan već više vukova. U ovom romanu, ne mogu reći da ih nije bilo već naprotiv, jeste, ali svaki taj vuk, svaka ta opasnost bila je nedovoljno razvijena i razriješena. Ostalo je da visi u vazduhu kao da ni autorka nije znala šta želi. Svakako, knjigu preporučujem zbog koncepta priča, zbog knjige u knjizi, zbog priče u priči o priči. Zbog junakinje koja to nije a opet i jeste. Iako pripada omladinskom žanru, moram pohvaliti trenutak gdje autorka nije podlegla emotivno-romantičnom fazonu, već je ostala vjerna naraciji. Ostala je vjerna svojoj ideji, a to je da junakinju iz mjesta A prebaci u mjesto B, gdje će da se riješi problem, a zatim je smjesti opet u mjesto A. Zvuči suvoparno, hladno, neoriginalno, ali u biti, knjigu valja pročitati, ako ništa drugo bar da se vidi trenutak gdje autori zakažu sa realizacijom ideje. Mračne knjige, mračne priče uvijek imaju prednost, pogotovo gdje se za aktante uzimaju granični likovi, odnosno oni junaci koji u glavnim (usudimo se reći mejnstrim bajkama) drže sporedna mjesta. Tako je sa ovom knjigom. Umjesto glavnih, umjesto vladajućih, autorka uzima pogranične likove i saosjeća se sa njima i tjera ih da prežive, da izađu iz semosfere. Izlazak iz onoga što nam/je im je namjenjeno nije lako, jer u biti od sebe se ne može pobjeći. Od priče se ne može pobjeći!
“You say stories run until you stop telling them,’ I said wildly. ‘Can’t you just decide then? To stop telling mine– to let me go?”
― Melissa Albert, The Hazel Wood
“Books want to be read, and by the right people.”
― Melissa Albert, The Hazel Wood
„The stories are perfect. The stories are worlds. I made a whole world just for you, and in it you get to do what nobody gets to: you get to live, and live, and live.“ ― Melissa Albert, The Hazel Wood
Jedna od teorija junaka (najjednostavnija) je da su to konstrukti od riječi koji žive za riječi i zbog riječi. U ovom romanu, junaci iz bajki oživljavaju, ulaze u naš svijet (opet, nije dobro motivisano i razrađeno) ali i naši junaci mogu da izađu iz našeg semiosfernog polja i pređu u bajkovni prostor. Nije li to divno? Ali, sve je to moguće samo ako i autor i urednik znaju šta, kako i zašto.
Svakako, sa moje strane strane stoji preporuka za čitanje, jer je to jedna od onih avantura koja se ne zaboravlja, bilo da ste pisac, urednik, lektor ili jednostavno bajkovni fantik. Na koncu, bajke su ono što nam ostaje.