Ukoliko ste ljubitelj fantastične književnosti i poslednjih 15 godina niste proveli skrivajući se u nekoj pećini daleko od civilizacije – vjerojatno ste čuli za lik i djelo Brandona Sandersona. Popularni američki pisac najpoznatiji je po franšizama Mistborn i The Stormlight Archive, te završtetku kultnog Wheel of Time serijala nakon smrti Roberta Jordana. Reklo bi se da čovjeku leže epske sage: dok su prva dva serijala planirana na (zasad) 10 nastavaka svaki, Wheel of Time sadrži čak 14 dijelova. No manje je poznato kako je Sanderson, također, i autor većeg broja kvalitetnih kratkih priča, poput recimo Legije i Careve duše. Objavljene zajedno 2013. godine, obje se mogu podičiti zanimljivim premisama te svim tipično sandersonovskim elementima.
Legija polazi od u biti vrlo jednostavne premise: zanimljiv čovjek X mora naći zanimljiv MacGuffin Y prije nego što ovaj padne u krive ruke. Čovjek X u ovom je slučaju Stephen Leeds – genijalac s unikatnim psihijatrijskim poremećajem. Svaki put nakon što Stephen, naime, pročita bilo koju stručnu knjigu, u njegovoj se glavi smjesta pojavi trajna halucinacija nekog vrhunskog stručnjaka za to područje. Poslije pročitanog udžbenika hebrejskog, on halucinira profesoricu hebrejskog sposobnu za simultano prevođenje. Poslije pročitanih ratnih knjiga, njemu se pojavljuje halucinacija američkog marinca s godinama iskustva u borbi. Dobra strana je da Stephen može postati instant-stručnjak za sve čega se primi. Loša je pak strana, da mu nekoliko desetaka halucinacija u glavi čini život nepodnošljivim na svakodnevnoj bazi.
Taj i takav glavni junak unajmljen je da nađe jednako zanimljiv MacGuffin: kameru s mogućnošću putovanja kroz vrijeme. Postavljena na neko mjesto kamera može fotografirati ono što se na tom mjestu dogodilo prije 20 minuta ili 20 stoljeća. Implikacije ovakvog uređaja su, očekivano, goleme – i za društvo i za korporaciju koja je financirala njezin izum. No kamera je netragom nestala, skupa sa svojim izumiteljem – i čini se kako je Stephen jedini koji ima potrebne vještine da razriješi misteriju…
Careva duša odvodi nas, pak, u posve drugi seting, u kvazikineski srednjevjekovni svijet, gdje se raznorazne dvorske fakcije bore za moć i utjecaj nad carem. Glavna odlika tog svijeta je poluzabranjena magija krivotvorenja koju neki ljudi posjeduju. Ono je moćno i opasno: njime se može promijeniti povijest, pa čak i sama srž nekog predmeta. Krivotvoritelji su u stanju, primjerice, od običnog komada drveta napraviti umjetničko djelo (dovoljno je krivotvoriti njegovu povijest, tako da je bivši vlasnik tog drveta bio neki vrsni drvorezac) ili razbiti kamenu ploču udarcem šake (opet krivotvorenjem njene povijesti, tako je je upravo ta ploča nastala od kamene žile najslabije kvalitete). Nije dakle teško zamisliti zašto se na njih gleda sa smjesom prezira i straha.
Za mladu krivotvoriteljicu Shai stvari su krenule u vrlo lošem smjeru. Uhvaćena prilikom krađe iz carske palače, Shai je svjesna da je čeka neminovno pogubljenje. No umjesto krvnika posjećuju je carski savjetnici. Car je, naime, ostao u vegetativnom stanju nakon pokušaja atentata od strane supraničke fakcije. Ako uspije nemoguće – krivotvoriti cijelu carevu ličnost i utisnuti je u njegovo komatozno tijelo – savjetnici joj obećaju ne samo oprost od zločina, već i bogatu nagradu. Nemajući puno izbora, Shai se baca na posao. Vremena je sve manje, a motivi savjetnika daleko su od časnih…
Iako duljinom višestruko kraće od poznatijih Sandersonovih djela, Legija i Careva duša zapravo su pravi romani u malom. Format priče od stotinjak stranica dovoljno je dugačak kako bi autor u njega utrpao sve što želi utrpati: i interesantnu početnu premisu, i glavnog lika s njegovim razvojem, i odlično razrađen sustav magije. Pogotovo je ovo zadnje postalo Sandersonov zaštitni znak zadnjih godina: ta riječ je naposljetku o autoru poznate izreke: piščeva sposobnost da riješi zaplet pomoću magije je direktno proporcionalna s time koliko dobro čitatelj razumije tu magiju. I krivotvorenje u Carevoj duši i Stephenove halucinacije (koje se, konceptualno gledano, mogu shvatiti kao magija) u Legiji izvrsno su razrađene te kvalitetno opisane. Čitatelju je u svakom trenutku jasno kako magija u pitanju funckionira, koje su joj mogućnosti a koja ograničenja – što sve čini priče potpunijima i boljima.
Da ne bi ispalo da se sva kvaliteta priča iscrpljuje na kvalitetnim premisama i razrađenim sustavima magije, oba djela nude i ponešto dubljih tema koje potiču na razmišljanje. U Legiji je to, primjerice, pitanje kako bi tehnološki izum poput kamere koja snima prošlost utjecao na društvo i koje bi bile implikacije (što je tema koja je tangencijalno dotaknuta; volio bih da joj je autor posvetio još koju stranicu)? Careva duša sadrži, s druge strane, dosta zanimljive misli o samoj prirodi i srži umjetnosti, pa i prirodi čovjeka. Recimo – koliko je čovjekova ličnost samo zbroj svih njegovih sjećanja i osobnosti, kakva je veza između „duše“ i tijela te drugo. Ova posljednja tematika popularna je i za druge žanrove spekulativne fikcije: lako bih primjerice mogao zamisliti neku SF priču s istom premisom, samo ostvarenom pomoću tehnologije a ne magije.
Zaključno, Legiju i Careve dušu ne mogu nego toplo preporučiti – pogotovo potonju. Bilo da ste iskusni fantasy lisac ili potpuni novalija u žanrovskom svijetu – u ove dvije priče naći ćete štošta: originalne premise, kvalitetnu prozu i podosta materijala za razmišljanje. Taman za popuniti nekoliko dobrih popodneva.