Kad se prepriča, ideja serijala Bungou stray dogs (文豪ストレイドッグス）zvuči kao da ne bi smjela funkcionirati. Radi se, naime, o detektivskoj agenciji koja se sastoji od samih “nadarenih”, ljudi s određenim nadnaravnim sposobnostima, no caka je u tome što se svi članovi agencije zovu po nekom slavnom autoru iz japanske ili svjetske književnosti, a njihove sposobnosti i karakteri zapravo su određeni stvarnim biografijama i djelima odgovarajućih pisaca. To znači, naravno, da vam je potrebno bar osnovno poznavanje lika i djela da biste pohvatali sve štoseve.
Tko, zaboga, danas od ljudi koji gledaju crtiće, pa makar i japanske, ozbiljno očekuje da će znati takve stvari? Pa, prvi među njima je zasigurno Kafka (da, stvarno!) Asagiri, čovjek koji je napisao mangu po kojoj je napravljena i anime-serija, a njegovu je ideju prihvatio i Sango Harukawa, koji je onda tu istu mangu i nacrtao. Manga započeta 2012. godine još se uvijek uspješno nastavlja (dosad je izašlo 11 tomova, kao i 4 popratna romana), te je ove godine dobila i ekranizaciju, u produkciji studija Bones, inače poznatog po adaptacijama Full Metal Alchemista.
Anime, koji zasad zapravo ima samo jednu punu sezonu (emitiran je kao dvije sezone od po 12 epizoda) ima, u odnosu na mangu, određenih prednosti kao i određenih mana. Mnogi mu, na primjer, zamjeraju pretjerani čibizam u praktički svakoj sceni koja ima makar i natruhe humora – a ima ih puno. To na trenutke doista kvari dojam, osobito kad se radi o razvoju odnosa među likovima, u čemu je manga daleko bolja. S druge strane, izvrsna glazbena podloga i vrlo dobra ekipa za sinkronizaciju čine anime-verziju izrazito dinamičnom, pa u nekim trenucima čak i uvjerljivo dirljivom.
Inače, kao što to obično biva u adaptacijama, anime je zbog potrebe za kolorom i 
jednostavnijom stilizacijom grafički manje atraktivan od mange, no to nadoknađuje vrlo bogatim pozadinama i nekim zanimljivim vizualnim rješenjima: pri pojavi svakog novog lika, njegovo se ime i osobine ispisuju na ekranu, dok se pri svakoj upotrebi nadnaravnih moći na neki način pojavljuje barem natruha pisanih riječi, podsjećajući nas tako na glavni koncept serije.
A taj će glavni koncept, za neke, možda predstavljati i njen najveći nedostatak. Ako niste ljubitelj književnosti, i nemate ili predznanja ili dovoljno živaca da proučavate bio- i bibliografije referiranih pisaca, serija vam vjerojatno neće biti niti upola toliko zabavna. Neki od likova djelovat će zbunjujuće, a ni njihove sposobnosti neće biti do kraja razumljive. S druge strane, poznavateljima književnosti bit će silno zabavno promatrati Osamua Dazaija koji stalno pokušava počiniti samoubojstvo, mladog Ryuunosukea Akutagawu kako priziva Rashoumon – bazično, silu kaosa koja guta sve pred sobom – ili američkog negativca Francisa S. Fitzgeralda koji svoju nadljudsku snagu može steći tek kad potroši veliku količinu novca, a stalno se svađa s dobrodušnim seljakom Johnom Steinbeckom.
Budete li u “Književnim sirotanima” tražili neku jako duboku kritiku društva i fino iznijansirane likove, radije uzmite prvu sezonu Psycho Passa Gena Urobutchija. Ali ako vas intrigira pomisao na sukob Lovecrafta i Poea s klasicima japanske književnosti, bacite oko na Bungou stray dogs. Zabava neće izostati.
