Nomi je stajala u prostoriji koja je bila njena verzija onoga što na Zemlji nazivaju uredom. Kroz veliku staklenu stijenu promatrala je borbu koja se odvijala pred njom.
U isto vrijeme, na Zemlji, Kai se probudila usred, kako je mislila, lucidnog sna i čudila se živosti i osjećaju stvarnosti koji ju je obuzeo.
Bitka se odvijala usred Svemira. Vidjela je snažne eksplozije. Letjelice su jurile i ispaljivale pulsove energije, i laserske zrake u raznim bojama jedna prema drugoj. U jednom trenu, Kai je primijetila kako ne čuje nikakav zvuk.
Ispred nje se odvijao pravi rat, no nije čula ništa. Nije se ni bojala. Zapitala se koji je to osjećaj koji je obuzima. Zastala je i shvatila. Bio je to osjećaj tuge i bola. Željela je da to što se vani odvija prestane. Ne zato što je bilo agresivno i surovo, već zato što ju je velika tuga prožimala. Od siline emocije koja ju je preplavila više nije mogla gledati na tu brutalnost, i odmaknula se od „prozora“.
Okrenula mu je leđa i uhvatila se za naslon stolice koja je stajala za velikim ovalnim stolom. Na stolu je primijetila veliki ekran na kojem je prepoznala galaksiju Mliječni put.
„Od kuda mi ovo znanje?” Upitala se.
Zaklopila je oči i pokušala se pribrati dišući, no onda je primijetila kako nema fizičku reakciju na naredbu mozga da diše. Samo je stajala naslonjena dok su se tuga i bol intenzivno smjenjivali. Toliko intenzivno da je jednostavno morala pobjeći od toga, jer nije više mogla izdržati… Otvorila je oči.
Našla se u svojoj sobi, u lokvi vode, jecajući i gušeći se u suzama.
„Što je to bilo?”, pitala je praznu prostoriju.
***
Stajala je još uvijek oslonjena na naslon stolice kada je Milaa ušla u prostoriju.
Dvije dugačke, elegantne pojave, izgledale su skoro pa identično. Na prvi pogled, jedina razlika je bila u boji očiju.
Njezine oči su bile velike, žive i ljubičaste, dok su Miliine bile zlatne boje. Obje je krasilo predivno srebrno lice i kosa koja je dopirala malo ispod tankih ramena, što je svjetlucala i prelijevala se kao da je od tekućeg zlata. Ako bi se malo bolje zagledali primijetili bi da im je kosa različite nijanse zlatne, što je označavalo dominantniju žensku energiju.
Njihova civilizacija sa planeta Vesta smatra da je kosa izvor mudrosti. Bila je živa i vitalna, zato što posjeduje vlastitu inteligenciju i rasla je u skladu s mudrošću duše. Što nije nužno značilo da je Vestarijanac duže kose stariji od onoga s kraćom kosom, već samo to da je stekao više iskustva. Kod starješina je bila toliko dugačka da im niste vidjeli tijela već su bili cijeli omotani njome. Bili su bespolna bića, no boja kose je označavala koja im je dominantnija energija. Kao i Zemljani, odlučivali su se na inkarnaciju na ovaj planet svaki sa osobnim razlogom.
Na planetu Vesta, vrijeme kao takvo nije postojalo, te njihova tijela nisu starjela kako to biva na Zemlji. Smrt kao takva nije postojala već se prelazilo iz fizičkog stanja u nefizičko kada bi duša osjetila da je vrijeme za to. Ako odluče da je vrijeme za prelazak u drugu dimenziju, mogli su odlučiti prijeći u bilo kojem trenutku životnog vijeka. Mogli su se inkarnirati i na druge planete, kao što je recimo Nomi odvojila jedan aspekt sebe prije više stotina zemaljskih godina i inkarnirala ga na Zemlju, a mogli su to činiti i na drugim planetima na kojima im je to bilo dozvoljeno.
Dolazile su iz istog staleža pa su i imale isti način usmjeravanja prema njihovoj životnoj misiji koja ih je dovela do onoga što su na Zemlji nazivali „poslom“ kojim se bave. Sukladno tome, imale su uniforme od tankog teget materijala kojima su davali do znanja tko su, koja je njihova uloga u društvu i čime se bave, te kako im mogu pomoći.
Vestanska tehnologija je prožeta božanskom inteligencijom, izrađena organskom tehnologijom, pa tako i njihova odijela. Sva odjeća Vestarijanaca, izgleda kao da je stopljena s kožom, „radno odijelo” mijenja teksturu ovisno o okolini u kojoj se nalazi. Ponekad bi bilo potpuno glatko, no ponekad je ostavljalo dojam da se sastoji od sitnih ljuskica ili pak da je prožet geometrijskim oblicima. Dešavalo se to kada bi se reprogramiralo na nove uvjete.
S desne strane na ramenu imale su oznaku koja je također izgledala na prvi pogled isto, no, Nomi je imala prazan zlatni trokut bez dodatne zlatne crte pri vrhu. Što je više trokut bio ispunjen vodoravnim zlatnim resama, to je bio viši čin u pitanju. Milaa se uspjela domoći višeg čina tek nedavno, zahvaljujući predanom radu u svrhu nastanjivanja Novog planeta koji je će biti Centar Galaksije, stvoren za novu civilizaciju ljudi koji su bili posljednja nada za uspostavu mira u Multiverzumu. Nomi nije opterećivao njen najniži čin. Posao je radila jer je bio poziv njene duše, nagrade i unapređenja joj nisu bila motivacija.
Milaa je također, uz mnoge druge aspekte, dio sebe utjelovila na Zemlji. Obje su imale sličnu životnu misiju, a kako bi je ostvarile, neizbježno je bilo ponovo proći proces integracije duše u najniži aspekt fizičkog i iz njega se uzdići kako bi proširili svijest i spustili na Zemlju više svjetla te pomogli planeti da se i sama vibracijski uzdigne i prijeđe u višu dimenziju. Nažalost u tome nisu uspjeli i sada su se njihovi aspekti selili na Novi planet. Pa, barem se Miliin niži aspekt, Jan selio, jer Kai, Nomin niži aspekt, još uvijek nije reagirao na njene impulse koji bi je trebali potaknuti na duhovno buđenje kako bi ostvarile kontakt.
Ovo što se sada dogodilo, u trenutku kada je Nomi u uredu promatrala bitku koja se iznova i iznova vodi u Multiverzumu i za koju traži diplomatski način da se okonča i da se zaraćene strane, viših i nižih oblika svijesti napokon pomire, bio je najveći pomak u ostvarivanju njihovog kontakta. Osjetila je Kainu prisutnost po prvi puta od kada je počela primati njene impulse. Dvadeset zemaljskih godina je usmjeravala svoj niži aspekt ka ovom trenutku, i napokon je počela reagirati. Plan je bio da se to desi i ranije, već je pomalo počela gubiti nadu da će se kontakt ikada desiti, pa ju je ovaj trenutak uhvatio nespremnu. Silina energije koju je ovaj kontakt akumulirao nije očekivala, jer nije bila usmjerena na Kai. Kontakt se desio spontano.
Sada, dok je probavljala ovaj trenutak i analizirala ga, iznenadila se osjećaju tuge koji ju je preplavio. Znala je da je Kai tužna, promatrala ju je iz dana u dan, znala je sve njene emocije, no ovo je po prvi puta da je istinski i osjetila tu emociju. Retrogradno je promotrila što se zbivalo s njom dok je bila usmjerena na Galaktički rat i ustanovila kako je zamolila svoje anđele da joj pomognu maknuti sa srca tugu koju je uzrokovao prekid veze s dugogodišnjim partnerom. U tom trenu, na iskren poziv za pomoć, dio Nomi koji je programiran za ovakve situacije je odmah reagirao, no emocija je bila prevelika te se stopila s cijelim njenim bićem.
Milaa ju je trenutak promatrala kako vraća energiju u tijelo i polako se uspravlja.
„Primijetila sam kako se nisi prijavila za ekspediciju na planet MCR7.” Rekla je telepatskim putem. „Jesi li odustala od te misije ili…?” Strpljivo je pričekala odgovor, no tek kada je Nomi podigla oči, umjesto velikih ljubičastih očiju u kojima su obično svijetlile milijarde sitnih iskrica ugledala je tamu i silnu tugu koja se u njoj akumulirala.
Obišla je ovalni stol na sredini prostorije kojem je površina bila trodimenzionalni ekran, te prišla prijateljici. Ispružila je elegantan srebrni dlan pred nju te pričekala trenutak dok se na njemu formirala trokutasta prozirna prizma. Kada se formirao do kraja, kristal je počeo isijavati cijeli spektar boja u svim smjerovima dok se nije zaustavio na zelenoj boji.
„Želiš li da preuzmem dio na sebe?” Upitala je i pogledala u kristal koji je sada isijavao cijeli spektar zelenih boja. Klimnula je dajući odobrenje. Zeleni snop svjetla se usmjerio prema sredini Nominog trupa. Sklopila je oči i fokusirala svu energiju na svoju srčanu čakru koja se spojila s kristalom te je razmjena energije sada tekla u oba smjera ujednačenim, pulsirajućim ritmom.
Kada se transmisija završila, Milaa je položila drugu ruku povrh prizme i kružnim pokretima je prizmu pretvorila u zlatnu svjetlost koja se raspršila prvo u svim smjerovima dok nije oblikovala kuglu veličine njenih dlanova, a potom implodirala i nestala.
„Hvala ti”, izgovorila je Nomi. „U posljednje vrijeme me ovaj rat sve više opterećuje. Osjećam kako postaje previše za mene. Morat ću potražiti pomoć.” Zastala je na trenutak razmišljajući o rečenici koju je izgovorila i shvatila kako to nije bila cijela istina. Rat ju je opterećivao, no energija koju je akumulirala na sebe je bila čista Kai energija. Preciznije, bila je to njezina tuga. Zapitala se, zašto odmah nije podijelila sretnu vijest o uspostavi povezanosti pod nazivom Kontakt sa prijateljicom.
Uzela je malo vremena prije nego što to podijeli s njom i ostatkom tima, a potom je shvatila. Ovo je bio iznimno intiman trenutak, kako za nju, tako i za njen aspekt na Zemlji, te je željela u njemu uživati sama. Licem joj se prelio izraz ljubavi i nježnosti, a oči su joj ponovo zasjale milijunima iskrica, jače nego ikada prije.
„Nomi…”, uzviknula je oduševljeno Milaa primjećujući joj promjenu u očima. „Tretman ti je zaista pomogao.“
„I više nego što ti mogu opisati”, potvrdila je zahvalno.
„Kada god ti zatreba moja pomoć, tu sam za tebe.” Poslala joj je val empatije i ljubavi, a Nomine oči su zasjale u znak prihvaćanja i zahvale, te je uzvratila istom mjerom. Jedan kratak trenutak su uživale u razmjeni.
„Sada možemo krenuti.” Rekla je Nomi.
„Projekt MCR7 ti je opterećenje?” Upitala je Milaa dok je kretala prema izlazu koji je bio označen blagim svjetlom na bijelom zidu.
„Za sada još uvijek da.” Odgovorila je nakon kraće stanke, a potom dodala, „Ostvarila sam napredak sa svojim aspektom na Zemlji.“
„Zaista?” Milaa je zastala tik ispred zida koji se počeo otvarati kako bi stvorio prolaz u hodnik zgrade kojim su prolazili njihovi suradnici.
Pogledala je Nomi uvećanim očima čime je iskazala uzbuđenje i poticala je da nastavi priču, bila je to zaista sretna vijest. Davno je ostvarila svoj kontakt i znala je koliko je to velik napredak.
„Osjetila sam njenu snažnu prisutnost, trenutak prije nego si došla.”
„Jako dobro. Čestitam. To je zaista velik napredak.”
Novi val ljubavi je dopro do Nomi koja je uzvratila prijateljici. Trenutak su se gledale i uživale u razmjeni energije, a zatim izašle van i krenule hodnikom prema prostoriji za odmor. Bilo je doba dana kada su svi u Velikoj Kupoli završavali sa prvim djelom dana. Na Zemlji bi to nazvali „pauza“, ovdje je to bilo „regrupiranje“.
Bilo je to vrijeme predviđeno za odmor, hranu ili prelazak na sljedeću lokaciju ako bi imali još neki projekt na kojem su radili, jer su većinom svi radili na više projekata u isto vrijeme.
Okružena manjim kupolama, Velika Kupola je činila najurbaniji dio pokrajine zvane Alkalurops na matičnom planetu. Tu su se odvijale sve poslovne stvari, dok su privatne nastambe bile raspršene po cijelom planetu koji je obilovao šumama, kristalnim planinama, morima i jezerima, a u simbiozi s prirodom gradili su organske piramidalne strukture koje su koristili kao prebivalište ostatak dana.
Kao i sve ostale građevine na planetu, i Velika Kupola je bila načinjena od energetskog polja. Prekrivalo ju je puno malih bijelih svjetala, a označavala su ulaz ili izlaz u zgradu ili prostoriju. Bilo je to inteligentno rješenje, jer su zgrade izvana bile neprozirne dok se unutrašnjost mogla po želji učiniti prozirnom. S obzirom na to da izvana nije moguće vidjeti unutrašnjost, a prozori nisu postojali, bio je to znak gdje se može ući. Sve građevine su, na neki način, bile žive, reagirale su na misli i postavljenu namjeru onoga tko bi joj se telepatski obratio. Sve na planetu Vesta je živjelo u simbiozi, ne samo stanovnici i građevine već i njihova vozila, biljke, rijeke, jezera, kristali ili uređaji. Na Zemlji su ih uzimali zdravo za gotovo, ovdje su bili svi tretirani jednako, jer svi imaju određenu ulogu koju moraju igrati u Svemiru, a najbitnija stavka je da je tehnologija uvijek u službi duhovnosti. Vestarijanci su u razvoju dosegli razinu gotovo savršenstva, jer su napredovali jednako duhovno i materijalno. Uspjeli su postići taj balans na koji već stoljećima pokušavaju neposredno navesti stanovnike drugih planeta u namjeri da zavlada mir.
Kretale su se hodnikom čiji zidovi su mijenjali boje ovisno o želji ili namjeri koju postavite. Namještaj se uglavnom u svim građevinama sastojao od raznih vrsta kristala koji su služili za ležaljke ili kao portali u druge dimenzije ili galaksije koje su nadzirali. Apsolutno sve je bilo živo i prilagođeno njihovim potrebama, pa tako i razne biljke koje su rasle po čitavom planetu.
Nomi je osjećala vibraciju uzbuđena koju je prijateljica odašiljala. Bila je magnetična i ispunjavala je velikim osjećajem radosti.
Kako su se približavale ulazu koji je bio označen blještavim svjetlom, tako se opna koja je služila kao jedna vrsta zida pred njima rastvarala kao portal u geometrijskim oblicima koji su nestajali i pretvarali se u predivan vrt ispunjen električnim bojama koje su biljke isijavale iznutra prema van. Svaki put kada bi došla u ovaj vrt, Nomi bi osjetila cijelu paletu najdivnijih esencija. Iznova bi se divila kompleksnosti oblika i boja, a najviše od svega vibracijama koje su emitirale te boje. Biljke su bile njihova energetska hrana, zahvaljujući njima mogli su dugo izdržati bez konzumiranja hrane. U svom domu je iskreirala isti ovakav vrt i nadopunila ga malim vodopadima, uživala je u osjećaju koji joj izaziva voda.
***
Često se pitala kako bi Kai doživjela ovaj vrt. Znala je da ne bi mogla gledati ove vibracije ljudskim očima, a od Milee, koja je dovela svoj niži aspekt na Vestu, naučila je da postoji oprema pomoću koje bi Kai ipak mogla vidjeti te boje. Pitala se i kako bi opisala miris ovog vrta, jer oni nemaju osjetilo mirisa.
Promatrala ju je kako uživa u raznim mirisima. Ponekad bi je miris odveo u ekstazu, a ponekad bi je odveo u prošlost gdje bi se prisjetila kako joj je baka pripremala omiljenu slasticu dok je bila djevojčica. Ili bi pak plakala za bivšim dečkom dok bi udisala miris njegove kolonjske vode koju je ostavio u kupaonskom ormariću. Nije mogla razumjeti taj dio.
Iz njene perspektive, Kai je jednostavno mogla izabrati život u kojem je ispunjena i zadovoljna, umjesto što uvijek ponovno otvara ormarić i udiše miris koji joj izaziva bol. Imala je osjećaj kao da je jedini posao koji ima sa svojim nižim aspektom upravo to, da joj šalje impulse da izabere drugačiji život, da ga sama kreira, te da ga posloži tako da uživa u životu, no Kai je, naravno, uporno ignorirala impulse koje joj je slala.
Radije je iznova i iznova izabirala plakati satima, nakon čega bi vratila bočicu u ormarić i ponovila postupak za par dana.
***
Smjestile su se na kristalnu ležaljku pored Keena. U tankim dugačkim srebrnim prstima držao je malenu staklenu zdjelicu u kojoj je bila žućkasta energetska tekućina sa granulama bjelkaste boje i konzistencijom sličnom vilinskoj niti, u granuliranom obliku – hidromil. Bilo je to jedino piće i hrana koju su konzumirali. Ugodnog okusa, slično mješavini vode i meda dok granule nisu imale nikakav okus no ovaj obrok je bio jako zasitan i bilo ga je dovoljno konzumirati u malim količinama jednom do dva puta dnevno. Pružao je osjećaj ugode. Nisu osjećali žeđ ili glad, njima je jedino nedostajala energija i nju bi namirili ili iz biljaka, boja, ili vibracija kojima su okruženi, i naposljetku s hidromilom.
Keen i Nomi su imali istu oznaku na desnom ramenu i istu dužinu kose, no s obzirom na to da je imao dominantniju mušku energiju, kosa mu je bila boje mahagonija. Oči su mu bile svjetlije boje od kose, a kad bi osjećao umor ili frustraciju poprimile bi boju jednaku kosi.
U pravilnim razmacima prinosio je zdjelicu ustima koja su izgledala kao tanki otvor. Konzumacija hidromila je izgledala kao da ga udiše. One su upijale energiju iz okoliša.
Revitalizirajuće kristalne ležaljke su promijenile boju i uskladile se sa njihovim aurama te pokrenule program optimizacije energetskih tijela. Kada je Keen dovršio hidromil udobnije se smjestio te zatvorio oči uživajući u kalibriranju organizma na više frekvencije. Sve troje su ležali u polusjedećem položaju, a ležaljke su izgledale živo prateći im pokrete kada bi se pomaknuli.
„Imaš li dobre vijesti za Adamu?” Upitala je Milaa.
„Nemam tako dobre kao ti, ali mislim da će biti zadovoljna. ”
„Dakle nisi uspio odvesti Carlosa na MCR7?” Nastavila je.
„Nisam.” Kratko je odgovorio, pa energetski usmjerio pažnju na Nomi. „Kakva je kod tebe situacija? Jesi li ostvarila kontakt sa Kai?”
„Ne, ali vjerujem da imam napredak. Adama zasigurno neće biti sretna no iskreno, uz ovaj rat možda nisam radila dovoljno na našoj konekciji. Mislim da ću morati potražiti pomoć u Astralu.” Odgovorila je.
„Mogu ti ja pomoći ako želiš.” Ponudio se. „Na dobrom sam putu sa Carlosom i već smo dva puta uspjeli doći u Astral. Idući put ga mogu dovesti do bitke kako bi pomogao svojim energetskim impritom.”
„Je li svjestan?” Upitala je Milaa.
„Nije još, radimo na tome.” Odgovorio je. „Što kažeš Nomi?”
„Može, naravno.” Blago je kimnula glavom, „svaka pomoć dobro dođe.”
„Njemu će svakako služiti rad u Astralu dok spava na Zemlji za kasniji boravak na MCR7.”
Preusmjerio je pozornost na Miluu, „Razmišljaš li o tome da i Jan pomogne? Aktivacije i buđenje sjećanja na galaktičko podrijetlo će im zasigurno mnogo pomoći u adaptaciji na Novom planetu.“ Ova mogućnost se nikako nije uklapala u njen plan.
„Redovito posjećujemo MCR7 uz fokus na to da se sjeti svega gdje je bio u svojoj realnosti, vremenu i prostoru, dakle da smanjimo amneziju koja nastaje prolaskom kroz Portal.” Konačno je odgovorila Milaa. „Smatram kako bi ga samo dodatno zbunilo ako bi imao i sjećanja na Galaktički rat.”
„Razumijem.” Istovremeno su odgovorili Nomi i Keen.
„Zaista mislim kako se bliži kraj rata, no toliko je već vremena prošlo…” Nomi je ispružila tijelo sada potpuno vodoravno sa ležaljkom koja joj je pratila pokrete i prilagodila se njenom tijelu.
„No smirilo se u drugim galaksijama, zar ne?” Upitala je Milaa.
„Jeste, sada trenutno, najgore je u Galaksiji Messier 81.” Odgovorila je sa negodovanjem „svu energiju usmjeravam prvenstveno na taj projekt uspostave mira u našoj galaksiji, jer zaista svi neposredno utječemo jedni na druge i ne razumijem kako druge civilizacije to ne vide, ili ne žele vidjeti.”
Jedno vrijeme su sjedili u tišini i razmišljali o težini koju su njezine riječi ostavile u zraku.
Zaista je bila jako umorna od napornog rada na pronalaženju novih načina kako uspostaviti mir. Ratovi se vode od kada postoji njihov svijet i od kada je Nomi postala svjesna svoga bića. Uz pojedine iznimke kratkog vremena zatišja ili promjenu lokacije, no sudionici su više-manje uvijek isti, a cilj nepromijenjen.
Kada je njen Vođa Santara, uz pomoć Adame došao na ideju da pokušaju ponovo nastaniti Novi planet sa ljudima otvorene i evoluirane svijesti, imala je samo jednu misao: evo nas opet ponovo. Pokušavamo i dalje, a već znamo ishod.
Misli je zadržala za sebe, jer je znala kako pesimizam neće nikome služiti. Eonima se bave time i ovo nije prvi put da su nastanili Novi planet ljudima koji su unatoč dobrom početku, ponovo se rasporedili na one pozitivno orijentirane i one negativno orijentirane, te ili započeli novi Galaktički rat ili bi pali u ropstvo materijalizmu koji bi rezultirao uništenjem planeta.
No pokušavat će i dalje. Znala je to, jer to je bila njihova uloga u Multiverzumu, a svi, pa čak i najmanji kamenčić prašine u Multiverzumu ima svoju ulogu koju igra.
Prisjetila se tog trenutka kada je sa velikim uzbuđenjem donijela odluku da će biti dio Uzdizanja planete Zemlje na novi nivo gustoće. Bio je to za nju velik korak i velika čast. Zemlja je na prvom stupnju gustoće, a njen planet je na posljednjem, devetom stupnju, i nije nimalo lako spustiti se toliko duboku u materiju kako bi netko možda pomislio. Lako im je bilo upravljati vremenom i prostorom ili se inkarnirati u sedmi ili osmi stupanj gustoće, no toliko duboko kako je na Zemlji, nije jednostavan proces. Možda najteži dio je bio taj kada bi slala impulse dan za danom prema svom nižem aspektu, a on bi kao sada Kai, uporno te impulse ignorirao.
Frustriramo je odmahnula glavom na te misli, pa ih spomenula prijateljima:
„Dakle moj niži ogranak sada uporno odbija meditirati i ulaziti u sebe i svoje dubine kako bi evoluirala i duhovno napredovala. Okružuje se bukom, gleda pretjerano mnogo serije na TV-u i nezdravo se hrani. Ima opsesivne misli o pojedinim ljudima koje bi trebala izbaciti iz života i okrenuti se sebi i duhovnom napretku. Koji je, naravno uopće ne zanima. Znam da je tako bilo i vama, no jako sam frustrirana i iskreno jako sam umorna. Osjećam se kao da svi napreduju osim mene, kao da se samo na mene čeka.“ Zastala je na tren, a potom završila sa tugom u očima, „Ponekad požalim što sam odlučila biti dio tog projekta, znam da ne bi trebala tako razmišljati, no tako se osjećam.“
Oboje su je razumjeli, jer su se i oni tako osjećali u pojedinim trenucima pa su s njom podijelili iskustva i prenijeli joj telepatski znanje koje joj je automatski pomoglo kako bi znala što joj je činiti kako bi još više i brže napredovala.
Kada su završili sa transmisijom, ustali su sa ležaljki i pričekali Nomi. Bilo je vrijeme da se pridruže sastanku na postaji Aole. Udubljena u misli o Kai i tome kako će je Santara zasigurno pitati kako napreduje u ostvarivanju konekcije pridružila im se kod izlaza. Mučio ju je još i projekt MCR7. Šutke su se kretali prema vibrirajućoj platformi za polazak.
„Nomi”, zazvala ju je Milaa. „Jesi li spremna?”
Potvrdno je kimnula.
Formirali su krug sa ostalim putnicima te usmjerili pažnju i namjeru u formiranje grupne Merkabe s kojom će otputovati sa Alkaluropsa do postaje Aole u sazviježđu Meropa. Vibrirajuća platforma je reagirala na kombinaciju njihovih misli i magnetizma te se ubrzo formiralo energetsko vozilo kružnog oblika sa točnim brojem sjedala koliko je bilo putnika. Smjestili su se svatko na svoje mjesto te se Merkaba počela okretati i vibrirati sve brže i brže. Gornja polovica vozila okretala se u smjeru kazaljke na satu, a donja u suprotnu stranu. Kroz nekoliko trenutaka vrtnja je dosegla vrhunac, a zatim se počela usporavati i našli su se na identičnoj vibrirajućoj platformi koja se nalazila na svemirskoj postaji Aole.