Postoji u Jurišićevoj ta zalogajnica, neugledna, u podrumu sive zgrade u sivom gradu što kao da je digao ruke u znak predaje. Prastari visoki stolovi s teškim barskim stolcima mogli bi biti i čišći, ali se u njoj obroci služe po ponešto marksističkim načelima: jedeš prema potrebama, plaćaš prema mogućnostima. Odgrizam komad kruha i nabadam prženu papalinu na čačkalicu. Petak je rano poslijepodne i zalogajnica je prepuna. Izlaktario sam se s tanjurom u ruci – punim papalina pod dvije kriške kruha i salvetom, pribodenima čačkalicom – za mjesto za stolom nasuprot dvojici burzovnih mešetara što se slade prženim lignjama. Ne obraćamo pažnju jedni na druge: mešetari u sivim odijelima u pol glasa, kako je to oduvijek bio običaj, ogovaraju ministra financija dok teta iza šanka viče tko je naručio oslića i vino.
Oko nas se kovitla jato srdela, srebro bljeska u plavetnilu kako se sunčeve zrake odbijaju od ljuskavih tijela. Puštam da me ples jata odvede u dubinu, a onda jato nestaje i ostajem sam s mešetarima i tetom za tezgom, s penzionerima i studentima. Izmučena žena u ofucanom kaputu, što za sobom uz stube vuče kariranu torbu na kotačićima, muči se s tvrdoglavim vratima da izađe na ulicu.
***
Plavi niskopodni tramvaj tutnji pored mene. Ulica me vodi prema Trgu, pokraj pošte i dalje, pod bijeli trbuh kitopsine što lijeno zamahuje repom, u društvu skušaca ispruganih širokim crnim prugama. Skušci plivaju ispred nje, kao prateći brodovi oko kakvog nosača aviona. Priljepuše ispod usta su joj poput brade. Guta je zid. Još nekoliko zamaha repom i nema je više, pojela ju je zgrada, najveću ribu na svijetu: uplivala je u nju.
Tad je zapažam. Oniža, kratke kose boje šumskoga meda, u crnim hlačama, sivom džemperu, crnom kaputiću, s crvenim šalom oko vrata. Gleda uvis. Uza zid, gdje je upravo nestala kitopsinina repna peraja. Shvaćam da ju je vidjela, baš kao i ja.
Prilazim joj i stajem pred nju. Trza se kad odjednom osjeti moju prisutnost, kao da se tek u tom trenutku uključila natrag u svakodnevicu. Gleda me očima boje jantara iz kojih me toplinom obasjava sunce. Lice posuto pjegicama neodređenog izraza. Miješaju se u njemu zabrinutost, strah, iznenađenje i jedva suspregnuta ushićenost onime što je vidjela.
„Kitopsina”, kažem joj tiho, da nas se ne čuje, čak i kad bi bilo koga tko bi nas htio čuti. Kitopsina je uvijek upečatljiv prizor, čak i kad ovako klizi zrakom preko Jurišićeve, umjesto u toplome
„To se tako zove?”, pita me, i dalje gledajući u fasadu nad nama, kao da se nada da će se divovski bezopasni morski pas svakoga trena opet pojaviti.
Kimam glavom.
„Jesam li luda?”, pita me zabrinutim glasom.
„Ako jeste”, smiješim se, „niste sami.”
***
Sjedimo u kavani na Trgu, zavaljeni u naslonjače, okruženi žamorom poslijepodnevnoga mnoštva. Među nama stol, na njemu naše vruće čokolade i čaše vode. Preko stola, jastozi u koloni po jedan, mašu svojim nemoguće dugim ticalima dok gaze među nama kao kakva člankonožna vojska, oklopnici na deset nogu, i nestaju u ništavilu prostora na rubu stola.
Skinula je kaputić i prebacila ga preko susjednog naslonjača. Gleda jastoge i trudi se ignorirati kirnju što je netremice promatra njoj s lijeva. Ali kirnja je preko dva metra duga i malo je teško ignorirati mrljavo smeđu ribetinu prijetećega pogleda i ogromnih usta: da se razjape, poput ulaza u kakvu spilju, usisala bi djevojku poput Eme bez ikakva problema. Konačno kirnja odlazi i ona dopušta sebi da odahne.
„Nisam vidio da je neka riba agresivna”, primjećujem preko stola.
„Koliko ih već dugo vidite?”, pita me dok otpija gutljaj čokolade.
„Tri tjedna”, odvraćam. Na stol sam odložio knjigu koju nosim u džepu, vodič za koraljne ribe Indopacifika i Kariba. Još jedan mali vodič za američke ribe, i jedan Kosmosov za evropske. Ta dva su pomalo sranje, jer imaju i slatkovodne ribe, a ja još nisam vidio ni jednu štuku, šarana ili soma.
„Ja sam ih prvi put vidjela jutros”, tiho će. Pogled joj živčano leti na sve strane, kao da u svakom trenutku očekuje kakav napad iz dubina u koje smo, ne znamo kako, uronjeni. „Tune. Jato tuna. Kad sam se probudila. Jučer sam pojela konzervu za večeru, malo su mi teško pale. Mislila sam …”
Nasmiješila se s nelagodom, izgleda kao da se osmijehom hoće izvući iz nezgodne situacije u kojoj se našla.
„Ne znam zašto ih vidim”, sliježem ramenima. „Ne znam koga bih pitao …”
„Ja idem kod psihićke”, priznala je tiho. „Ali ne znam što će mi reći na ovo. Ako smognem hrabrosti ispričati joj.”
„Možda …” Razmišljam. Ne znam što nam se događa. Ne razumijem. Sad kad znam da nisam jedini, malo mi je lakše, ali i dalje ne znam što činiti. „Možda da to bude naša mala tajna?”
„Da”, nakon kratke stanke kima i otpija još jedan gutljaj čokolade. „To bi bilo najbolje.”
***
Sjedim na klupi na Štrosu, prohladno proljetno popodne tone u večer. Nad gradom, grbavi kitovi obasjani toplim plamenom sunca na zalasku, crni, bijelih trbuha, dugačkih peraja. Samo lebde, poput kakvih zračnih lađa dok mi u slušalicama ritam-mašine Kraftwerka u slavlju futurističke tehnodekadencije prizivaju monotono kloparanje kotača Trans Europa Expressa po tračnicama.
Sjeda do mene, zapuhana, rumena u obrazima. Kasni, ali ne marim. Njena me toplina obuzima i prožima, kao štit pred prohladnim zrakom.
Pred nama, majka vuče za ruku plavokosu djevojčicu od nekih pet-šest godina. Odjednom, dijete zastane i pogleda nad grad i pokaže prstom.
„Vidi, mama, kitovi! Kitovi, mama!”
„Dobro, dušo”, vuče je žena dalje. Umor je čini slijepom za sve oko sebe, a posebno za divove što lebde nad gradom. „Kitovi. Idemo sad, ne zadržavaj me!”
Djevojčica me pogleda očima modrim poput mora, kao da traži potvrdu onoga što vidi. Ja kimam glavom i namignem joj zavjerenički, a onda je majka odvlači dalje.
Gledamo za djevojčicom. Šutimo. Nema smisla …
Nad nama se pale svjetla. Nitko više ne vidi kitove. Kroz orezane grane kestenova, poput kakve potopljene šume, jate se bljeskalice, smeđe ribe iz Crvenoga mora sa svjetlećim organima ispod očiju, poput kakvih svjetiljki. U mračnim zakutcima, kamo svjetlo ne dopire, trepere fotofori: groteskne crne dubokomorske grdobine s fenjerima nad gubicama ispunjenim smrtonosnim zubima: zastrašujući iglozubi s redovima svjetala, prozori Titanica u kobnoj noći, duž zmijolikih tijela: lignje plašta i krakova posutih plavim lučima, kao da su izrezane iz zvjezdanoga neba: tko zna kakva sve stvorenja što svojim svjetlima mame i dozivaju i zavaravaju u darvinističkome plesu preživljavanja najprilagođenijih.
Šetamo kroz to bizarno more oko nas, more koje samo mi (i jedna djevojčica i tko zna koliko još njih, samo ih nitko ne čuje i ne sluša) vidimo. Držimo se za ruke, dvoje djece što gazi kroz crno, kao da se bojimo da će iz te tame morskih dubina nešto posegnuti za nama, nešto strašno, lovka kolosalne lignje oboružana oštrim kukama, i odvući nas u studeni bezdan iz koga više neće biti spasa.
***
More nas je spojilo, Emu i mene. More, fantomsko, vidljivo samo nama u svojoj neobičnoj ljepoti, tjera nas jedno drugome. Pred nama na stolu vruće pizze, plodovi mora. Oko nas jato škarama pliva u krug dok ga ne razbije nešto veće, grabežljivije, nešto iz dubina, što ne vidimo.
Pokušavamo, ali ne uspijevamo shvatiti naša zajednička priviđenja. Našla je neke knjige. Temeljito ih čitamo, ali uzalud. Među stranicama učenih rečenica, ne nalazimo odgovore. Zato iz njih izranjaju zvjezdače, a po koricama sporo plaze ježinci dugih crnih bodlji.
„Što misliš”, gleda me kasnije, na ulici, „hoćemo li se jednoga dana pretvoriti u ribe?”
Zamišljam je kao sirenu. Iza nje, velika smeđa kirnja zlokobnoga pogleda i golemih usta. Promatra svojim hladnim, bezizražajnim ribljim očima, vreba, čeka priliku da rastvori usta i usiše nas. Ispunjava me nekom neobjašnjivom jezom. Pokušavam dotaknuti ribetinu, ruka mi prolazi kroz nju. Dva metra od nas, starica prosi, u kukovima prelomljena pod gotovo pravim kutom, podupire se štapom dok pruža drhtavu ruku omotanu u prljavu krpu. Na trenutak podiže pogled, vidi samo kako pokušavam uhvatiti zrak.
***
Ema je more.
Hodamo Ilicom, čavrljamo o svemu i svačemu, praćeni malim jatom žutih riba leptira. Njezine oči, obrazi, usne, poput žala su na kome valovi valjaju oblutke. Lice joj se mijenja, živo, iz trenutka u trenutak. Kad je vesela, more je obasjano suncem, zasljepljujući jarki bljeskovi bodu u oči i tjeraju na škiljenje, pod toplom zvijezdom i vedrim nebom i kliktanjem galebova dok ležimo na suhoj lažini. A kad je spopadne tjeskoba, nenadano, bez ikakva razloga, kad se njoj za leđima niotkuda stvori kirnja, ili oko nas stane kružiti velika bijela psina, nacerenih usta ispunjenih trokutastim zubima dok nas promatra zlobnim očima, more je sivo u iščekivanju nadolazeće oluje što mete sve pred sobom, razbija i odnosi da nikad ne vrati.
Plaše me ponekad te promjene na njenom licu, baš kao što bi plašile i drevne pomorce. Ne usuđujem se pitati je. Jednom je nešto tražila u torbi, pa ju je samo bacila na stol. Ostala je tako otvorena, poput grdobininih razjapljenih usta, i vidio sam u njoj kutije s tabletama. Nisam ništa pitao.
Klošar s velikim kolicima stoji na ulazu u Tomićevu. Drži u njima štence, okružen roditeljima s djecom: čitao sam da su ga prijavljivali kako iskorištava slatke psiće. Ali, sad su mu u kolicima mali tuljanići, oni bijeli s velikim crnim okicama kakve svake godine batinama umlaćuju na ledu da bi im oderali krzna. Ne znamo što je istina, što privid. Odlazimo odatle, Ostavljamo klošara i djecu i roditelje i krznene loptice u kolicima, tjerani nekom navalom nelagode, gađenja što nas oboje ispunjava.
Kraken obavija tornjeve katedrale svojim kracima, prijanjaljke se lijepe za kamen. Gledamo ga kako grabi tornjeve, i skele što ih okružuju već desetljećima, prekrivene tkaninom, poput jarbola kakvog jedrenjaka, i izvlači se van iz valova, golema vrećasta tjelesina, smeđa, posuta svijetlim mrljama, kao obrasla bradavičastim izraslinama. Predivan je, veličanstven, stvorenje iz mita, riječ što se šaptom odvaljuje s uzdrhtale Vikingove usne dok mu se krakovi izvijaju nad svom tom turobnom masom što je zaboravila gledati, zaboravila diviti se, smijati se, živjeti, ispranih umova u sjeni te rugobne pseudogotičke laži s dva tornja, što zagađuje nebo nad sivim gradom koji više ne pamti što je to istina.
***
Ema je more. More uzima. Ali i daje.
Jedno smo, mi, u znojnom, uspuhanom zagrljaju u postelji kod mene i sve je poput tropskoga koraljnoga grebena, sve te ribe nezamislivih boja što se kovitlaju oko nas. Ribe anđeli: do pola tijela žute, do repa modre, žutih repova; žute isprugane crno-bijelo-crnim okomitim prugama: plave isprugane uzdužnim žutim prugama, s crnim maskama preko očiju. Ribe leptiri, žute s kosim smeđim crtama i širokim crnim prugama i maskama i točkama u korijenu repne peraje, sve da se pred grabežljivcima prikrije gdje je oko, gdje je glava. Kostorozi, crnih trbuha s krupnim bijelim mrljama, i oni sivkasti, isprugani kosim smeđim i bijelim prugama, i modri i crni. Golemi sivi knezovi s kvrgom na čelu: zelene vladike plavih glava s ružičastim zrakama oko očiju: zeleno-ljubičaste papigače i smrtonosno lijepi morski pauci što u perjaničastim perajama skrivaju otrovne bodlje, bezbroj crnelja i matuljčića, plave ribe kirurzi žutih repova i morski konjici peraja poput algi. Murine se rastvorenih gubica izvijaju iz rupa. Zasljepljujući bljeskovi iz jata sivih šnjuraka. Žalobne pjesme grbavih kitova razvlače se kroz oceansko plavetnilo i još kitopsina i mante i igluni i bačvoliki bucnjevi, neprebrojivo mnoštvo mlatova. Ribe što se komešaju i vrte i jate uz grebene koji se ruše u dubinu, stanovnici tog oceanopolisa u koji smo zalutali nas dvoje, Ema i ja, i u kome vodimo ljubav pod pogledima bezbroj očiju, kao da smo u kakvom akvariju izokrenutom naopačke.
Poslije, kad ležimo jedno uz drugo, dok srca usporavaju, a znoj hlapi s naših vrelih tijela, mala anemonska ribica vrti se pred Eminim nosom i ona samo kaže: „Vidi, našla sam Nema!” i smije se, i ja se smijem. Grlim je, zaranjam joj nos u kosu boje šumskog meda. Hoću je zaštititi od te kirnje što se opet pomalja iz ničega i gleda nas, uporna i neumoljiva, kao da je tu negdje olupina kakvog torpediranog broda u čijem se čeličnom labirintu skriva, pod tenkovima i džipovima naslaganima na palubi i granatama poredanim u njenoj utrobi.
***
Kasni. Sa susjednoga stola uzimam jutarnje novine. Stare vijesti da mi prekrate vrijeme.
Rastvaram ih. Teška prometna nesreća, dočekuje me naslov iznad noćne slike. Tijelo počiva na asfaltu, tamno, neraspoznatljivo pod narančastim svjetlom, i saobraćajni policajci pred vozilom sa smrskanim vjetrobranom i ulubljenom haubom gdje je tijelo udarilo po limu.
Neka morbidna radoznalost tjera me da počnem čitati članak. Ona kirnja kao da mi čita preko ramena dok s hladnom zebnjom nalazim inicijale žrtve. Isti su kao i Emini.
Nije mi nikad dala svoj broj. Ne znam zašto: kad sam je pitao, samo je živčano odmahnula rukom. Nisam je nikad vidio ni da vadi mobitel iz torbe, da nekoga zove ili da itko zove nju. Ne mogu je nazvati. Ne znam gdje živi. Nisam zapravo, tek sad to shvaćam, iz dubine njene duše uspio izroniti ništa o njoj osim imena i prezimena. I vreline njezine ljubavi…
Tjeram se da se smirim. Djevojaka s istim inicijalima kao i Emini mora biti pun grad. Ali, dok plaćam i ustajem, kad nakon dva sata znam da večeras neće doći, strepnja me još jače steže.
***
Zamolio sam ženu na kiosku neka mi dopusti nešto pogledati u novinama. Ona nezainteresirano kima glavom i ja vrtim stranice, iz njih se istresaju školjke i pužići, dok ne dođem do crne kronike. Ništa o prekjučerašnjoj nesreći.
A onda, ni sam ne znajući zašto, okrećem na osmrtnice.
Skoro gubim svijest kad je nalazim uokvirenu u desnom gornjem kutu, tragično preminula, u potpisu dvije-tri kolegice s fakulteta, i obavijest o ispraćaju i pogrebu.
Oko mene kruži velika bijela psina, najveća od svih, možda je čak i megalodon – cijelo osoblje muzeja stane joj u razjapljene ralje – i odmjerava kako da me proždre u jednom zalogaju.
More daje. I uzima.
***
Jata riba kovitlaju se oko mene kroz mutne, mračne, studene vode. Hladnoća je u meni, i more valja i tuče i razbija pod olovnim nebom, dok zvižde razulareni vjetrovi i negdje nad obzorom bljeskaju munje.
Osjećam se kao da sam mrtav. Ustajanje. Posao. Hladna kuhinja u kojoj se mjesecima nije skuhao suvisli obrok. Lijeganje, prevrtanje u postelji, sad hladnoj bez Eme da je grije, dok tijelo konačno ne svlada umor. San bez snova. Ustajanje. Iz dana u dan. Život bez života. Smrt. Leš što tone u mračnu dubinu, da ga tamo, kad legne na dno, pojedu bijeli rakovi i ribe što nikad nisu spoznali sunčevoga svjetla.
U moru ništa ne ostane nepojedeno.
Konačno čak i tuga se razgradi.
***
Plovim nepreglednim oceanima, tjeran vjetrovima, nemoćan oduprijeti se sirenskome zovu pučine i grebena i dubina, kao obuhvaćen krakovima one mitske divovske hobotnice što smo je vidjeli kako se opliće oko katedrale.
Lutam gradom koji više ne postoji. Ulice su podmorski klanci što vode sve dublje i dublje u bezdan. Ljudi su ribe, rastjerujem ih svojom tamnom masom. I sve se napokon stapa u nešto crno, more u kome se prelomio supertanker i izlio sirovu naftu, crnu, gustu, da zatruje obale i zagadi dubine, da slijepi krila morskih ptica i uguši dupine i kornjače.
Sjedim na rubu, nesvjestan kako sam tu stigao. Gledam dolje, ljudi su tek sitne točkice što se gibaju ulicom. Automobili su poput limenih kutija šibica.
Podižem pogled.
Nebo je vedro, pučina je zapjenjena tisućama dupina što iskaču, vretenasta tijela, sjajna od vode pod toplim suncem.
I onda je vidim!
Ema je more, Ema je dupin, brz, okretan, vižlast na granici dva elementa, zove me radosnim piskutavim zvižducima što život znače.
Neka žena vrišti odozdo s ulice. Nije me briga, već mi dugo vremena nitko ništa ne znači. Ne ostavljam za sobom nikoga. Nema više ničega da me zadrži u ovom umrlom, sivom gradu bez boja, bez osmijeha, bez radosti.
Širim ruke i ponirem u dubinu.
I sljedećeg sam trena dupin, snažan i pun života, brz, nezaustavljiv. Zaranjam u beskrajno plavetnilo i iskačem iz vode i pljuskam natrag, razigran, plivam kroz jato i sustižem Emu. Ona me veselo dočekuje, vrti se oko sebe, dodiruje mi trbuh vrhom kljuna, miluje me perajama.
Plivamo dalje i skačemo i pljuskamo u vodu i smijemo se i zviždimo jedno drugome u nježnome naručju mora.
Autor: Aleksandar Žiljak