Postoji u Jurišićevoj ta zalogajnica, neugledna, u podrumu sive zgrade u sivom gradu što kao da je digao ruke u znak predaje. Prastari visoki stolovi s teškim barskim stolcima mogli bi biti i čišći, ali se u njoj obroci služe po ponešto marksističkim načelima: jedeš prema potrebama, plaćaš prema mogućnostima. Odgrizam komad kruha i nabadam prženu papalinu na čačkalicu. Petak je rano poslijepodne i zalogajnica je prepuna. Izlaktario sam se s tanjurom u ruci – punim papalina pod dvije kriške kruha i salvetom, pribodenima čačkalicom – za mjesto za stolom nasuprot dvojici burzovnih mešetara što se slade prženim lignjama. Ne obraćamo pažnju jedni na druge: mešetari u sivim odijelima u pol glasa, kako je to oduvijek bio običaj, ogovaraju ministra financija dok teta iza šanka viče tko je naručio oslića i vino.
Oko nas se kovitla jato srdela, srebro bljeska u plavetnilu kako se sunčeve zrake odbijaju od ljuskavih tijela. Puštam da me ples jata odvede u dubinu, a onda jato nestaje i ostajem sam s mešetarima i tetom za tezgom, s penzionerima i studentima. Izmučena žena u ofucanom kaputu, što za sobom uz stube vuče kariranu torbu na kotačićima, muči se s tvrdoglavim vratima da izađe na ulicu.
***
Plavi niskopodni tramvaj tutnji pored mene. Ulica me vodi prema Trgu, pokraj pošte i dalje, pod bijeli trbuh kitopsine što lijeno zamahuje repom, u društvu skušaca ispruganih širokim crnim prugama. Skušci plivaju ispred nje, kao prateći brodovi oko kakvog nosača aviona. Priljepuše ispod usta su joj poput brade. Guta je zid. Još nekoliko zamaha repom i nema je više, pojela ju je zgrada, najveću ribu na svijetu: uplivala je u nju.
Tad je zapažam. Oniža, kratke kose boje šumskoga meda, u crnim hlačama, sivom džemperu, crnom kaputiću, s crvenim šalom oko vrata. Gleda uvis. Uza zid, gdje je upravo nestala kitopsinina repna peraja. Shvaćam da ju je vidjela, baš kao i ja.
Prilazim joj i stajem pred nju. Trza se kad odjednom osjeti moju prisutnost, kao da se tek u tom trenutku uključila natrag u svakodnevicu. Gleda me očima boje jantara iz kojih me toplinom obasjava sunce. Lice posuto pjegicama neodređenog izraza. Miješaju se u njemu zabrinutost, strah, iznenađenje i jedva suspregnuta ushićenost onime što je vidjela.
„Kitopsina”, kažem joj tiho, da nas se ne čuje, čak i kad bi bilo koga tko bi nas htio čuti. Kitopsina je uvijek upečatljiv prizor, čak i kad ovako klizi zrakom preko Jurišićeve, umjesto u toplome
„To se tako zove?”, pita me, i dalje gledajući u fasadu nad nama, kao da se nada da će se divovski bezopasni morski pas svakoga trena opet pojaviti.
Kimam glavom.
„Jesam li luda?”, pita me zabrinutim glasom.
„Ako jeste”, smiješim se, „niste sami.”
***
Sjedimo u kavani na Trgu, zavaljeni u naslonjače, okruženi žamorom poslijepodnevnoga mnoštva. Među nama stol, na njemu naše vruće čokolade i čaše vode. Preko stola, jastozi u koloni po jedan, mašu svojim nemoguće dugim ticalima dok gaze među nama kao kakva člankonožna vojska, oklopnici na deset nogu, i nestaju u ništavilu prostora na rubu stola.
Skinula je kaputić i prebacila ga preko susjednog naslonjača. Gleda jastoge i trudi se ignorirati kirnju što je netremice promatra njoj s lijeva. Ali kirnja je preko dva metra duga i malo je teško ignorirati mrljavo smeđu ribetinu prijetećega pogleda i ogromnih usta: da se razjape, poput ulaza u kakvu spilju, usisala bi djevojku poput Eme bez ikakva problema. Konačno kirnja odlazi i ona dopušta sebi da odahne.
„Nisam vidio da je neka riba agresivna”, primjećujem preko stola.
„Koliko ih već dugo vidite?”, pita me dok otpija gutljaj čokolade.
„Tri tjedna”, odvraćam. Na stol sam odložio knjigu koju nosim u džepu, vodič za koraljne ribe Indopacifika i Kariba. Još jedan mali vodič za američke ribe, i jedan Kosmosov za evropske. Ta dva su pomalo sranje, jer imaju i slatkovodne ribe, a ja još nisam vidio ni jednu štuku, šarana ili soma.
„Ja sam ih prvi put vidjela jutros”, tiho će. Pogled joj živčano leti na sve strane, kao da u svakom trenutku očekuje kakav napad iz dubina u koje smo, ne znamo kako, uronjeni. „Tune. Jato tuna. Kad sam se probudila. Jučer sam pojela konzervu za večeru, malo su mi teško pale. Mislila sam …”
Nasmiješila se s nelagodom, izgleda kao da se osmijehom hoće izvući iz nezgodne situacije u kojoj se našla.
„Ne znam zašto ih vidim”, sliježem ramenima. „Ne znam koga bih pitao …”
„Ja idem kod psihićke”, priznala je tiho. „Ali ne znam što će mi reći na ovo. Ako smognem hrabrosti ispričati joj.”
„Možda …” Razmišljam. Ne znam što nam se događa. Ne razumijem. Sad kad znam da nisam jedini, malo mi je lakše, ali i dalje ne znam što činiti. „Možda da to bude naša mala tajna?”
„Da”, nakon kratke stanke kima i otpija još jedan gutljaj čokolade. „To bi bilo najbolje.”
***
Sjedim na klupi na Štrosu, prohladno proljetno popodne tone u večer. Nad gradom, grbavi kitovi obasjani toplim plamenom sunca na zalasku, crni, bijelih trbuha, dugačkih peraja. Samo lebde, poput kakvih zračnih lađa dok mi u slušalicama ritam-mašine Kraftwerka u slavlju futurističke tehnodekadencije prizivaju monotono kloparanje kotača Trans Europa Expressa po tračnicama.
Sjeda do mene, zapuhana, rumena u obrazima. Kasni, ali ne marim. Njena me toplina obuzima i prožima, kao štit pred prohladnim zrakom.
Pred nama, majka vuče za ruku plavokosu djevojčicu od nekih pet-šest godina. Odjednom, dijete zastane i pogleda nad grad i pokaže prstom.
„Vidi, mama, kitovi! Kitovi, mama!”
„Dobro, dušo”, vuče je žena dalje. Umor je čini slijepom za sve oko sebe, a posebno za divove što lebde nad gradom. „Kitovi. Idemo sad, ne zadržavaj me!”
Djevojčica me pogleda očima modrim poput mora, kao da traži potvrdu onoga što vidi. Ja kimam glavom i namignem joj zavjerenički, a onda je majka odvlači dalje.
Gledamo za djevojčicom. Šutimo. Nema smisla …
Nad nama se pale svjetla. Nitko više ne vidi kitove. Kroz orezane grane kestenova, poput kakve potopljene šume, jate se bljeskalice, smeđe ribe iz Crvenoga mora sa svjetlećim organima ispod očiju, poput kakvih svjetiljki. U mračnim zakutcima, kamo svjetlo ne dopire, trepere fotofori: groteskne crne dubokomorske grdobine s fenjerima nad gubicama ispunjenim smrtonosnim zubima: zastrašujući iglozubi s redovima svjetala, prozori Titanica u kobnoj noći, duž zmijolikih tijela: lignje plašta i krakova posutih plavim lučima, kao da su izrezane iz zvjezdanoga neba: tko zna kakva sve stvorenja što svojim svjetlima mame i dozivaju i zavaravaju u darvinističkome plesu preživljavanja najprilagođenijih.
Šetamo kroz to bizarno more oko nas, more koje samo mi (i jedna djevojčica i tko zna koliko još njih, samo ih nitko ne čuje i ne sluša) vidimo. Držimo se za ruke, dvoje djece što gazi kroz crno, kao da se bojimo da će iz te tame morskih dubina nešto posegnuti za nama, nešto strašno, lovka kolosalne lignje oboružana oštrim kukama, i odvući nas u studeni bezdan iz koga više neće biti spasa.
***
More nas je spojilo, Emu i mene. More, fantomsko, vidljivo samo nama u svojoj neobičnoj ljepoti, tjera nas jedno drugome. Pred nama na stolu vruće pizze, plodovi mora. Oko nas jato škarama pliva u krug dok ga ne razbije nešto veće, grabežljivije, nešto iz dubina, što ne vidimo.
Pokušavamo, ali ne uspijevamo shvatiti naša zajednička priviđenja. Našla je neke knjige. Temeljito ih čitamo, ali uzalud. Među stranicama učenih rečenica, ne nalazimo odgovore. Zato iz njih izranjaju zvjezdače, a po koricama sporo plaze ježinci dugih crnih bodlji.
„Što misliš”, gleda me kasnije, na ulici, „hoćemo li se jednoga dana pretvoriti u ribe?”
Zamišljam je kao sirenu. Iza nje, velika smeđa kirnja zlokobnoga pogleda i golemih usta. Promatra svojim hladnim, bezizražajnim ribljim očima, vreba, čeka priliku da rastvori usta i usiše nas. Ispunjava me nekom neobjašnjivom jezom. Pokušavam dotaknuti ribetinu, ruka mi prolazi kroz nju. Dva metra od nas, starica prosi, u kukovima prelomljena pod gotovo pravim kutom, podupire se štapom dok pruža drhtavu ruku omotanu u prljavu krpu. Na trenutak podiže pogled, vidi samo kako pokušavam uhvatiti zrak.
***
Ema je more.
Hodamo Ilicom, čavrljamo o svemu i svačemu, praćeni malim jatom žutih riba leptira. Njezine oči, obrazi, usne, poput žala su na kome valovi valjaju oblutke. Lice joj se mijenja, živo, iz trenutka u trenutak. Kad je vesela, more je obasjano suncem, zasljepljujući jarki bljeskovi bodu u oči i tjeraju na škiljenje, pod toplom zvijezdom i vedrim nebom i kliktanjem galebova dok ležimo na suhoj lažini. A kad je spopadne tjeskoba, nenadano, bez ikakva razloga, kad se njoj za leđima niotkuda stvori kirnja, ili oko nas stane kružiti velika bijela psina, nacerenih usta ispunjenih trokutastim zubima dok nas promatra zlobnim očima, more je sivo u iščekivanju nadolazeće oluje što mete sve pred sobom, razbija i odnosi da nikad ne vrati.
Plaše me ponekad te promjene na njenom licu, baš kao što bi plašile i drevne pomorce. Ne usuđujem se pitati je. Jednom je nešto tražila u torbi, pa ju je samo bacila na stol. Ostala je tako otvorena, poput grdobininih razjapljenih usta, i vidio sam u njoj kutije s tabletama. Nisam ništa pitao.
Klošar s velikim kolicima stoji na ulazu u Tomićevu. Drži u njima štence, okružen roditeljima s djecom: čitao sam da su ga prijavljivali kako iskorištava slatke psiće. Ali, sad su mu u kolicima mali tuljanići, oni bijeli s velikim crnim okicama kakve svake godine batinama umlaćuju na ledu da bi im oderali krzna. Ne znamo što je istina, što privid. Odlazimo odatle, Ostavljamo klošara i djecu i roditelje i krznene loptice u kolicima, tjerani nekom navalom nelagode, gađenja što nas oboje ispunjava.
Kraken obavij